Nole ukrao slavu nekadašnjem kralju Vimbldona: Balada o Bobu Falkenburgu

Autor: Boris Dežulović

Federerov as probio je Đokovića i petnaest hiljada ljudi na Central Court-u oduševljeno je skočilo na noge. „Two match-points for Federer!“, rekao je komentator ESPN-a, a starcu zavaljenom u naslon jedne vile u kalifornijskom Santa Inezu zaigrao je brk.

Svake godine u ovo doba sjećanja mu, kao u starim crno-bijelim filmovima, namreškaju sliku na televizoru i vrate je u prošlost, pa starcu zaigra brk.

Falkenburgovi su bili porodica sa plakata za American Way of Life, što su nakon Velike depresije i Drugog svjetskog rata skicirali sretnu poslijeratnu američku srednju klasu. Otac, inženjer Judžin Linkoln zvani Džini radio je u Vestinghausu, gradio Huverovu branu i radio po cijelom svijetu, od Španije do Brazila, gdje je njegova supruga Margarita zvana Majki, talentovana teniserka, usput osvojila državno prvenstvo Sao Paula. Oboje njihove djece biće po ocu talentovani za biznis, a po majci za tenis: i kćerka Judžina zvana Džinks, rođena u Barseloni, i sin Robert, rođen na njujorškom Menhetnu, odrastali su u Los Anđelesu i bili mlade zvijezde Holivud tenis kluba.

Sestru Džinks na teniskim su terenima primijetili holivudski lovci na lijepe glave i uskoro će postati uspješna manekenka, glumica i pionirka američkog, dakle svjetskog talk-show-a. Brat Robert zvani Bob ostao je pak na terenu i napravio lijepu karijeru: sa samo dvadeset dvije, 1948., u Vimbldonu je došao do finala protiv Austrijanca Džona Bromviča, osvajača dva Australian Opena i čak deset Grand Slemova u parovima. Eh, to je bio meč. Dan danas se u novinama piše o njemu.

Mladi, visoki holivudski bonvivan uzeo je prvi set rezultatom 7-5, a onda – ljut zbog jedne sidijine greške – jednostavno prestao igrati. Ništa slično Vimbldon neće vidjeti sve do Gorana Ivaniševića: Amerikanac se svađao s glavnim sudijom, nonšalantno propuštao Bromvičove servise, svoje ravnodušno slao u aut, i u par minuta bilo je 0-6. Bob se kasnije pravdao kako se zapravo odmarao od iscrpljujućeg prvog seta, ali petnaest hiljada ljudi na tribinama All England club-a bilo je bijesno, zvižducima ispraćajući svaki potez razmaženog holivudskog fićfirića i tapšajući na svaku njegovu grešku. A on je uzvraćao ironičnim smješkanjem i tapšanjem publici.

Onda se u trećem setu fićfirić vratio na Central Court i učas je 6-2. Austrijanac se pak vraća u četvrtom, 6-3, da bi u petom, odlučujućem setu napravio brejk viška, pobjegao na 5-3 i došao do meč lopte. Publika je na nogama, kao da se igra u Sidneju, a ne u Londonu, ali u inat njima i cijeloj kraljevskoj loži, na njihov užas, Falkenburg spašava prvu meč loptu. Drugu je upropastio sam Bromvič, neobjašnjivo zakucavši jedan čisti i neometani smeč u mrežu. Kad je minutu kasnije odličnim returnom Bob spasio i treću meč loptu, bilo je gotovo. Falkenburg je vratio brejk, a nakon potvrde za 5-5 šokiranom i rastrojenom Austrijancu nije više prepustio nijedan poen, završivši posao sa dva čista asa za 7-5.

Još danima nakon finala novine su pisale o do tad neviđenom ponašanju publike na tradicionalno gospodskom Vimbldonu, koji je otvoreno navijao za „svog“ Austrijanca: ostalo je zabilježeno da je čak i glavni sudija nakon meča prezirno odbio Falkenburgovu ispruženu ruku. Drčni Amerikanac – koji će ostati najmlađi vimbldonski prvak punih trideset sedam godina, sve do pojave maloljetnog Borisa Bekera – na tradicionalnom je pak prijemu u All England club-u prilično nekurtoazno predložio grofu Templ Gor Langtonu da „Britanija okupira SAD, kako bi i Amerikanac u Vimbldonu mogao dobiti aplauz“.

