Okolnosti koje su dovele do pojave Pavla Đurišića
1 min read
U realnom posmatranju istorijske ličnosti kapetana Pavla Đurišića neophodno je napraviti osvrt na okolnosti koje su prethodile svim lomnim događajima toga vremena. Banalna poimanja istorije, koja se mogu naći na stranicama portala Analitika, Pobjeda, Vijesti, pretpostavljaju izbjegavanje pisanja o predistoriji uoči važnih događaja.
Da se razumijemo, u Plavu, Gusinju, Rožajama, Ulcinju i Tuzima, nije bilo niti jednog ustanika u Trinaestojulskom ustanku, već su ta mjesta bila u sastavu Velike Albanije. Pljevlja, Foča, Priboj, Prijepolje, Nova Varoš su bili u sastavu Pavelićeve NDH. Đurišić je živio u prostoru koji se nalazio između dvije genocidne tvorevine, gdje su se sprovodila etnička čišćenja Srba. Samim tim, morao se u tom prostoru opasnosti snalaziti kako je znao i umio. O pogubnim okolnostima i dešavanjima na tom području govori se u nastavku ovog teksta.
Ustaše i Muslimanske milicije u Crnoj Gori i Sandžaku
Istoričar Milutin Živković, o događajima u Sandžaku poslije kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, daje sljedeći osvrt: „Za samo nekoliko dana, od 29. aprila do 5. maja 1941. godine, trupe NDH su zaposjele Pribojski, Novovaroški, Pljevaljski i Prijepoljski srez, ali su, naravno, ove oblasti i dalje ostale pod nemačkim protektoratom. Prepuštanje jednog dela Sandžaka Hrvatskoj naišlo je na odobravanje velikog broja predstavnika muslimanske elite u Sandžaku. Naime, prisustvo NDH podgrejalo je ideje i pretenzije muslimanske elite za priključenje ove oblasti Bosni i Hercegovini, koja je tada bila u sastavu ustaške države„.
U dijelu Sandžaka koji su sada u sastavu Crne Gore, gdje nisu došle jednice Ante Pavelića, situaciju za dnevnik DAN ovako objašnjava Esad Muminović, bivši pripadnik obavještajnih službi JNA i Vojske Jugoslavije:
”Muslimansku miliciju je formirala italijanska okupaciona vlast. Ona je bila sastavljena isključivo od muslimana i djelovala u muslimanskim djelovima Crne Gore (Plav, Gusinje, Podgorica, Rožaje i Ulcinj). U Plavu i Gusinju te jedinice su raspolagale sa oko 1500 pušaka, dok ih je u Podgorici bilo oko 500. U Podgorici je bilo 250 pripadnika muslimanske milicije i 250 Albanaca katolika koji su sačinjavali bataljon muslimansko-katoličke fašističke organizacije„.
Situacija u Foči je bila ovakva: „U kratkotrajnom Aprilskom ratu, 20. aprila 1941. godine, Foču su okupirale italijanske snage. Krajem maja u gradu je uspostavljena ustaška vlast i vojni garnizon Nezavisne Države Hrvatske, a italijanske trupe su ga privremeno napustile. Glavni organizator ustaške vlasti u Foči je bio Redžep Hajrović, advokat iz Nevesinja. Ustaše su i Foči i okolnim selima odmah započele pretrese, pljačku, maltretiranja i hapšenja viđenijih ljudi. Od kraja juna represalije su pojačane, došlo je do brojnih hapšenja, paljenja kuća, ubistava, interniranja, u prvom redu nad srpskim stanovništvom“.
Na teritoriji Kosova i Metohije situacije je bila još gora, jer je progon Srba i Crnogoraca u fašističkoj „Velikoj Albaniji“ bio surov. Oni su ubijani i mučeni, njihova imovina pokradena, a kuće spaljene. Mustafa Kruja, premijer marionetske Albanije, je tokom boravka na Kosovu juna 1942. na sastancima sa vođama kosovskih Albanaca govorio da srpsko stanovništvo treba raseliti sa Kosova, a srpske koloniste ubijati.
Tokom rata, brojni srpski i crnogorski kolonisti su protjerani u Crnu Goru i Srbiju, a mnogi su ubijeni. Istoričar Branko N. Filipović u knjizi „Mrtvi ne zbore“ rekao je da je prije Trinaestojulskog ustanka u Crnu Goru došlo 20.616 izbjeglica iz svih krajeva Jugoslavije, a najviše sa Kosova i Metohije.
Znači, može se konstatovati da je u krajevima Sandžaka naseljenim većinskim muslimanskim stanovništvom – tortura nad Srbima počela prva, i da se to desilo nekoliko mjeseci prije dizanja Trinaestojulskog ustanka.
Ipak, zločini su se uskoro pojačali, odnosno kada je 20 000 pripadnika albanske i Muslimanske milicije, sa 120 000 Italijanskih vojnika krenulo u gušenje Trinestojulskog ustanka, sa žestokim odmazdama prema ustaničkim teritorijama. Tada je nastupio drugi talas terora nad pravoslavnim stanovništvom, što je i bilo okidačem za pokretanje odmazde koje su se potom desile nad muslimanima.
Gušenje Trinaestojulskog ustanka i posledice
O periodu uoči Trinaestojulskog ustanka, i vremenima poslije njega, istoričar Milutin Živković govori ovako:
„U Štavičkom i Deževskom srezu, kao i u okolini Rožaja, nije bilo nijednog ustanika. Komunistička partija nije ni postojala na ovom prostoru i takva situacija će se zadržati sve do 1944.godine. Područja Sjeničkog, Prijepoljskog, Novovaroškog i Pribojskog sreza su takođe ostala isključena iz ustanka sve do poslednjih dana avgusta 1941. g. Kao prevenciju širenju ustanka, Italijani su koristili albanske i Muslimaske milicije iz Sandžaka i sa Kosova i Metohije, kako bi zastrašile i protjerale Srbe, označene kao nosioce ustanka. Te grupacije pale srpska sela u okolini Rožaja, Brodareva, Plava, Gusinja, na Pešteru i u okolini Tutina. Štavički srez je tokom jula postao stecište svih mogućih pljačkaških bandi, koje zavode potpunu anarhiju u ovom siromašnom kraju. Do kraja godine svi Srbi iz ovog sreza su bili raseljeni. Isti slučaj je bio i sa Brodarevom i okolinom.”
Esad Muminović, o tom periodu govori ovako:
„Početkom 1941. godine i kasnije, pripadnici muslimanske milicije (na albanskom bali-vulnetari) i balisti u okolini Plava i Gusinja ubili su više desetina Srba, i to isključivo zbog toga što su bili Srbi. Tadašnja muslimanska milicija i balisti bili su sastavni dio italijanske okupatorske vojske, i na terenu su sprovodili projekat etnički čiste „Velike Albanije”. Osim toga, Savo Joksimović u knjizi „Bataljoni narodnih odbornika“, izdatoj u Beogradu 1975. godine, zapisao da je u to vrijeme u Plavu i Gusinju izvršeno masovno hapšenje Srba, koji su potom svirepo ubijeni i strijeljani po naredbi vođa muslimanske milicije. Uz to, spaljeno je na desetine srpskih kuća, a muslimanskom milicijom u vrijeme tih zločina komandovali su Šemso Ferović i Saljo Nikočević“.
Na drugoj strani, tokom Drugog svjetskog rata u Plavu i Gusinju niko nije stradao od četnika.
Trinestojulski ustanak je bio neinteresantan za muslimane
Situacija u Bijelom Polju prilikom Trinaestojulskog ustanka je bila na nivou istorijskog kurioziteta, jer je CK KPJ dala direkciju i naredbu da se taj grad ne napada. Ipak, kako među ustanicima nisu bili samo komunisti, već i monarhisti, ustanički odred od 5.000 ljudi je zauzeo taj grad.
Direktiva CK KPJ i VŠJ je bila da se svojim silama napadnu Pljevlja, i došlo je do strahovitog poraza ustanika. Osim velikih ljudskih žrtava, desila se demoralizacija među ustanicima, kada je tri četvrtine ustanika odlučio da više ne učestvuju u borbama.
Tačnije, elitna partizanska jedinica koja je napala Pljevlja je imala 3690 boraca- poginulo je 226 ljudi, 800 boraca je ostalo da se dalje bori, a ostali su se vratili kućama.
Istoričar Milutin Živković o situaciji oko Pljevalja kaže:
„Poraz u Pljevima je proizveo veliko negodovanje u VŠJ, i u jednom pismu upućenom Titu, Moša Pijade sa prostora Žabljaka traži da se hitno sprovede istraga povodom uzroka neusjpeha. Prvi opširniji izveštaj o dešavanjima u toku napada poslao je delegat VŠJ pri PK CG Ivan Milutinović tek 13. decembra. On krivicu svaljuje na lošu borbenu moć i neposlušnost trupa, ali i neprijateljsko držanje muslimana. Ovakav stav ne samo da nije zadovoljio VŠJ već se u odgovoru PK CG od 21. decembra za poraz optužuju Ivan Milutinović i kadrovi u PK CG, i čak upućuje poslednja opomena pred upotrebu drastičnih administrativnih mjera.”
Slična se situacija dešava i prilikom napada partizana 22. decembra na Sjenicu, gdje se opet desio poraz. Josip Broz Tito je bio jako nezadovoljan razvojem situacije u sjeničkom srezu i u jednom pismu 28. decembra on je oštro kritikovao Milovana Đilasa, delegata VŠJ pri Srpsko- sandžačkom odredu, koga je označio kao glavnog krivca za neusjpeh njegovih trupa.
Đilas je bio jako ozlojeđen ovakvom odlukom i žalio se Titu što ga osuđuje bez prethodne istrage, optužujući pritom VŠJ koji je naredio da se partizanske snage zadrže tako dugo na prostoru gde je većina stanovništva (muslimana) imala neprijateljski stav prema partiji.
Istoričar Milutin Živković zaključuje:
„Bez obzira ko je glavni krivac za sjeničku operaciju, ona je imala teške političke i materijalne posledice po KPJ u Sandžaku. Oružani sukob sa muslimanima Sandžaka dodatno je odaljio ovu etnički skupinu od Narodnooslobodilačkog pokreta, što je kompromitovao ideološku platformu bratstva i jedinstva. S druge strane, tokom napada na Sjenicu komunisti su izgubili skoro trećinu ljudstva i puno naoružanja. Sjenička i Pribojska četa su prestale da postoje, a komunisti su izbačeni iz sreza na više od godinu dana„.
Posledice ustanka izazvale opštu tragediju društva
Nema dvojbe, krah Trinaestojulskog, kao opštenarodnog ustanka, je donio samo represalije i odmazde nad ustanicima i običnim građanima. To je bio njegov krajnji rezultat.
Ustanici su bili demoralisani, a poslije Pljevaljske bitke je nastao potpuni krah , rasulo i svojevoljna demobilizacija ustanika. To je, u suštini, značilo da je narod većinom odlučio da je dalji ustanak besmislen jer će posledice biti katastrofalne.
Ne samo da je ta odluka bila većinska već i ispravna, jer je u Crnoj Gori prije ustanka već bilo 20.616 izbjeglica sa Kosmeta i iz Sandžaka, koje su pokazivali svojom sudbinom šta se može desiti građanima Crne Gore ukoliko se borba nastavi. Zbog Trinaestojulskog ustanka su postradali i Srbi u Sandžaku, što je dodatno zaoštrilo situaciju u regionu.
Poslije vojnog kraha, komunisti su ipak odlučili da nastave borbu, što je značilo nove odmazde okupatora nad civilima, a tada su im se desila i Lijeva skretanja, koje su bila otvoreni zločin prema sopstvenom stanovništvu. Sve to je izazavalo masovno osipanje komunističkog pokreta u Crnoj Gori, baš kao i u Sandžaku gdje su im Bošnjaci okrenuli leđa.
Osim toga, treba napomenuti i to da su Italijani planirali, ako ne uspiju brzo ugušiti ustanak, pozvati Njemce. A to bi tek bilo po sistemu strijeljanja 100 talaca za jednog poginulog njemačkog vojnika, 50 za ranjenog, sa vrlo preciznom matematikom i neibježnom tragičnom sudbinom civilnog stanovništva.
U takvim opasnim okolnostima je i nastao četnički pokret, čiji je cilj bio da se sačuva stanovništvo od represalija, pa makar i u saradnji sa Italijanima- što se desilo, te da se čeka iskrcavanje saveznika na Jadranskoj obali, što se- nije desilo.
Kakva su to lomna vremena bila najbolje pokazuje primjer Blagoja Jovovića, koji je u Trinaestojulskom ustanku bio komandir Kosićkog partizanskog odreda, s kojim je učestvovao u borbama na Pljevljima. Poslije Lijevih skretanja je napustio komuniste i prešao na stranu Baja Stanišića. Poznat je po tome što je poslije rata izvršio atentat na Anta Pavelića 10. aprila 1957. u Lomas de Palamor, predgrađu Buenos Ajresa.
Produžetak ustanka je bila tragična greška komunista
Na kraju, za razmišljanje ostaje- kada je narod u ratnom vrtlogu koji je zadesio Crnu Goru odlučio da se ustanak protiv Italijana prekine, zbog čega su komunisti uporno bili za to da se protiv volje naroda ustanak nastavi?
Zbog toga nerazumnog ponašanja rukovodstva VŠJ i Josipa Broza, i tjeranja u besmislenu smrt ustanika sa neminovnim stadanjem civila, dešavalo se da čitave partizanske čete prelaze u četnike.
Nema sumnje, tako ponašanje komunista je bilo pogrešno i tragično rješenje, koje je odredilo dalju sudbinu i pravce djelovanja pokreta Pavla Đurišića, Baja Stanišića, Blaža Đukanovića, ali mnogih drugih ljudi koji su bez kakvog razloga izgubili živote na obije konfrontirane strane građanskog rata u Crnoj Gori. Ako, pak , neko smatra da je produžetak ustanka, kako su tražili komunisti, bilo ispravno rješenje, tada ostaje da odgovore na neka pitanja.
Recimo, šta je značilo to što je tri četvrtine ustanika odlučilo da napusti ustanak? Da li se narod išta pitao, ili o njegovoj sudbini odlučuje grupa neodgovornih lica koji imaju svoj politički cilj? Objašnjenje je prosto, tri četvrtine ustanika se nije slagalo sa stavom komunista da se borba nastavi, civilno stanovništvo je još više bilo protiv toga te je, znači, to bilo opšte rješenje naroda.
Autor: Veselin Popović
Sve pohvale za za tekst i da musliman iprije dolaska turaka na prostorima crne gore nije bilo islama tako da ste vi potomci srba koji su presli za tursko vreme u islam.
SAMO ZA BRATA SEKURETA BRATA PO KRVI A NE PO VERI
OVO O ČEGEVARI IMA I TE KAKO VEZE S TEMOM
KAKO NE RAZUMEŠ JA GOVORIM O SVETSKOM ČUDOVIŠTU KOMUNIZMU KOJE UBIJA LJUDE DA BI OSTVARILO CILJEVE .
NACIZAM I KOMUNIZAM SU ISTA IDELOGIJA OĆE DA UNIŠTE SVE ONE KOJI NE MISLE KAO ONI.
NAPRIMER RUSI ZABRANILI RAD KP RUSIJE, RUMUNI UBILI ČAUŠESKUA U SVINJCU , BUGARI I OSTALE KOMŠIJE ZABRANILE RAD KOMUSTIČKIM PARTIJAMA .
MILIONI LJUDI ŠIROM SVIJETA JE STRADALO OD KOMUNISTIČKIH ZLOTVORA
TO ŠTO NEĆEŠ DA ČITAŠ TI NE VALJA JER DA PROČITAŠ NEŠTO ĆEŠ NAUČITI
JA POŠTUJEM ŠTO SI AGNOSTIK ILI MUSLIMAN I NEMAM PROBLEM SA TIM ALI TI BRATE SUPROTNO MIŠLJENJE VRIJEĐAŠ A TO TI NIJE FINO NI KOMUNISTIČKI NI MUSLIMANSKI .
OPROSTIĆU TI ŠTO ME PROGLASI LUDIM IPAK JA NE MRZIM I NE UMIJEM TO, SAMO OPROSTI AKO TI SMETA MOJE MILO SRPSTVO.
PROČITAJ
ZLOČINI KOMUNISTA
Po zlu najčuveniji zločin u Crnoj Gori komunisti su počinili na Badnji dan 1942. godine (a i inače su voleli da ubijaju na velike srpske i pravoslavne praznike). U kolašinskom Lugu, na desnoj obali Tare, nad telima 240 unakaženih građana razapeli su lešinu psa na daskama u obliku krsta. Zatim su na jednoj dasci napisali: „Ovo je pasje groblje“. Svedok, koji je posle nekoliko meseci posmatrao otkopavanje žrtava „pasjeg groblja“, piše:
„Pred jezivim prizorom nemo stojimo svi, naročito rodbina. Ona ne može da prepozna leševe svojih milih i dragih, jer su strašno unakaženi i bez pojedinih delova tela. Ruke i noge su im polomljene; zubi povađeni grubim kleštima još dok su bili živi; lobanje su im razmrskane drvenim maljevima, čije su udarce čuli stanovnici najbližih kuća one svete noći uoči Božića…“
Najobimniji rad o komunističkim zločinima u Hercegovini, dvotomnu knjigu „Krvavo kolo hercegovačko 1941-1942″, objavio je bivši hercegovački partizan i visoki oficir Titove armije, dr Savo Skoko. Mnogobrojna dokumenta Skoko je upotpunio svedočenjima partizana očevidaca događaja. On piše da su J. B. Tita i njegov Centralni komitet na novi talas zločina naročito inspirisali uspesi Crvene armije pod Moskvom i Staljinov govor na proslavi godišnjice Oktobarske revolucije. U prvoj polovini decembra 1941. godine oni su procenili da je došlo vreme za uspostavljanje “diktature proletarijata“, kao “zakonom neograničene i na nasilju osnovane vladavine proletarijata nad buržoazijom“.
U prve velike zločine komunista u Hercegovini spada ubistvo trojice kaluđera u manastiru Duži, 23. decembra 1941. Bili su to stari ruski kaluđeri, izbegli posle 1917. godine od boljševičkog terora. Zločini se umnožavaju posle 4. januara 1942, kada je u Hercegovinu upućen Savo Kovačević sa delom Nikšićkog partizanskog odreda. Bilo je pritužbi da su hercegovački komunisti „meki“ u obračunu sa klasnim neprijateljem, pa je vrh partije smatrao da će im koristiti osoba koja je upravo osudila na smrt petoro svojih rođaka. Kovačevićeva desna ruka bio je još jedan „narodni heroj“ Petar Drapšin.
U zločinima je prednjačio 1. udarni bataljon, specijalno osnovan za ovu namenu. Za komandanta je postavljen Vlado Šegrt, a u štabu su bili Savo Kovačević, Ljubo Kovačević i Milija Stanišić. Dan po osnivanju ove jedinice, sekretar Okružnog komiteta KPJ za severnu Hercegovinu, Miro Popara, donosi zaključke sa savetovanja Vrhovnog štaba i Centralnog komiteta u Ivančićima, o “beskompromisnoj borbi protiv ‘petokolonaša’ srpske nacionalnosti“.
Već 30/31. januara Preki vojni sud 1. bataljona osuđuje na smrt 16 „najistaknutijih razbijača narodnooslobodilačke borbe“ u Dabarskoj vili. Četvorica su streljana, a ostalima je kazna izrečena uslovno na godinu dana. Pod neposrednom komandom Save Kovačevića i Petra Drapšina, partizani su 27. februara pod uobičajenim lažnim optužbama na Radačkom brijegu streljali 21 seljaka. Posle „užasno surovog“ nastupa i streljanja pred velikim narodnim zborom, partizani su, piše Skoko, oko ubijenih zaigrali kolo.
Jedan od najmonstruoznijih zločina odigrao se tokom 3. i 4. marta u Golobrđu, na Divljakuši i u Mekoj Grudi, kada partizani streljaju 41 osobu. U Lastvi su streljali braću Petra i Ivana Saičića, kojima su kao otežavajuću okolnost uzeli što su bili dobrovoljci na Solunskom frontu. U selu Brajićevići streljali su 12 starijih ljudi. Posle obilnog ručka, pred masom sveta, Drapšin je uperio pištolj u Milana Zirojevića, rekavši: „Ovoga gađam u oko“. Ipak je promašio, pa je nesrećnika, koji je govorio da ništa nije kriv, dotukao partizan Slavko Kocka. Utom je rodbina osuđenih, do tada u neverici, stala da leleče, dok su partizani započeli pesmu i šenlučenje, terajući rodbinu da im se pridruži. „Ta stravična mešavina pesme i leleka ostavljala je poražavajući utisak na sve prisutne, izuzimajući organizatore i izvršioce tog groznog čina“, piše u svojim sećanjima Savo Skoko.
Partizansko kolo, nad još toplim leševima (bukvalno), vilo se i u Jasenku. Drapšin je tu izjavio: „Moramo ubijati i nevine zajedno sa kvislinzima da ne bi nas oni ubijali“. Na igrankama oko ubijenih u selima Mala i Velika Gareva i Dobrelje partizani su pevali svoju novu pesmu: “Što ne valja ubićemo, komunizam širićemo“. U Dobreljima su streljali dva starca i jednog 13-godišnjeg dečaka, Obrena Nikolića.
