O. Obren Jovanović: Mitropolit Amfilohije je preskočio granicu groba i prisutan je podjednako svugdje

Prije 83 godine na Božić rođen je Risto Radović, naš blaženog spomena Mitropolit Amfilohije. U našem narodu postoji jedno predanje da je veliko znamenje kada se neko rodi u ove velike praznične dane, a možemo slobodno  reći, istinito kada je u pitanju ličnost našeg Mitropolita Amfilohija.

O životu i radu sa blaženopočivšim Mitropolitom Amfilohijem, za Radio Svetigoru govorio je jedan od njegovih najbližih satrudnika, protojerej-stavrofor Obren Jovanović, sekretar Mitropolije crnogorsko-primorske. Razgovor je vodila Tijana Lekić.

Oče, uskoro se navršava 20 godina otkad ste u svešteničkoj službi i pored Mitropolita Amfilohija. Mitropolit je bio, kao što znamo, veliki obnovitelj, sveštenstva i monaštva, naručito  ženskog.  Možemo reći da je manastir Ždrebaonik tada postao centar duhovne obnove vašeg danilovgradskog kraja. Kako je to izgledalo iz perspektive jednog gimnazijalca i studenta, i šta je za  Vas sve tada značio Mitropolit Amfilohije.

Kad se sjetim tih ranih dana, djetinjstva i moga ulaska i odlaska u Crkvu, u mom bjelopavlićkom kraju posle rata je bio jedan sveštenik, monah Matej, koji je čuvao svetinju koliko je mogao, a nije mu bilo lako od mojih Bjelopavlića. On se upokojio 1978. i nakon njegovog upokojenja nije bilo parohijskog sveštenika i život ovog kraja bio je sporadičan. Hram Svete Tekle u Danilovgradu bio je skoro zapušten.

Tek od dolaska Mitropolita Amfilohija, počela su redovna bogosluženja u mom kraju, gdje je on zadužio oca Andriju Đikanovića, podgoričkog paroha, da dolazi subotom da služi liturgiju. Te subotnje službe su bile prve koje ja pamtim u Danilovgradu.

U manastiru Ždrebaonik, drevnoj Nemanjičkoj svetinji su se uvijek Bjelopavlići okupljali, a pogotovo otkad su došle mošti Svetog Arsenija. Mitropolit je ovdje zatekao jednog namučenog monaha, te je ovdje postavio monahinje koje su došle sa njim iz Banata i tako je manastir Ždrebaonik postao pelcer koji se prenio u ostale manastire. U vrijeme kad sam krenuo u crkvu, tu je bilo tako malo mladih ljudi, da smo mogli da se prebrojimo na prste jedne ruke, ali malo soli je potrebno da se ručak osoli. Mitropolit je dolazio kad je mogao, a njegov dolazak je za nas uvijek bio veliki praznik. Sjećam se jedne prilike, kad sam igrao fudbal sa svojim drugovima i pored te livade vidim, prolazi Mitropolit autom, ja ozaren jer znam da ide u Ždrebaonik, ostavljam loptu i trčim kući da se presvučem, da idem da ga vidim, da uzmem blagoslov.

Ono što je najupečatljivije u mom životu je jedna prilika kad je on došao da ispovjeda sestre i mene mati Justina zove na kućni telefon kasno u 11 uveče i kaže da dođem ujutru pošto Mitropolit služi. To je bio radni dan, ja sam tada bio gimnazijalac, došao sam na Liturgiju i stao pored vrata. On je tada služio sam, po jerejskom činu i pozvao me prstom da dođem i kaže: ”Hajde da čteciraš”, a ja mu kažem: ”Vladiko, ja nikad nisam čtecirao, nisam nikome nikad dodao kadionicu”, a on kaže: ”Pa evo ti prilika, ja ću da te naučim.” Tako je prva kadionica koju sam dodao nekom sveštenoslužitelju bila ona koju sam dodao mom dragom Mitropolitu Amfilohiju. Njegova uloga u duhovnoj obnovi mog kraja i Crne Gore uopšte je bila nemjerljiva, a svi jerarsi i visoki gosti koji su dolazili u Mitropoliju, prošli su kroz Ždrebaonik. Ispričaću vam jedan detalj, kada je u posjetu dolazio Patrijarh moskovski i sve Rusije Aleksej, da položi kamen temeljac hrama Hristovog Vaskrsenja u podgorici. Sjećam se da je Mitropolit prije toga došao u Ždrebaonik i rekao sestrama da spreme nešto da poklonimo Patrijarhu ruskom. Hoću da vam dočaram kako su manastiri tada bili siromašni i kako se živjelo tada. Sjećam se te ikone Svetog Simeona Mirotočivog, to je bila reprodukcija, išli smo u pilanu da tražimo dasku da se isiječe, dakle bila je to kaširana ikona. Tako nešto danas nikad ne bismo poklonili takvom jednom velikodostojniku, ali mi smo tada bili presrećni kad smo uspjeli da to lakiramo, sredimo, pa su sestre to lijepo upakovale. Pohodeći ovu svetinju, moj život se iz korijena promijenio ljubavlju Mitropolitovom.

Vi ste, kao što rekosmo, prije skoro 20 godina došli ovdje na Cetinje, u kabinet Mitropolita Amfilohija, a pretpostavljam da niste ni sanjali da ćete se baš tu obresti. Kako je Vama tada na početku sve izgledalo? Prenesite nam utiske iz tih prvih godina uz Mitropolita. Kako je bilo ujedno postati službenik Mitropolije i paroh cetinjski?