Vidjeće kasnije Vimbldon i boljih finala, vidjeće i luđih, i dramatičnijih, vidjeće i mlađih prvaka, a svakako i boljih i luđih, ali jedna stvar nikad se više neće ponoviti: sve od toga 2. jula 1948. pa do danas, niko više nakon meč-lopte neće izgubiti finale Vimbldona, i Robert Bob Falkenburg ostaće posljednji vimbldonski pobjednik koji je u finalu spasio meč-loptu. Nakon te nedjelje igrano je još sedamdeset vimbldonskih finala, vidjela je publika na Central Count-u stotine meč lopti, vidjela je na desetke spašenih, ali nikad više nije vidjela takav preokret. Ne nakon protivnikove meč lopte, ne nakon protivnikove meč lopte na njegovu servisu, ne nakon protivnikove meč lopte na njegovu servisu pred petnaest hiljada neprijateljskih navijača, nego ikakve, uopšte. Nikada.

Te 1948. ubijen je Mahathma Gandhi i ustanovljena država Izrael, a samo par dana prije vimbldonskog finala Staljin je blokirao Berlin i objavio rezoluciju Informbiroa o Jugoslaviji: onda znate koliko je davno bilo kad je neko posljednji put spasio meč-loptu i osvojio Vimbldon.

Što se Roberta Boba Falkenburga tiče, to je bilo dovoljno. Uzevši arogantnim Englezima kantu usred Vimbldona on je uradio svoje. Godinu dana kasnije oženio se lijepom Brazilkom Lurdes, pa glatko odbio stotinu hiljada dolara da pređe u profesionalce: umjesto toga otišao je u Rio de Žaneiro igrati golf i na Kopakabani o otvoriti prvu klasičnu američku hamburgerdžinicu u cijeloj Južnoj Americi, pretvorivši je uskoro u najveću brazilsku fast-fud franšizu. Eno i danas po Brazilu popularnih Bob’s restorana, kupio ih je u međuvremenu Nestle. Niti u Riju nitko danas ne zna da se i Bob’s i njihov omiljeni brazilski hamburger Big Bob zovu po vimblsonakom prvaku. A stari je strpao lovu u džep i otišao u Kaliforniju igrati golf s Džerijem Vestom.

Nekad najmlađi pobjednik Vimbldona danas je njegov najstariji živi prvak: ima pune devedeset tri, i u svojoj kući u kalifornijskom Santa Inezu svakog jula na televiziji gleda prijenos finala iz Londona. Ispratio je Bob otada trideset četvoricu prvaka, i svih sedamdeset puta na prvu finalnu meč-loptu njemu bi zaigrao brk. Niko se nikad nije izvukao nakon protivnikove meč-lopte. Niko osim njega, one davne nedjelje 1948., kad je pred petnaest hiljada bijesnih Engleza spasio tri takve i uzeo svoj jedini Vimbldon.

Gledao je tako stari Bob i ove nedjelje fantastično uzbudljivo finale između dvojice od tri najveća u istoriji tenisa. I kad je kod rezultata 2-2 u setovima, nakon brejka u petom setu za 8-7 Rodžer Federer – baš kao da nije sredovječni Švajcarac s trideset osam na grbači, već američki fićfirić s dvadeset dvije – nakon četiri sata i deset minuta iscrpljujuće igre sa dva uzastopna asa probio Novaka Đokovića, stigavši do 40-15 i dvije meč lopte, starom je jenkiju zaigrao brk.

