Oslobađanje od novogovora u eri kognitivnih ratova

Piše: Miroslav Stevanović

Davne 1949. godine, Džordž Orvel u svom romanu “1984” opisuje fenomen zloupotrebe jezika za kontrolu uma ljudi. On piše o režimu koji je nametnuo “novogovor”, novi jezik koji (zajedno sa neurotičnom opsesijom za evidencijama i kontrolom) koristi da obezbijedi mentalnu premisu represivne vladavine. Orvel „novogovor“ opisuje kao jezik sastavljen tako da svaki izraz ima značenje koje je dozvoljeno da se prenosi. Na taj način se isključuju moguća druga značenja, a svaka misao koja nije poželjna postaje jezički neprenosiva. To se postiže, prije svega, izbacivanjem nepoželjnih, ali i izmišljanjem novih riječi. Tako je u Orvelovoj fikciji, uz totalni nadzor i kontrolu, stvoreno društvo u kome za potrebe upravljanja laž postaje istina i istina laž.

Manje od pola vijeka od objavljivanja „1984“, tokom građanskih ratova u bivšoj Jugoslaviji smo bili svjedoci paralelnog rata riječi, koje su oblikovale politiku međunarodne zajednice i žigosanje Srba. U tadašnjoj varijanti novogovora, osnovno pravo hrvatskih i bosanskih Srba svedeno je na riječ „pobuna“, legalno prisustvo Jugoslovenske narodne armije na prostoru Jugoslavije bila je „okupacija“, a težnja za etničkom dominacijom drugih naroda nad Srbima u BiH i Hrvatskoj kao „pravo na samoopredjeljenje“. Par godina kasnije, na pola vijeka Orvelovog remek djela, svijet je, sluđen retorikom, olako prihvatio da je agresija NATO na Srbiju „humanitarna intervencija“, iako to kao osnov jednostrane primjene sile ne poznaje međunarodno pravo.

Proizvodnja stvarnosti

Danas, dvije decenije od agresije, neoliberalne globalističke besmislice postale su globalni aksiomi. Ko izbjegava porez i sklanja pare u ofšore nije više kriminalac nego je investitor. Globalni kolonijalizam je postao legalan u vidu finansijalizma, pa čak uz podršku institucija poput velikih banaka i MMF-a. Floskule poput transparentno, inkluzivno postale su zamjena za pravno uređeno i demokratsko odlučivanje.

Primjer, za demokratske standarde apsurdnog, priznavanja neizabranog Gvaida u Venecueli i nepriznavanja izabranog Madura, uz prijetnje invazijom, sankcije i blokiranje 30 milijardi dolara te države, potvrđuje da demokratija više ne podrazumijeva zakonito i legitimno izabranu vlast, da sankcije više ne znače mjeru za protivpravno ponašanje i da humanitarna pomoć ne označava čin solidarnosti već legitimaciju intervencionizma. Kao u Orvelovom „novogovoru“, riječi se koriste da prenesu samo ono značenje koje je Zapadu trenutno potrebno da monopoliše resurse i kontroliše ljude.

Da sve bude još gore, nove riječi koje prikrivaju suštinu ili izvitoperuju značenje poznatih pojmova usvaja i sistem obrazovanja, čime se u mladom intelektualnom sloju širi zamagljena slika stvarnosti. Došli smo u situaciju da mediji, društvene mreže i, što je najgore, naučni radovi postaju jezičko bojno polje, sa nametanjem novih značenja poznatim terminima, uvođenjem novih riječi nepreciznog značenja koje nameću svoj utisak o stvarnosti, nevezano za činjenice. Korporativni mediji ne izvještavaju nego proizvode informacije za profit, nevladin sektor nije stecište aktivizma već leglo ideološke propagande, a naučni radnici ne istražuju nego masovno proizvode diskurse.

Stvarna pozadina

Jezik u javnom diskursu postao je dio propagandne strategije za usmjeravanje javnog mnijenja i, ujedno, akcija neoliberalnih globalista, tako što se koristi da fabrikuje i širi apologetiku tiranije i kolonijalizma u pozadini te akcije. Takav razvoj ne može biti rezultat volje samo beščasnih medijskih, nevladinih i naučnih radnika, nego mora da postoji nešto čemu je današnji „novogovor“ potreban. Sprega je nepristojno očita u slučajevima promjene leglanih vlasti u državama, uključujući i u nastojanjima da se svrgne izabrani predsjednik SAD.

Ono što pada u oči je da su nosioci ovog rata riječima protiv država zapravo nedržavni akteri. Vojni teoretičari primjećuju da ti nenasilni metodi „mogu da stvaraju taktičke dileme (protivnicima)“. Kako nalaze, ključne mete postaju percepcija i kontekst i, stoga, razaranje do kojeg dovodi primjena nenasilnih metoda dolazi „iznutra“. Razvoj informacionih tehnologija doveo je do novih kognitivnih i društvenih platformi na kojima je sve očitija razorna moć riječi, koje postaju „alternativni medijski ekosistem kao sredstvo ratovanja“.

