Obaveze svakog štediše

Piše: Nikola Malović

U zemlji koja ljubi keš, za godinu se broj onih koji su stimulisani postali da plaćaju karticom povećao za 90%. Ako i sluti na praktično, sluti li i na dobro?

Imao sam devet godina kada je 4. maja 1980. u Ljubljani umro najveći sin naših naroda i narodnosti. Neko se potom dosjetio da bi sva školska djeca u SFR Jugoslaviji trebalo da kupe značku sa Titovim potpisom, pri čemu značka nije bila nimalo jeftina.

U vrijeme ono, moj je mjesečni džeparac iznosio pet hiljada starih dinara, a značka je koštala skoro trećinu, tačnije hiljadu i po starih dinara. Kao dječak kome su roditelji razrezali 50 novih dinara za cijeli mjesec, izračunao sam da bi kupovina obične značke, pa neka je i po stotinu puta sa Titovim potpisom, bila prevelika investicija, ali nisam ukalkulisao i politički momentum, jer na pitanje drugarice učiteljice ko želi da kupi Titovu značku, svi su bili instruisani – čak i djeca iz Dječjeg doma „Mladost“ – da podignu ruku.

U to vrijeme moji su roditelji bili članovi Saveza komunista, majka iz uvjerenja, otac barbijer iz utilitarnih razloga, pa su bili pozvani u školu da odgovore pred mojih razrednim starješinom na strogo pitanje zašto jedino njihovo dijete u cijeloj školi nije poželjelo da kupi Titovu značku? Svjestan političke dimenzije problema, moj je otac rekao da je riječ o stanovitom nesporazumu, hoće i Nikola, kako da neće, pa je uplatio hiljadu i po starih dinara za značku, čime je problem bio riješen, a moj džeparac ostao neoskvrnut.

Što se moglo, hajde da vidimo, 1980. godine sa pet hiljada starih dinara? Mogao sam da kupim nekoliko puta po kuglu sladoleda, par olovaka, album za sličice i sličice za album, 4-5 kesica bombona – mjesečno. Od oca nikad nisam tražio više od 50 novih dinara, jer mi je toliko bilo određeno, pri čemu se porazumijevalo da hranu, odjeću, obuću i školski pribor nisam finansirao sam, ipak sam bio dijete.

Dakako, učio sam se štednji, iako su druga djeca, opazio sam, imala drukčije finansijske užance: kad bi potrošili pare od džeparca, žickali bi od roditelja još. I redovno su dobijali. Danas vidim da su to ili nasljednici nekretnina ispod Jadranske magistrale, ili su pak ina vrsta koja nikad nema, koja stalno uzima kredit, koja stalno i svima uvijek duguje.

Godine 1980. nisam znao kakvi su putevi novca, ali sam shvatao da se dinar ne zarađuje lako, te da je potrebno štedjeti da bi se i u podne i u ponoć imalo.

Stari i novi dinari

Na ovom mjestu valja pojasniti danas mnogima čudnu priču o starim i novim dinarima.

Prva denominacija dinara (skidanje dvije nule) izvršena je 1965, tako da je 100 dinara postalo jedan dinar. Decenijama su ljudi u Jugoslaviji, po navici, računali u starim, nedenominiraim iznosima, pa je tako džeparac iz 1980. bio pet hiljada starih ili 50 novih dinara.

Druga denominacija dinara dogodila se 1990. Pri poslednjoj denominaciji, 24. januara 1994, obim denominacije je iznosio 13.000.000 za jedan novi dinar.

Štednja ili tvrdičluk?

Pojmovi štednje i tvrdičluka se razlikuju. Drugi pojam je česta tema u književnosti. Tip tvrdice javio se u antici, pa ga imamo u Plautovoj „Aululariji“, imamo ga u „Skupu“ Marina Držića, kod Molijera u istoimenoj „Tvrdici“, kod Jovana Sterije Popovića u „Kir Janji“, u Andrićevoj „Gospođici“…

Andrić je „Gospođicu“ pisao u Beogradu za vrijeme Drugog svjetskog rata, 1943-1944. Roman je objavljen 1945, iste godine kad i romani „Na Drini ćuprija” i „Travnička hronika”. Mjesto i vrijeme radnje je Sarajevo, prije i za vrijeme Prvog svjetskog rata, potom i Beograd po formiranju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, gledano u retrospektivi glavne ličnosti, tvrdice i zelenašice Rajke Radaković. Ona je toliko štedljivo škrta da i pred smrt u polumraku krpi čarape da ne bi trošila vosak od svijeće. To što sve vrijeme bogata Srpkinja Rajka ne daje milostinju nije neobično, zapadnjak je duhom, vjeruje da su svuda oko nje lažni prosjaci koji prosjačenjem zarađuju, umjesto da bude pravoslavna duhom i da naprosto – dariva.