Život mi je nekako bio skopčan uz Mitropolita. Imao sam čast i blagoslov da me on i vjenča, upravo u manastiru Ždrebaonik. Sjećam se tog svadbenog ručka, on sjedi između supruge Ivane i mene, okreće se i kaže joj: ”Nevjesto, da te nešto pitam, ali da bude kako ja hoću. Da ovog tvog rukopoložimo.” Tada sam još bio apsolvent Bogoslovskog fakulteta, te me je rukopoložio u kapeli Svetog Jovana Bogoslova u Beogradu.

Na dan Svetog Vasilija Velikog, kada se studenti okupljaju kod njega, nagovijestio mi je da će me rukopoložiti za sveštenika. Tada u Mitropoliji skoro da i nije bilo mladih sveštenika. Rukopoložio me je na Svetog Savu u mjestu Frutak, Mitropolit volokolamski Pitirim, koji je tada bio gost Mitropolita Amfilohija. Služio sam kod sestara 40 dana, a onda došao na Cetinje. Bilo je tu naznaka za neke parohije, ali vidio sam da se taj boravak na Cetinju malo odužio. Jedne prilike, kad se vratio sa nekog puta, pozove me da popričamo u biblioteci i kaže: ”Vidi, imaju one parohije što smo pominjali, ali ono što ti je sa blagoslovom, to je Cetinje.” Meni je to bio kao grom iz vedra neba. Tu sam zatekao pokojnog oca Savu Tutuša, svršenog bogoslova Obrena Šarića, sadašnjeg paroha moračkog, učio se prvim koracima crkvene administracije koja je meni tada bila potpuno strana, ali bio je veliki blagoslov i u vatri i u vodi pratiti Mitropolita Amfilohija. On je imao neku silnu energiju i snagu, ljubav Božiju koja nas je sve krijepila i čuvala.

Stasavali smo uz Mitropolita, koji je bio vatrena žiška u tom vremenu. Tu je bio otac Matej, kelejnik Mitropolitov, otac Luka, iguman manastira, Vladika Joanikije je tada još uvijek bio vikarni Episkop. Cetinjski manastir je tada bio jedna prava oaza duhovnosti i blagoslova i tako svi zajedno nosili smo taj krst, Bogu hvala do današnjega dana.

Ima li nešto što biste posebno izdvojili, tih prvih godina života uz Mitropolita Amfilohija?

Tada sam bio paroh bajički i donjokrajski, a već je počelo ono smutno vrijeme, kada su neka naša braća počela da se otuđuju od ove drevne svetinje, od ćivota Svetog Petra, Mitropolit mi je govorio da se ne plašim jer ko je uz svetinju, njemu nikakva sila ništa ne može. Ispričao mi je o jednom njegovom susretu sa Bajicama, kada je krenuo na Njeguše, pa izašli neki Bajice, koji su bili kivni na Mitropolita zbog nekih njegovih riječi i stavova, pa ga je jedan gađao kamenom i slomio šoferšajbnu. Mitropolit kaže: ”Što ja volim ove moje Crnogorce, kakav je to damar! On ima hrabrosti kamen da baci na svog Vladiku, kakva je to vjera!”, on je čak i u tome vidio ljubav i odnos, jer iz svakog odnosa se rađa nešto.

Ima još jedan događaj koji je obilježio prvu godinu moga bitisanja ovdje. Javiše nam jednu tužnu vijest, da su neka djeca u Goraždevcu ranjena i ubijena. Znate koliko je Mitropolit bio vezan za Kosovo i Metohiju i koliko je njega ta rana tištila. Bio je jako potresen kada su ga zvali na sahranu malog Milana i Pantelije koji su stradali i poveo me je na taj nesrećni događaj. Otac Luka Anić je tada bio na ispomoći u Pećkoj Patrijaršiji, a i tada sam prvi put sreo našeg Nikolu Mrenovića, oca Justina. To je bio moj prvi odlazak na kosovo i Metohiju i u prvom susretu sa Pećkom Patrijaršijom osećao sam se kao da sam došao u Jerusalim.

Sutradan smo otišli na sahranu u Goraždevac i to je jedan od najpotresnijih momenata u mom životu. Sećam se tih pogreba, tog bola i tog plača, ja sam to doživio kao ridanje nad sudbinom čitavog naroda na kosovu i Metohiji. Stajao sam pored mitropolita, a malom Ivanu je bilo jedno oko otvoreno i sjećam se te njegove potresne besjede, gdje je on rekao da to oko sudi svim moćnicima ovoga svijeta. Jedno oko koje gleda ka nebesima i sudi. Eto, iz tih ranijih godina, izdvajam ovaj događaj koji ostaje u mom srcu do kraja života. Tu sam vidio Mitropolitovu veličinu, njegovu ljubav prema ljudima, ljubav koja je bila jača od smrti.

Iz ovih burnih događaja, da se vratimo u neke mirnije dane. Opišite nam odnos Mitropolita prema vama, njegovim najbližim saradnicima i opišite našim slušaocima, kako je izgledao jedan Mitropolitov ”običan dan” na Cetinju.

