Opstrukcija slobode, stanje gladnih, politički kanibalizam

Piše: Milorad Durutović

Šta će novo donijeti nedavno pokrenute dnevene novine „Sloboda“, tek ćemo vidjeti. Za sada djeluju kao dragocjeno osvježenje na kontaminiranoj medijskoj sceni Crne Gore.

Valja se, tako, nadati (a nada nije osjećanje, već kognitivni proces) da će se, na prvom mjestu, otvoriti vrata medijske slobode za sve od čega režimski dio Crne Gore bježi (najprije, od istine), ili ga svojim pseudopolitičkim instrumentima podriva.

Opstruisanje rada, distribucije, pa i samog plasmana dnevnih novina „Sloboda“, o čemu se ovih dana u javnosti već govorilo, nikoga, naravno, nije iznenadilo.

Uostalom, za građane Crne Gore nikakva iznenađenja odavno nijesu moguća, te bismo svi u jedan glas mogli zapjevati znamenite stihove koje izgovara iguman Stefan u „Gorskom vijencu“: „Ja sam proša sito i rešeto / ovaj grdni svijet ispitao, / otrovi mu čašu iskapio, / poznao se s grkijem životom. Sve što biva i što može biti, / meni ništa nije nepoznato; / što god dođe ja sam mu naredan“. Međutim, reprezentujući iskustvo jednog drugog vremena igumanovi stihovi nemaju značenje kakavo im možemo danas pripisati. Za igumana Stefana ovi stihovi, naime, imaju značenje iskustvene i duhovne (nad)moći, a za nas kada ih izgovorimo, kako rekoh, svi u jedan glas, imaju značenje egzistencijalne i duhovne izmučenosti. Zaista, kako bi inače imali drugačije značenje:

1. kada sloboda u današnjoj Crnoj Gori nije više nego čežnja i romantična uspomena;

2. kada su nam potrebna istraživanja da pokažu da više od 100 000 građana Crne Gore nemaju ni jedan evro dnevno po članu porodice;

3. kada je prva asocijacija na crnogorsku policiju nasilje i prebijanje dužnih i nedužnih (sasvim je svejedno);

4. kada se predizborne laži gutaju kao svakodnevna užina (najsalađe je, čini se, pala ona svojevremena Đukanovićeva o zapošljavanju 40 000 radnika);

5. kada većina medija nije više nego propagandni servis DPS-a;

6. kada su opoziciji i dalje važniji uskostranački interesi, a da ne ublažavam, upravo politički kanibalizam, negoli odlučnost da se uspostavi potpuna sinergija u borbi protiv tiranije, i gladi;

7. kada ćemo, strepim, jedino doći u poziciju da proždiremo jedni druge, jer druge hrane nećemo imati, a svako duhovno mlijeko odavno smo potrošili.

Kada će, dakle, doći sloboda!?

Ne znam, ali znam da će to biti jedino iznenađenje koje je u Crnoj Gori moguće, nakon svega. Na naše iznenađenje, Sloboda će ipak doći, ali noseći teret odgovornosti i stida da ga preda u ruke potomaka, koji će u školi umjesto himne prvo naučiti, recimo, riječi Josifa Brodskog: „Ne vjerujem u političke pokrete, vjerujem u lični pokret, pokret duše, kada se čovjek zagledan u sebe toliko postidi, da poželi da promijeni nešto u sebi“.

Sloboda je možda još uvijek daleko, ali ko se na vrijeme ne zagleda u sebe, taj će se, jednom, najviše stidjeti, a neće biti načina da iznađe opravdanje: “Morao sam tako”, – e pa nijesi, rođeni moj, još je bilo gladnih, željnih hljeba i mlijeka, ali nijesu prodavali slobodu, profesionalnost, tradiciju, odgovornost, čast i poštenje zarad interesa sopstvene guzice.