Drapšina, potonjeg komandanta jedne od komunističkih armija, Savo Skoko opisuje kao „psihički nestabilnu ličnost“, uz napomenu da se ova nestabilnost „graničila sa ludilom“. Neposredno posle rata, u trenucima psihičkog rastrojstva, Drapšin je izvršio samoubistvo, što su komunisti, kao i njegove zločine, decenijama skrivali.
Za Pavla Kovačevića, partijskog rukovodioca Operativnog štaba za Hercegovinu, Skoko kaže da je bio još gori i da se njegov ekstremizam graničio „sa nekom vrstom mentalne poremećenosti“. Kovačević je lično učestvovao u suđenju i ubistvu svog oca Petra, 8. marta 1942. u Grahovu. Kada mu je sutradan u kancelariju došla majka i pitala da li može videti muža, sin joj je hladnokrvno odgovorio: „Ne možeš, ubili smo ga noćas
Brale, uspio si sa ovim kulturnim obraćanjem da se osjetim kriv prema tebi i da od tebe zatražim da primiš moje izvinjenje što sam te nazvao ludim! Nijesam ja baš tako mislio no volim da te čačnem jer tvoja reagovanja nijesu filovana nekom prećeranom mržnjom kao kod nekih drugih komentatora! I ako nijesmo istomišljenici jer je to i nemoguće, makar nećemo ići u primitivizam i primitivno i nekulturno obraćanje! Dakle, još jednom izvini, nijesam baš tako mislio!
kako su se uskopistili ovi smradovi ,poceli su da se otvaraju spiskovi,a tek kada se budu citala imena koje koga naredio ubiti,oteti mu imanje ili sto drugo,drztese junaci ,70 godina ste lagali plackali ubijali i dobijali nacionalnre penzije.samo imena vasijeh zlikovackojeh oceva ce vas dovesti poznaniju prava,mada i tada sumnjam koja ste bagra.Ko zna mozda se bude trazilo da vratite sto ste oteli,iako nemate ni pepela na muda,ali docice i to nared.najbolje da se pridruzite Gejovcima,njih Evropa stiti!
Za sve ima orden samo ga nema za borbu protiv okupatora!?U stvari nijesi nam pričao- ima on i priznanja i ordenje od Njemaca i Italijana! Što to kriješ? I sad pokušavaju četnici da pokažu neku lažnu istoriju kako su nešto neđe oslobađali! To što ste vi „oslobodili“ nije preživio ni jedan „turčin“ ili „balija“ ni partizanske familije! A istoriju vam pišu bradati gibaničarski PUBLICISTI!?
Za Četnika bradom i glavom@ Na tvoju žalost nema niti jedan orden od Njemaca i Italijana, nigdje ne postoji niti takvo ordenje niti bilo kakav drugi dokaz o to me.Oslobađali su muslimani i partizani naročito područja i sela gdje su bili Srbi a ko nije htio da im pristupi koristilu su Ustaške metode nad Većinu Srba i njihove nejači kao npr. kod Kolašina, u Beranama, Bijelom Polju.Partizani do 1944 ne oslobodiše niti jednu teritoriju samostalno… Užičku republiku oslobodili Četnici, Bihaćku republiku usred jake NDH dobili sporazumom sa Ustašama.Koristili djecu za prve borbene redove gdje su masovno ginuli zadojeni komunističkom ideologijom protiv svojih očeva, kao npr bombaš Boško Buha…
Pa kad ste oslobodili tolike gradove i sela, što niste pobedili?! Kako vas to pobedi šačica zlih partizana kad ste takva sila bili? I kako to da je su tu šačicu činili većinom Srbi? Nešto sve to malo mutno prijatelju. Nego ti kreneš iz više izvora da čitaš. Svaka čast na trudu ali mora to ozbiljnije.
…evo ti balijo smrdljiva…čitaj i pamti…
Spisak gradskih naselja koja su četnici oslobodili od Nemaca:
1. Loznica (31. avgust 1941)
2. Bogatić (1. septembar 1941)
3. Krupanj (4. septembar 1941)
4. Banja Koviljača (6. septembar 1941)
5. Gornji Milanovac (29. septembar 1941)
6. Čačak (1. oktobar 1941)
7. Stragari (4.oktobar 1941)
8. Ljubovija (oktobar 1941)
9. Prijepolje (12. septembar 1943)
10. Priboj (12. septembar 1943)
11. Zvornik (17. septembar 1943)
12. Banja Koviljača (17. septembar 1943)
13. Bijelo Polje (septembar 1943)
14. Rudo (18. septembar 1943)
15. Brza Palanka (18. septembar 1943)
16. Ljubovija (30. septembar 1943)
17. Bajina Bašta (30. septembar 1943)
18. Nova Varoš (oktobar 1943)
19. Višegrad (5. oktobar 1943)
20. Čajetina (10.oktobar 1943)
21. Rogatica (14. oktobar 1943)
22. Majdanpek (26. avgust 1944)
23. Kučevo (28. avgust 1944)
24. Leskovac (31. avgust 1944)
25. Vlasotince (31. avgust 1944)
26. Svrljig (2. septembar 1944)
27. Kadina Luka (2. septembar 1944)
28. Lazarevac (3. septembar 1944)
29. Podlugovi (10. septembar 1944)
30. Breza (11. septembar 1944)
31. Pljevlja (septembar 1944)
32. Ražanj (oktobar 1944)
33. Varvarin (oktobar 1944)
34. Kruševac (14.oktobar 1944)
Jel ostao koji turčin, balija ili simpatizer partizana živ ili makar njihovo koje dijete u tim mjestima đe su ušli tvoji smrdljivi ravnogorci?
Nijesu oni vjeruj mi ništa oslobodili. Neko te je prevario. Da su oslobodili i ostali bi tu, ali im nema ni traga i niko ne pamti to oslobođenje ali pamti pijana orgijanja bradatih spodoba!
…ništa se ti stoko nesikiraj…dobro pamti srpski narod titoističku izdaju i saradnju sa ustašama…balijama i nemcima…jer je od istih postradao…što se tebe tiče…ovde pokazuješ da si (opasna) budala…i da ćeš kao budala i umreti…
ČE ČEGEVARA – ZLOČINAČKI UM
Mašina za ubijanje — Če Gevara, od komunističkog agitatora do kapitalističkog brenda
“Lud od biesa, obojiću svoju pušku u crveno ubijajući svakog neprijatelja koji mi padne u ruke. Moje nozdrve se šire dok udišu miris baruta i krvi. Smrtima mojih neprijatelja spremam se za svetu borbu i pridruživanje pobjedničkom proletarijatu
Mržnja kao element borbe: nemilosrdna mržnja prema neprijatelju, koja gura ljudsko biće preko njegovih prirodnih granica, pretvarajući ga u efikasnu, nasilnu, selektivnu i hladnokrvnu ubilačku mašinu – to je ono što naši vojnici moraju postati”.
Ernesto “Če” Guevara
Če Gevara, koji je toliko toga ura¬dio (ili je to ipak bilo isu¬više malo?) na uni¬šte¬nju kapi¬ta¬li¬zma, danas je jedan od ključ-nih kapi¬ta¬li¬stič¬kih bren¬dova. Nje¬gov lik ukra¬šava nov¬ča¬nike, šolje za kafu, bej¬zbol kape, torbe iz butika, pri¬ve¬ske, kutije s bilj¬nim čaje¬vima i, naravno, majice. Svuda vidimo čuvenu sliku soci¬ja¬li¬stič¬kog mane¬kena sa beret¬kom na glavi, sliku koju je Alberto Korda sni¬mio prvih godina revo¬lu¬cije, kada mu je Če slu¬čajno upao u kadar. Ta slika je, 37 godina posle Čeove smrti, i dalje logo revo¬lu¬ci¬o¬narne (ili kapi¬ta¬li¬stičke?) šik mode. Šon O’Hagan tvrdi u Obser¬veru da postoji čak i pra¬šak za veš koji se rekla¬mira poru¬kom “Če pere belje”.
Če Ge Vara (Će gi vara)
Pre¬o¬bra¬žaj Če Gevare u kapi¬ta¬li¬stički brend nije nešto što se tek nedavno dogo¬dilo, ali u posled¬nje vreme pro¬lazi kroz veliku rene¬sansu – i to veoma neo¬bičnu rene¬sansu pošto se događa mnogo godina nakon ide¬o¬lo¬ške i poli¬tičke pro¬pa¬sti svega što je Če Gevara sim¬bol. Počelo je s fil¬mom Dnev¬nik moto¬ci¬kli¬ste, u režiji Val¬tera Salesa (to je jedan od tri naj¬va-žnija filma o Čeu u posled¬nje dve godine, druga dva su reži¬rali Džoš Ivans i Sti¬ven Soder¬berg). Sni¬man u div¬nom, pri¬rod-nom, kapi¬ta¬li¬zmom neza¬ga¬đe¬nom kra¬jo¬liku, film pri¬ka¬zuje kako se kod mla¬dića koji putuje Južnom Ame¬ri¬kom, u cilju samo¬spo-znaje, polako budi soci¬jalna svest dok posma¬tra soci¬jalnu i eko¬nom¬sku eksplo¬a¬ta¬ciju. Tako su polo¬ženi teme¬lji za novi talas “ponov¬nog otkri¬va¬nja” čoveka koga je Sartr nazvao naj¬pot¬pu¬ni¬jim ljud¬skim bićem naše ere.
No, možda bi pre¬ci¬znije bilo reći da je ovaj pomodni kult Če Gevare začet još 1997, na tri¬de¬setu godi¬šnjicu nje¬gove smrti, kada je obja¬vljeno pet razli¬či¬tih bio¬gra¬fija, a nje¬govi posmrtni ostaci pro¬na¬đeni u bli¬zini piste aero¬droma Valjen¬garde u Boli¬viji (pošto je pen¬zi¬o¬ni¬sani boli¬vij¬ski gene¬ral, u spek¬ta¬ku¬larno tem¬pi¬ra¬nom pri¬zna¬nju, otkrio tačnu loka¬ciju). Obe¬le-ža¬va¬nje tri¬de¬se¬to¬go¬di¬šnjice smrti vra¬tilo je u cen¬tar pažnje čuvenu foto¬gra¬fiju Fre¬dija Alborte na kojoj se vidi Če polo¬žen na sto, mrtav i roman¬ti¬čan, nalik Hri¬stu sa nekih kla¬sič¬nih slika.
Uobi¬ča¬jeno je da sled¬be¬nici kulta ne znaju pravu životnu priču svog heroja, isto¬rij¬sku istinu o njemu (mnogi ras¬ta¬fa¬ri¬janci bi odba¬cili Hajle Sela¬sija, samo da imaju ika¬kvog pojma o tome kakav je ovaj zai¬sta bio). Ne izne¬na¬đuje što se savre¬meni Geva¬rini sled¬be¬nici, nje¬govi novi, post¬ko¬mu¬ni¬stički obo¬ža¬va¬oci, takođe zava¬ra¬vaju kada bez pita¬nja pri¬hva¬taju mit.
Popij Če-a
Pogle¬dajmo neke od ljudi koji su u posled¬nje vreme para¬di¬rali sa Čeo¬vim likom pred¬sta¬vlja¬jući ga kao sve¬ti¬o¬nik pravde i pobune pro¬tiv zlo¬u¬po¬trebe moći. U Libanu, demon¬stranti koji su pro¬tiv Sirije pro¬te¬sto¬vali nad gro¬bom ubi¬je¬nog Rafika Hari¬rija, nosili su Čeovu sliku. Fran¬cu¬ski fud¬ba¬ler Tijeri Anri, koji igra za Arse¬nal, poja¬vio se na gala sve¬ča¬no¬sti FIFE obu¬čen u crveno-crnu majicu sa Čeo¬vim likom. Fud¬bal¬ski heroj Mara¬dona je pono¬sno poka¬zao teto¬važu Čea na desnoj ruci tokom puto¬va¬nja na kome se sreo sa Hugom Čave¬zom u Vene¬cu¬eli. U Sta¬vro¬po¬lju, južni deo Rusije, zastave za Čeo¬vim likom su nosili demon¬stranti koji su se na cen¬tral¬nom grad¬skom trgu oku¬pili da izraze neza¬do¬volj¬stvo odlu¬kom da se soci-jalna pomoć ispla¬ćuje isklju¬čivo u novcu. U izbe¬glič¬kom kampu Dei¬šeh na Zapad¬noj Obali, Čeovi posteri ukra¬ša¬vaju zid na kome se odaje pošta inti¬fadi. Nedeljni maga¬zin posve¬ćen dru¬štve¬nom životu u Sid¬neju u Austra¬liji obja¬vljuje koje bi tri osobe nji¬hovi čita¬oci naj¬više voleli da pozovu na svoju večer¬nju zabavu: Alvara Altu, Ričarda Bren¬sona i Če Gevaru. Leong Kvok¬hung, pobu¬nje¬nik koji je iza¬bran u zako¬no¬davnu skup¬štinu Hong Konga, iza¬ziva Peking obla¬če¬njem majica sa Čeo¬vim likom. U Bra¬zilu, Frei Beto, savet¬nik pred¬sed¬nika Lule da Silve za pro¬gram “nulte gladi”, kaže da bi “tre¬balo manje pažnje da posve¬ću¬jemo Troc¬kom, a više Če Gevari”. I naj¬po¬zna¬tiji slu¬čaj – na ovo¬go¬di¬šnjoj cere¬mo¬niji dodele Oskara Kar¬los San¬tana i Anto¬nio Ban¬de¬ras izveli su pesmu iz Dnev¬nika moto¬ci¬kli¬ste, a San¬tana se poja¬vio u majici sa Čeo¬vim likom i krstom oko vrata. U otvorenom pismu Karlosu Santani, objavljenom u El Nuevo Heraldu 31. marta ove godine, veliki džez muzičar Paquito D’Rivera kritikovao ga je zbog odeće na dodeli Oskara, i dodao: “Jedan od Kubanaca u La Kabani bio je moj rođak Bebo, koji je bio zatvoren samo zato što je bio hrišćanin. Pričao mi je sa bezgraničnim ogorčenjem kako je iz svoje ćelije slušao pogubljenja mnogih koji su umirali vičući “Živio kralj Isus!”. Mani¬fe¬sta¬cije novog kulta Če Gevare su svuda oko nas. Opet mit o njemu ras¬pa¬ljuje duše ljudi čija uve¬re¬nja u naj¬ve¬ćem pro¬centu pred¬sta¬vljaju suštu suprot¬nost svega što je Če Gevara bio.
Zloglasni zatvor La Kabana mesto gde je Če ubijao
(…) U aprilu 1967 godine, govo¬reći na osnovu sop¬stve¬nog isku¬stva, Gevara je sumi¬rao svoju ideju pravde u svo¬joj “Poruci Tri-kon¬ti¬nen¬talu” (orga¬ni¬za¬ciji iz Havane, zami¬šlje¬noj da pomaže bor¬cima za slo¬bodu na tri kon¬ti¬nenta): “Mržnja kao ele¬ment borbe; nepo¬ko¬le¬bljiva mržnja prema nepri¬ja¬te¬lju, koja gura ljud¬sko biće preko nje¬go¬vih pri¬rod¬nih gra¬nica, pre¬tva¬ra¬jući ga u efi¬ka¬snu, nasilnu, selek¬tivnu i hlad¬no¬krvnu mašinu za ubi¬ja¬nje”. I nje¬govi raniji spisi bili su zači¬njeni ova¬kvim reto¬rič-kim i ide¬o¬lo¬škim nasi¬ljem. Mada nje¬gova bivša devojka Čičina Fere¬ira dovodi u pita¬nje da je ori¬gi¬nalna ver¬zija dnev-nika o puto¬va¬njima moto¬ci¬kli¬ste sadr¬ža¬vala zapa¬ža¬nje da “oseća kako se nosni¬cama sla¬do¬stra¬sno širi ljuti miris baruta i krvi nepri¬ja¬te¬lja”, Gevara je u tim ranim godi¬nama pode¬lio sa Gra¬na¬dom sle¬deću uzbu¬dljivu misao: “Revo¬lu¬cija bez ijed-nog puc¬nja? Ti si lud”. U dru¬gim situ¬a¬ci¬jama, mladi boem izgleda nije bio u sta¬nju da napravi neku razliku između lako¬mi-slene smrti kao spek¬ta¬kla i tra¬ge¬dije žrtava revo¬lu¬cije. U pismu majci napi¬sa¬nom 1954. iz Gva¬te¬male, gde je bio sve¬dok zba-ci¬va¬nja revo¬lu¬ci¬o¬narne vlade Jakoba Arbenza, on kaže: “Bilo je dosta zabave, sa bom¬bama, govo¬rima i dru¬gim zani¬ma¬ci-jama, da bih pre¬ki¬nuo mono¬to¬niju u kojoj živim”.
Geva¬rine sklo¬no¬sti poka¬zuje fraza iz pisma (obja¬vljeno u knjizi Erne¬sto, Memo¬ari Če Gevare u Sijera Mae¬stri) koje je napi-sao svo¬joj ženi, za vreme puto¬va¬nja sa Fide¬lom Kastrom iz Mek¬sika na Kubu 28. janu¬ara 1957, nepo¬sredno posle iskr¬ca¬va¬nja na kuban¬sko tle: “Ovde u kuban¬skoj džun¬gli, živ i žedan krvi”. U tom stavu ga je dodatno osna¬žilo ube¬đe¬nje da je Arbenz izgu-bio vlast zato što je pro¬pu¬stio da likvi¬dira svoje poten¬ci¬jalne nepri¬ja¬te¬lje. U rani¬jem pismu tada¬šnjoj devojci Titi Infante, Če kaže: “Ako bude nekih stre¬lja¬nja, to znači da je vlada saču¬vala spo¬sob¬nost da uzvrati uda¬rac”. Stoga nije neko izne¬na¬đe¬nje da je tokom oru¬žane borbe pro¬tiv Bati¬ste, i kasnije po tri¬jum¬fal¬nom ula¬sku u Havanu, Gevara pobio ili nad¬zi-rao egze¬ku¬cije mnogo ljudi nakon pre¬suda po krat¬kom postupku. Među ubi¬je¬nima bilo je doka¬za¬nih nepri¬ja¬te¬lja, osum¬nji¬če¬nih nepri¬ja¬te¬lja i onih koji su se napro¬sto našli na pogre¬šnom mestu u pogre¬šno vreme.
U janu¬aru 1957, kao što sazna¬jemo iz dnev¬nika sa Sijera Mae¬stre, Gevara je ubio Euti¬mija Guera zato što ga je sum¬nji¬čio za oda¬va¬nje infor¬ma¬cija: “Rešio sam pro¬blem pišto¬ljem kali¬bra 32 mm, u levu stranu nje¬go¬vog mozga… Nje¬gove stvari sada pri¬pa¬daju meni”. Kasnije je ubio Ari¬sti¬dija, seljaka koji je rekao da ne želi da ide dalje sa njima ako će da napu¬ste nje¬govo selo. I dok se pitao da li je ova žrtva “bila dovoljno kriva da zasluži smrt”, nije se kole¬bao kada je nare¬dio ubi¬stvo Eče-ve¬rije, brata jed¬nog od nje¬go¬vih dru¬gova, zbog nekih zlo¬čina koje kasnije nije jasno naveo: “Morao je da plati”. U nekim dru¬gim situ¬a¬ci¬jama je kao metod psi¬hičke tor¬ture simu¬li¬rao egze¬ku¬cije, bez namere da ih izvrši.
Luis Gvar¬dija i Pedro Korzo, dva istra¬ži¬vača sa Flo¬ride koji pri¬pre¬maju doku¬men¬tarni film o Če Gevari došli su do sve-do¬če¬nja Haima Koste Vaskeza, biv¬šeg koman¬danta revo¬lu¬ci¬o¬narne armije poznate kao “El Kata¬lan”. On kaže da je za mnoga ubi¬stva koja se pri¬pi¬suju Ramiru Val¬dezu, budu¬ćem mini¬stru unu¬tra¬šnjih poslova Kube, zapravo direktno bio odgo¬vo¬ran Če Gevara budući da je Val¬dez pri¬mao nare¬đe¬nja direktno od njega dok su se nala¬zili u pla¬ni¬nama. “Ako sum¬njaš, ubij ga”, gla-silo je Čeovo upu¬stvo. U pred¬veče pobede, po rečima Vaskeza, Če je nare¬dio ubi¬stvo neko¬liko dese¬tina ljudi u Santa Klari, u cen¬tral¬noj Kubi, gde se nje¬gova jedi¬nica pro¬bila tokom zavr¬šnih ope¬ra¬cija na ostrvu. Neki od njih su bili pobi¬jeni u hotelu, kao što piše Mar¬selo Fer¬nan¬dez Zajas, još jedan bivši revo¬lu¬ci¬o¬nar koji je kasnije postao novi¬nar – doda¬jući da je među ubi¬je¬nima, pozna¬tim kao kaski¬tosi, bilo seljaka koji su se pri¬dru¬žili voj¬sci samo da bi izbe¬gli nezaposlenost.