Kada sam došao na Cetinje, bio sam veoma mlad, i kada imate pred sobom takvog duhovnika i takav autoritet, imate osjećaj da je on mnogo stariji, to što on jeste, mnogo je ozbiljnije od samih godina. Uvijek sam imao neki strah kako da mu odam poštovanje kad se sa njim sretnem, jer on je bio jako skroman čovjek, nije nikad ništa tražio. I sada se sjećam tih momenata, sva utroba treperi u susretu, pa kad hoću nešto da mu kažem, pomalo se i zbunim od te pozitivne treme, pa on to vidi i kaže: ”Ajde, ajde, nemoj da se plašiš, tu smo da sarađujemo, na Božijem poslu smo zajedno.” Uvijek nas je oslobađao i davao nevjerovatnu slobodu ljudima. Kad sam došao, vidio sam kako se sveštenici ponašaju sa njim, bili su to slobodni ljudi, imali su slobodan odnos. Mitropolit je volio samo iskrenost.

On nikad nije preskakao bogosluženje. Ako se vratio i posle tri ujutru, on je obavio svoje kelejno pravilo, ujutru poranio na jutrenje koje počinje u pet, nakon liturgije vratio bi se u svoju kancelariju oko osam, popričamo o svakodnevnim temama, a onda i o radnim obavezama. Svaki je susret sa njim bio jedna škola, iz najbanalnijeg susreta sa njim, mogli smo da naučimo veliku nauku. Veliku nauku da poštujemo čovjeka ljude, i da se prema svima odnosimo sa ljubavlju i da u svakome vidimo ono najbolje u njemu, ako je neko nešto pogriješio, da ga ne posmatramo kao grešnika nego kao pokajnika. Oko 16 časova, pošao bi na ručak, hranio se sa bratijom u manastiru kao najobičniji monah, živio je bez ikakvih ličnih prohtjeva. Njemu nikada nismo trebali ništa posebno da donosimo i pravimo, ono što je bila monaška trpeza, to je bila i trpeza Mitropolita crnogorsko-primorskog. U 17 časova bi otišao na večernju službu, a uveče bi često imao neki radni sastanak. Tako je u radu i molitvi prolazio dan Mitropolita Amfilohija. Mi bismo nekada kući išli u 14, nekada u 16, nekada u 10 uveče, a nekada i posle pola noći, ali nam nikada nije bilo teško, jer to je bio čovjek zaista vulkanske energije i ljubavi koja je prosto isijavala. Vjerujte mi, koliko god da smo bili umorni, nije nam bilo teško, to je jednostavno bila ljubav. Neke stvari se ne mogu riječima opisati.

Oče, vi ste prije desetak godina ponijeli još jedan krst, još jednu odgovornost, postali ste sekretar Mitropolije. Približite našim slušaocima, šta znači biti sekretar, koja su zaduženja sekretara Mitropolije crnogorsko-primorske?

Dok je otac Sava bio tu, bilo mi je lako, jer sve ono što je bilo ključno, važno, kad je trebalo donijeti neku odluku kad mitropolit nije tu, to je činio otac Sava, a mi mlađi mu pomognemo koliko znamo i umijemo. Međutim te 2010. godine kad je otac Sava otišao u penziju, ja sam tada imao 33 godine, bili smo uplašeni, kako ćemo tako mladi da nešto savjetujemo Mitropolita. Vjerujte mi, ti titraji u organizmu, ta pozitivna trema, bila je prisutna od prvog do poslednjeg dana, ne zato što smo se mi njega plašili, nego jer smo imali beskrajno poštovalje prema njemu, njegovoj ličnosti, prema njegovoj žrtvi koja je bila ispunjena ljubavlju.

On nije bio običan eparhijski arhijerej, kako je i sam govorio, njemu je i vasiona bila uska. Njemu je kroz tu duhovnost i kroz taj svoj odnos sa Bogom, ta vertikala bila i šira i veća. Više je išao u vertikalu nego u horizontalu.

Nije bilo lako, obaveze su zaista velike i velika je odgovornost, ali je i velika čast biti na tom mjestu. Biti uz takvog čovjeka je zaista veliki blagoslov, velika odgovornost. On je bio onaj ledolomac u zaleđenom moru, on je lomio, a mi smo bili kao remorkeri koji ga prate, išli za njim i pomagali mu na nošenju njegovog krsta. Zaista, mogu da vam kažem, on se nikada nije rukovodio regulama, on je znao da ove gore ne trpe regule, već samo regule ljubavi koje preobražavaju čovjeka. On je uvijek, u svakom odnosu, čak i u službenom, gledao da duhovno oblikuje čovjeka. Ako je neko u padu da ga podigne, ako je neko na dobrom putu, da ga još više utvrdi. Kroz tu slobodu koju nam je davao, on je omogućavao da svako projavi svoj dar. U ovom mozaiku zemaljskom šaru svako ima svoje mjesto, neko je oko, neko uho, neko je jedan djeličak odežde na ikoni Gospodnjoj, ali bez svakog detalja ta ikona je krnja.

Zaista je sa njim raditi bila velika čast, veliki blagoslov. Sjećam se, to su dani provedeni van kuće, znate kako, mi smo porodični ljudi, porodične obaveze, djeca mala, škola, itd. Ali on je to pokrivao svojom molitvom, vjerujte mi, kroz to služenje Hristu, kroz služenje Crkvi, kroz pomaganje njemu u nošenju toga krsta, nas je Bog bio pokrio od svih iskušenja, porodičnih, bolesti, itd Tako da sam radio kako sam znao, koliko sam umio, trudio sam se kad god sam pogriješio, da se izvinim. Trudio sam se da nikome ne stanem na put, da prenesem blagoslov Mitropolitov, da Mitropolitu predočim stvari onakve kakve jesu. Učio nas je da u svakome vidimo dobro, da uvijek istaknemo ono što je najbolje.