Nelogično je samo, i neobjašnjeno kod Andrića to – kako je moguće da je oličenje bolesne štednje, žena koja je stalno imala, koja je bila gazda, umrla u sirotinji. Logičnije bi bilo da je neki lik po Rajkinoj smrti otkrio kako je sve vrijeme ona ležala na suvom zlatu.

I ovdje se priča račva…

Patološki štediša nužno mora da ostavi suviške iza sebe, jer jedno što ne zna jeste dan svoje smrti. Da zna, ili bi sve što ima potrošio za života, ili bi pak zavještao potomstvu ako smatra da je potomstvo zaslužilo nasljeđe, a u našem se društvu i dalje smatra da to potomstvo zaslužilo jest.

Ako je brzina zagadila vrijeme, onda su banke zagadile svačiji džep jer su se u nj uvukle kao paraziti s odobrenjem zaposjednute države. Na svim primorskim trgovima, ne samo na primorskim, dominiraju banke. Njihove oficijelne boje su proučenoplave, proučenoljubičaste, odreda nijanse koje ulivaju povjerenje. Banke svojim zaposlenim daju posebne uslove, za kredite, jer za uposlenike imaju sigurne robove.

Umjesto da podstiču štednju, banke danas čine suprotno, podstiču trošenje nezarađenog. Banke znaju da ljudi generalno nemaju finansijsku disciplinu, pa se, osim legalnog zelenašenja, što je grijeh pred Bogom, služe stvaranjem novca ni iz čega, o čemu je u knjizi „Nevidljivi lanci – moć nepostojećeg novca“, precizno i na način svima razumljiv pisao Momir Bulatović.

Svi se sjećamo nekih od slogana „naših“ banaka, po kojima, uz osmijeh glumice iz reklame, „sve može“. Može i to da dok čekaš da se upali zeleno na semaforu iz kola uđeš u banku po kredit i vratiš se za volan, pod sloganom „uđeš, izađeš, i gotovo“, a postojale su, možda postoje i dalje, mogućnosti da pri svakoj kartičnoj kupovini banka zadrži kusur, pa, kao, štedi za tebe, ono što bi ti sigurno potrošio.

Banka je u pravu. Prosječan građanin sigurno proćerdava svaki kusur, ali ako postoji finansijska disciplina da se štedi dinar, da se i od najmanje plate odvoji sa strane čestica za ne daj bože, stvara se nukleus budućeg imetka, kvadratni centimetar vlastitog stana, dio ljetujućeg dana na moru, deseti dio cijene pregleda kod privatnog ljekara, i tome slično.

Sigurno će biti onih koji će zastupati tezu da se od minimalne plate ne može uštedjeti, a upravo je moje polazište da se i od malo može, iskusio sam, kao vlasnik dvije obalne rezidencije, bez pomoći političkih ili bioloških roditelja. Po štedišu je deboto opasno ako ne umije bez političkog roditelja da stekne i da se obdrži u životu. Život taj ne mora da gravitira Palati Mitrović, ili zdanju Narodne skupštine, jer je život običan često puniji od života koji imaju tzv. selebritiji.

Prilikom štednje, ne treba na kasi u marketu uzimati tzv. petoparce, u Boki Kotorskoj i Crnoj Gori 5 centi, a u Srbiji dinar-dva. Bez sve šale, uzimanjem trica od kusura, mi postajemo duhom Zapadnjaci, a to po pravoslavnu obavezu da pomažemo sirotinji nije dobro.

Pazimo…

Čak se i u misiji štednje treba gnušati najsitnijih apoena. Ukoliko u Boki uzmem pet centi oda kusura, postajem Tvrdica, postajem Kir Janja, što je bolest. Štedjeti novac je zdravo, ali je bolesno uzimati apoenske mrve. S druge strane, svaki štediša treba da zna da će dobiti davanjem, pa i od onog malog što ima, ako da prosjaku – ne kao Zapadnjak koji misli da je prosjak lažan, nego kao pravoslavac koji vidi ubogog bližnjeg – dobiće na kraju.

Samo plitak će čovjek upitati kako je moguće da dobiješ davanjem? Dobićeš davanjem zato jer je tako udešeno, mnogo je nevoljnih oko nas, mnogo je koji imaju i manje od nas koji imamo malo, pa će naše malo njima da bude taman da kupe veknu leba. A sa veknom leba se može dočekati dan nov.

Obaveza svakog štediše je da daje. Jer ima odakle. Odakle ima? Uštedio je.