Ali, “hlad¬no¬krvna mašina za ubi¬ja¬nje” nije poka¬zala pune raz¬mere svoje posve¬će¬no¬sti sve do tre¬nutka nepo¬sredno posle pada Bati¬sti¬nog režima. Kastro mu je dode¬lio mesto uprav¬nika u zatvoru La Kaba¬nja (Kastro je imao kli¬nički pre¬ci¬zno oko za oda¬bir prave osobe koja će šti¬titi revo¬lu¬ciju od infek¬cije). La Kaba¬nja je kameno utvr¬đe¬nje iz XVIII veka koje je slu¬žilo odbrani Havane od engle¬skih gusara, a nak¬nadno je pre¬tvo¬rena u vojni gar¬ni¬zon. Na način koji jezo¬vito pod¬seća na Lavren-tija Beriju, Gevara je tokom prve polo¬vine 1959. godine bio jedan od onih koji su bili na pozi¬ci¬jama moći tokom jed¬nog od naj¬mrač¬ni¬jih peri¬oda kuban¬ske revo¬lu¬cije. Hoze Vila¬suso, advo¬kat i pro¬fe¬sor Sred¬nje¬a¬me¬rič¬kog Uni¬ver¬zi¬teta De Baja¬mon u Por¬to¬riku, bio je član tela zadu¬že¬nog za preka suđe¬nja u La Kaba¬nji; on mi je nedavno ispričao: “Če je bio šef Comi¬sion Depu¬ra¬dora. Posto¬jali su pro¬pisi — naj¬pre vojni sud. Če nam je rekao da moramo postu¬pati sa ube¬đe¬njem, što će reći sa ube-đe¬njem da su svi optu¬ženi ubice i da je jedino neu¬mo¬lji¬vost revo¬lu¬ci¬o¬narni način postu¬pa¬nja. Moj direktni pret¬po¬sta-vljeni je bio Miguel Duke Estrada. Moja dužnost je bila da pri¬pre¬mim dosi¬jee za sla¬nje mini¬stru. Egze¬ku¬cije su oba¬vljane od pone¬deljka do petka, u sred noći, odmah pošto bi kazna bila izre¬čena i auto¬mat¬ski potvr¬đena od strane ape¬la¬ci¬o¬nog tela. Sećam se da je jedne noći ubi¬jeno čak sed¬moro ljudi ”
Zloglasni zatvor La Kabana, mesto gde je Če ubijao
Nedavno sam u Por¬to¬riku raz¬go¬va¬rao i sa Havi¬je¬rom Arzu¬a¬gom, baskij¬skim sve¬šte¬ni¬kom koji je davao posled¬nje poma¬za¬nje osu-đe¬nima na smrt i lično pri¬su¬stvo¬vao dese¬ti¬nama pogu¬blje¬nja. Bivši kato¬lički sve¬šte¬nik, sada 78-godišnjak, pri¬seća se: “Bilo je oko 800 zatvo¬re¬nika u pro¬storu pred¬vi¬đe¬nom za ne više od tri sto¬tine. Bili su tu bivši Bati¬stini poli¬cij¬ski i vojni zva¬nič¬nici, neki novi¬nari, neko¬li¬cina poslov¬nih ljudi i trgo¬vaca. Revo¬lu¬ci¬o¬narni sud su sači¬nja¬vali ljudi iz mili-cije. Če Gevara je pred¬se¬da¬vao ape¬la¬ci¬o¬nim sudom. Nikada nije pro¬me¬nio neku pre¬sudu. Ja bih pose¬ći¬vao osu¬đe¬nike na smrt na gale¬ria dela muerte. Javile su se gla¬sine da ja hip¬no¬ti¬šem zatvo¬re¬nike zato što su mnogi osta¬jali hlad¬no¬krvni, tako da je Če nare¬dio da pri¬su¬stvu¬jem i egze¬ku¬ci¬jama. Oda¬tle sam oti¬šao u maju, ali i posle je ubi¬jeno mnogo ljudi, a ja lično sam bio sve¬dok 55 egze¬ku¬cija. Bio je tu i jedan Ame¬ri¬ka¬nac, Her¬man Marks, oči¬gledno bivši osu¬đe¬nik. Zvali smo ga ‘kasa¬pin’, zato što je uži¬vao da daje nare¬đe¬nja za pogu¬blje¬nje. Mnogo puta sam molio Čea da oslo¬bodi zatvo¬re¬nike. Posebno se sećam slu-čaja dečaka Ari¬ela Lime. Če nije mrd¬nuo prstom. Ni Fidel, koga sam pose¬tio. Postao sam toliko tra¬u¬ma¬ti¬zo¬van da mi je kra-jem maja 1959. nare¬đeno da napu¬stim paro¬hiju Kaza Blanka, gde je bila loci¬rana La Kaba¬nja i gde sam tri godine držao mise. Oti¬šao sam u Mek¬siko na leče¬nje. Onog dana kad sam odla¬zio, Če mi je rekao da smo obo¬jica poku¬šali da se pri¬bli-žimo jedan dru¬gom, ali da nismo uspeli. Nje¬gove posled¬nje reči su bile: ‘Kad ski¬nemo maske, posta¬ćemo neprijatelji’”.
Koliko je ljudi ubi¬jeno u La Kaba¬nji? Pedro Korzo, istra¬ži¬vač iz Flo¬ride, barata cifrom od nekih dve sto¬tine, slično onoj koju daje Armando Lago, pen¬zi¬o¬ni¬sani pro¬fe¬sor eko¬no¬mije koji je osam godina pro¬u¬ča¬vao mate¬ri¬jale o egze¬ku¬ci¬jama na Kubi i sači¬nio listu od 179 imena. Pome¬nuti Vila¬suso mi je rekao da je između janu¬ara i maja 1959. (kada je Če pre¬stao da bude šef La Kaba¬nje) stre¬ljano oko 400 ljudi. Tajni tele¬gram koji je poslala ame¬rička amba¬sada u Vašing¬ton govori o “više od 500 žrtava”. Po rečima Hor¬hea Kasta¬nede, jed¬nog od Geva¬ri¬nih bio¬grafa, baskij¬skog kato¬lika naklo¬nje¬nog revo¬lu-ciji, pokojni otac Inaki de Aspi¬atcu je govo¬rio o oko 700 ubi¬je¬nih. Feliks Rodri¬guez, agent CIA-e koji bio deo tima zadu¬že-nog za lov na Če Gevaru u Boli¬viji, pitao je uhva¬će¬nog Če Gevaru za “oko 2000 ljudi” za čiju je egze¬ku¬ciju on bio odgo¬vo¬ran tokom svog života. Kako se Rodri¬gez seća: “Če je odgo¬vo¬rio da su to sve bili agenti CIA-e, ne komen¬ta¬ri¬šući cifru”. Veće cifre možda uklju¬čuju egze¬ku¬cije koje su se desile u mese¬cima pošto je Če napu¬stio mesto šefa zatvora.
To nas dovodi natrag do Kar¬losa San¬tane i nje¬gove Če odeće. U svom otvo¬re¬nom pismu obja¬vlje¬nom u El Nuevo Herald 31. marta ove godine, veliki džez muzi¬čar Pakito de Rivera napao je San¬tanu zbog takvog obla¬če¬nja na dodeli Oskara i dodao: “Jedan od tih Kuba¬naca u La Kaba¬nji bio je moj rođak Bebo, koji je tu bio zatvo¬ren samo zato što je bio hri¬šća¬nin. On mi je sa bes¬kraj¬nim ogor¬če¬njem pri¬čao kako je iz svoje ćelije u ranim jutar¬njim satima mogao da čuje egze¬ku¬cije, bez suđe¬nja i zako-ni¬tog pro¬cesa, mno¬gih koji su umrli uzvi¬ku¬jući ‘Živeo Gospod Hrist’!”.
Čeova žud¬nja za moći ispo¬lja¬vala se i na druge načine osim ubi¬stava. Pada u oči pro¬tiv¬reč¬nost između nje¬gove stra¬sti za puto¬va¬njem – neka vrsta pro¬te¬sta pro¬tiv naci¬o¬nal¬nih država – i nje¬go¬vog impulsa da sam postane vođa poro¬blji¬vačke države. Pišući o Pedru Val¬di¬viji, kon¬kvi¬sta¬doru Čilea, Če Gevara umuje: “On je pri¬pa¬dao onoj poseb¬noj vrsti ljudi kakvu često sre¬ćemo, kod koje je želja za neo¬gra¬ni¬če¬nom moći toliko jaka da im se svaka pat¬nja koja stoji na putu ostva¬re¬nja te moći čini pri¬rod¬nom”. On ovde kao da opi¬suje samog sebe. U sva¬koj fazi svog odra¬slog života, nje¬gova mega¬lo¬ma¬nija se mani-fe¬sto¬vala u pre¬da¬tor¬skoj težnji ka pre¬o¬ti¬ma¬nju života i imo¬vine dru¬gih ljudi, i uki¬da¬nju nji¬hove slo¬bodne volje.
Posle zau¬zi¬ma¬nja grada Sankti Spi¬ri¬tus 1958. godine, Gevara je bez¬u¬spe¬šno poku¬šao da uvede neku vrstu šeri¬jata, regu¬li-šući odnose između muška¬raca i žena, uvo¬deći pro¬pise u vezi sa alko¬ho¬lom i koc¬kom – što je puri¬ta¬ni¬zam koji baš i nije kra¬sio nje¬gov sop¬stveni način života. On je takođe nare¬đi¬vao svo¬jim lju¬dima da pljač¬kaju banke. Tu odluku je u pismu Enri¬keu Oltu¬ski, svom pot¬či¬nje¬nom, u novem¬bru iste godine, prav¬dao na sle¬deći način: “Bor¬bene mase se slažu sa pljač¬ka¬njem banaka zato što niko od njih nema ni centa u tim ban¬kama”. Ova ideja revo¬lu¬cije kao dozvole za pre¬ra¬spo¬delu vla¬sni¬štva kako vam se sviđa navela je ovog mark¬si¬stič¬kog puri¬tanca da posle tri¬jumfa revo¬lu¬cije otme vilu jed¬nom emigrantu.
Hit¬nja da se dru¬gima pre¬otme nji¬hova imo¬vina i da se pri¬svoji pravo na tuđe teri¬to¬rije bili su cen¬tralni u Če Geva¬ri¬noj poli¬tici ogo¬ljene sile. U svo¬jim memo¬a¬rima, egi¬pat¬ski vođa Naser pri¬seća se kako ga je Če Gevara upi¬tao koliko je ljudi napu¬stilo nje¬govu zemlju zbog agrarne reforme. Kad je Naser odgo¬vo¬rio da niko nije oti¬šao, Če je lju¬tito uzvra¬tio da je mera dubine soci¬jal¬nih pro¬mena u tome koliko ima ljudi “koji ose¬ćaju da za njih nema mesta u novom dru¬štvu”. Ovaj pre¬da-tor¬ski instinkt dosti¬gao je vrhu¬nac 1965. godine, kada je, nastu¬pa¬jući kao da je Bog sam, počeo da govori o “novom čoveku” koga će on i nje¬gova revo¬lu¬cija stvoriti.
Čeova opse¬sija kon¬tro¬lom navela ga je da uče¬stvuje u stva¬ra¬nju bezbed¬no¬snog apa¬rata čiji je zada¬tak bio da pot¬čini šest i po mili¬ona Kuba¬naca. Tokom prve polo¬vine 1959. godine odr¬žan je niz taj¬nih sasta¬naka u Tariri, neda¬leko od Havane, u vili u koju se Če Gevara pri¬vre¬meno povu¬kao da bi se opo¬ra¬vio od bole¬sti. Tu su naj¬viši vođi revo¬lu¬cije, uklju¬ču¬jući i Kastra, osmi¬slili kuban¬sku poli¬cij¬sku državu. Ramiro Val¬dez, kome je Če tokom geril¬skog rata bio pret¬po¬sta¬vljen, ime¬no-van je za šefa G-2, tela napra¬vlje¬nog po ugledu na rusku Čeku. Angel Kijuta, vete¬ran špan¬skog gra¬đan¬skog rata koga su Sovjeti poslali i koji je bio vrlo bli¬zak sa Ramo¬nom Mer¬ka¬de¬rom, ubi¬com Troc¬kog, i kasni¬jim Čeo¬vim veli¬kim pri¬ja¬te¬ljem, odi¬grao je ključnu ulogu u orga¬ni¬zo¬va¬nju sistema, zajedno sa Lui¬som Alber¬tom Laven¬de¬i¬rom, koji je radio i u La Kaba¬nji. Sam Gevara je pre¬u¬zeo upravu nad G-6, telom čiji je zada¬tak bila indok¬tri¬na¬cija oru¬ža¬nih snaga. Inva¬zija u Zalivu svi¬nja, pot¬po¬mog¬nuta od strane Ame¬rike u aprilu 1961. pru¬žila je savr¬šenu pri¬liku za kon¬so¬li¬da¬ciju nove poli¬cij¬ske države. Zatvo¬reno je na dese¬tine hiljada Kuba¬naca, i došlo je do novih masov¬nih egze¬ku¬cija. Kao što je sam Če Gevara rekao sovjet¬skom amba¬sa¬doru Ser¬geju Kudrajv¬cevu, kon¬tra¬re¬vo¬lu¬ci¬o¬nari “više nikad neće podići glavu”.
“Kon¬tra¬re¬vo¬lu¬ci¬o¬nar” je izraz koji se pri¬me¬njuje na sva¬kog ko odstupi od dogme. To je bio komu¬ni¬stički sino¬nim za “jere¬tik”. Kon¬cen¬tra¬ci¬oni logori su bili jedan od načina na koje je dog¬mat¬ska vlast gušila otpor. Isto¬rija pri¬pi¬suje špan¬skom gene-ralu Vale¬ri¬janu Vej¬leru, uprav¬niku Kube s kraja XIX veka, prvu upo¬trebu ter¬mina “kon¬cen¬tra¬cija”, da bi se njome opi¬sala poli¬tika zatva¬ra¬nja masa poten¬ci¬jal¬nih pro¬tiv¬nika – u nje¬go¬vom slu¬čaju, pri¬sta¬lica kuban¬skog pokreta za neza¬vi¬snost – u logore ogra¬đene bodlji¬ka¬vom žicom. Kuban¬ski revo¬lu¬ci¬o¬nari su vek kasnije spremno pri¬me¬nili tu domaću tra¬di¬ciju. U početku, revo¬lu¬cija je mobi¬li¬sala dobro¬voljce za izgrad¬nju škola i rad u lukama, plan¬ta¬žama i fabri¬kama – sve sjajne pri-like za foto¬gra¬fi¬sa¬nje Čea kao rad¬nika na doko¬vima, Čea kao rad¬nika na plan¬taži šećerne trske, Čea tek¬stil¬nog pre¬ga-oca. Vrlo brzo dobro¬voljni rad je postao malo manje dobro¬vo¬ljan; prvi logor za pri¬nudni rad, Gua¬na¬ha¬ka¬bi¬bes, for¬mi¬ran je na zapad¬nom delu Kube kra¬jem 1960. godine. Ovako je Če obja¬snio ovu metodu zatva¬ra¬nja: “Mi zatva¬ramo u Gua¬na¬ha¬ka¬bi¬bes samo one sum¬njive slu¬ča¬jeve u kojima nismo sigurni da li neko treba da ide u zatvor… Ljude koji su poči¬nili manje ili veće zlo¬čine pro¬tiv revo¬lu¬ci¬o¬nar¬nog morala… To je težak rad, ne okru¬tan, samo što su uslovi rada tamo teški”.
Ovaj logor je bio pre¬teča kasni¬jeg siste¬mat¬skog zatva¬ra¬nja koje je počelo 1965. u pro¬vin¬ciji Kama¬guej, i to disi¬de¬nata, homo-sek¬su¬a¬laca, žrtava side, kato¬lika, Jeho¬vi¬nih sve¬doka, Afro-kubanskih sve¬šte¬nika i dru¬gog slič¬nog šljama, pod ozna¬kom Uni-da¬des Mili¬ta¬res de Ayuda a la Pro¬duc¬cion, što će reći Voj¬nih jedi¬nica za pomoć pro¬i¬zvod¬nji. Natr¬pani u auto¬buse i kami¬one, “nepo¬dobni” bi sa upe¬re¬nim cevima bili pre¬ve¬zeni u kon¬cen¬tra¬ci¬one logore orga¬ni¬zo¬vane po obra¬scu Gua¬na¬ha¬ka¬bi¬bes. Neki se ne bi nikad vra¬tili; drugi bi bili silo¬vani, pre¬mla¬ći¬vani ili osa¬ka¬ćeni; a većina bi bila tra¬u¬ma¬ti¬zo¬vana za čitav život, kao što je poka¬zao potre¬sni doku¬men¬ta¬rac Nestora Almen¬droa Nepro¬pi¬sno pona¬ša¬nje sni¬mljen pre neko¬liko decenija.
Time maga¬zin sva¬kako nije bio pre¬ci¬zan kada je u avgu¬stu 1960. godine u svo¬joj priči sa naslovne strane revo¬lu¬ci¬o¬narnu podelu rada na Kubi opi¬sao na sle¬deći način: Če Gevara je “mozak”, Fidel Kastro “srce”, a Raul Kastro “pesnica”. Ali, takve tvrd¬nje govore o tome kako je posto¬jala per¬cep¬cija da je Če Gevara odi¬grao ključnu ulogu u pre¬tva¬ra¬nju Kube u bastion tota¬li-ta¬ri¬zma. Če na početku nije bio uver¬ljiv kan¬di¬dat za ide¬o¬lo¬škog čistunca, ima¬jući u vidu nje¬gov boem¬ski duh, ali tokom godina obuke u Mek¬siku, pa potom i u peri¬odu oru¬ža¬nih borbi na Kubi, on je izra¬stao u komu¬ni¬stič¬kog ide¬o¬loga zalju¬blje¬nog u Sovjet¬ski Savez. To je iza¬zi¬valo veliku nela¬godu kod Kastra i osta¬lih koji su, u osnovi, bili opor¬tu¬ni¬sti i koji nisu birali ni sred¬stva ni save¬znike kada se radi o osva¬ja¬nju vla¬sti. Kada su budući revo¬lu¬ci¬o¬nari uhap¬šeni u Mek¬siku 1956. godine, Gevara je jedini pri¬znao da je komu¬ni¬sta i da uči ruski (čak je otvo¬reno govo¬rio o svo¬jim odno¬sima sa Niko¬la¬jem Leo-no¬vim iz sovjet¬ske amba¬sade). Tokom oru¬žane borbe na Kubi, napra¬vio je sna¬žan savez sa Soci¬ja¬li¬stič¬kom narod¬nom par¬ti-jom (komu¬ni¬stič¬kom par¬ti¬jom na ostrvu) i sa Kar¬lo¬som Rafa¬e¬lom Rodri¬ge¬zom, ključ¬nim čove¬kom za kon¬ver¬ziju Kastro¬vog pokreta u komunizam.
Nje¬gov fana¬ti¬zam uči¬nio ga je ključ¬nim šra¬fom u “sovje¬ti¬za¬ciji” revo¬lu¬cije koja se često hva¬li¬sala svo¬jim neza¬vi¬snim karak¬te¬rom. Vrlo brzo pošto su bar¬bu¬dos došli na vlast, Gevara se uklju¬čio u pre¬go¬vore sa Ana¬sta¬som Miko¬ja¬nom, sovjet-skim zame¬ni¬kom pre¬mi¬jera, koji je pose¬tio Kubu. Njemu je bila pove¬rena misija una¬pre¬đe¬nja sovjetsko-kubanskih pre¬go¬vora tokom posete Moskvi 1960. godine (bilo je to dugo puto¬va¬nje tokom koga je Če Gevaru “naj¬više impre¬si¬o¬ni¬rala” Severna Koreja Kim Il Sunga). Geva¬rin drugi put u Rusiju, u avgu¬stu 1962. godine, bio je još zna¬čaj¬niji, zato što je zape¬ča¬tio pre¬tva-ra¬nje Kube u sovjet¬sku nukle¬arnu pred¬stražu. Sreo se sa Hru¬ščo¬vim na Jalti da bi konačno uobli¬čili deta¬lje ope¬ra¬cije koja je već počela i uklju¬či¬vala uno¬še¬nje 42 sovjet¬ske rakete, od kojih su polo¬vina bile nao¬ru¬žane nukle¬ar¬nim boje¬vim gla¬vama, kao i lan¬sera i 42.000 voj¬nika. Pošto je svo¬jim sovjet¬skim save¬zni¬cima izneo boja¬zan da bi Ame¬ri¬kanci mogli saznati šta se dešava, Gevara je dobio uve¬ra¬va¬nja da će sovjet¬ska mor¬na¬rica inter¬ve¬ni¬sati – dru¬gim rečima, da je Moskva spremna da uđe u rat.