Želim da vam kažem kakav je on odnos imao prema sveštenicima. Sjećam se, jedan naš dobar sveštenik, imao je neko svoje iskušenje i napisao jedno pismo koje je stiglo do mene. Meni se učinilo da je to pismo napisano u naboju iskušenja. Po slobodi ga pozovem i kažem mu da je pismo malo prejako, da je pisano u iskušenju i da ne treba da ga šalje Mitropolitu, ali on je insistorao da to pismo ostane i ja ga ostavim, ali ga nismo zaveli. Prošlo je neloliko dana od tog događaja i tako je to otišlo kod Mitropolita, a da nismo stigli prethodno da popričamo. Mitropolit me je pozvao i kaže: „Oče Obrene, jesi ti pogledao pismo od ovog oca?” Kažem da jesam, a on kaže da ga pozovem, jer napisano u iskušenju. Ja mu kažem da sam to već uradio, ali da je on je insistirao da Vladika to vi. ”Ajde, blago meni, zovi ga i reci da ja to nisam vidio”, kaže Vladika. Pozovem opet tog sveštenika, a on kaže: ”Je li vidio ono Mitrpolit?” Kazao sam mu da nije, a on mi se beskrajno zahvaljivao. Taj sveštenik će možda sad tek saznati da je Mitropolit pročitao pismo. Vjerujte mi, on je takav bio, ponašao se sa toliko ljubavi, i nikad to pomenuo nije. On nikada nikog nije kaznio.

Po toj ljubavi bio je vaseljenski poznat ne samo u našoj, već i u drugim crkvama i vjerskim zajednicama. Vi kao sekretar, pratili ste ga na mnoga njegova putovanja, na Krf u Južnu Ameriku, i mnoga druga, ali bih ovom prilikom izdvojila inaguraciju Pape Franciska, gdje ste Vi išli sa njim. Čini mi se da naši slušaoci nisu imali prilike da čuju o ovom događaju, pa ako možete da nam ukratko prenesete Vaše utiske?

Mitropolit je zaista bio vaseljenski čovjek, kod njega su mnogi dolazili kao i što je i on išao na mnoga mjesta. Ostala mu je jedino želja da posjeti Indiju. Bogu hvala, imao sam prilike da putujem sa njim u mnoge zemlje, na razne kontinente, ali evo lijepo što ste baš ovo istakli jer ne vjerujem da je neko imao prilike o ovom da priča. To je bilo 2013. godine, Mitropolit je izabran kao predstavnik SPC da ide na inauguraciju Pape i da povede dva čovjeka po izboru. Odabrao je oca Igora Balabana i mene. Sjećam se, to je bilo nekoliko dana uoči vaskršnjeg posta, mar. Morali  smo par dana ranije da krenemo zbog letova, tako da smo imali i vremena da obiđemo Vatikan, i to upravo sa njim. Na aerodromu nas je sačekao profesor Milan Žust, Slovenac. Bili smo smješteni u Domu Svete Marte u Vatikanu. Nakon dolaska, otac Milan nas je pozvao na večeru i nije nam ni na kraj pameti bilo da ćemo odmah da sretnemo Papu. Ulazimo i vidimo kardinale u crvenim odorama i među njima samo jedna bijela. Ja kažem: ”Evo ga Papa”, a Milan Žust kaže: ”Pa to nije moguće.” Papa Francisko je bio kardinal u Buenos Airesu, a Mitropolit je tamo imao svoju misiju, pa su imali prilike ranije da se sreću. Poveli su nas za jedan sto, a oni su nastavili da večeraju. Posle oko pola sata, ustadoše kardinali i mi ostali, misleći da će Papa da ide u svoje odaje, međutim on kaže: ”Ne, hoću da dođem da večeram sa vama.” To je za mene i oca Igora bilo nezamislivo, a predpostavljam i za Mitropolita i oca Žusta. Mi smo tu ostali oko sat vremena, Mitropolit je tako divno sa njim razgovarao, o studentskim danima, i sjećam se da je pohvalio prvu Papinu izjavu kad su ga izabrali za poglavara rimske Crkve, da on ne želi papocentričnu, već hristocentričnu Crkvu. Bili smo tih dana gosti tu i sretali se sa Papom u liftu, na hodniku, večerali, ručali sa njim, bio je to za nas jedan nesvakidašnji susret, blizak, neposredan, ličan, a sve zahvaljujući Mitropolitovom ugledu.

Jedan dan smo imali slobodan mimo protokola da sami sebi organizujemo. Naravno, Mitropolitu su najbitnije bile biblioteke i knjižare. Mi smo tako išli od knjižare do knjižare i on je gledao i kupovao sve te naslove. Nosi otac Igor, nosim ja, u jednom trenutku vidim da ne možemo više da nosimo toliko knjiga i kupim kofer. On je na desetine knjiga kupio, što na italijanskom, na latinskom, na francuskom jeziku. Od svega što smo kupili u Vatikanu, bilo je preko 50 knjiga, koje je mitropolit lično iz svog džepa platio, platio je čak i tu torbu koju sam ja kupio, jer nikada nije dozvoljavao da se crkveni novac koristi za njegove lične potrebe, već je sve plaćao od svoje plate, odnosno penzije koju je tada primao. Takav je bio Mitropolit.