U svaku se ispruženu ruku ne može spustiti 100 dinara, jer je ispruženih ruku u gradovima toliko mnogo, ali se može staviti 50, 20 ili 10. Šta ako nemamo stalno kod sebe 50, 20 ili 10? Imajmo, zato, stalno kod sebe 50, 20 ili 10. Dinara ili centi, svejedno je.

Štediša mora da ugravira u mozak svojoj djeci, da ne bi postali sebičnjaci i bitange, da ne bi postale Gospođice, da pravilo davanja glasi: lijeva ruka da ne zna kakvo dobročinstvo čini desna. U prevodu sa srpskog, da se donacija ne reklamira, da se iznos ne pominje, da za svaku pomoć bližnjem znamo samo mi i Bog. Kad kažem mi, uvijek mislim na muža i ženu, ili samo na čovjeka, ako je sam, ili samo na ženu, ako je sama, ili samo na djecu, ako su već stasali da su samostalni u pomoći drugima.

Ima li u našoj kući, Srbiji i Crnoj Gori, domaćina, tema je koja izlazi iz okvira ovog ogleda, premda je pitanje retorično. Fama volat da je rumunski predsjednik Čaušesku svrgnut i ubijen 1989. godine zato što je odlučio da otplati sve dugove, te da u nastavku državu Rumuniju vodi samostalno, suvereno i nezavisno. Spram činjenice da su nam države postale neotplativo zadužene, da su zadužene do strva, ljudi se poslovično dijele na dvije grupe.

Prva je grupa s procentom od 90% brojnija od male grupe koja se hvata za glavu zbog gigantskih razmjera finansijskih problema u kojima smo. Brojniju grupu boli ona poslovična stvar.

Kao mali ljudi, mi ne možemo ništa, jer smo generisano atomizovani, hvala svim strankama za koje su ljudi glasali da ih finalmente iznevjere.

Umjesto da građane-glasače neko uči kako da zarađuju i štede, korumpirani ih pozapadnjačen sistem stimuliše da troše, i da u tom trošenju idu ispod crte, što nije u duhu srpskog domaćina.

U zemlji koja ljubi keš, za godinu se broj onih koji su stimulisani postali da plaćaju karticom povećao za preko 90%. Neko je izračunao da 50 evra nestane, tj. pređe u vlasništvo banke, provizijom, nakon 37 kartičnih transakcija. Ako pak novčanicom od 50 evra platimo automehaničaru, on tom istom novčanicom plati frizera, ovaj time kupi sat za keš, sajdžija sir na pijaci, ovaj sa pijace garderobu, ovaj kupi ženi cvijeće… 50 evra će i dalje da ostane 50 evra, banka neće uzeti ni cent.

Ali, ne, naš je narod počeo da ljubi kartice.

Opazio sam da mahom Nijemci, koji tože ljube keš, fotografišu sve rjeđe radnje na kojima piše Cash only.

Dok postoji keš, još uvijek imamo djelić slobode. Dok je postojala izdavačka kuća Stubovi kulture, imala je štampani plakat sa sloganom „Čitanje je privatna stvar“. Ovaj plakat i dalje može da se kao izdavački eksponat vidi u jedinoj obalnoj klasičnoj knjižari, između ostalog i zato što je kupovina knjiga i čitanje privatna stvar. Platio si karticom bocu rakije koju nosiš kumu na slavu? Tvoj prodajni lanac će to da umemoriše. I svaku tvoju vrstu hrane, bilo da su u korpi viršle ili crnogorski pršut, svako sredstvo za higijenu, bilo što.

Keš ne pamti, keš ne potkazuje vlasnika, za razliku od funkcije koju inplantiranu ima kartica.

Da li suvišak keša, ako ga ko ima toliko, treba pretvoriti u investiciono zlato, tema je za novu čitalačku pažnju. Namjera ovog ogleda bila je da oko zastane kod pojma finansijske discipline i da svak počne da vjeruje kako je  moguće, u kući u kojoj ima disciplinovanih, da se formiraju tri košarice, tri koverte, bilo kakva mjesta za stavljanje sa strane valute kojom se može kupiti lebac, čak i ako bi to bila rakija u kući u kojoj se inače ne pije.

Digitalni novac koji nam za sada diskretno ulazi u fokus da bi, kad uđe sasma, istisnuo keš sasvim, ima za cilj da poplavi sve naše slobode. Niti jedna „naša“ vlada o tome na govori na vrijeme, a sad je vrijeme. Kada se potpuno digitalizuje novac, bićemo u klopci, izdani od svih za koje su nepobunjeni, ljudi oko nas glasali.

(Izvor: Pečat)