Po bio¬gra¬fiji Če Gevare koju je napi¬sao Filip Gavi, on se hva¬li¬sao da je “Sovjet¬ski Savez spre¬man da rizi¬kuje sve, da uđe u neza¬mi¬slivo destruk¬ti¬van atom¬ski rat, samo da bi odbra¬nio prin¬cip”. Odmah pošto je okon¬čana raketna kriza – i to Hru-ščo¬vlje¬vim krše¬njem datog obe¬ća¬nja o ula¬sku u rat i dogo¬vo¬rom sa Ame¬ri¬kom iza Kastro¬vih leđa, dogo¬vo¬rom koji je uklju¬či-vao i ukla¬nja¬nje ame¬rič¬kih pro¬jek¬tila iz Tur¬ske – Gevara je za jedan bri¬tan¬ski komu¬ni¬stički dnevni list rekao sle¬deće: “Da su rakete ostale, mi bismo ih, bra¬neći se od agre¬sije, usme¬rili na samo srce Sje¬di¬nje¬nih Država, i na sam Nju¬jork, i sve ih upo¬tre¬bili”. Neko¬liko godina kasnije, on u Uje¬di¬nje¬nim naci¬jama izja¬vljuje: “Kao mark¬si¬sti, mi sma¬tramo da miro¬lju¬biva koeg¬zi¬sten¬cija država ne uklju¬čuje koeg¬zi¬sten¬ciju eksplo¬a¬ta¬tora i eksploatisanih”.
Gevara se distan¬ci¬rao od Sovjet¬skog Saveza u posled¬njim godi¬nama svog života. To je uči¬nio iz pogre¬šnih razloga, okri-vlju¬jući Moskvu da je ide¬o¬lo¬ški suviše meka i da u diplo¬ma¬tiji čini suviše ustu¬paka – za razliku od Maove Kine, koju je počeo da doži¬vljava kao raj ide¬o¬lo¬ške pra¬vo¬ver¬no¬sti. U poruci iz novem¬bra 1964, njemu bli¬zak sovjet¬ski zva¬nič¬nik Oleg Daru¬sen¬kov, citira Čeove reči: “Tra¬žili smo od Čeho¬slo¬vaka oružje, oni su nas zavla¬čili. Onda smo tra¬žili od Kineza; oni su rekli “da” posle samo neko¬liko dana i čak nam ništa nisu ni napla¬tili, tvr¬deći da se pri¬ja¬te¬ljima oružje ne pro-daje”. U stvari, Če Gevara je bio ogor¬čen činje¬ni¬com što je Moskva od dru¬gih čla¬nica komu¬ni¬stič¬kog bloka, uklju¬ču¬jući i Kubu, tra¬žila nešto zau¬zvrat za veliku mate¬ri¬jalnu pomoć i poli¬tičku podr¬šku koju im pruža. Nje¬gov konačni napad na Moskvu desio se u Alžiru 1965. godine, na među¬na¬rod¬noj kon¬fe¬ren¬ciji, gde je optu¬žio Sovjete da su usvo¬jili “zakon vred¬no¬sti”, što će reći kapi¬ta¬li¬zam. Nje¬gov ras¬kid sa Sovje¬tima, sve u svemu, nije pred¬sta¬vljao poklič za neza¬vi¬snost. Bio je to ide¬o¬lo¬ški krik, u stilu Envera Hodže, u kome se ogleda želja da se celo¬kupna stvar¬nost pot¬čini sle¬poj ide¬o¬lo¬škoj ortodoksiji.
Veliki revo¬lu¬ci¬o¬nar je imao šansu da u praksi spro¬vede svoju eko¬nom¬sku viziju, svoju ideju soci¬jalne pravde, i to u svoj¬stvu direk¬tora Naci¬o¬nalne banke Kube i Odseka za indu¬striju na Naci¬o¬nal¬nom insti¬tutu za agrarnu reformu, gde je bio sve do kraja 1959, da bi počet¬kom 1961. postao mini¬star indu¬strije. Period u kome je Gevara bio zadu¬žen za naj¬veći deo kuban¬ske pri¬vrede obe¬le¬žen je gotovo pot¬pu¬nim kolap¬som u obla¬sti pro¬i¬zvod¬nje šećera, neu¬spe¬hom indu¬stri¬ja¬li¬za¬cije i uvo¬đe¬njem bonova – a sve to u zemlji koja je pre Bati¬stine dik¬ta¬ture bila jedna od četiri eko¬nom¬ski naj¬u¬spe¬šnije zemlje Južne Amerike.
Vreme koje je pro¬veo na mestu direk¬tora Narodne banke, tokom koga je izda¬vao nov¬ča¬nice sa pot¬pi¬som “Če”, naj¬bo¬lje je sumi-rao nje¬gov zame¬nik Erne¬sto Betan¬kur: “Bio je pot¬puna nezna¬lica u pogledu naj¬e¬le¬men¬tar¬ni¬jih eko¬nom¬skih prin¬cipa”. Geva-rina moć per¬cep¬cije u pogledu svet¬ske eko¬no¬mije naj¬bo¬lje se iska¬zala na kon¬fe¬ren¬ciji u Uru¬gvaju kada je pred¬vi¬deo da će eko¬nom¬ski rast na Kubi izno¬siti 10% godi¬šnje, i da će do 1980. godine tamo¬šnji doho¬dak po glavi sta¬nov¬nika biti veći od ame¬rič¬kog u tom tre¬nutku. Na tri¬de¬se¬to¬go¬di¬šnjicu nje¬gove smrti, 1997. godine, Kubanci su se hra¬nili raci¬o¬ni¬sa¬nim koli¬či-nama od 1,8 kg pirinča i 0,37 kg pasu¬lja mesečno; 1,2 kg mesa dva¬put godi¬šnje, isto toliko soji¬nog mleka nedeljno i četiri jajeta mesečno.
Zemlji¬šna reforma je odu¬zela zemlju boga¬tima, ali je pre¬nela u ruke biro¬krata, a ne seljaka (dekret o tome je napi¬san u Čeo¬voj kući). U ime diver¬si¬fi¬ka¬cije, obla¬sti pod poljo¬pri¬vred¬nim kul¬tu¬rama su sma¬njene i radna snaga pre¬u¬sme¬rena ka dru-gim aktiv¬no¬stima. Rezul¬tat je bio da je između 1961. i 1963. godine, žetva bila sma¬njena za polo¬vinu, na samo 3,8 mili¬ona tona. Da li je zato napre¬do¬vala kuban¬ska indu¬strija? Na nesreću, Kuba ne ras¬po¬laže siro¬vi¬nama za tešku indu¬striju, a zbog revo¬lu¬ci¬o¬narne pre¬ra¬spo¬dele, nije imala ni čvr¬ste valute kojom bi mogla da ih kupi – kao što nije imala novca ni za osnovna potro¬šna dobra. Do 1963. sve nade u indu¬stri¬ja¬li¬za¬ciju Kube su napu¬štene, i revo¬lu¬cija je pri¬hva¬tila svoju ulogu kolo¬ni¬jal¬nog snab¬de¬vača šeće¬rom za sovjet¬ski blok, u zamenu za naftu kojom pokriva svoje potrebe i koju pre¬pro¬daje dru¬gim zemljama. U naredne tri dece¬nije, Kuba će pre¬ži¬vlja¬vati zahva¬lju¬jući sovjet¬skim sub¬ven¬ci¬jama koje su se kre¬tale od 65 do 100 mili¬jardi dolara.
Pošto je oma¬nuo kao heroj soci¬jalne pravde, da li Če Gevara zaslu¬žuje mesto u isto¬rij¬skim knji¬gama kao genije geril¬skog rato¬va¬nja? Danas je dove¬deno u pita¬nje i nje¬govo naj¬veće vojno dostig¬nuće u borbi pro¬tiv Bati¬ste – zau¬zi¬ma¬nje grada Santa Klara posle izne¬nad¬nog napada na blin¬di¬rani voz. Mno¬go¬brojna sve¬do¬čan¬stva upu¬ćuju na to da se koman¬dant voza pre¬dao una¬pred, moguće stoga što je pri¬mio mito (Guti¬e¬res Menojo, koji je pred¬vo¬dio drugu geril¬sku grupu u toj istoj obla¬sti, jedan je od onih koji su ozbiljno ospo¬rili Čeovu zva¬ničnu ver¬ziju o nje¬go¬voj pobedi). Nepo¬sredno posle pobede revo¬lu¬cije, Gevara je orga¬ni¬zo¬vao geril¬sku voj¬sku u Nika¬ra¬gvi, Domi¬ni¬kan¬skoj Repu¬blici, Panami i Hai¬tiju. Sve one su neslavno pora¬žene. Argen-tin¬skog revo¬lu¬ci¬o¬nara Horhe Rikarda Mase¬tija je 1964. poslao u smrt ube¬divši ga da iz Boli¬vije izvrši napad na sop-stvenu zemlju nepo¬sredno pošto je u Argen¬tini obno¬vljena pred¬stav¬nička demokratija.
Posebno kata¬stro¬falna je bila ekspe¬di¬cija u Kongo 1965. u kojoj se Če Gevara uje¬di¬nio sa dvo¬ji¬com pobu¬nje¬nika – Pje¬rom Mule¬leom na zapadu i Lora¬nom Kabi¬lom na istoku – pro¬tiv kon¬go¬an¬ske vlade koju su podr¬ža¬vale SAD, uz pomoć pla¬će¬nika iz Južne Afrike i pla¬će¬nika regru¬to¬va¬nih iz redova kuban¬skih ise¬lje¬nika. Mulele je zau¬zeo Sten¬li¬vil, ali je kasnije morao da se povuče. Dok je bio na vla¬sti, zaveo je teror, kako što piše V. S. Naj¬poul, pobio je sve ljude koji su znali da čitaju i koji su nosili kra¬vatu. Što se tiče Če Geva¬ri¬nog dru¬gog save¬znika, Lorana Kabile, on je u to vreme bio samo lenj i korum¬pi¬ran; među¬tim, svet će deve¬de¬se¬tih saznati da je i on mašina za ubi¬ja¬nje. Kako bilo, Gevara je veći deo 1965. godine pro¬veo poma¬žući pobu¬nje¬ni¬cima na istoku, da bi na kraju sramno pobe¬gao iz zemlje. Napo¬sredno potom je na vlast došao Mobutu i uspo¬sta¬vio više¬dec¬nij¬sku tira¬niju. (I u zemljama Latin¬ske Ame¬rike, od Argen¬tine do Perua, revo¬lu¬cije koje je Če inspi¬ri-sao na kraju su dovele do jača¬nja bru¬tal¬nog mil¬ta¬ri¬zma za dugi niz godina).
U Boli¬viji je Če bio pora¬žen još jed¬nom, i posled¬nji put. Pogre¬šno je pro¬ce¬nio lokalnu situ¬a¬ciju. Tamo je agrarna reforma spro¬ve¬dena mnogo godina ranije, vlada je pošto¬vala mnoge insti¬tu¬cije seo¬skih zajed¬nica, a voj¬ska je, bez obzira na naci¬o-na¬li¬zam, bila bli¬ska sa SAD. “Seljačke mase nam uop¬šte ništa ne pomažu”, gla¬sio je Geva¬rin melan¬ho¬lični zaklju¬čak iz boli¬vij¬skog dnev¬nika. A što je još gore, Mario Monhe – lokalni komu¬ni¬stički vođa koji je poni¬ža¬va¬juće loše pro¬šao na izbo¬rima, nije bilo raspo¬lo¬žen za geril¬sko rato¬va¬nje – odveo je Če Gevaru na ose¬tljivu loka¬ciju na jugo¬i¬stoku zemlje. Okol-no¬sti Čeo¬vog hva¬ta¬nja u klancu Juro, nepo¬sredno posle susreta sa fran¬cu¬skim inte¬lek¬tu¬al¬cem Reži¬som Debreom i argen-tin¬skim sli¬ka¬rom Kirom Busto¬som (obo¬jica su uhap¬šeni pošto su napu¬stili nje¬gov logor), poka¬zuju koliko je cela boli¬vij¬ska ekspe¬di¬cija bila ama¬ter¬ski poduhvat.
Mrtav Če
Posled¬njih neko¬liko dece¬nija XIX veka Argen¬tina je bila druga na svetu po brzini pri¬vred¬nog rasta. U posled¬njoj dece¬niji tog veka, argen¬tin¬ski rad¬nici su imali veće realne nadnice od rad¬nika u Švaj¬car¬skoj, Nemač¬koj ili Fran¬cu¬skoj. Do 1928. Godine ona je bila dva¬de¬seta u svetu po bruto doma¬ćem pro¬i¬zvodu per capita. To sve je u veli¬koj meri delo Huana Bau¬ti¬ste Alberdija.
Kao i Gevara, i Alberdi je voleo da putuje; kao četr¬na¬e¬sto¬go¬di¬šnjak on je kroz pampe i pusti¬nje peške puto¬vao sa severa na jug, sve do Bue¬nos Airesa. Kao i Gevara, Alberdi se suprot¬sta¬vio tira¬ninu, u nje¬go¬vom slu¬čaju Huanu Manu¬elu Rosasu. Kao i Gevara, Alberdi je imao pri¬like da utiče na revo¬lu¬ci¬o¬nar¬nog vođu koji je došao na vlast – Husta Hozea de Urkiza koji je 1852. godine uklo¬nio Rosasa. Kao i Gevara, Alberdi je puto¬vao sve¬tom kao pred¬stav¬nik nove vla¬sti i umro je u ino¬stran¬stvu. Ali za razliku od sta¬rog i novog milje¬nika levice, Alberdi nikada nije ni mrava zga¬zio. Napi¬sao je knjigu koja je 1853. godine poslu¬žila kao osnov za Ustav koji ogra¬ni¬čava uti¬caj vlade, omo¬gu¬ćava otvo¬renu trgo¬vinu i obez¬be¬đuje vla¬snička prava, čime je zapo¬čeo period od 27 godina veli¬kog pro¬spe¬ri¬teta. On se nije mešao u stvari dru¬gih država i suprot¬sta¬vljao se ratu svoje zemlje sa Para¬gva¬jem. Nje¬gov lik neće kra¬siti sto¬mak Majka Tajsona.
Alvaro Var¬gas Llosa, “The Kil¬ling Mac¬hine, Che Gue¬vara, from com¬mu¬nist fire¬brand to capi¬ta¬list brand”, New Repu¬blic, 11. i 18. jul 2005.
Sad tek vidim, četniče, da nijesi čitav, da si lud! Kakve sad ima veze Če Gevara sa ovom temom? I Đe nađe ovaj traktorski kompjuter koji nema čitava slova? I tebi je sve normalno, samo pičiš! nijesam lud da ti ovo čitam! Čudim se kako ti je portal ovo čudo propuštio! Pa ti si napisao roman koji veze nema sa nekom temom ovđe! Ima vas nekoliko koji se tako znate raspisat i mislite da vam to neko čita. Samo budala će čitat te tolike budalaštine!
Nećeš mi vjertovat a žao mi je što sam utvrdio da nijesi normalan jer sam ipak volio dijalog s tobom nego recimo sa onom budalom dr ničega!
To, brale, ne trabunjaj mi bilo šta pozitivno o turcima (ili balijama) jer ti to kao četniku ne liči! A pošto si četnik, razumije se moraš i da lažeš i da mrziš, samo nastavi tako jer ja drugo i ne očekujem od tebe. Još samo da dodam- nemoj slučajno da mlatiš o tome kako si neki hrišćanin(pravoslavac) jer ti to ne priznajem ni pod razno! Onaj koji je spreman da zakolje dijete (kao u Pljevljima) ili ko opravdava taj postupak isto je kao da je on to učinio, e taj nije hrišćanin! Ako kaže da jeste svi hrišćani treba da ga pljunu jer im takva strvina ne čini čast i ugled! I još kad sam rekao dijete, mislim na svu đecu svijeh vjera, nacija i boja. Sva su đeca mali anđeli a ko ubije anđela , reci mi šta je? Ako ima i trun ljudskosti u tebi, reći ćeš da to nije ljudsko biće već sam đavo glavom i bradom! Prema tome zločince tako i treba posmatrat a ne ih uzdizat u nebesa i hvalit kao heroje i svece, ili čak, ne daj bože, proglasit nekoga od njih za sveca, što četnicima baš i nije strano!
ČITAJ POBORNIČE DARVINOVE TEORIJE DA SI POSTAO OD MAJMUNA
Istina o Draži Mihajloviću koju komunisti i danas žele da sakriju
Poslednja dva odlikovanja koja su dodeljena Draži, francuski Ratni krst i američka Legija zasluga prvog stepena, dodeljen posthumno, danas se nalaze u Muzeju na Ravnoj gori. Dragoljub Mihajlović je najodlikovaniji srpski oficir u istoriji.
Sva odlikovanja Draže Mihajlovića
* Srebrna medalja za hrabrost, uručena 1913.
* Spomenica za Srpsko – turski rat, uručena 1913.
* Spomenica za Srpsko – bugarski rat, uručena 1913.
* Zlatna medalja za hrabrost, uručena 1915.
* Engleski Vojni krst, uručen 1917.
* Beli orao sa mačevima četvrtog reda, uručen 1918.
* Beli orao sa mačevima petog reda, uručen 1920.
* Spomenica za rat 1914 – 1918., uručena 1920.
* Zlatna medalja za hrabrost, uručena 1920.
* Albanska spomenica, uručena 1921.
* Orden Svetog Save četvrtog reda, uručen 1928.
* Bugarski Komandirski krst Svetog Aleksandra, uručio lično car Boris u Sofiji 1936.
* Čehoslovački Orden belog lava trećeg stepena za vojne zasluge, uručio lično predsednik 1937.
* Francuski Ratni krst, dodelio general Šarl de Gol, 1943.
* Američka Legija zasluga prvog stepena, najviši orden namenjen strancima, dodelio predsednik Hari Truman 29. marta 1948. Uručen Dražinoj kćerki Gordani 2005.
Francuski Ratni krst – De Golovo odlikovanje
Komandant francuskog pokreta otpora, general Šarl de Gol, odlikovao je generala Dražu Mihajlovića Ratnim krstom. Uz ovaj orden on je izdao i pohvalnu naredbu, koja je 2. februara 1943. godine pročitana svim francuskim jedinicama:
Vikicitati „Armijski general Dragoljub D. Mihajlović, legendarni junak, simbol najčistijeg rodoljublja i najviših jugoslovenskih vojničkih vrlina, nije prestao voditi borbu na okupiranom nacionalnom tlu. Uz pomoć rodoljuba, on bez sustajanja ne da mira okupatorskoj vojsci, tako pripremajući onaj konačan juriš koji će dovesti do oslobođenja njegove otadžbine i celog sveta, rame uz rame s onima koji nikad nisu smatrali da se jedna velika zemlja može da pokori surovom zavojevaču.“
Američka Legije zasluga – Orden Legije za zasluge prvog stepena za Vrhovne komandante
Pored odlikovanja koje je Draža Mihajlović dobio tokom Balkanskih i Prvog svetskog rata, 1948. god. američki predsednih Hari Truman posthumno ga je odlikovao ordenom Legije zasluga zbog učestvovanja u operaciji spasavanja američkih pilota oborenih iznad Jugoslavije.
Komisija za odlikovanja Pentagona odlučila je da generala Dragoljuba Mihailovića uvrsti u “Legiju zaslužnih”, nakon izveštaja istražne komisije Komiteta za pravedan sud Draži Mihailoviću.
Ova komisija, koja je okupljala najuglednije ljude SAD (šest senatora, osam kongresmena, pet guvernera…) otvorila je javna saslušanja u Advokatskoj komori njujorške opštine 13. maja. Saslušanja su trajala pet dana, paralelno s procesom koji su komunističke vlasti u Beogradu vodile protiv Draže Mihajlovića.
Najveću pažnju Komisija je posvetila navodnoj saradnji Mihajlovića sa Silama osovine, jednoj od najtežih tačaka optužnice koji je Vojni sud u Beogradu prihvatio.
Orden je, u maju 2005. god. uručen njegovoj ćerki Gordani na skromnoj ceremoniji održanoj u ambasadi SAD u Beogradu. Odlikovanje nije uručeno sve do tada zato što je američki interes na Balkanu bila neutralna Jugoslavija pod Titovom upravom. Pretpostavljalo se da bi jedan ovakav čin gurnuo Jugoslaviju u naručje SSSR-u i da bi ona postala članica Vašravskog pakta. Vest o dodeli odlikovanja generalu Draži Mihajloviću, tačnije o njegovom uručenju Dražinoj ćerki Gordani izazvala je burne reakcije u Bosni i Hrvatskoj među onim snagama koje nastoje da Jugoslovensku vojsku u otadžbini izjednače sa Ustašama i drugim vojnim formacijama sastavljenim od pripadnika nekadašnjih jugoslovenskih naroda koje su operisale na Balkanu.
Tokom Drugog svetskog rata, 1944. god. američka obaveštajna služba je, u saradnji sa Jugoslovenskom vojskom u otadžbini i njenim komandantom generalom Dražom Mihajlovićem sprovela operaciju „Holjard“ (Halyard). Glavni cilj operacije bila je evakuacija američkih pilota, pripadnika američke 15. vazduhoplovne armije koji su oboreni iznad teritorije Jugoslavije. Oboreni američki piloti su uz pomoć pripadnika JVuO prebacivani na teritoriju pod njihovom kontrolom odakle su američkim avionima evakuisani u Italiju sa improvizovanih poljskih aerodroma Boljanići, Kociljevo i Pranjani. Operacija Holjard bila je najveća operacija organizovanog spasavanja oborenih američkih avijatičara u Drugom svetskom ratu.