Hvala puno na ovoj uspomeni, a sada da se iz Vatikana vratimo u Crnu Goru, u vrijeme kad je Crna Gora bila centar pravoslavnog svijeta. U vrijeme Vaše službe sekretara, desile su se mnoge značajne stvari, ali da izdvojimo osvećenje dva velika hrama, u Podgorici i Baru. Podgorički hram hristovog Vaskrsenja su osvetili svi prvojerarsi pravoslavne Crkve, osim jerusalimskog Patrijarha, koji je pak osvetio hram svetog Jovana Vladimira u Baru. Vi ste uz Mitropolita bili u samom centru ovih događaja. Kako je bilo sve ovo organizovati, kako je bilo pratiti Mitropolita Amfilohija u svim njegovim poduhvatima i šta je za Mitropolita značio Saborni hram Hristovog Vaskrsenja u koji je i položeno njegovo tijelo, kao i hram u Baru?

Kod nas u Crnoj Gori, sjećam se, koji god veliki događaj bude, mi mislimo da je to vrhunac i da preko toga ne može, ali ovi veliki događaji su se samo nizali. Mitropolit je uvijek bio u nekim poduhvatima i ja imam osjećaj da je ovo Mitropolitovo vrijeme zaista bila Pedesetnica Crne Gore. Blagodat Duha Svetoga nas je neprestano posjećivala kroz razne događaje i razne ljude.

Sjećam 2013. kada je bila proslava Milanskog edikta na nivou cijele vaseljene, Mitropolit je predložio da u tu svetkovinu uđe osvećenje hrama Hristovog Vaskrsenja i da to bude doprinos naše Crkve. Sjećam se kako se on samo zalagao se za sve to, učestvpvao u svakom detalju pripreme, da se ne vraćamo, od kamena temeljca pa do zlatnog krsta na kupoli i do zadnjeg listića pozlate freskopisa.

Trebalo je tada dočekati najnačajnije ličnosti u Hrišćanstvu, sve poglavare i predstavnike država, i ostale ličnosti. To je bio zaista vaseljenski događaj. Cijela Crna Gora je u tome učestvovala, dolazili su ljudi raznih struka, sami se nudeći da nam pomognu. Do zadnjeg čovjeka, svi su pomagali da se to organizuje, svi su osjećali da je to jako značajno. Kada je odlučeno da budem na čelu odbora za osvećenje, pita me Mitropolit mogu li se prihvatiti. Rekao sam mu da to niko ne može, ali da svi zajedno možemo. Tako je i bilo, svi sveštenici, moji iz kancelarije, svi kao jedan dišemo, oci iz Podgorice, svo sveštenstvo i sav narod, to je bilo djelo svih. Tu je bilo neprospavanih noći, na desetine sveštenika kao jedna duša, sjećam se da se za tih par mjeseci niko ni sa kim nije posvađao, nije bilo nijedne  gorke riječi. kad naiđe naitije Duha Svetoga, pa tako ide sve blagosloveno, a Mitropolit je to sve svojim strpljenjem i molitvom pokrivao. Svi su osjećali vaseljenski karakter i ogromni blagoslov koji je nosio ovaj događaj, čak i nevjerujući ljudi. Tako je bilo i 2016. godine, kada se slavilo 1000 godina od končine Svetog Jovana Vladimira, a znamo koliko je Sveti Jovan Vladimir važan u istoriji Crne Gore, a samim tim i u pravoslavlju. Blagoslov da ovaj hram osveti jerusalimski Patrijarh, koji je donio blagoslov groba Gospodnjeg, nije bio ništa manji događaj od osvećenja hrama u Podgorici.

Ovi događaji su neopisivi, to je bilo čudo ljubavi Božije koje se projavilo kroz ljubav i žrtvu Mitropolita Amfilohija, a i svog sveštenstva, monaštva i vjerujućeg naroda u Crnoj Gori.

Za Mitropolitov život, možemo da kažemo da je bio jedna velika borba za Crkvu Hristovu i za narod Božiji. Otkad ste Vi došli ovdje na Cetinje, vlast u Crnoj Gori počela je zauzimati sve negativniji stav prema Crkvi. Ako se osvrnemo bilo je tu i teških momenata, kao recimo kad je došlo do napada na Cetinjski manastir 2007. godine. Tu je i nemili događaj na Ivanovim Koritima 2009, borba za crkvu na Kruševcu, za crkvu na Ćipuru, i drugih koji su bili uvertira za izglasavanje zlosrećnog Zakona o slobodi vjeroispovjesti. Pa ako možete da približite taj odnos Crkve sa vlastima, Mitropolit je sve to nosio na svojim leđima i borio se, a to je rezultiralo ovim veličanstvenim litijama, i konačnom pobjedom pravoslavlja u Crnoj Gori.

Znate kako, ti odnosi između države i Crkve tih ranih devedesetih godina su bili prilično dobri. Vlast je imala razumijevanja i pomagala je tih godina. Nedavno smo 30. decembra imali 30 godina od Mitropolitovog ustoličenja i tada, na tom ustoličenju prisustvovao je predsjednik Crne Gore, Momir Bulatović. Mogu reći, sjećam se kroz samo Mitropolitovo kazivanje nama, taj uspon odnosa između države i Crkve trajao je do 1996. i 1997. godine. Nažalost od 2000. godine do danas, to je krenulo nekom silaznom putanjom koja se nije popravljala, sve do 30. avgusta prošle godine. Sjećam se tih nemilih događaja u Crnoj Gori, koji su bili potpuno vještački fabrikovani i nametnuti ovom narodu, da bi od jednog naroda postala dva naroda.