Ovaj put, međutim, brk je vukao na drugu stranu. Previše je podsjećalo na onu nedjelju. Jednako se taj mali Srbin ironično smješkao londonskoj publici, koja je jednako pljeskala na njegove greške i navijala za „svoga“ Švajcarca. Ako igdje u svijetu ima živoga čovjeka koji zna kako se osjećao Novak Đoković dok je Federer lupkao lopticom o travu pripremajući se za servis i pobjedu, taj ima barem devedeset tri i živi u Santa Inezu.

Kako se pak, lupkajući lopticom o travu, osjećao Rodžer Federer, zna mnogo više ljudi. Kao i njima, i njemu je – priznat će kasnije – prolazilo kroz glavu ono čuveno polufinale US Open-a 2011., i jednake takve dvije meč lopte na njegovu servisu, kod 40-15 nakon 2-2 u setovima i 5-3 u petom. Baš kao što mu je i toga dana na Artur Aše areni morao kroz glavu proći poraz protiv Đokovića nakon dvije meč-lopte točno godinu ranije, u polufinalu US Open-a 2010., samo što su te dvije bile na Đokovićev servis.

Istina, 2011. je bila Đokovićeva godina, kažu najbolja godina jednog tenisera ikad – prvi poraz u sezoni doživio je nakon četrdeset i jedne uzastopne pobjede, i to od Federera u polufinalu Roland Garosa, pa do toga dana uzeo osam turnira i dva Grand Slema, Australiju i Vimbldon– ali u polufinalu US Open-a Novak je prvi put te godine ponovo izgledao kao nekad, bezvoljan, rezigniran i pomiren s porazom, praveći ironične grimase prema publici koja je otvoreno navijala za Federera, sarkastično ih pozivajući da mu tapšu još jače.

Samopouzdan poput – hm, nema zapravo u rječniku analogije za Federerovo samopouzdanje – Švajcarac je odapeo servis koji bi u svih prethodnih stotinu i četrdeset godina modernog tenisa bio čisti as. Ne, međutim, i toga dana: oslobođen svih očekivanja, uključujući i vlastitog – u onoj vrsti slobode koju Kristoferson naziva drugom riječju za „nothing left to loose“ – Đoković je tu bombu mačjim refleksom vratio u samoubilački, do danas najslavniji forehand cross return ikad odigran, nikad ponovljivu dijagonalu koju će veliki Džon Mekenro nazvati „jednim od najboljih udaraca u istoriji tenisa“.

Taj čuveni return bio je prekretnica nakon koje Novak više nikad neće biti malodušni Balkanac, Ivanišević 2.0 koji gubi mečeve sa sarkastičnim smiješkom. Nakon njega uzdrmani je Federer drugu meč loptu zabio u mrežu, pa nanizao još dvije neprisiljene greške, i Đoković je uskoro otišao u finale, da protiv Nadala uzme svoj prvi Ju-es Open. Do tada, valja se prisjetiti, Novak je imao samo tri Grand Slema, a Federer – šesnaest.

Taj, eto, čuveni The Return morao je proći Rodžeru kroz glavu osam godina kasnije, u finalu njegova privatnog turnira, dok je lupkao lopticom o travu pred servis za pobjedu, svoj deveti Vimblon i nevjerovatni dvadeset prvi Grand Slem. Na svojoj strani imao je sve – dvije meč lopte, servis kao u najboljim danima i petnaest hiljada gotovo nogometnih navijača na tribinama – ali bilo je sve to previše slično onom polufinalu 2011., mnogo sličnije nego što bi Rodžer htio. Na svojoj strani, međutim, imao je i zakon: Falkenburgov zakon kaže da još od Džona Bromviča 1948. niko nikad nije došao do meč-lopte i izgubio finale. A zakon, to svi znaju, najbolji je saveznik Švajcaraca i Engleza, i najveći prirodni neprijatelj Srba i Balkanaca.

Što je najbolje od svega, Federeru je na prvu meč-loptu ušao prvi servis, kojega je do tada u meču držao na izvanrednih osamdeset posto, pa ipak ga je Novak vratio duboko u Federerovo polje, prisilivši ga na aut. Što je još najboljije, prvi servis Rodžeru je ušao i na drugu meč-loptu. Ovaj put, međutim, Novak ju je vratio još bolje i dublje, cijelih osam godina duboko u prošlost: nakon Federerove paralele u Đokovićev kut, ovaj je iz trka – da, baš kao 2011. u finalu Ju-es Opena – poslao forhend kros u suprotne rašlje, i Federeru više nije bilo povratka.