SEKURETA ŠTA TO RADIŠ ALAH EKBER
Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije Lipovac
Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije Lipovac (na krštenju je dobio ime Jovan) je 1937. godine izabran za mitropolita crnogorsko-primorskog kao obudovljeni sveštenik. Pre izbora za episkopa, mitropolit Joanikije je kao prota predavao veronauku u Prvoj muškoj gimnaziji u Beogradu. Po Božjem promislu, mitropolit Joanikije se našao na drevnom tronu crnogorskih mitropolita u najtežim danima njene istorije.
U vreme najezde partizana i sovjetske armije i odluke da se srbske nacionalne snage povuku prema Sloveniji, mitropolit Joanikije je doneo odluku da sa sveštenstvom svoje mitropolije privremeno napusti Cetinje ne želeći da tu čeka partizane i njihove strašne odmazde za koje je znao kako izgledaju.
Povorka na čijem se čelu nalazio mitropolit Joanikije je podsećala na novu seobu Srba. U njoj je, pored 60 sveštenika, bilo između pet i šest hiljada crnogorskih četnika i veliki broj staraca, žena i dece. Ovaj zbeg je putovao u nepoznato ne sluteći da će njegovo putovanje silom biti prekinuto (prema jednim svedočanstvima, ovaj zbeg je uhvaćen kod Zidanog Mosta, a prema drugim, u Austriji. Ne zna se gde su tačno uhvaćeni). Svi su pohvatani od strane Prve jugoslovenske armije kojom je komandovao Peko Dapčević, a svoje živote su okončali u najtežim mukama ostavivši kosti u masovnim grobnicama, koje ni do danas nisu obeležene.
Sa mitropolitom je krenulo oko 60 sveštenika Crnogorsko-primorske mitropolije. Imena, biografije i opis stradanja ovih novih Srbskih Sveštenomučenika objavićemo u narednoj knjizi.
U ovoj grupi Srbskih Sveštenomučenika su se nalazili poslanici i ministri Velike crnogorske skupštine koja je 1918. godine izglasala ujedinjenje u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Svi su pobijeni na licu mesta.
S obzirom da su se u pomenutoj grupi nalazili mitropolit Joanikije i dr Luka Vukmanović, rođeni brat Svetozara Vukmanovića-Tempa, partizani su ih prebacili u Srbiju. Došavši u Srbiju sa okovanim mitropolitom Joanikijem i Lukom Vukmanovićem, partizani su obavestili Tempa o zarobljavanju mitropolita Joanikija i njegovog rođenog brata. Pitali su ga šta da čine sa njima. Svetozar Vukmanović-Tempo je tom prilikom mirno i bez trunke savesti odgovorio:
„Isto što i sa ostalima!“
U svojoj knjizi „Revolucija koja teče“ (Drugi tom, Beograd, 1971. godine) Tempo je zapisao: „Sa svojom majkom nisam htio da razgovaram o Luki. Ona se nije usuđivala da ga pomene preda mnom. Samo je jednom pokušala da kaže kako nije bio sa okupatorima, ali ja sam je grubo prekinuo i rekao da ga više ne pominje u mom prisustvu ako želi da budemo zajedno. Nije ga više pominjala“.
Nismo imali mogućnost da saznamo gde je ubijen doktor Luka Vukmanović (o tome sigurno zna njegov brat koji ga je i poslao u smrt, ali još uvek o tome ne želi da govori). Za mitropolita Joanikija se sigurno zna da je ubijen na Bukulji kod Aranđelovca. Pre nego što su ga ubili, partizani su ga mučili i maltretirali. U emigrantskoj literaturi je dosta pisano o stradanju mitropolita Joanikija. Jedan Srbin ovako opisuje stradanje mitropolita Joanikija:
„Mitropolit Joanikije je ubijen polovinom 1945. godine u Aranđelovcu.
Svi komunistički krvnici su prodefilovali pored mitropolita i svaki je na svoj način iskaljivao svoj zločinački partizanski nagon prema okovanom mitropolitu: neko u šamaranju, neko u čupanju brade, neko u pljuvanju, a major Čile Kovačević mu je doneo putir pun sveže krvi od ubijenih četnika (kako je on to rekao) i tražio je da mitropolita „pričesti“ tom krvlju.
Zločinačkim ubistvom mitropolita Joanikija su komandovali tadašnji pukovnik OZNA-e Vladimir Rolović (potonji jugoslovenski ambasador, koji je ubijen u Švedskoj) i Brozov general Peko Dapčević.
Nekoliko uglednih Srba je na stranicama crkvene štampe nekoliko decenija kasnije svedočilo o stradanju mitropolita Joanikija tako da je ostao spomen na stradanje ovog velikog Arhijereja Srbske Crkve.
Profesor Svetozar Dušanić je u kalendaru „Crkva“ za 1991. godinu objavio svoje svedočanstvo o stradanju mitropolita Joanikija. On je tada zapisao:
„Čim su srbski sveštenici i njihove porodice prebačeni 1941. godine u Srbiju iz ustaškog logora u Capragu, oni su stigli u Aranđelovac. Tu im je mitropolit Josif doneo (u pratnji đakona Bože Tripkovića) novčanu pomoć u iznosu od 4.000 dinara (dve mesečne plate). Posle toga mlađi sveštenici su bili raspoređeni po parohijama kao kapelani, a stariji i oni koji su imali bliže srodnike u Srbiji, razišli su se po mestima koja su im odgovarala.
Moj otac, Steva Dušanić, sveštenik iz sela Pribinića pod Borja Planinom, u Bosni, pošto je bio u poodmaklim godinama, odbio je da ide na parohiju, pa je ostao u Aranđelovcu u toku celog rata, jer su mu dvojica sinova našli zaposlenje, kao manuelni radnici, u aranđelovačkom rudniku. On je i još nekolicina starijih sveštenika, koji su ostali u Aranđelovcu, dobili su stanove u aranđelovačkim praznim vilama. Mome ocu dodeljen je stan u vili „Maler“, koja se tako zvala po njenom bivšem vlasniku Jevrejinu Maleru.
Kada su partizani ušli u Aranđelovac (mislim da je to bilo 17. ili 18. septembra 1944. godine) oni su u vili „Maler“ smestili jedno odeljenje OZNA-e. U sobe na mansardi te vile oni su povremeno dovodili grupe od trideset do četrdeset, uglavnom mlađih ljudi, koje su noću likvidirali u potoku pod planinom Bukuljom. Ubijanje su vršili tupim predmetima ili revolverskim mecima u potiljak. Za te zatvorenike govorili su da su ustaše, što je bila obična laž, jer ne može se verovati da bi se dovodili zatvorenici iz Hrvatske da bi ih pobili u potoku pod aranđelovačkom Bukuljom. Posle likvidacije jedne grupe, stizao bi novi kontigent nesretnika.
Jednog prazničnog dana, bila je nedelja, kad se moj otac vraćao sa bogosluženja iz stare crkve pod Bukuljom, zatekao je u dvorištu vile „Maler“ grupu zatvorenika koji su bili „izvedeni na vazduh“. Iz te grupe mome ocu pristupio je jedan stariji čovek sa belom šiljastom bradom , u građanskom odelu i rekao da je on Joanikije, mitropolit crnogorsko-primorski. Izmeću ostalog, ispričao je mome ocu da je pri kraju rata krenuo sa narodom iz Crne Gore na Zapad, iz straha od komunističke osvete. Kada su stigli u Austriju, sovjetska vojska je bila pred Bečom, izbeglicama iz Crne Gore je presekla odstupnicu, sve ih zarobila i predala Titovim partizanima. Posle toga, mitropolita Joanikija su odveli u Zagreb, tu mu oduzeli sve lične stvari, panagiju i vladičanski ornat. Tom prilikom mitropolit je rekao mom ocu da ga Đilas goni.(…)
Čim sam saznao od oca, kojeg sam povremeno obilazio, da je u istoj kući zatvoren mitropolit Joanikije, ja sam to preneo mitropolitu Josifu. Tom prilikom mitropolit Josif mi je rekao da je slična obaveštenja dobio i od jedne žene koja je videla mitropolita Joanikija kako sedi na teretnim konjskim kolima, kad su ga sprovodili iz Zemuna za Beograd. Mitropolit Josif je posle ovih obaveštenja o mitropolitu Joanikiju intervenisao kod Aleksandra Rankovića, ali mu je Ranković odgovorio da on ništa ne zna.
Mitropolit Josif je mitropolitu Joanikiju po meni poslao jedno malo kamelhard-ćebe. Ja sam to ćebe predao ocu, a on ga je doturio mitropolitu, posredništvom dvojice partizana u tom odeljenju OZNA-e. Oni su bili zarobljeni kao četnici i potom uvršteni u taj odred OZNA-e. Jedan je bio nastavnik, rodom iz Niša, a drugi Bosanac, mladić, berberin. Po njima je moj otac svakodnevno slao mitropolitu kozje mleko, jer zbog bolova u stomaku nije mogao da jede zatvorsku hranu.
Osim ćebeta, ja sam u dva maha od mitropolita Josifa dobio novac da ga odnesem mitropolitu Joanikiju. Oba puta po 2.000 dinara. Od tog novca jednom prilikom mitropolit Joanikije dade hiljadu dinara da mu se kupi voće. To saznaju starešine OZNA-e i postave mu pitanje: odakle mu novac? On im odgovori da je dobio od sveštenika Dušanića. Na saslušanju moj otac potvrdi, i na tome se svrši ta istraga, ali mitropolita Joanikija posle toga prebace sa mansarde vile „Maler“ u podrum vile „Savić“, vlasništvo bivšeg beogradskog trgovca.
Iz podruma vile „Savić“ jedne noći mitropolit Joanikije sproveden je u potok pod Bukuljom i tamo ubijen. Kad su ga vodili, na ulici se zatekla jedna žena i o tome je pričala.
Datum mitropolitove smrti nije mi poznat, mada pretpostavljam da o tome neko u Aranđelovcu zna.
Sve ovo saznah po očevu pričanju i zabeležih posle 45 godina“.
Drugo svedočanstvo o mitropolitovom stradanju je objavljeno u vidovdanskom broju „Svetigore“ za 1992. godinu. Objavljen je dopis koji je Štab Prve Jugoslovenske Armije, Komanda pozadine, 21. juna 1945. godine uputio Crnogorskoj mitropoliji na Cetinju. U dokumentu se kaže:
„ŠALjEMO VAM PANAGIJU I KRST, KOJI SU PRONAĐENI KOD RAZBOJNIKA BIVŠEG MITROPOLITA JOANIKIJA. SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU“.
Doktor Aleksandar Nedok je u istom broju „Svetigore“ objavio svoje svedočanstvo o mitropolitovom stradanju. On je zapisao sledeće:
„U „Svetigori“ broj 3. i 4. koji su mi srećom došli u ruke, pročitao sam sa velikom pažnjom i uzbuđenjem dva članka koji se odnose na Velikomučenika vere Hristove, blaženopočivšeg Mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija.
Moja osećanja proističu iz dva uzroka: prvi, što sam ga lično poznavao, i drugi, što su mi poznati njegovi poslednji dani u Aranđelovcu.
Kao dečak, učenik prvog i drugog razreda Prve muške gimnazije u Beogradu, imao sam sreću da mi Nauku Hristovu predaje 1936. i 1937. godine onda prota Jovan Lipovac, jedan divni i bogougodni čovek. Sa polovine školske godine otišao je za vladiku na Cetinje, ali je u dečačkim dušama ostavio za uvek nezaboravnu uspomenu.
Moj drugi susret sa njime, ne direktni, zbio se polovinom juna meseca 1945. godine u Aranđelovcu, gde sam se kao vojnik nalazio po povratku sa fronta u Štabu Prve Armije.
Jednoga dana, u šetnji Aranđelovcem sa nekoliko svojih vršnjaka iz Beograda, dok smo pričali gde je ko učio gimnaziju, jedan od njih (S. M., onda daktilograf u armijskoj OZNI), kad je čuo da sam đak Prve muške gimnazije, reče mi da se moj profesor Lipovac nalazi u zatvoru u Aranđelovcu. Upitao sam ga da li bih mogao da ga posetim, na šta mi je odgovorio da je to zabranjeno i da je za mene bolje da to i ne spominjem. Na moje pitanje kako izgleda, rekao mi je da ga je video i da je užasnom stanju, zapušten, prljav, iscepan, vašljiv i pun gnojavih rana. Posle nekoliko dana, kada sam ga ponovo video, pitao sam ga za svoga profesora. S. M. mi je odgovorio da je mrtav, ali mi nije rekao na koji način, niti gde je sahranjen.
Tako se završio moj drugi susret u životu sa blaženopočivšim mitropolitom Joanikijem, i, evo, posle skoro pedeset godina, živo se sećam i dana i ambijenta kada sam čuo potresne vesti.
Ovo smatrajte najverodostojnijim podacima, jer proističu iz neposrednog saznanja od čoveka koji ga je lično video, a bio dovoljno iskren i sažaljiv da mi to ispriča, bez obzira koliko je to u ono stravično vreme, pogotovu za nas vojnike, bilo opasno prenositi.
Neka ovo bude moj mali prilog uspomeni moga dobroga profesora Joanikija (Jovana) Lipovca“.
U vaskršnjem broju „Svetigore“ iz 1992. godine prota Branko Marković, jedini živi sveštenik koga je mitropolit Joanikije rukopoložio, svedočio je o mitropolitu Joanikiju. On je, između ostalog, zapisao sledeće:
„…Negde 1951. ili 1952. godine ja sam zajedno sa ocem Milom Plamencem, tada parohom petrovačkim, pošao u manastir Praskvicu gde smo bili gosti ica Borisa Kažanegre, čini mi se poslednjeg iz one velike plejade velikih crnogorskih kaluđera, dobrih duhovnika i još boljih junaka. Tu smo našli jednog mladića, kojega sam ja znao još dok sam bio đak bogoslovije, koji je radio u Mitropoliji, gde je obavljao dužnost, ne znam da li crkvenjaka, ili poslužitelja kod Mitropolita, a čijeg se imena sada ne sećam. Taj mladić je pošao sa Mitropolitom kada je on napustio Cetinje. On nam je tada ispričao vrlo tužnu priču o hapšenju Mitropolita. Po toj njegovoj priči, a pričao je vrlo uverljivo, on je zajedno sa grupom sveštenika uhvaćen kod Zidanog Mosta, sproveden u Zagreb i priveden kod Peka Dapčevića, čiji se štab nalazio u Zagrebu. Taj mladić je pratio Mitropolita i prisustvovao razgovoru. Peko je upitao Mitropolita: „Jesi li ti Joanikije Lipovac?“ Na to mu je on odgovorio da je on Joanikije mitropolit crnogorsko-primorski. na to je Peko grubo, povišenim tonom, uzvratio da on nema pravo da se tako predstavlja jer su na toj stolici uvek sedeli veliki i zaslužni ljudi, a ne izdajnici kakav je on bio. Na takvu Pekovu izjavu Mitropolit je uzvratio da on, Peko, nema prava da tako sa njime postupa jer je on uspeo da iz italijanskog logora u Albaniji oslobodi njegovu majku, i da je bio preduzeo sve da i njegovog oca Jovana Dapčevića (mislim da je Jovan Dapčević bio po činu đakon) oslobodi iz logora, ali ga je pretekla smrt. Na tu vladičinu priču Peko je rekao da je i to dokaz njegove službe okupatoru. Taj mladić je tada još ispričao kako je Peko naredio da da vladici skinu insignije i da je vladika zamolio da se krst vrati proti Iliji Popoviću, parohu i arhijerejskom namesniku cetinjskom, jer je taj krst bio svojina prote Ilije. Tačno je da je taj krst preko Komande područja proti vraćen. (Tačnost ovoga navoda mogla bi se proveriti kod porodice pokojnog prote).
Kada sam 1958. godine premešten sa parohije barske na parohiju orašačku kod Aranđelovca saznao sam od moga namesnika, sada pok. Ljuba Radivojevića da je mitropolit Joanikije, zajedno sa poslednjim predsednikom vlade crnogorske čijega se imena ne sada sećam, doveden u Aranđelovac i zatvoren u vili koja se nalazi u neposrednoj blizini crkve bukovičke. Pričao mi je o. Ljuba da mu je jedan stari sveštenik koji je kao izbeglica živeo u Aranđelovcu svako jutro donosio kozjeg mleka. Tu je nesrećni mitropolit Joanikije u Bukulji ubijen. Prota Ljuba mi je još pričao da su neke drvoseče naišle na njegov grob koji je samo ovlaš bio zatrpan, pa su planinske bujice njegove kosti raznele.
Ja sam službujući u Orašcu vrlo često, idući u Aranđelovac, popevši se na brdo Preseku, odakle se divno vidi Bukulja, svaki put se pomolio Bogu za dušu dobrog mitropolita Joanikija…“
Na osnovu ovih i mnogih drugih svedočanstava pouzdano se zna da je mitropolit Joanikije ubijen polovinom 1945. godine na Bukulji. Nažalost, ne zna se tačno mesto gde su ubijeni mnogi Srbski Novomučenici, a sa njima i mitropolit Joanikije. Ova masovna srbska grobnica ni do danas nije obeležena, a vlasti se nijednom nisu oglasile na pomenuta svedočenja. O mitropolitu Joanikiju i njegovom hrabrom i patriotskom držanju za vreme okupacije i građanskog rata nameravamo da, ako Bog da, objavimo i monografiju.
ZA AGNOSTIKE POBORNIKE DARVINOVE TEORIJE DA JE ČOVJEK POSTAO OD MAJMUNA
JEROMONAH (EPISKOP) ATANASIJE JEVTIĆ
OD KOSOVA DO JADOVNA (PUTNI ZAPISI)
PODSEĆANjE na arnautsko-muslimanske zločine u STAROM RASU i okolinI
Drevna Srpska država Raška, sa prestonicom Rasom (u kome je nedavno otkrivena hrišćanska bazilika iz 6. veka, iz vremena kad su se Srbi tu nastanili), sa Nemanjinom krstionicom u Petro-pavlovoj crkvi i Đurđevim Stupovima i Sopoćanima, ovih je dana opet ugrožena pokušajima ponovne arnautsko-muslimanske okupacije.
Bili smo zaista svi zapanjeni onim što se 29. jula 1990.g. zbilo u Novom Pazaru, na gradskom stadionu, prilikom održavanja izrazito anti-srpskog skupa sandžačkih muslimana (preko 30.000), uz prisustvo i podršku i Kosovskih Šiptara i bosanskih muslimana. Javnosti je već poznato šta je sve tom prilikom u Novom Pazaru rečeno, zato nećemo ponavljati to brutalno podsećanje na doba turske i arnautsko-fašističke okupacije. Jedino napominjemo reči Adila Zulfikarpašića, da bismo od njih počeli ovo naše tužno podsećanje. Posle novopazarskog muslimana Sulejmana Ugljanina, ovaj sarajevski musliman je rekao: „Muslimane u Sandžaku za vreme drugog svetskog rata spasla su braća sa Kosova“, misleći svakako na arnautske baliste. U sledećim redovima hoćemo samo da podsetimo kakvo je bilo to „bratsko“ muslimansko „spasavanje“ i kako su u njemu prošli Srbi starosedeoci drevne Srpske Raške.
Posle oslobođenja Stare Srbije u Balkanskom ratu 1912.g. i posle oslobođenja u Prvom svetskom ratu 1918. godine, mnogi muslimani su još uvek hteli da na svaki način povrate turska vremena okupacije u Staroj Srbiji – Kosovu i Metohiji i Staroj Raškoj. Navodimo o tome samo jedan podatak iz lista „Politike“ iz 1921. godine (br. 4718, od 12. juna):
„Iz dana u dan sve češće stižu „Politici“ iz svih krajeva Stare Srbije žalbe, jauci i preklinjanja za pomoć. Naši stari dopisnici iz vremena pre 1912. godine, i novi još mnogobrojniji, krvava srca ispisuju crnu hroniku istrebljivanja Srba u tim krajevima. Razlika je samo u tome što su oni tada, do jeseni 1912. godine, živeli u nadi – čekali su oslobođenje, i što smo mi tada mogli Turskoj objaviti rat, da bi sprečili dalji pokolj našeg naroda. Adanas? Danas ko bi smeo objaviti rat našim podanicima muslimanskim zlikovcima?“
Došao je II svetski rat, 1941. godina. U četvrtak 17. aprila 1941. g., sa kapitulacijom Jugoslavije, u Novi Pazar su ušli Nemci dočekani trijumfalno od mase Arnauta s Kosova i Muslimana iz Sandžaka, sa zastavama s kukastim krstovima i Hitlerovim slikama, i sa paradom šiptarsko-muslimanske dece u fesovima i s kukastim krstovima.
Nemci su tada uzeli vlast u Sandžaku i odmah su je predali isključivo Albancima i muslimanima. Novi Pazar i Sandžak „spašeni su“ pripajanjem „Velikoj Albaniji“. Vlast u Novom Pazaru i srezu Deževskom preuzeli su Daca Ahmed i Aćif Hadžiahmetbegović. Nove vlasti, s albanskom žandarmerijom i naoružanim muslimanskim pljačkaškim grupama, počeli su to, nedavno u Novom Pazaru slavljeno, „spasavanje“.