Evo kako je to izgledalo na primjeru samo jedne porodice koju sam ja imao u svojoj parohiji. Sjećam se imao sam jedan parastos na Čevu. Pozvali su me da odslužim pomen na grobu i da osveštam grob. Na Čevu je inače uvijek turbulentno i bilo je tu i tamo nemilih događaja i inicijativa koje ne služe nikome na čast. Došao sam ispred hrama, i vidim neka dva čovjeka stoje na grobu, a manja grupica ispred same crkve. Kako uvijek idem prvo da cjelivam ikonu, da se sretnem sa ljudima, priđe mi jedna žena kaže: ”Oče ja sam Vas zvala,moj brat je preminuo. Da Vam kažem šta je ovo nesrećno vrijeme učinilo samo od naše porodice. Svi smo rođeni na Čevu, od istog oca i majke. Ja sam Srpkinja, a imam tri brata. Ovaj preminuli brat bio je veliki Jugoslaven, onaj u crvenoj majci, on je veliki Crnogorac, a onaj treći… on je ništa.” Ja sam tada u njihovoj porodici vidio sudbinu Crne Gore, raspolućenost našeg naroda. Hoću da vam kažem koliko je teško bilo Crkvi Božijoj, u takvom odnosu snaga gdje je Crkva bila ta koja je uvijek napadana da ona ruši jedinstvo između naroda, a bilo je upravo sve kontra, država je potencirala te nesrećne podjele.

Mitropolitu našem je na pleća, ne nejaka već jaka, što je vrijeme pokazalo, padalo breme koje nije imalo veze sa njim. Nametali su mu neke stvari koje nisu istinite, a on je pokušavao na razne načine, kroz biblijski jezik, da probudi i pozove na ljubav, na jedinstvo, da nas kroz svoju ličnost ujedini. Znamo koliko je u Crnoj Gori bitna ličnost crnogorskog Mitropolita i ta katedra Svetog petra Cetinjskoga. Možemo da izvedemo zaključak da kad je god postojala ta sinteza između duhovne i svetovne stolice, onda je bio i blagoslov na Crnoj Gori, ali čim se vlast otuđi od te duhovne stolice i od značaja koju ona ima, krene putem koji nije blagosloven, što smo i okusili od 2000. na ovamo, što je kulminiralo izglasavanjem ovog nesrećnog Zakona. Oni koji su ostali na vlasti, krenuli su da se obračunavaju sa sopstvenim narodom udarivši na Crkvu. Mislili su ako udare na pastira da će se stado razbježati, ali narod je uvijek uz svoju Crkvu. Ono što se desilo krajem 2019. i tokom 2020, one predivne litije su upravo dar sa neba, da nas iscijele od podjela. Ta godina dana priprema za mirnu smjenu vlasti je bila upravo katihezacija Crne Gore. Crna Gora je u suštini, kad je Mitropolit došao, bila nekrštena. Mi sveštenici smo se nekada bunili zbog toliko masovnog krštenja u ostrogu, a da nemamo prilike da ih upoznamo, da im nešto kažemo, da ih uputimo… E Bog je troz ovih godinu dana nadoknadio ono što Crkva nije mogla da uradi za tih 30 godina. Ima li danas kuće u Crnoj Gori koja ne zna šta je litija, krsni hod, ikona, molitva, ikona, krst, pa koliko je puta saborno izgovorena molitva Oče naš, koliko je puta ispovjeđen Simvol vjere… To je bila priprema za obnovu te bratske ljubavi, da se svi vratimo jedni drugima i da se kroz tu molitvu vratimo na ono iskonsko i pravo.

Vidimo da i danas jedan dio naše braće, možda nije razumio smisao litija. Nisu litije bile ni protiv koga, ni protiv države Crne Gore, već protiv jedne ideje jedne grupe ljudi koja je na vlasti, koja je htjela da iz korijena promijeni nešto što nikad Crna Gora nije bila. I Crkva kao organizacija koja svjedoči Božiju ljubav je jedino na takav način i mogla da se odupre, jer Crkva nema drugog oružja osim Svetog jevanđelja, Riječi Božije, ljubavi Božije. Crkva Božija i narod Božiji, bili su spremni na žrtvu. To je Gospod vidio.

Sjećam se jednog momenta, dolje u holu, kada je Mitropolit sjedio. Tu je dolazio jedan političar koji je koordinirao vezano za ovaj nesrećni Zakon, i sjećam se kada je saopštio, nekoliko dana pred izglasavanje, šta će sve da se desi, a ja sam prisustvovao tom razgovoru. Kad je otišao, pa smo sumirali ovaj razgovor, Mitropolit je rekao: ”Krenuli su zlim putem”, a to je teška riječ iz usta jednog duhovnika, Mitropolita od 82 godine. Onda je sjeo u fotelju i rekao: ”Sveti Vasilije i Sveti Petre, pomagajte. Ako ikad mislite da pomognete, sad pomozite, jer ne možemo sami bez vaše pomoći.”