U informativnom prostoru ostvaruje se sinergija formalno nezavisnog djelovanja medija, društvenih mreža i nauke. Umrežavanje ovih dejstava danas je operativni zadatak NATO saveza, u cilju njihove inkorporacije u vojne operacije. Kako to izgleda u praksi, vidjeli smo u obojenim revolucijama (u kojima se pod plaštom nevladine organizacije istakla i grupa ljudi iz Srbije), ali i u ludilu koje se širi Amerikom i Britanijom zbog ničim dokazanog ruskog uticaja, iako te dvije države skoro monopolski kontrolišu medijski i internet prostor. Zamjena teza i dvostruki standardi postaju temelj na kojem se stvara virtuelna stvarnost, koja za cilj ima nametanje percepcije.

Radi se o strateškom konceptu koji SAD i NATO ne taje, osmišljenom za napad na intelektualnu moć mete (države). Ubijanje istine i njena zamjena virtualnom stvarnošću podrivaju i zatim postaju osnov raskola u društvu. Laži, poluistine i dezinformacije, odnosno virtualna stvarnost, globalno se šire korporativnim medijima i društvenim mrežama. Cilj je izazvati destabilizaciju društva, ostvariti uticaj na kolektivnu psihu, racionalnost, emocije i političku lojalnost, a kao rezultat i na kapacitet odupiranja, odnosno da bi se društvo prinudilo da prihvati kompromis.

Žmuriti ili otvoriti oči

Zašto bi brinuli o nečemu što je problem cijelog svijeta? Zato što ovaploćenje takve doktrine u praksi neodoljivo podsjeća na slogan režima iz Orvelovog romana – „Rat je mir, sloboda je ropstvo, neznanje je moć“. To mora da zabrine svakoga sa trunkom ljudskosti i dostojanstva. Javni diskurs daje bezbroj povoda. Da li je normalno da za zapadno lešinarenje pod plaštom „investicija“ podvodimo pod pojmove „saradnja“ i „otvoreno tržište“? Da li je pokoravanje zapadnoj hegemoniji na sopstvenu štetu opravdano ako se označi kao „partnerstvo“, a prihvatanje ucjena pozitivno ako se nazove „zajedničke vrijednosti“? Da li su normalni odnosi sa Rusijom stvarno „maligni uticaj“?

Uostalom, da li zamjena jasnog pravnog poretka beskonačnim zakonskim predlozima vlade, pod plaštom „usklađivanja“, prihvatljivo u sistemu podjele vlasti i vladavine prava? Zašto je nacionalno osjećanje pozitivno u SAD ili Britaniji, ali ne i u državama koje su na meti neokolonijalizma. Pod tom čizmom, vladavina treba da je providna (transparentna) ali ne nužno zakonita, inkluzivna ali ne nužno demokratska, odgovorna ali u mjeri da troškove ne prikazuje nužno i u rezultatima… Zašto nevladine organizacije učestvovuju u procesu donošenja odluka kad nemaju demokratski legitimitet, zašto javne institucije rade sebi marketing o javnom trošku…

Pitanje je šta mi tu možemo? Za početak, trebalo bi prekinuti praksu da u medijima i knjigama čitamo kako je normalno i zakonito nešto što je u praksi očito drugačije od onoga što se implicira savremenim novogovorom. Globalni trend koji se projektuje iz angloameričkog neoliberalnog globalističkog establišmenta ne može se zaustaviti bez otpora. Dok god sve manji broj ljudi kontroliše sve veći dio svjetskog bogatstva, elita se neće smilovati ni posustati u svom bestijalnom pohodu.

To ne znači da treba da prihvatamo zaluđivanje raznim pravima koja nikoga ne štite i projektima koji ništa ne donose, osim što denacionalizuju novac i zadužuju građane. Očekivati od medija koji su uglavnom privatni da će izveštavati o nečemu za šta nisu plaćeni nije realno. Očekivati od tržišno orijentisane zabave i nevladinog sektora da će imati savjest isto je što i očekivanje od onih koje se bave najstarijim zanatom da budu bračni savjetnici.

Linija odbrane

Ne smijemo dopustiti – a toliko možemo – da ćutke čekamo globalno ropstvo, u kome će lokalne nomenklature služiti kao povremeno smjenjivi upravnici logora (kada nisu po volji globalističke neoliberalne elite). Nećutanje se u ratu narativa može zahtijevati od nauke. Samo kritička nauka može da reprodukuje intelektualni sloj koji će imati sposobnost kritičkog mišljenja. Zato je vitalno važno da nacionalna vlast podrži nauku.

Ali, ta podrška nauci ne smije počivati na modelu koji od naučnika zahtijeva da brzo i neprekidno izbacuje „naučne“ radove. Tako se prinuđavaju naučni radnici i univerziteti da se, kako bi obezbedili finansiranje, priklanjaju serijskoj produkciji. Takvo finansiranje, posebno ako je državno, vodi rutini naučnih praksi i na temelju toga hijerarhije u nauci. Žrtve su mladi akademski građani i cijelo društvo.

Na državi je, ako je narodna, da oslobodi naučnu misao, da podstakne bazična istraživanja i da prestane da finansira istraživačke projekte koji nikome ne trebaju. Tada bi od nauke moglo da se očekuje da istražuje stvarnost, a od obrazovanja da umjesto bolonjskog zaglupljivanja razvija kritičko mišljenje. Narodu, u složenoj današnjici, sigurno ne trebaju „eksperti“, osposobljeni da samo reprodukuju rutinu i nezainteresovani da racionalno prevazilaze složene probleme, a na državi je da se jasno opredijeli.

Izvor: Novi Standard