Nadareni učenik Nikola Tesla

Piše: Vojislav Gledić

Tesla je bio veoma dobar učenik, pri čemu je najveći dio znanja sticao na časovima, pažljivo slušajući učitelja a kasnije i nastavnike. Imao je izvanredno pamćenje, posebno vizuelno, tako da je mogao doslovno da ponovi (reprodukuje) veliki broj stranica iz bilo koje knjige. Dovoljno je bilo da samo jednom vidi neki objekat, stranicu iz knjige, određenu sliku ili ilustraciju, pa da je kasnije veoma korektno reprodukuje. Takva urođena sposobnost mu je izuzetno koristila za njegov kasniji izumiteljski rad kojim se bavio i posvetio mu čitav život.

Pored fizike i njene praktične, kabinetske nastave u Nižoj gimnaziji u Gospiću, Tesla je zavolio i druge predmete, posebno matematiku. ,,Isto tako, strasno sam volio matematiku i često sam od profesora dobijao pohvale za brzo računanje.

A tu brzinu pripisujem odgovarajućoj lakoći da vizuelno zamišljam brojke i računske radnje, ali ne na uobičajen intuitivni način, već kao i u stvarnom životu. Do izvjesnog stepena složenosti bilo mi je savršeno svejedno da li sam ih napisao na tabli ili sam ih zamislio u mašti.”

Međutim, tokom čitavog školovanja, još od prvog susreta sa slobodnim crtanjem, ovaj školski predmet mu je bio težak i sa njime uvijek je imao problema. ,, Ali, slobodno crtanje kome je bilo posvećeno dosta časova bilo mi je dosadno i teško sam ga podnosio. Bilo je to prilično neobično, jer se većina članova moje porodice isticala u crtanju. Možda je moja odbojnost jednostavno dolazila od sklonosti da slobodno razmišljam. Da nije bilo nekoliko izuzetno glupih dječaka, koji zaista nisu znali ništa da rade, moje ocjene iz tog predmeta bi bile najgore. Pošto je prema tada važećem obrazovnom programu crtanje bilo obavezno, bila je to ozbiljna poteškoća. Ovaj nedostatak je prijetio da ugrozi cijelu moju karijeru i moj otac je imao ozbiljne teškoće da me progura iz razreda u razred.”

Iz ovog Teslinog sećanja se vidi da je on veoma teško izlazio sa slobodnim crtanjem, da mu je ono ugrožavalo i samo prelaženja iz nižih u više razrede jer je bilo dio obaveznog školskog sistema. Ovu teškoću je uspjevao nekako da prevaziđe, ali ne svojim trudom, zalaganjem i usavršavanjem, svojim iskrenim nastojanjem da savlada vještinu crtanja, već neposrednim angažovanjem njegovog oca. Kao ugledan sveštenik i čovjek poštovan u cijelom tom kraju, mogao je da interveniše kod predmetog nastavnika. U protivnom, negativna ocjena iz bilo kog predmeta, još ako se predviđeni program ne savlada i za eventualni popravni ispit, zaista je prijetila da ugrozi čitavu budućnost nekom učeniku.

To se upravo najbolje vidi na ovom Teslinom primjeru, ali je to, na sreću, prevaziđeno pravovremenom i djelotvornom intervencijom njegovog razboritog roditelja.

Dječakova izrazita inteligencija, izvanredna bistrina i nadarenost za matematiku i brzo računanje, bilo je još više podsticano i usavršavano od strane Milutina. Otac ga je od najranije mladosti učio raznim vještinama koje su se pokazale kao izvanredno korisne u životu. Otac je želio da njegov sin jedinac nastavi očevim stopama, da bude sveštenik, što je bilo jedno od rijetkih zanimanja od koga se moglo lagodnije živjeti u njihovom pasivnom zavičaju, u Vojnoj Krajini.

Otac je sinu davao razne poduke, nastojao da mu pruži raznovrsno znanje, da mu osnaži volju, pojača karakter, da mu poboljša i pojača pamćenje i nauči ga nekim praktičnim mnemotehničkim postupcima, kao i da mu izoštri racionalni i logički način razmišljaja i zaključivanja. Tako je Tesla, pored ostalog, prolazio i kroz specifičan i neobičan tečaj obuke koja mu je kasnije mnogo koristila:

,,Mada majci moram da zahvalim za sav izumiteljski dar koji posjedujem, i vježbe koje mi je otac zadavao mora da su bile od izuzetne koristi. One su se sastojale od svakojakih zadataka. Zadavao mi je, na primjer, da pogađam tuđe misli, da otkrivam nedostatke nekog oblika ili izraza, da ponavljam dugačke rečenice ili da računam napamet. Nesumnjivo je da su te svakodnevne lekcije, čija je svrha bila jačanje memorije i rasuđivanja, a naročito kritičkog mišljenja, bile veoma korisne.”