I ono što se kasnije dogodilo, izlazak moštiju Svetog Vasilija, imam osjećaj da je upravo odgovor Svetitelja na taj vapaj i tu molitvu Mitropolitovu, kada se nebesa podignu. Imam osjećaj da je ova litija zemaljska, koju smo mi očima gledali, da je još veća bila na nebesima, da su ustali i anđeli i svetitelji Božiji koji su prosijali u Crnoj Gori i u čitavom našem svetosavskom rodu, a i širom vaseljene. Ovdje u crnoj Gori, nije se branio pojedinac ili neka ideja. Branilo se Pravoslavlje, branio se Hristos koga su poet krenuli da razapinju u Crnoj Gori. Narod Božiji je prošao kroz golgotu i hvala Bogu što smo prošli kroz golgotu, jer je to značilo vaskrsenje Crne Gore i Crna Gora je osveštana. Ono što se desilo u hramu Vaskrsenja 2013, taj pelcer je prenesen na čitavu Crnu Goru. Nema stope crnogorske zemlje koja nije osveštana tim sveštenim hodom, koji upravo neprestano izlazi iz hrama hristovog Vaskrsenja, odnosno iz groba Gospodnjeg, jer Crkva Božija upravo svjedoči Vaskrsenje Hristovo. Ono što je Mitropolit započeo devedesetih godina, kulminiralo je u vaskrsenju naroda, to je kruna, događaj koji prevazilazi i Crnu Goru. Radostan sam, što je posle svih padova i loših odnosa između države i Crkve, Mitropolit vidio vaskrsenje svoga naroda. Ono što je najbitnije, on je kao Mojsije u Starom zavjetu, vodio da izvede svoj narod, ali nije ušao u obećanu zemlju, ali je proveo narod kroz Crveno more i vidio obećanu zemlju. Zaista mislim da je njegovo djelo bukvalno ravnoapostolno. Ono što je on uradio za Crnu Goru, to su radili apostoli Hristovi. On je svom narodu propovijedao kao da su prvi put čuli za Gospoda. Nažalost, ima jedan mali dio koji se i dalje odnosi prema Crkvi i prema Hristu kao da nikada nisu čuli nijednu riječ Svetog Jevanđelja, ali ipak ovaj veliki hljeb života koji je Mitropolit zakvasio u Crnoj Gori, urodi će plodom da i oni čuju i povjeruju, vrijeme je Božića, da se zbratimimo i da živimo u ljubavi Hristovoj.

Kako se približavamo kravu našeg razgovora, tako se u razgovoru približavamo kraju života našeg blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija. Vi ste bili sve vrijeme uz njega, iako niste bili sa njim u bolnici, bili ste u neprestanom kontaktu sa njim, sa doktorima i sa ocem Justinom. Želim da Vas pitam kako je izgledao vaš poslednji razgovor sa Mitropolitom?

Znate kako, tu smo više od 20 godina, a i više od toga od kad sam u Crkvi Božijoj, život mi je sapleten u tu Božiju pletenicu, a jedna od tih struka pletenice je upravo Mitropolit Amfilohije. Bilo je tu divnih razgovora, ali što bih izdvojio među tim poslednjim razgovorima uživo, bilo je upravo to veče u bolnici, gdje smo ga i ostavili sa ocem Justinom. A poslednje naše opraštanje, bilo je na moju krsnu slavu Svetu Petku, 27. oktobra, a eto on se upokojio tri dana kasnije, kada me je zvao da mi čestita slavu i blagoslovi moj dom i porodicu. Pošto je imao upalu pluća pa smo mu slali neki kozji sir i mlijeko, i on kaže: ”Hvala ti na onom divnom siru i mlijeku”, ja mu kažem: ”Vladiko, samo da Vi nama izađete, biće i sira i mlijeka…” To su ti zadnji razgovori sa njim, ali znate kako, sa Mitropolitom teško da se može zadnji put razgovarati. On jeste otišao sa zemlje na nebo, ali ustvari on je uvijek ovdje nebom živio, tako da je to je bilo blaženo preseljenje. sa njim i dalje razgovaram, i ovih dana kad tu sa ocima radimo, i sa Vladikom Joanikijem, samo se prisjetim šta bi Mitropolit rekao i šta bi on uradio. On je toliko živo prisutan i mislim da moj razgovor sa njim nikada neće prestati, jer svaki je bio dragocjen i podjednako značajan. Bilo je prilike i da uđem da se oprostim od njega pred samo upokojenje, ali prosto sam htio da ga pamtim onako kako sam ga zadnji put ostavio onako jakog i hrabrog, kako stoiči nosi svoj krst kojim ga je Bog obdario ovdje na zemlji…

Nakon upokojenja dočekali ste ga u Cetinjskom manastiru iz koga ste ga ispratili i pratili do hrama Hristovog Vaskrsenja. Prenesite nam iz Vaše perspektive ova sjećanja.