Jedan očevidac, srpski oficir Jugoslovenske vojske, svedoči šta je tada video u Novom Pazaru: „Pravu strahotu videli smo u Novom Pazaru, koji je sav bio iskićen kukastim krstovima. Poslao sam jednog vojnika, bez bluze naravno, bez oznake, bez šajkače, da vidi šta se dešava u varoši. Vratio se i kaže: na svakoj banderi, sa jedne i sa druge strane, vise obešeni Srbi. E sada ja vas pitam, ja koji sam ne odobravam smrtnu kaznu: da vidite oca obešenog, ili brata, šta biste činili? Ko bi vam mogao narediti da se ne svetite onome koji je ubio vaše ukućane?“
. Ovaj srpski oficir otišao je u četnike, i borio se protiv tog zla.
Jedan drugi svedok očevidac svedoči da je, u jesen 1941. godine, video na ogradi manastira Sopoćana: na svakom kocu po jedna nabijena srpska glava. Sopoćanska monahinja Katarina Jovanović izjavila je i potpisala doslovno (dokumenat u Arhivu Sv. Sinoda):
Za divno čudo, poslije tolikog genocida nad nedužnim balijama od strane Četnika, da ih još ima i da se muvaju po ovom portalu. Sikter bre.
Pametnome dosta. Uzdravlju.
Postoji li pametan majmun?
Pa ima li ime? Ima, Siniša!
Ali on nije ni malo pametan!
Pametnom dosta!
Sikter bre stoko anonimna
Prvi ustanak protiv ustaske NDH i okupatora je bio prije Trinaestojulskog ustanka i desio se 23. juna Lukavcu kod Nevesinja. Samo dan poslije napada Hitlera na Rusiju. Tada je napadnuta ustaska komanda u Lukavcu a predalo se tom prilikom 24. ustase. Nevesinje je oslobodjeno od ustasa 24 juna. Toliko.
Aman ljudi jeste li vi normalni? Pa sa kime vi polemišete? Sa unucima nepismenih neandertalaca koji su došli na vlast kada je komunistčka gamad poubijala sve viđene i obrazovane ljude tog vremena i postavila taj gladni,nečemurni polusvijet da vlada i da sudi drugima. Mi smo bre srpska aristokratija,najstariji narod na Balkanu, srce i duša civilizacije. Pustite razularene dukljanske pagane i neznabošce da prosipaju svoje idiotluke i pokazuju da su im preci međedi.
E neka ste vi istoričar 🙂 Nego elem šta ćemo sa Mirkom Petrovićem i poharom Kuča, šta ćemo tu sa ženama i đecom. A opet kako ostadoše toliki muslimani pored takvih naredbi, evo i dan danas, ne trebaju ni istoričari ni piskarala ko ima malo u glavi, a i pođite do sjevera pa svratite u muslimanska sela pored kojih su čitav rat bila četnička sela pa provjerite to što pričate. Svako dobro
Sve što je bilo u Sarajevu od islama izašlo je na ulicu. Muslimani su se kao tumači i vođi vozili automobilima s Nemcima. Zajedno s Nemcima, Muslimani
njih sve povezuje Turska i Islam i neke hedonisticke stvari koje Zapad danas najvise cijeni:
TURCI KAO AVANGARDA LGBT BUDUĆNOSTI BALKANA
U svom ogledu „Turski porok”, Džonatan Drejk piše o tome
da su za vreme okupacije Balkana Grci, Bugari i Srbi mogli, po
prvi put u svojoj „zaostaloj” hrišćanskoj istoriji, da se suoče
sa avangardizmom „nestandardne” seksualne orijentacije.
Naime, Turci, stari hedonisti, uživali su u korišćenju dečaka
porobljene raje za svoja „nestandardna” zadovoljstva. Tako je
Mehmed Drugi, pod zidinama Carigrada, vojnicima opisivao
ne samo količinu plena za pljačku, nego i lepe dečake kojih ima
dosta za sve. Sam Mehmed je za sebe odabrao dvesta dečaka od
osam do šesnaest godina koji su bili njegov muški harem.
Kasniji „danak u krvi” nije imao za cilj samo janičare. Bajron,
koji se pridružio grčkim ustanicima, svedočio je o Ali –
paši Janjinskom, koji je imao dečji harem, i koji je, da bi izvore
svog zadovoljstva držao „pokornim, bledim i lepim” deci
redovno puštao krv. U turskim školama za pripremu dečaka za
hareme postojale su specijalne klupe za proširivanje anusa,
da bi se zadovoljili budući gospodari. Dakle, što se tiče LGBT
tehnika, Turci behu preteče savremenih tendencija na Balkanu
U ovom tvom filmu strave i užasa niđe nema Njemaca! Jel ih ti to oslobađaš potpuno odgovornosti! Imaš pravo da očekuješ odlikovanj nacistički gvozdeni krst! Jel vam i to pričao neki PUBLICISTA ili bolje reći samo CISTA!?
Cosovicu, evo ti odgovora nekih Muslimana iz tog vremena na te tvoje price o Moljevicu. Mustafa Mulalić iz Dražinog Centralnog nacionalnog komiteta, 7. marta 1944. pisao Ibrahimu Pjaniću iz Gračanice u Bosni: ”Neka se muslimani ne zavaravaju iluzijama koje stvara ta nova propaganda, jer partizanstvo odvodi u komunistički poredak, a onda i u očitu propast islama. Kaži svima muslimanima da đeneral Draža Mihailović u ime Nj.V. Kralja Petra Drugog želi iskren bratski sporazum s nama muslimanima, osnovan na principima naše narodne etike, naše stare bese, čojstva i junaštva, kao i rešenje svih naših političkih, socijalnih, kulturnih i privatnih problema na osnovama bratske uzajamnosti”. Komunisti su posle osudili Mulalića na višegodišnju robiju, a u optužnici je pisalo da je on Srbin muslimanske vere. Njegov saborac Alija Konjhodžić bio je bolje sreće, emigrirao je s četnicima u Kanadu. Tamo je objavio memoare, navodeći: ”Moje srpsko osvedočenje čisto je kao suza sa izvora”.
Najpoznatiji predstavnik Muslimana u četničkom pokretu svakako je major Fehim Musakadić iz Srajeva. On je za vreme Prvog svetskog rata bio dobrovoljac u Srpskoj vojsci, a bio je i nosilac Karađorđeve zvezde s mačevima. Odmah po izbijanju Drugog svetskog rata stavio se na raspolaganje Čiči, koji ga šalje u istočnu Bosnu u štab vojvode Petra Baćovića. Musakadić je osnovao Konjički muslimanski četnički bataljon. Komunisti su ga zarobili 1943. u Stranama kod Uloga, srez nevesinjski, s još nekoliko oficira i vojnika JVuO. Pred samu smrt uzviknuo je: “Živio kralj, živio Draža, dole Tito!”.
Kako te dr. ničega nije sramota da mlatiš o muslimanima kao četnicima kad svi znamo da muslimana ne možeš da smisliš!? Kad god ugledaš nekog ti ga zamišljaš pod svojim nožem na njegovom vratu! Licemjerno je tvoje prikazivanje kao muslimanskog prijatelja! Kratko i jasno TI SI LAŽOV I PROVOKATOR!
Spameru, ti si se razmahao nozevima, i imas predrasude. Ovdje se govori o istorijskim cinjenicama, a ne mlati prazna slama. Evo , ja mislim da bi se Mustrafi Muju Pasicu trebao spomenik dignuti. Ovo je izvor iz muslimanskih krugova, pa se osudjuje njegovo srbofilstvo,
Mustafa Mujo Pašić bio je do rata veoma poznati sudac Okružnog suda u Mostaru. Pravo je studirao u Beogradu. Već na studiju je pokazao sve karakteristike velikog srbofila. Prema pričama starih Mostaraca sudac Pašić je svoje srbofilstvo otvoreno pokazivao i kada je Nezavisna država Hrvatska uspostavila svoj režim u Mostaru i Hercegovini. Već sredinom aprila 1941. godine ustaše su izdale naredbu da svi Jevreji, Cigani i Srbi moraju predati ustaškom redarstvu svoje telefone, radio aparate, svo oružje, te bicikle, motore i automobile, a sve to pod prijetnjom smrtne kazne. U redu pred ustaškim redarstvom zajedno s Jevrejima, Srbima i Ciganima stajao je i sudija Pašić. Kad su mu ustaše rekle da on ne treba donositi radio aparat, telefon i bicikl, on im je odgovorio „Ja sam Srbin, te se vaše naređenje odnosi i na mene, i zato evo vam i moje biciklo!“. Ustaše su ga uhapsili, ali se golema masa muslimana zauzela za njega, te je uskoro pušten. Nijemci su ga zarobili u zimu 1944. godine i predali ga ustašama na dalji postupak. Ubijen je u koncentracionom logoru „Jasenovac“.
Jel ovo tvoje mlaćenje o muslimanskim četnicima dokaz da četnici nijesu izvršili genocid nad muslimanima? Kad već toliko mlatiš o muslimanskim četnicima navedi koji od njih je učestvovao u pljevaljskom pokolju nad muslimanima? Mada moram priznat da je uvijek bilo Kusturica koji su postajali veći Srbi i od samog patrijarha! Ali, nije takav postao sa svojim pravim imenom no sa imenom Nemanja tako da on nema nikakve veze sa muslimanima jer je odmah postao prijatelj najvećih zlikovaca!
Beranac,boli te Kusta genijalac…
Spameru Seku- ure,
ovo o cetnicima muslimanima sam postavio iz najboljih namjera. Ali, da ne bih bio jednostran moram spomenuti i drugu stranu. Hrvatski izvor veli: „Oko 30% Ustaške vojnice su činili bosanski muslimani. Potpredsednici državne Vlade NDH bili su muslimani Osman i Džafer Kulenović. U ministarstvima (12 resora) muslimanima je povereno tri mjesta. U diplomatskoj službi NDH (8 ambasada i 9 konzulata) bila su trojica muslimana. NDH je imala 22 velike župe, a na dužnosti velikih župana u različitim periodima 1941.-1945. je bilo 13 muslimana. To su Nahid Kurbegović, Muhamed Omerčić, Hamdija Šahinpašić, Nezir Spahić, Mujaga Tafro, Ibrahim i Fetah Krupić, Husejin Alić, Ragib Čapljić, Avdo Ferizbegović, Bahrija Kadić, Muhamed Kulenović i Meho Mehičić. Među 28 generala, admirala i admirala u oružanim snagama NDH trojica su bili muslimani. Asim Ugljen bio je državni sekretar u Ministarstvu pravosuđa i bogoslovlja (1941) i predsednik Vrhovnog suda u Sarajevu (septembar 1943.-novembar 1944.). Hasib Muradbegović bio je 1945. godine predsednik Vrhovnog suda NDH. Hasan Šuljak bio je na čelu organizacije za propagandu, a Junus Mehinagić potpredsednik Hrvatske državne banke (1943.-1945.). Tri generala NDH bili su muslimani: Junuz Ajanović, Salko Alikadić i Muhamed Hromić.“
Da li si sad zadovoljan?
Seku- ure, evo ti jos ponesto iz tvog miljea! Daj nam neki komentar, da vidimo sta mislis o NDH!
„Predsjednik i potpredsjednik La Benevolencije Jakov Kajon i Leon Finci o incidentima između jevreja i muslimana izvijestio je i Centralni presbiro, a sve je kulminiralo nakon ulaska njemačkih trupa u Sarajevo 15. aprila 1941. O čemu je pisao i Jovanović-Stoimirović: “Kako sam bio (…) uzbuđen istoga dana kad sam čuo nemačku muziku koja je svirala pred Većnicom! Ona svira, a muslimani, načičkani na keju, nije da pljeskaju, nego se hori i preko Miljacke. Naročito je bio buran pljesak kad su odsvirali marš iz Fausta. E to je bilo za priču. Muslimani su uopšte dočekali Nemce kao oslobodioce. Sve što je bilo u Sarajevu od islama izašlo je na ulicu. Muslimani su se kao tumači i vođi vozili automobilima s Nemcima. Zajedno s Nemcima, Muslimani su ušli u jevrejski Templ i lomili po njemu unutrašnje ukrase. Jevreji su imali veći strah od muslimana nego od Nemaca”. Evo i linka: http://domoljub.jimdo.com/naslovnica/feljton-muslimani-u-ndh/
E ovo dalje što si nastavio, tj da ne hvališ više muslimane, to ti je u redu i u duhu tvoje prirode! Ti misliš u svojoj pokvartenosti da sam ja zadovoljan čak i nesojlucima muslimana jer su eto „moji“. E vidiš sad ću da ti kažem moje iskreno mišljenje o četnicima, ustašama i muslimanima koji su prišli ili jednima i drugima da su to ista govna i da isto smrde. fašista je fašista pa bilo koje vjere bio. Vjera nikog ne oslobađa od zločina koje zlikovci počinju, a oni iz petnih žila nastoje da se predstave velikim vjernicima! Takvi su sramota svake, ama baš svake vjere, kao što si i ti sramota pravoslavne vjere jer sa tvojom mržnjom nijesi hrišćanin. Ti ćeš, kao što neđe i jesi, reći da i ja mrzm, a ja ću ti po sto puta odgovorit da mi je svaki Srbin drag samo ako nije četnik, E četnika ne podnosim zbog pokvarenosti koja kulja iz njega!
Seku- ure, do sada se nijesi izjasnjavao o Muslimanskim milicijama u Sandzaku koje su izvrsile pokolje nad prevoslavnim stanovnistvom, jer svo vrijeme pricas samo o muslimanima u ustasama i cetnicima. De nam reci nesto o Muslimanskim milicijama, te kako su one mahale nozevima? Odredi se prema dogadjajima u Velici gdje je bilo sljedece:
Pripadnici Muslimanske milicije su svoje žrtve u Velici ubijali zvjerski, sadistički, na najprimitivniji način, tako što su djevojčice i dječake vješali za noge, o granu jabukovog ili šljivovog stabla. Svakog su obrezali nožem od uva do uva ispod brade i sljuštili im kožu s lica do na vrh čela; dvojicu dječaka Mata Simonovića i Tomislava Vučetića su žive odrali; svojim bespomoćnim žrtvama sjekli su uši, vadili oči, klali, probadali noževima; polu žive bacali u zapaljene kuće gdje su polu goreli i bez traga nestajali; ženama lomili ruke i provlačili kroz rasječene dojke; silovane žene, djevojke i djevojčice; sjekli noge u koljenima, ruke u laktovima, rasukivali crijeva još živima; bajonetima rasparali trudnice i nasilno vadili dijete koje su nabijali na bajonet; jednu grupu djece dželat je sa sklada bacao na bajonet drugom koji ih je svaljivao u zapaljenu kuću; jedna starica je bačena u potok; dželat je jednoj ženi stavio poskoka na grudi da joj presudi… Sve su to radili na očigled majki, baki i djedova, a kada bi prestalo klanje i dranje, unakažena tijela su bacali u vatru.
Ćosoviću, Moljević se nije slagao sa akademikom Dragišom Vasićem i zato nije mogao da se primakne Mihajloviću a kamo li da ostvari politički uticaj na njega. Knjiga Radoja Pajovića je nenaučno smeće, sa aspekta nauke značajna koliko i tvoje verglanje po portalima. Dražina instrukcija je falš, ljudi kao Pajović su odvajani od štapa čobanskog i proglašavani istoričarima jer čovjek od renomea nikad ne bi svojim imenom stao iza propagandnih falsifikata. Zločina nad muslimanima nije bilo osim sporadičnih, iako su muslimani listom bili saradnici nacista i zločinci.
Ovo slovo šj sačuvaj kad posjetiš zavičaj na Prokletijama, može i Pajović s tobom njegovi su isto otuda.
Oče sekula, moramo ti vjerovat na riječ jer si bezbroj puta dokazao da je tvrda i čvrsta!?
Sekula, što se tiče mog verglanja po portalima, opet da čitaš dokumenta iz Hercegovine iz 17. vijeka, koja znaju samo za Vlahe što su i tebi preci bili. Da utvrdiš pravu nauku! To je onaj tekst o sv. Vasiliju Ostroškom. Dokumenta je objavio Srbin Goran Komar, śećaš se?
komar? a to je onaj srpski filozof i mislilac iz 17 vijeka. ajde ćosavi lijek i u aljine
Dobrica Cosic navodi trala la tra lala,pop Maca i jos neke stvari iznosite svaki dan ,daj ne baljezgaj vise nego citaj i ukljuci se kao sav noramalan svijet,daj nesto sto dokazati suprotno ovome sto je ovdje izneseno u ovom tekstu,dokumentovano,pa kazi da je ovdje sve izmisljeno,skin se budalo jedna vise odavde ,hajde tamo odakle su te i poslali.
Zeče, tebi je sve što ti ne godi tralalala. hoćeš dokaze? mogu, al neću da ulazim u detalje jer nijesam istoričar a vi baš volite da s takvima polemišete! Evo ti istorijski komentar gospodina M. Ćosovića pa ga pobij sa tvojim tralalalala!
No tebi se dopadaju isključivo laži nadriistoričara i četničkih propagandista kao što je ovaj veselin popović i dr ničega Majera!
Neka komentar gospodina M. Ćosovića objasni kako moze biti to mlacenje oko Moljevica, a da se dr Ismet Popovac, lekar iz Konjica i komandant Muslimanskog četničkog bataljona, stavi na raspolaganje đeneralu Draži. Pre rata Popovac je bio predsednik opštine Konjic. Njegov bataljon je 20. januara 1943, zajedno s nevesinjskom, konjičkom, kalinovačkom i Drugom sarajevskom brigadom, uspeo da oslobodi od ustaša muslimansko naselje Bjelimić. Vlast u oslobođenom naselju preuzeo je major Fehim Musakadić. Dr Popovac je poginuo u Trebinjskoj šumi 1943. godine.
Ili primjer poručnika Čengića, koji se kao aktivni oficir Jugoslovenske kraljevske vojske, Ravnogorskom pokretu pridružuje već početkom 1942. Četnička komanda ga šalje sa specijalnom misijom u Mostar, gdje mu se desila tragicna sudbina jer su ga ustaše uhvatile i zaklale.
Pa kad ste toliko prijateljevali s muslimanima što ih kasnije poklaste? To je tek dokaz koliko ste čvrsti u prijateljstvu sa muslimanom.Jednak vam je onaj ispod nogu kao onaj više glave!
Što se koristiš situacijom s početka rata kad su muslimani prišli četnicima misleći da je to doista kraljeva vojska u otadžbini koja se bori za Jugoslaviju? Odmah su shvatili da je vama u glavi velika Srbija i to obavezno bez muslimana pa ste prišli realizaciji etničkog čišćenja preko genocida! Evo i ti što si naveo neke muslimane u četničkim jedinicama ali kojima obavezno komanduje Srbin! Čitao sam nešto malo o tome, čak nijeste imali povjerenja da im povjerite oružje pa su dugo s početka bili nenaoružani!? A vaš genocid nad muslimanima traje čitav vijek ! Samo se budala nebi opametila!
Jeste spameru, ta bi ti prica pila vodu da nijesu muslimani bili u cetnicima do kraja rata, a neki i ibjegli potom u egzil. Spameru, evo sta pise tvoj istomisljenik Nadan Filipovic: Fehim Muskadić je rođen u Sarajevu, gdje je živio do Drugog svjetskog rata. Bio je veliki srbofil i to nikad nije skrivao. U Prvom svjetskom ratu bio je dragovoljac u srpskoj vojsci, gdje je stekao čin majora. Nositelj je spomenice Solunskog fronta i najvišeg odličja dinastije Karađorđevića, odnosno titule vitez Karađorđeve zvijezde sa mačevima. Do početka Drugog svjetskog rata bio je šef policije u Sarajevu. Čim je izbio Drugi svjetski rat Fehim Musakadić se povezao sa Dražom Mihailovićam koji ga raspoređuje u Istočnu Bosnu u štab vojvode Petra Baćovića. Kasnije odlazi u Konjic gdje je osnovao Konjički muslimanski četnički bataljon. Zarobili su ga partizani 1943. godine u Stranama kod Uloga, zajedno sa još nekoliko četnika.Prema riječima jednog četnika koji je uspio umaći, navodno je neposredno prije strijeljanja uzviknuo „Živio kralj! Živio Draža Mihailović! Dole Tito!“
Dr Ismet Popovac bio je liječnik u Nevesinju, a kasnije u Konjicu. Medicinski fakultet je završio u Beogradu. Od studentskih dana postaje veliki srbofil i zagovornik očuvanja Kraljevine Jugoslavije. Ubili su ga partizani sačekavši ga u zasjedi 1943. godine u blizini Trebinja, tačnije u Trebinjskoj šumi.
Pored Fehima Musakadića, Mustafe Pašića i dr Ismeta Popovca, kao veliki srbofili i četnici bili su još Mustafa Mulalić iz Livna, Mustaj-beg Hađihuseinović, poručnik Husnija Čengić, Smajo Ćemalović iz Mostara, Mustafa Berberović iz Blagaja, Abid Prguda, Omer Kalajdžić, braća Muhamed i Abid Mehmedbašić iz Stoca, Džemal Kršlaković, imam iz Konjica, prof.dr Mehmed Begović, profesor Univerziteta u Beogradu, Muhamed Mulalić, Alija Konjhođić, Esad Vehabović iz Bosanske Gradiške, Abid Prguda, Omer-beg Čengić, kapetan Husein Rovčanin, komandant poznatog Komoranskog odreda koji je operirao na području Brodareva, Bijelog Polja i Prijepolja, a koji su partizanima cijele 1943 i 1944. godine zadavali goleme glavobolje, jer im nisu nikako omogućavali da prijeđu rijeku Lim, itd.itd.
