NADIMLJENI SAJAM (i još poneki prilog)

Pro forme

Lako ćemo se složiti da je u današnjem svijetu marketing sve i svja, da si bez napadne reklame izgubljen slučaj (uh, kakvu reklamu ima moj komšo na aparatu za kokice: „U Mila su kokice da se ubiješ jedući!“), onaj koji je osuđen da vječno tumara marginom, nalik prokletniku u Hadu koji autostopira u kazanu ne kontajući da nema beganije sa palacajuće vatre vječnog haosa, al’ ponekad se, brate minli, je l’ da, ode predaleko, pa tako čujem da si na Sajmu knjiga ubegišu gradu, mogao trgovati knjigu Majster Ekharta kao i više nego sočnu gurmansku pljeskavicu, sa sve masnijim i drugim začinima, kao što je majoneza, ajvarče, kiseli krastavčić, ruska salata, urnebes, pohovane tikvice, ljute fafarone, blagi kečap, crveni i beli lukac, trapist, papričica, punjeni patlidžan, pikantne tikvice, zelena salata, karfiol, pasterizovane paprike, meksički čili, kupus, paradajz, pavlaka, šampinjoni and miješana salata, i tako mesina od 150 g. uz bogonadahnutu literaturu ide podmazano, mogao si, dakle, da se naprcaš kvalitetne leskovače čiji miris je preplavljivao štandove uvlačeći se međ’ korice Borislava Pekića, Danila Kiša i Basa, između toliko drugih i njihova poetika se nadimila gurmanskom aromom da prste poližeš, jer niko danas više nije lud skapavati praznog trbuha u stilu pjesnika iz devetnaestog vijeka (zato su serbijanci odveć skloni sve pretvoriti vašar!), i uvijek me srce zaboli kad se sjetim pregladnjelog Remboa, ili kad mi misli polete prema siromašnom đubretu kakav je bio samo Džojs (koji, evo ti garantiju dajem, poput Šoa, nikad nije založio ništa kaloričnije od plazme i mlijeka, jer to bi konkurisalo viskiju, inače glavnom junaku u Foknerovim romanima…), i jeste, zvuči gadno, ali po stolici se zdravlje pozna, i ako si se već zaletio svariti roman od petstotina stranica, neophodno je da želudac uredno radi, što će u dodatku reći, papanje je drugo lice čitanja, zato je ovogodišnji Sajam sve pomiješao i zapaprio, te je i djelovao kao emisija koju potpisuje Lea Kiš Jokić, đe se o svemu palamudi, dobro klopa itd., i čini mi se da je – a dozvolite da možda i griješim, u jednoj od svojih veličanstvenih emisija koje ti i onako otežavaju nadasve besmisleno i ubitačno nedeljno popodne – pomenuta gospodična zborila o književnici u zamahu poznatiju kao Zornnah, koja je jedna, i to da reknemo, od najčitanijih, i skoro tu negdje u svom stilu izvali: „Nisam kriva ja zbog sve veće čitanosti; pisci koji nemaju fan pejdž treba da razmisle zašto im knjige trunu neotvorne!“, misleći da grešnica, ipak, ne mora na pravdi Višnjega još ispaštati što se u tonama štancuje i prodaje, jednostavno, gotivi je naša raja, bestseleri i džepna izdanja za odmor na plaži plijene ovdašnju svijest, i ne bez razloga, čudim se što je Balša (da, onaj koji je Više od riječi) zapeo da se ističe kao pisac bestselera i da juri za drugim, trećim izdanjem, koji matrak sad pa i toj, biti čitan i praćen na Balkanu znači biti i predstavljati lakog pisca, onoga koji zadovoljava i ukus nikad udavane tetke, kojoj, dabome, na Sajmu ne smeta leskovačka mlevena literatura, i zašto bi, uz ražnjiće samotako legne Flen O’Brajen, nema razloga za ljutnju poput one kojom je još jednom odveć teatralni Sergej Trifunović zapljusnuo javnost, buneći se što pinkova zvezda peva na humanitarnoj večeri – alo, rođače, pa nisi se ti na svijet obreo uz Mocartov violinski ključ, već si, jadan ne bio, onaj koji u arhetipu nosi melodus kakvog trubača, i ne moraš bolan toga da se zastiđuješ, niti da patiš od krivice kako nisu u stanju promjeniti sluh i navike Serbije, i ostala sranja sa kojim se busaš (sjeti se samo Egzita i načina na koji si (kao) pratio tekmu sve od nervoze nesvesno grickajući nokte!), i pravo reče Hičkok: „Glumci su najobičnija govna!“, mada, šta da se radi i šta da ti pričujem, tako je to, istinski nihilist i cinik danas nema đe udahnuti sveže arije, svuda i uvijek gomila, što bestselera, što, jopet, leskovačkih pljeskavica, i baš me intrigira da se minijaturni Marčelo povodom ovog skandala još nije obratio raji preko B92, budući da je to rep „liričar“ i regionalni dupeuvlakač svakom drugombosancu i hrvatu, onaj koji jedva čeka da se Serbija obruka kako bi to razglasio na sva zvona, taj tip koji je zaista…, ne, nemam riječi, takva niskost i kompleks, poput Sergeja, koji smatra da je Serbija samo krug dvojke i nešto malo novog begiša, kao što nesrazmjerni Jergović drži da oni koji se pozivaju na Njegoša, e, da ga baš ti nisu nikad čitali, o čemu možeš čitati ak’ otvoriš Portal analitiku, đe se raspisalo umno pero Šukovića, onog koji za ništa prodade frenda Krivokapića, što je logično kad su u pitanju novocrnogorci, a mene po tom pitanju ništa ne pitaj.

Dobro je da nisam pisac, u protivnom, svi su izgledi da bih godišnje morao nažvrljati bestseler i svakomalo posjećitavi fan pejdž, što je kutara već po sebi. Ovako, kao nihilist u pokušaju bez perspektive, mogu se oprobavati u cinizmu, što mi, i bez tvoje kritike, biva jasno da nije za mene, operisan od svakog talenta, mogu samo da pucam od zavisti i prikupljam sasvim neupotrebljive informacije, kao što su Sergejovi ispadi, prilozi koji su se servirali na Sajmu, kao i Basova dijagnoza hronično začepljenog nosa (ili nosine, kak’ ti već srcu drago).

(Trile, od priloga bih jednog Paskala i ovu dimljenu roštiljsku, aj’ samo požuri ne bilo ti naređeno.)