Falkenburgov zakon opasno je bio ugrožen, ali Englezi su smislili novi. Nakon prošlogodišnjeg polufinala, kad je Kevin Anderson nakon šest i po sati igre i 26-24 u petom setu pobijedio maratonca Džona Isnera – koji i sam drži vimbldonski i svjetski rekord sa jedanaest sati i 70-68 protiv Mahuta 2010. – u All England Lawn tennis and Croquet Club-u smilovali su se teniserima i objavili revolucionarnu odluku o taj-brejku nakon 12-12 u petom setu. Da nisu, to danas znamo, Federer i Đoković igrali bi do dana današnjeg.

Ovako, novi je zakon na kraju presudio taj istorijski meč, u kojemu je Švajcarac bio bolji u svakom pojedinačnom segmentu meča: imao je bolji postotak i prvog i drugog servisa, više gemova i više poena, te dvostruko više brejkova i nevjerovatnih četrdeset vinera više. Jedino u čemu je Đoković te veličanstvene nedjelje bio bolji, jeste taj brejk. A nakon prvog i trećeg seta, novi zakon sada mu je dao priliku i u petom. Kakav previd organizatora! Kao da su Đokovića pitali mogu li, eto, nešto napraviti za njega. Najzad, i on sam jedva je čekao, pa je nakon 6-6 u petom setu pitao glavnog sudijua nakon kojeg se tačno rezultata po novome igra taj-brejk. „Twelve-twelve“, odgovorio je ovaj. Cijeli još jedan set. Bit će to duga nedjelja.

I bila je. Do 12-12 meč je trajao četiri sata i četrdeset osam minuta, tačno u minutu izjednačivši rekord onog epskog finala Nadala i Federera iz 2008. Sve dalje bio je bonus. Gledali smo prvi taj brejk petog seta u cjelokupnoj istoriji Vimbldona, i odmah smo ga gledali u finalu: možda i najboljem, a sigurno najdužem u cjelokupnoj istoriji Vimbldona. Kad je konačno, desetak minuta kasnije, pogodio onu veličanstvenu paralelu za 6-3 i tri meč-lopte, Đoković je galantno uzeo samo jednu, ostavivši dvije za sljedećih sedamdeset godina, nekome kome će više trebati. U osam i deset navečer, nakon gotovo tačno pet sati igre, nije tako završio samo jedan od najboljih mečeva u istoriji igre: završila je i cijela jedna, sedamdeset i jednu godinu dugačka, Falkenburgova era.

Sada, naravno, znamo – uvijek i bez ijedne greške mi ovdje naknadno sve znamo – da drugačije nije moglo ni smjelo završiti. Sada to zna i stari Amerikanac iz naslona u onoj kalifornijskoj vili. Kao u starim crno-bijelim filmovima, namreškala mu se slika na televizoru i vratila ga u prošlost, pa mu zaigrala brkom. Da Britanija okupira Srbiju – pomislio je s istim onim dobro očuvanim ironičnim smiješkom – možda bi i Đoković u Vimbldonu dobio aplauz.

Dugo je, eto, čekao, punu sedamdeset i jednu godinu, i vrijedilo je. Život je jebeno dugačak, ali ponekad baš lijep. Konačno, da nije malog Novaka, ko bi se – osim medicinske sestre – ikad sjetio starog Roberta Boba Falkenburga iz Santa Ineza, holivudskog fićfirića koji je onomad spasio tri meč-lopte i Kraljici Majci pred napuderisanim nosom uzeo vimbldonsku kantu, pa otišao u Brazil praviti hamburgere i igrati golf?

Izvor:http://hr.n1info.com 

Pročitajte još:

Rafael Nadal navijao za Noleta: Vidi ga kao budućeg pobjednika i na US Open-u