Ne mogu a da posebno ne spomenem Muhameda Preljubovića, člana četničkog Centralnog nacionalnog komiteta, kojeg je u decembru 1944. godine sam Draža Mihailović imenovao za komandanta svih Četničkih muslimanskih jedinica u okviru Srpske, Hrvatske i Slovenačke armije. (Arhiv Vojno-istorijskog institute – Ča – br.reg.26/1, k.6 – Naredba načelnika štaba Vrhovne komande za 20.januar 1945).
Neistina je da su veliki masakri muslimanskog stanovništva u Sandžaku tokom II svjetskog rata bili inspirisani osvetom. Etničko čišćenje u Sandžaku Đurišić je vršio sprovodeći Moljevićev program i Dražine instrukcije. Ovo sam napisao u tekstu na Analitici, mislim, vrlo jasno:
U Nikšiću, u junu 1941. srpski advokat Stevan Moljević napisao je program „Homogena Srbija“ koji je predviđao stvaranje Velike Srbije u okviru zajednice sa Hrvatima i Slovencima.
Granica „Homogene Srbije“ na śeverozapadu je trebalo da bude otprilike onamo đe ju je kasnije i Šešelj povukao, na liniji Karlobag – Karlovac – Virovotica. Sam naziv „Homogena Srbija“ sugeriše kakva je ta Srbija trebala biti – etnički očišćena od svih nacionalnih manjina! Moljević je jedan od prvih propagatora etničkog čišćenja, u istoriji se stvari ne dešavaju slučajno, pa je tako ideja o etničkom čišćenju u praksi dobila zamaha devedesetih godina 20. vijeka.
Draža Mihailović je na osnovu ovog Moljevićevog programa 20. decembra 1941. dao Instrukcije svojim komandantima u Crnoj Gori. Evo nekih Dražinih instrukcija, iz knjige dr Pajovića:
„- Čišćenje državne teritorije od svih ‘narodnih manjina i nenacionalnih elemenata’, – Stvaranje neposrednih zajedničkih granica između Srbije i Crne Gore… čišćenjem Sandžaka od albanskog i muslimanskog i Bosne od hrvatskog i muslimanskog življa.“ (Radoje Pajović, Pavle Đurišić, Podgorica, 2005, strana 26)
Dakle, etničko čišćenje Sandžaka koje je manifestovano masakrom civilnog nesrpskog življa bilo je zapisano u programu srpskog naciste čiča Draže, a gospodin Veselin Popović se vješto pravi da nikada nije pročitao odlično poznati Moljevićev program i odlično poznate Dražine Instrukcije.
Cosovicu, kazes:“ Neistina je da su veliki masakri muslimanskog stanovništva u Sandžaku tokom II svjetskog rata bili inspirisani osvetom. Etničko čišćenje u Sandžaku Đurišić je vršio sprovodeći Moljevićev program i Dražine instrukcije. U Nikšiću, u junu 1941. srpski advokat Stevan Moljević napisao je program „Homogena Srbija“
To je besmislica. Djurisic je bio u Trinaestojulskom ustanku oslobodilac Berana, i u junu 1941. kada pises o Moljevicu je Pavle bio u ustanicima. Za cetnike se opredijelio u decembru 1941. Do decembra su se vec desili zlocini o kojima pise Popovic. Dodatno, ta prica o Moljkevicu je cudna, jer moras objasniti zasto su tada Muslimani i Hrvati bili u stabu Draze Mihailovica. Nesto ti tu fali!
Ma čega si ti dr tako jadan? Jedino što znaš je da primitivno lažeš!
Hajde, spameru Seku-ure moglo da se desi ovo“ U štapskoj četi sreskog komandanta u Konjicu Jova Babulovića većina boraca su bili Muslimani, a u sastavu Konjičke četničke brigade nalazili su se muslimani četnici iz Konjičke Župe koja je brojala 200 boraca, Bjelimića takođe 200 boraca i Uloškog bataljona koji je brojao više od 150 muslimanskih boraca. Na položaju Bjelašnice bilo je 400 muslimana četnika iz Umčana. U Višegradskoj brigadi pod komandom kapetana Nikića nalazilo se preko 200 muslimana, u odredu pod komandom poručnika Kureša, kao i u Hercegovačkom odredu, gde je bilo po 80 vojnika muslimanske veroispovesti.“???
Evo ti slika… http://www.telegraf.rs/vesti/813374-muslimani-a-cetnici-borili-se-s-drazom-za-kralja-nikad-s-titom-foto
Evo ti pisma dr. Ismeta Pupovca, komandanta Muslimanskog četničkog bataljona, poslatog Mihailovicu, u njemu se spominju i zlocini u Foci.
Uvaženi gospodine Ministre,
Koristim ovu priliku, da Vam se preko gospodina….. obratim sa slijedećim pismom: Drago će mi biti ako nisam ja prvi od Muslimana koji sam s Vama direktno stupio u kontakt. U koliko ja budem prvi, to je vjerovatno zato, što drugi nisu imali ove mogućnosti. Iz Vašeg stava prema Muslimanima kao i iz stava kr. Vlade koji je višekratno objavljen putem radia, vidim da ste i Vi i kr. Vlada stali u pogledu Muslimana na jedno ispravno stanovište, što zaključujem da je posledica dobrog informisanja o stanju stvari i brige za nas na čemu će Vam svi ispravni Muslimani biti zahvalni.
Ovom prilikom hoću da Vam podvučem jednu važnu činjenicu, a ta je, da Muslimani nikada nisu kao cjelina i putem nekog svog kvalifikovanog foruma priznali hrvatsku državu. Što su učinili pojedinci pa i neki istaknuti, učinili su to na svoju ruku, i bez konsultovanja bilo naroda, bilo svojih političkih istaknutih istomišljenika. To priznanje i ta saradnja, makar i pojedinaca, uskoro su izgubili svaki stvarni dublji značaj, jer je demantovano poznatim rezolucijama istaknutih Muslimana iz gotovo svih mjesta Bosne i Hercegovine, koji potpisaše rezoluciju ne samo istaknuti Srbi Muslimani, već i velika većina onih Muslimana koji su se u Jugoslaviji isticali kao Hrvati — Muslimani. Značaj ovih rezolucija može se ocijeniti istom onda, ako se uzmu u obzir sve okolnosti pod kojima su one pisane, a te su nepostojane ikakve političke slobode, niti kakve lične i druge sigurnosti u državi Hrvatskoj. Na ovome, što ste kr. Vlada odnosno Vi objavili svoj stav prema Muslimanima, držim da ne treba stati, već rad među Muslimanima treba nastaviti u željenom pravcu, jer druga strana ne miruje, već se svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima trudi, da Muslimane održi u svojim rukama i upotrebi u svoje paklene ciljeve. Meni, i kao Srbinu i kao Muslimanu, stalo je do toga, da se što više Muslimana za koje sam osvjedočen da su ispravni, privede našoj nacionalnoj zajednici, i upotrebi za naše nacionalno ozdravljenje i vaskrs naše države i slobode.
U tome pravcu trebalo bi da se učini dosta predradnja, od kojih je ona dobrog postupka četnika prema Muslimanima u novije vrijeme već pokazala dobre rezultate i dobar odjek u našem svijetu. Potrebno bi bilo gdje to ide, a ja vjerujem da bi pored svega već sada išlo na nekim mjestima, uzimati Muslimane u bilo zajedničke bilo posebne četničke odrede, što bi poslije prvih slučajeva išlo u mnogo većem broju. Stvar s ovim naime iznosim s rezervom zato što su se postupcima četnika, odnosno možda tuđih provokatora među njima, po mnogim mjestima u Bosni, a naročito u Foči i Goraždu, odnosi između pravoslavnih i Muslimana dosta poremetili. U početku hrvatske države, a naročito poslije poznatih rezolucija Muslimana, osobito one sarajevske i mostarske, raspoloženje muslimanskih masa, izuzimajući jedan mali broj ustaša, protivu hrvatske države a za potpunu slogu sa Pravoslavnim bilo je jako napredovalo. Međutim gornji incidenti i propaganda Hrvata i komunista, stvorile su među Muslimanima dosta mučnu situaciju i nepovjerenje prema Srbima (četnicima), koja se ipak dobrom voljom i planskim radom može ukloniti.
Jedna važna stvar u pogledu povjerenja Muslimana u ovu našu akciju, a obzirom, da na našu nesreću nema muslimanskog pretstavnika u kr. Vladi, bilo bi i to, da bi ste Vi uzeli sebi jednog istaknutijeg Muslimana, koji ima dobar glas i političkog korjena u narodu, davši mu odgovarajući rang prestavnika Muslimana i savjetnika po svim pitanjima koja se odnose na krajeve u kojima Muslimani žive. Ovu stvar smatram za najvažniju, i ukoliko bi se prihvatila trebalo bi joj dati najveći popularitet, zato što se neprijateljska propaganda služi svim mogućim podvalama, kao na primjer onom o namjeri Srba da potpuno iskorijene Muslimane i slično. Kada u kr. Vladi u Londonu mogu da sjede dva Hrvata i to u vrlo važnim funkcijama, čija su sabraća i jučerašnje političke pristaše skoro kolektivno dejstvovala u pljačkama i zločinima nad Srbima, a da se ni jedan od njihovih ranijih pristaša nije javno ogradio od tih zločina i pljačka, onda je moj gornji zahtjev odnosno prijedlog potpuno razumljiv i opravdan, ne samo sa gledišta Muslimana, nego još više sa gledišta srpskog, odnosno sa gledišta cjeline. Izlažući Vam i predlažući gornje, i ja i svi ispravni Muslimani priznajemo s bolom u duši i gnušanjem, da su se mnogi Muslimani odrekli ne samo svojih bratskih nego i čovječanskih obzira, i počinili zločine koje mi najodlučnije osuđujemo. Mi smo svi za to jednodušno, da se svi ovi zločinci privedu zasluženoj kazni kad za to dođe momenat. Mi idemo još i dalje i kažemo, da ćemo privesti kazni i one koji su u momentu srpske tragedije bili pasivni, a mogli su nešto pomoći. Verujem gospodine ministre, da sam s ovim pismom, odnosno sa izloženim u njemu, pogodio i Vaša intimna osjećanja i raspoloženja, pa Vas molim da i ovom prilikom primite moje iskreno poštovanje i vjerujte u moju odanost.
Nevesinje, dne 21. jula 1942. Vaš Dr Ismet Popovac
Jeste Dr Majer, 13. jula je oslobađao Berane a u decembru prihvatio Moljevićev i čičin program. I ne znam što je tu nejasno?
Cosovicu, taj plan Moljevica mozes da bacis u smece. Djurisic je aktivno ratovao kao oficir od jula 1941. do aprila 1945. Ne racunam ratovanje prilikom napada na Kraljevinu Jugoslaviju. Odmazde o kojima se govori su se desile u januaru do polovine februara 1943.g. Trajale su mjesec i po dana. Da je taj plan Moljevica bio toliko vazan on bi odmazde pravio skoro cetiri godine, a ne mjesec i po dana. Sta je sad tebi nejasno?
Etnička čišćenja bi se naravno nastavila i poslije februara 1943, ali su četnici na Neretvi pretrpjeli takav poraz da više nijesu mogli da konsoliduju snege, nijesu više bili u stanju da se na valjan način organizuju te da opet krenu u etničko čišćenje Sandžaka – sve po programu Moljevića i po čičinim Instrukcijama.
Cosovicu, ostala ti je suplja citava 1942 godina gdje nije bilo zlocina nad muslimanima od strane Paval Djurisica, a Moljevic je bio ono u junu 1941, rece? Period polsije Neretve je bolje da ne diras, jer ce te tu guja ujesti sto se tice saradnje Djurisica sa Njemcima. Poslije Neretve je Djurisic imao dosta vojnika, tako da tu nije posebno postradao, ali mu vojsku razoruzase Njemci, a i njega uhapsise.
1942. godine je Đurišić organizovao svoju vojsku i trudio se, dosta uspješno, da partizane izbači iz Crne Gore. Dr Majer, u realnom životu i ratovanju ne idu stvari tako brzo kako si ti to zamislio śedeći ispred kompjutera, srkajući čaj i grickajući keks. U tvojoj glavi sve se može lako i za 2 dana realizovati, ali to tako nije u realnom životu, a naročito ne u ratu.
Cosovicu, operacija Schwarz j eotpocela razopruzavanjem 4000 cetnika Pavla Djurisica, a ti govoris da je ostao bez vojske!
Cosovicu, evo ti hrvatskih izvora: Operacija Schwarz / Na samom početku operacije, Nemci su razoružali do tada lojalne četnike. Prema nemačkom izveštaju, pri zarobljavanju 3200 četnika nije bilo mrtvih.
Evo srpskih izvora: Bitka na Sutjesci/ operacija „Švarc“/ Operacija je imala dve etape – razoružanje i raspuštanje četnika (i likvidaciju Mihailovićevog štaba), i uništenje operativne grupe NOVJ/ Prilikom nastupanja 7. SS divizije i 118. lovačke divizije kroz istočnu Hercegovinu, nemačke snage susrele su se sa izvesnim stepenom italijanske opstrukcije i sa čarkama sa četnicima. Pritom je više stotina četnika razoružano. Pavle Đurišić i njegove snage uspostavile su početkom maja kontakt sa nastupajućim delovima 1. brdske divizije. Nemci su odlučili da prikriju svoje stvarne namere, pa su prvu grupu razoružanih četnika pustili kućama. Prihvativši komunikaciju sa četnicima, postigli su da se veliki broj četnika na čelu sa Đurišićem koncentriše u Kolašinu, gde su već bile raspoređeni i nemački borbeni delovi. Iznenadnim prepadom 14. maja ujutro, Nemci su pohvatali četnike na spavanju, razoružali ih, i oko 1.600 internirali u zarobljeničke logore u Grčkoj i Poljskoj, a oko 800 upotrebili za radne bataljone. Ukupno je razoružano oko 4.000 četnika, od kojih je većina deportovana u zarobljeničke logore.
Cosovicu, znam da u zivotu nije sve prosto, pa ti preporucujem da pojedes neke slatkise iz Fabrike cokolade na Cetinju, dok tipkas po laptopu, i proanaliziras ovu informaciju:
„Đilas i Velebit marta 1943. u Zagrebu ubeđuju Kašea i Horstenaua:„Mi se ne borimo protiv vas, Nemaca. Mi se samo branimo. Nemojte nas goniti i nećemo pucati na vas. Naši neprijatelji su četnici. Mi se borimo samo protiv njih.“ („Ein General im Zwielicht“, Band 3, Bohlau Verlag Wien-Koeln-Graz 1988; M. Đilas „Partizanski rat“, Beograd 1979. godine).“
Đilas je bio turista u Zagrebu 1943, jeo pecenje i pio vino u Vermahta. Sve sa Velebitom.
miroslave ćosoviću poližeš mi $everozapadni dio tijela . PS izvinjavam se zbog tehničkih nedostataka na tastaturi, al mislim da se svi ovdje razumijemo
Opet vam istoriju piše čovjek koji nije ni omirisao istorijsku nauku ali je odlično savladao Gebelsovu maksimu: sto puta ponovljena laž počinje na kraju da liči na istinu! Bilo bi zaista glupo polemisat sa ovim četničkim propagatorom i lažovom ali djelovanje četnika na sjeveru Crne Gore protiv muslimana treba objasnit isključivo Dražinom naredbom o etničkom čišćenju muslimana sa prostora planirane velike Srbije i Đurišićev pisani izvještaj (Vidi dokumenta na internetu) o tome šta je sve uradio i kako je redom poklao i malo i veliko!!!!??? (samo podatak o poklanih 700 đece od jednog dana do 15 godina starosti kaže sve). Zbog toga i zbog ogromnog broja četničkih zločina četnicima je ostalo da se danas bore lažima kako bi opravdali svoje zločine! Evo, umjesto istoričara dobro služe i razni Veselini koji veze nemaju sa istorijom!? Dobrica Ćosić kaže: laž je srpski državni interes. Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga;lažemo…da sakrijemo svoju bedu! …Laž je vid srpskog patriotizma. ..Laž je u samom biću Srbina. U ovoj zemlji svaka laž na kraju postaje istina. Srbe je toliko puta u prošlosti spašavala laž!
Pa ko hoće nek vjeruje piskaralu koje se predstavlja lažno kao istoričar!
Frajeru Seku-ure, autor se poziva u tekstu na istoricara Milutina Zivkovica i obavjestajca Esada Muminovica. Nego nam reci sta je od ovih istorijskih podataka netacno? Tebe zabolje ona stvar za zlocine koji su se desili nad Srbima i Crnogorcima, zato mlastis. Hoces li osuditi zlocine nad Srbima i Crnogorcima, etnicke progone nad njima prije i poslije 13. jula 1941. ili neces, to nam reci?
SEKURETA
AKO NEZNAŠ JEZIK KOJIM PIŠEM POTRAŽI NEKOG DA TI PREVEDE
I PAŽLJIVO PROČITAJ STARU CRNOGORSKU IZREKU KROZ VIJEKOVE
NIKAD VJERE U PAŠČETA I U TU….A
PAZI OVO JE STARA CRNOGORSKA IZREKA I NIKAD TO NE ZABORAVI I JOŠ
DA TI VELJU NIKAD MA KOLIKO SE PREPUCAVALI SRBI I CRNOGORCI NEĆE UDARITI JEDNI NA DRUGE MA KOLIKO SE TI TO TRUDIO.
MA SVAKA BULA ZNA DA LAŽEŠ SVU ĐECU CRNE GORE POKLAO PAVLE ĐURIŠIĆ
Radi ti, dijete, svoj posao
Među retkim pričama koje su preživele zub vremena i oštricu kame ističe se ona o starcu Vukašinu, koji je postao simbol srpskog stradanja u NDH tokom Drugog svjetskog rata.
Jasenovac predstavlja paradigmu srpskog stradanja, sinonim srpske tragedije i njegov večni košmar. Poprište najmonstruoznijih zločina čovečanstvu poznatih, koji su svojim sadizmom i svirepošću ostavili krvav trag u istoriji naših prostora.
U moru priča jasenovačkih stradalnika mnoge će ostati neispričane. Ogroman broj ljudi je prošao kroz njegove kapije. Među retkim pričama koje su preživele zub vremena i oštricu kame ističe se ona o starcu Vukašinu, koji je postao simbol sveopšteg srpskog stradanja tokom Drugog svjetskog rata. Simbol srpskog prkosa i otpora. O njegovom životu se ne zna puno, ali će njegov prkos, ponos i hrabrost u trenutku smrti kroz pisanu reč zauvek živeti.
Vukašin Mandrapa je rođen u selu Klepci, kod Čapljine, u Hercegovini. Kao momak je otišao i radio u Sarajevu, stoga ga se Klepčani, oni retki koji se preživeli ustaške pokolje, slabo sećaju. Kada je 1941. godine uspostavljena NDH na njenoj teriotoriji se započinje sa realizacijom plana za rješavanje srpskog pitanja. U Sarajevu i nizu drugih gradova, shodno aktivnostima u užoj Hrvatskoj, započinju progoni, deportacije u logore, masovni pokolji i iživljavanja. Vukašin se sklonio u svoje selo, pokušavši da izbegne sudbinu mnogih sugrađana Sarajlija, ali su hrvatske ustaše i tamo došli. Masakrirali su seljane Klepaca i susjednih Prebilovaca, među kojima i članove njegove porodice. U okolini Klepaca uhvaćen je i Vukašin. Odveden u Sarajevo, a odatle je 1942. godine deportovan u Jasenovac, zajedno sa mnogim sunarodnicima.
Na sličnom putovanju, na putu u ustaške kazamate i smrt, u sićušnim, prljavim i krcatim vagonima vozova smrti, nastala je poznata pesma „Đurđevdan“. Šestog maja 1942. ustaška policija pripremila je sarajevskim Srbima „đurđevdanski uranak i besplatan prevoz na teferidž u Jasenovac“. Upravo tada je, prema nekim izveštajima, u prepunom vozu, jedan član sarajevske „Sloge“, u grčenju i osećanju bespomoćnosti, iz prkosa i ponosa, zapevao pomenutu pesmu.
U Jasenovcu je Vukašin boravio mesecima, zajedno sa hiljadama svojih sunarodnika. Januara 1943. tu je i našao smrt. Pogubljen je od strane Žila Friganovića, jednog od najvećih jasenovačkih koljača, kome je, prilikom jednog takmičenja u klanju, zasmetao čudni mir i spokojstvo sa kojima je starac išao u očiglednu smrt.
U vrtložnom ponoru psihoze i mržnje, ustaše su organizovali takmičenja u klanju logoraša, u kojima je „rekord“ držao student prava Petar Brzica, proglašen za „Kralja Srboklanja“. Za samo jednu noć ubio je oko 1350 ljudi, srbosjekom. Posle sloma NDH, Brzica je uspeo da se dokopa inostranstva, a agenti UDBA-e nikada nisu uspeli da ga pronađu. Upravo u jednom takvom „takmičenju“ u klanju stradao je i Vukašin Mandrapa.