Kada smo čuli da je Mitropolit loše, cijelo sveštenstvo i monaštvo je bilo uznemireno. Očekivali smo da će da izađe, jer je njegov oporavak krenuo u jednom trenutku u dobrom pravcu. Ali svako ima svoje vrijeme i mjeru, pa očigledno da se njegovo vrijeme bilo ispunilo, da ide u Carstvo nebesko. Sjećam se te noći koja je mnogima bila neprespavana, i tog jutra kada sam se dogovarao sa ocem Brankom vezano za Sveto pričešće. Tog jutra smo svi iz kancelarije došli jako rano u Mitropoliju, jer smo osjećali da će nešto strašno da se desi. Javili su nam tu tužnu vijest i kako to biva, hrišćani prinose molitve Gospodu. Mi smo se okupili i otpjevali o Blaženom usniću, vječan pokoj našem Mitropolitu. Bilo je tu suza, znate kako, to je bio jedan veliki zemljotres u dušama svih nas pojedinačno, koji se osjetio i lično i kolektivno. Donijeli ga na Cetinje gdje se okupio veliki broj Cetinjana da ga cjelivaju, da se oproste i da traže od njega oproštaj, što mogu da potvrdim iz ispovijesti posle, mnogi do tad nisu shvatali ko je on bio. Vrijeme će pokazati kolika je on ličnost bio i mnogi će shvatiti veličinu njegovih djela. Poslije onaj veličanstveni doček koji je nesvakidašnji, onoliko hiljada ljudi koji kleče. Sam onaj dolazak Njegove svetosti Patrijarha, velikog broja arhijereja, sveštenstva, monaštva i vjernog naroda, koji su došli uprkos pandemiji. Ono zaista jeste bio samo uži krug porodice, jer da nije bilo pandemije, siguran sam da bi bilo mnogo više ljudi koji bi došli iz svih krajeva svijeta. Narod je na najljepši način kroz onaj poklon i kroz ono klečanje na koljenima odao počast svome Mitropolitu. U suštini, ono je bio događaj ravan osvećenju sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja. Vidjelo se šta znači usnuće jednog pravednika. Moj utisak je da je ono bio početak njegovog proslavljenja i da je narod na najljepši način, kroz onaj poklon i ono klečanje. Onaj ko ne nosi Hrista u sebi, ne može da razumije to, a vjernik ne zna kako da se oduži svom Mitropolitu za sve ono što mu je dao, osim da klekne, jer je to najveći izraz poštovanja. Mi znamo da se i u Crkvi kleči samo pred svetinjom, a ne pred ljudima, ali on je već preskočio taj stepenik.

Kada smo ga sahranili i kada smo se vratili, nama, njegovim najbližim saradnicima, ti dani su bili najpotresniji. Kad dođete u prostor gdje ste navikli da ga sretnete, da dođe iz crkve, izađe iz biblioteke, siđe niz stepenice iz svoje kelije, svaki šum koji je ličio na to, nas je pdsjećao na njega. Bilo je tužno, ali bili smo i srećni što nam je Bog dao prilike da budemo njegovi satrudnici, otac Igor Balaban, otac Anđelko Boričić, đakoni Aleksandar Lekić i Igor Pešikan, otac Justin, pa otac Gojko i svi profesori i đaci Bogoslovije, svi smo kao njegovi najbliži članovi porodice.

Ono što mogu da kažem, svoj utisak sa ove distance, a prošlo je već evo dva mjeseca, nisam išao prečesto na njegov grob. Pošao sam svega 4-5 puta, prosto kad dođem, znam da je on fizički tu, ali znajući njegovu ličnost, on je meni nesmjestiv tamo, vjerujte mi, on je meni podjednako blizak i u mome domu, i u kancelariji i Mitropoliji, bilo gdje da sam, prizovem ga u svojim molitvama i osjećam ga bliže bilo gdje nego na samom grobu. On je prosto preskočio tu granicu groba i prisutan je svugdje. Na društvenim mrežama stalno se dijele njegove najljepše fotografije i misli, pa svi ovi murali koji niču, pobude te emocije… Imam osjećaj da je podjednako prisutan i u Brčkom, i u Beogradu, i u Kolašinu, i u Podgorici, i na Cetinju, i zaista je istinito ono što je govorio da mu je vasiona uska. Bio je vaseljenski čovjek i živio je za čitav svijet. Vladika Kirilo je u svojoj besjedi u Buenos Airesu rekao, s obzirom da je bio vaseljenski i ravnoapostolni, on nije mogao da umre od obične bolesti, nego od bolesti koja je obremenila čitavu planetu. Otišao je, kako kažu sveti ocu, kad je bio najspremniji, vidio je vaskrsenje svog naroda, duhovnog bića Crne Gore, obnovio je svetinje, promijenio je ono što je izgledalo da ne može biti promjenjivo sa svojim narodom, i Gospod mu je rekao: ”Slugo, dobri, vjerni, uđi u radost Gospoda i Boga svojega.”

Oče samo za kraj, pošto je na današnji dan Mitropolit rođen, Božić je veliki praznik, možemo reći i najvažniji za Crnu Goru, za Cetinje, kako sada izgleda prvi Božić ovdje bez fizičkog prisustva, Mitropolita? da li je to prisustvo u odsustvu?

Da, on bi danas napunio 83. godine, ali mi koji smo ga znali, a mnogi su ga znali, znamo da je on je živio pet ljudskih života. Njegova starost ne može brojem godina da se mjeri. Samo njegovo rođenje, na današnji dan bio je Božiji dar ovom narodu, kao i to ime koje je nosio, Risto, znači Hristos. On je zaista Hrista svjedočio, donio ga je ovome narodu, kroz svoj lik.

On nedostaje, ali u toj odsutnosti on je prisutan. Siguran sam da je naš Mitropolit podjednako prisutan i na Cetinju i u Podgorici i bilo gdje gdje ga prizovemo. Malo je i tužno, on je imao neke svoje posebne običaje. Ali on će sad još ljepše i radosnije da slavi Roždestvo u Carstvu nebeskome, gdje je to stvarno, dok mi imamo samo predokušaj, dok on sada i lično učestvuje u tom nebozemnom događaju Roždestva Hristovoga… Siguran sam da sad kleči pred Hristom bogomladencem, pred Njegovom vitlejemskom kolijevkom,  nam šalje svoje blagoslove, da se moli za ovaj narod, da se mirbožaju, da se u tom zagrljaju Boga i čovjeka i mi ovdje zagrlimo.

Ovom prilikom i njemu na nebesima u Carstvu Božijem, i svim građanima Crne Gore i slušaocima Radija ”Svetigora”, želim da čestitam ovaj svijetli praznik sa riječima

Mir Božiji, Hristos se rodi!

Izvor: Mitropolija