Čekajući smrt, u redu sa sunarodnicima koji su padali u nesvest, plakali i vrištali pod ustaškom kamom, Vukašin je gledao u daljinu i ćutao. Više nije imao šta da izgubi. Njegova porodica i rođaci su poubijani u Klepcima, Sarajevu i Jasenovcu. Život mu je izgledao besmislen i bezvredan. Smrt, posle mučenja u logoru, dolazila je kao spas, kao novi put, način da se nađe sa svojima. Starac, u svom prkosu, nije hteo ni reč da izusti dok mu je ustaša sekao delove tijela. Kada mu je Friganović po četvrti put naredio da kaže „Živeo Pavelić“ i zapretio smrću na najbrutalniji način, samo je tiho uzvratio rečima: „Radi ti, dijete, svoj posao“. Ustaša se izbezumio i masakrirao ga.
Jedini greh Vukašina Mandrape je bio taj što je bio Srbin. Njegova mučenička smrt ostala je zapisana i zapamćena. Na redovnom zasedanju Svetog arhijerejskog sabora Srpske pravoslavne crkve 1998. godine, Vukašin kao ispovednik, unet u Imenoslov Srpske pravoslavne crkve.
Na početku ovog tvog komentara se udvaraš turcima i govoriš koliko ih voliš!? Ništa novo nijesi rekao što ne znam! Samo si se zajebao što je nijesam, Turčin no Crnogorac, a nemam ništa protiv ni jednog naroda bilo muslimanskog, bilo hrišćanskog, jedino imam protiv vas lažova i zločinaca, a Srbe kao narod volim i vas četnike ni pod razno ne priznajem u Srbe! Za mene zločinci imaju svoju naciju a to je krv , zločin i nož! tu su podjednako svi fašisti i četnici i ustaše i domobrani i Bijela garda i balisti, ma jednom rječju oni su između sebe braća! . Ti ne vjeruješ da neko ko nije svetosavac može biti Crnogorac. E evo ja sam taj. Onda govoriš o mučeniku i jednom od novih srpskih svetaca koji je stradao u Jasenovcu. I to mi je poznato i slažem se da je zaslužio posvećenje jer su takvi pravi sveci! Ali tvoja vjera je sve nagrdila kad je okorjele četničke zlikovce Macu( Sv. Slobodan Vukojičić) i Šiljka proglasila za svece! Sv maca je između ostalih zaklao i majku poznatog beogradskog glumca Miša Janketića! Ko ima takve svece nema pravo da se ruga ni jednoj vjeri ni naciji jer se niže ne može pasti! Zaista, vi četnici nemate čime da se pohvalite sem zlom i hroničnim lažima. U nedostatku bilo kakvih dokaza da ste ljudi a ne najgora sorta neljudi vi pribegavate lažima kako bi umanjili svoje zločine a povećali zločine onih koji ih nijesu činili! Evo sve to dolazi do izražaja u i ovim komentarima od strane vas četnika ali laž mnogo ne drži vodu, sve procuri i izbije istina. samo vi nastavite da pišete vaše lažne i izmišljene istorije, no nećete s time zadobit ničije poštovanje!
SEKURETA HIPER CRNOGORAC CRNOGORSKI GENOCID
Pohara Kuča: Bratska krv na svetlom oružju
Knjiga dr Ilije Petrovića „Crnogorska pohara Kuča“ razgrnula do sada sakriveni deo istorije. Zbog neslaganja sa tiranijom knjaza Danila, pleme Kuči platilo žrtvama 243 plemenika
•
•
JEDAN od najmračnijih perioda crnogorske istorije, iz vremena vladavine knjaza Danila Petrovića, naslednika Njegoševog, 1856. godine – po zlu čuvena pohara Kuča, zahvaljujući publicisti Iliji Petroviću, izašla je iz sveta tame i skrasila se između korica njegovog dela „Crnogorska pohara Kuča“.
Tako je skinuta prašina sa onog manje poznatog lica „katunske Crne Gore“, u kojem je svetlo oružje bilo okupano bratskom krvlju. Na sve načine do danas pokušavala se zaobići priča o tragičnoj sudbini jednog plemena, koje se hrabro suprotstavilo tiraniji „Zeka manitoga“, kako se u narodu zvao tadašnji gospodar Crne Gore. U školskom udžbeniku „Kratka istorija Crne Gore za školu“ iz 1910. godine pohara Kuča se, recimo, uopšte ne pominje.
A prema kazivanju savremenika tih tragičnih događaja, vojvode Marka Miljanova, posečene su 243 plemenske glave, od čega 17 „vojničkije“, dok su preostale bile staraca, žena i dece.
„Glave ljuđi i djece, koje su posječene, skupljene su na uljanik popa Luke i pobodene na rozge oko uljanika, kako bi iž vojvoda Mirko moga gledat i vidjet koliko iž je“, zapisao je Miljanov.
U narodu se do danas prepričava knjaževa naredba, koju je dosledno sproveo njegov brat, vojvoda Mirko Petrović: „Udri Kuča na božju vjeru, ako ga drugačije ufatit ne moš… i djeca u kolijevke da se kolju!“
Razlog krvavog pira bio je bunt Kuča, koji nisu mogli da trpe teror koji je sprovodio cetinjski gospodar. Sablja Mirka Petrovića i njegove vojske sekla je glave tek rođene dece, a od njene oštrice nisu pošteđene čak ni žene trudnice!
– Ova knjiga na originalan način prikazuje represivnost crnogorskog sistema u doba knjaza Danila, kada su udareni temelji surovom policijskom aparatu u Crnoj Gori – kaže profesor Predrag Vukić, istoričar. – Na videlo su izašle negativne strane naše prošlosti u drugoj polovini 19. veka. Ovo je klasičan primer surovosti i bahatosti sistema, koji proističe iz plemenske organizacije naroda i odsustva pravne države.
BOŽJI SUDZločinci nisu mogli da pobegnu od Božjeg suda. U Kučima se priča da su se mnogima od njih ugasila ognjišta. Jedan od zlikovaca ostao je bez tri sina. Najstariji je brzo posle pohare umro od ujeda zmije, srednji se utopio, dok je najmlađi umro od teške bolesti u velikim mukama. I knjaz Danilo je tragično završio. Ubijen je od ruke Todora Kadića u Kotoru, dok je njegov brat vojvoda Mirko umro od kolere.
Da je knjiga „Crnogorska pohara Kuča“ odbrana od zaborava, koja podseća i opominje, uverava književnik Čedo Baćović.
– Ispisana je tužna, tragična i krvava povest glasovitog plemena Kuči, koji su u sudaru sa organizovanom državom doživeli tragediju koja ne bledi, već poprima obrise antičke drame. Ilija Petrović je ispisao sumornu, ali opominjuću sagu.
I CRKVE PALILI
IstoriČar Mile Cicmil smatra da se radi o zločinu koji u današnjoj terminologiji može poneti i najsuroviju reč – genocid:
– Šta reći za mnogobrojne posečene glave glasovitih plemenika, njihovim zapaljenim ognjištima, pa čak i crkvama!? Gotovo da su u poslednji čas spasene mošti Svetog Arsenija Sremca, drugog srpskog arhiepiskopa.
SAMO ZA SEKURETA HIPER CRNOGORCA I MEGA SRBOMRZCA
Sabor proglasio nezavisnu Kraljevinu Crnu Goru
Rano izjutra 12. jula 1941. godine organizatori i učesnici Petrovdanskog sabora su istakli na Dvoru kralja Nikole crnogorsku državnu zastavu, a njoj su »činile počast« sa desne i lijeve strane dvije italijanske zastave. Sviralo je 120 italijanskih muzičara. Sabor je počeo rad u 10 sati, u zgradi Crnogorskog Kraljevskog pozorišta »Zetski dom« na Cetinju.
»Glas Crnogorca«, br. 9 od, 13. jula 1941. godine, u članku pod naslovom »Crnogorski Sabor proglasio je slobodnu i nezavisnu Kraljevinu Crnu Goru«, opisuje čitav tok svečanog zasjedanja Crnogorskog sabora, 12. jula, u dvorani Zetskog doma, navodeći slijedeće:
»Crnogorski narod je danas doživio dan, koji će ostati nezaboravan, a možda i najznačajniji, u njegovoj nacionalnoj istoriji. Vjerni svojim tradicijama, ti ponosni i gordi gorštaci, koji su vjekovima znali, junačkim srcima, da se suprostave neprijatelju, u nejednakoj borbi, umjeli su da sačuvaju vjeru u bolju sudbinu, koja ih je danas podarila najvećim danom: slobodom, pravdom i nezavisnošću.
Crna Gora, iščaurena iz jedne kolijevke satkane vrlinama, dostojih najvećeg priznanja i najveće muškosti, stupa danas visoka čela, svjesna svoje sigurne budućnosti, sigurna da ima uzase iskrena, moćna i plemenita prijatelja, veliku Fašističku Italiju, koja danas oružjem u ruci vodi svetu borbu za prava naroda.
Slobodna Crna Gora novi je dokaz iskrenosti te borbe, koju je Duče pokrenuo pred dvadeset godina, da bi uništio sramne plodove Vesalja. Oslobođena od neprijateljskog jarma, juče, svečanim činom udarila je osnove obnovi svoje države i izrazila želju stupanja crnogorske Nacije u akcionu sferu Rima.
Vaskrsla Crna Gora obnovila je ovim istorijskim svečanim činom ostavštinu svoga prvoga Kralja.
Cetinje, istorijska prijestolnica crnogorske države, ustala je danas, zorom, uz zvonjavu zvona. Zastave su se vile na svim kućama i nadleštvima, i mada je jutro bilo kišno zeleno-siva uvala podno cetinjskih gora, oživjela je nobičnim šarenilom boja. Narod, koji se okupio oko pozorišta, stare zgrade u kojoj je zasijedao Sabor, ozarena lica iščekivao je početak svečanosti.
Tačno u 10 sati, u pozorištu, u kome su već bili sakupljeni pretstavnici cijelog crnogorskog naroda, izabrani između književnika, umjetnika, naučnika i ljudi koji su dali mnogostrukih dokaza za ideju crnogorstva, započelo je svečano zasijedanje Sabora.
Pred pozorištnom zgradom nalazile su se dvije komanije Crnih košulja, 18. divizije »Mesina« sa muzikom. U času kada je Nj. E. Visoki Komesar za Crnu Goru, grof Serafino Macolini, silazio sa svojom partnjom iz zgrade bivše Banovine, kompanije u stavu mirno, odavale su počast, a u isto vrijeme muzika je intonirala »Đovinecu«. Visoki Komesar pošto je izvršio smotru počasnih četa i pošto je pozdravio emblem kompanija, uputio se u pratnji brigadnog generala, komandujućeg jedne divizije, g. Tuči-ja, u pozorišnu zgradu, pozdravljen aklamacijom sabora i naroda, koji je, uz pretstavike italijanskih vojnih i civilnih ličnosti dupkom ispunio pozorište.
Crnogorske i italijanske zastave prekrivale su ložu i pozornicu, koje su, uz ponosne nošnje narodnih pretstavnika, davale raskošni izgled bogato rasvijetljenoj dvorani.
Ulazak ekselencije Macolinija pozdravljen je produženim aplauzima i poklicima Italiji i Crnogorstvu. Zasjedanje Sabora, koje je odmah zatim otvoreno, započelo je objavljenjem rada Sabora od strane pretsjednika g. Mihaila Ivanovića, velikog crnogorskog patriote, starog i vjernog saradnika Kralja Nikole.
Riječ je zatim uzeo zvanilčni saborski govornik, isto tako stari saradnik kralja Nikole i dva puta Ministar Kraljevine Crne Gore g. Sekula Drljević«, piše, uz ostalo, »Glas Crnogorca« u svom izvještaju na prvoj stani.
Zasjedanju Petrovdanskog crnogorskog sabora su bili prisutni civilni komesar grof Serafino Macolini, komandant italijanske divizije »Mesina« general Karlo Tući, kao i drugi italijanski vojni predstavnici i civilni funkcioneri.
Predsjedništvo Petrovdanskog crnogorskog sabora činjeli su: dr Sekula Drljević, Jovo Popović, prota Simo Martinović, Dušan Vučinić, Tomo Kršikapa, dr Ivo Jovićević i Mihailo Ivanović, koji je izabran za predsjednika Sabora. Sekretar Sabora bio je Staniša Mučalica. Za dva posebno postavljena stola sjeli sui italijanski fuknkcioneri, Macolini i ostali.
Na zasjedanju Petrovdanskog sabora grof Macolini je sa svitom sjedio na desnoj strani od Predsjedništva Sabora, koje su sačinjavali članovi Savjetodavnog vijeća (Consulta), odnosno Komiteta za nezavinost Crne Gore.
Za predsjednika Petrovdanskog crnogorskog sabora izabran je Mihailo Ivanović, a »zvanični saborski govornik« bio je član Predsjedništva sabora i Savjetodavnog vijeća Crnogoraca, ideolog i faktički vođ Crnogorske stranke i bivši crnogorski ministar, dr Sekula Drljević. Kratak pozdravni govor održao je i Mihailo Ivanović.
Besjeda Sekule Drljevića
Crnogorski Sabore! Rado ispoljavam časnu dužnost, da pozovem Sabor, da svoj rad počne zahvalnošću onima, koji omogućiše sazivanje ovoga Sabora i uspostavu nezavisne Crnogorske Države.
Neka je hvala Njegovom Veličanstvu slavnome Kralju i Caru moćne i prijateljske italijanske Imperije Viktoru Emanuelu III.
Neizmjerna je naša sreća i radost što sa slavnim Kraljem i Carem dijeli sjaj prijestola Vječnoga Grada Vila naših gora Njeno Veličanstvo Kraljica i Carica Jelena.
Crnogorski narod je ponosan što je uspostava slobodne Crne Gore spojena sa besmrtnim djelima Dučea, genijalnog stvaraoca Fašističke Imperije i sa djelima slavne i pobjedonosne italijanske vojske.
Naročito ističem da se Duče od početka borio protivu nepravde učinjene Crnoj Gori uništenjem njene državne egzistencije i da nije prestajao boriti se protivu te nepravde do uspostve Crne Gore svojim pobjedonosnim mačem.
Svojim djelima stekao je pravo na našu trajnu zahvalnost.
Duče i njegov vjerni saradnik, njegova Ekselencija grof Ćano, specijalno su nas obavezali, što su za Visokoga Komesara u Crnoj Gori izabrali Njegovu ekselenciju konta Macolinija. Mi hoćemo da vjerujemo, da je njegova i njegovih uvaženih saradnika dokazana ljubav prema Crnoj Gori vjerni izraz ljubavi italijanskog naroda prema crnogorskome narodu.
Crnogorski Sabore! Crnogorski narod, kao i svi narodi na kugli zemljinoj, istorijska je tvorevina. Cnogorstvo su stvarali i stvorili daleki vjekovi. Njegova država i njena vjekovna pobjedonosna borba izgradili su političku i kulturnu izrazitost njegovoga lika. Tako izgrađeno i samo zbog toga, što je tako izgrađeno, crnogorstvo je moglo voditi onu nejednaku borbu, kojoj je teško naći takmaca kod ostalih naroda. Crnogorstvo nije zaziralo od borbe sa Stambolom, čak ni onda, kada su se pred njegovom silom tresli zidovi carskoga Beča. Tu borbu crnogorstvo je izdržalo, jer se nikada nije htjelo odreći sebe i svoje državne slobode.
Uvjeren sam, da govorim iz duše cijelog naroda, kada ped ovim saborom ponovim stihove besmrtnoga Kralja: »Ko crnogorstvu ne bio vjeran, Bogom i ljudima svud bio tjeran«.
Biti crnogorstvu vjeran znači imati crnogorsku nacionalnu svijest i biti vjeran crnogorskoj državnoj ideji. Tu misao besmrtnoga Kralja crnogorski narod danas preko ovoga sabora uziđuje u temelje svoga narodnoga i državnoga života za sve buduće vjekove.
Crnogorski Sabore! Ugodno je govoriti o slavnoj prošlosti. Ali današnji istorijski trenutak nameće mi obavezu, da nešto kažem i o našoj jučerašnjici, koja je ne samo teška nego i neslavna. Infandum me iubes regina renovare dolorem. Govoriti o nemiloj prošlosti znači malo ne nanovo ju preživljavati.
Crnogorski Sabore,
Prošli svjetski rat završen je Versajskim diktatom. Kao njegova neminovna posljedica nastala je pometnost političkih i moralnih pojmova u prvim godinama nakon rata, koju je prekinuo dolazak na čelo italijanskog naroda genijalnog tvorca i vođe fašizma Benita Musolinija. Kasnije, uzeo je u svoje čvrste ruke vođstvo njemačkog naroda Adolf Hitler identifikujući poglede na Evropu i na nužnost njene reorganizacije sa pogledima Benita Musolinija. Oba Velika Evropljanina nijesu prestajali upozoravati na nužnost stvaranja nove Evrope. Nijesu ih shvatili oni, na čiju su adresu njihove opomene bile upućene. I tako je došlo do današnjeg rata.
Tvorevine Versajskog Diktata srušile su jedna za drugom pobjedonosne armije Sila Osovine. Nestalo je i Jugoslavije, i time je stvorena mogućnost, da bude ispravljena nepravda učinjena Crnoj Gori godine 1918. i da Crna Gora, kao nezavisna država, bude ukopčana u novi evropski sitem koji izgrađuju dva evropska genija savremnika i njihove nepobjedive armije.
Crnogorski Sabore! Politička i kulturna orijentacija pojedinih naroda određena je u najvećem stepenu njihovim geopolitičkim položajem.
„Zahvaljujući PUBLICISTI Iliji Petroviću…“ Zaboga, četniče, jel vama lažni novinari koji se predstavljaju kao lažni istoričari, jedini pišu istorije! Pa nije čudo da ste svi pobudaletali i da ste totalne neznalice! Pazi, molim te, PUBLICISTA!!!!???? Pa mu još zahvaljuje! E ja neću da mu ni našta zahvalim jer svako magare može da njače, samo istoričar može da piše istoriju! Ja nijesam istoričar a i da jesam ne bih zbog svog dostojanstva ulazio u dijalog sa takvim lažnim istoričarima. A tebi ne branim jer ti i onako ne možeš da živiš bez laži!
…srbin vukasin je izmisljena licnost.a srbi ko srbi,…osim tga, za ovog sto pise, povijest je pocela 1941, a ne navodi sto su cetnici radili 20-ih godina proslog stoljeca na sandzaku sjeveru crne gore i na kosovu…bas ste smradovi srpski…sjecam se jedne fotografije crno bijele, na kojoj su dvojica do pojasa gola ustaska vojnika, koji se smiju, ali su uprljani i po rukama i tijelu, ali i po licu, a na crno bijeloj slici se ne vidi koje su to boje…no, srbi su napisali da se radi o dvojici ustasa koji se cerekaju nakon krvavog pira, NAJVJEROJATNIJE klanja srba, te su uprljani njihovom krvlju (dakle pretpostavka), …a onda smo tu fotografiju obradili u raznim tehnikama i dobili stvarnu boju prljavstine na njima,…bila je CRNA, …dakle SIGURNO nisu klali nekog jer to nije bila krv, vec su NAJVJEROJATNIJE popravljali neko vozilo ili masinu…toliko o propagandi
SEKU-URE PO TEBI NIJE BILO ZLOCINA MUSLIMANA I ALBANACA u VELIKU,A ZLOCINI USTASA I MUSLIMANA U PIVI. TI SAMO GOVORIS KAKO TVOJOJ VJERSKOJ ZAJEDNICI ODGOVARA. U TURCINA NIKAD VJERE .
Katunjanine, ovi tvoji lažovi ti podvališe da su ovđe Njemci došli da spašavaju Srbe a da Srbe napadaju samo muslimani! To je van svake pameti. Zna se odlično i sve je dokumentovano da se zlo u Velici dogodilo pod njemačkom komandom a neki vaši u ogromnoj mržnji prema „turcima“ jednostavno su Njemce zamijenili onim nad kojima su i onako vršili zlo i genocid pa s tim pokušavaju izravnat zločine!
Prema tome, nijesam i neću nikad tvrdit da nije bilo zločina i od pojedinaca muslimanske vjere i to tim zločincima, i ako ih više živih nema, ne treba zaboravit, ali zločini četnika su neuporedivo veliki jer se radi o genocidu nad muslimanima koji je izvršen 1943. nad muslimanima sjevera CG i istočne Bosne! Zato Katunjanine, ne brukaj se sa Velikom jer taj užasni zločin je izvršen pod Njemačkom komandom, a izvršioci su pripadnici njemačke vojske, bez obzira ko su i odakle su! Odgovorno ti tvrdim da tu nije bilo nikakve posebne muslimanske vojske pa da se na njih svali odgovornost za taj veliki zločin. Mislim da ovi falsifikatori koji o tome lažu i podvaljuju oslobađajući prave ubice nanovo ubijaju nevine veličke žrtve, ali njih za to nije briga jer im je cilj razvijanje mržnje među sadašnjim narodima CG kako bi opet pokrenuli klupko zla i osvete! Valjda si toliko pametan da to i sam vidiš!