Kako se sve detaljnije i bolje upoznavao sa osnovnim pravilima i zakonima fizike, a uz to i upozavajući mogućnosti primjene ove prirodne nauke, Tesla je sve više uviđeo koliko je značajna ova oblast ljudskog znanja. Još kao dječak, kao učenik niže realke, intuitivno je uviđao mnoge stvari koje nisu bili sposobni da shvate čak i mnogi odrasli ljudi. Kada bi vidio neki uređaj ili specifičnu napravu, Tesla bi odmah to povezao sa onim (u početku, razumije se) dosta oskudnim znanjem što je stekao i dobro zapamtio na časovima fizike. Znao je odranije za delotvornu snagu vode sjećajući se ranih vodenica koje je pravio na potoku Vagancu. Dobro je uviđao mehaničku snagu vjetra koji bi naglo izazivao razne negativne posljedice kada bi se njegova brzina iznenada povećala za vrijeme raznih vremenskih nepogoda.

Iz tog Teslinog perioda ostalo je sačuvano i jedno saopštenje iz pera književnika Bude Budisavljevća koji je jš 1898. godine, dakle kada je Tesla bio u punom stvaralačkom i pronalazačkom zamahu, napisao biografiju ovog velikog stvaraoca. Vrijedno je ovdje prenijeti jedan karaktrističan odlomak iz te knjige koji baca više svjetlosti na neke Tesline karakterstike koje su ga odlikovale još u mladalačkom dobu.

,,Tesla se kod kuće nikad nije pripremao iz školskih lekcija, nego kao djetetu milije mu je bilo s vršnjacima se igrati, kupati se, hvatati tice, graditi im kaveze, penjati se po gajevima za ptičjim gnjezdima itd. A kad je poodrastao ići u lov, umetati se kamena s ramena, kuglati se… Drugovi su ga neobično voljeli jer je i on bio neobičan i neobično privržen svojim drugovima. Niko pred njim nije smio reći ružne riječi za kojega njegovoga druga. Svoje đačke stvarčice, a kasnije bogme i komade odijela, davao bi uz dozvolu oca ili matere, kom svom odabranom drugu. Od ranog djetinjstva nikada nije lagao pa makar mu istina i batine donijela. Kad ne bi bio u igri i kad ne bi čitao, on bi deljkao i gradio što svojim šuvakom (levom rukom: Tesla je, naime, bio ljevoruk – prim. V.G.), a bez zanimanja nikad nije mogao biti… Neobična plemenita srca je bio od ranog djetinjstva.”

Budisavljević posebno ističe Teslinu ljubav prema čitanju, prema literaturi. To je bila jedna od njegovih najznačajnijih strasti koja ga je pratila čitavog života, posebno tokom njegovih godina mladosti. Upravo je tada, dok je još bio učenik u Gospiću, Tesla veoma mnogo čitao, danima i noćima. Koristio je veoma bogatu očevu biblioteku u kojoj su se mogla naći razna djela, ne samo iz lijepe književnosi (beletristike), već iz mnogih drugih oblasti.

Knjige su, inače, bile šampane na raznim jezicima, posebno na njemačkom i francuskom, ali i na italijanskom, što pokazuje širinu obazovanja i poznavanja svjetskih jezika njegovog oca sveštenika Srpske prevoslavne crkve Milutina. Bilo je tu djela i iz društvenih nauka, knjiga koje su se bavile aktuelnim životnim pitanjima, što je neobično mnogo interesvalo mudrog sveštenika. Tesla je prosto gutao pročitane knjige, posebne iz knjižvnosti, kao i djela popularnog profila iz prirodnih nauka.

Pored očeve knjižnice, on je pozamljivao i knjige iz školske i tadašnjih javnih biblioteka. Njegova strast za čitanjem, koja se počela ispoljavatiu veoma rano, postajala je sve intenzivnija, uzimala je sve više maha tako da je ozbiljno zaprijetila oštećenju vida, naročito stoga što je Tesla imao običaj da čita tokom čitave noći pod blijedom, škiljavom i nedovoljnom svjetlošću lojanih svjieća. On je, inače, te svijeće sam pravio i tako uspijevao da i noć pretvara u predmet svoga uživanja nauštrb sve vidnijih zdravstvenih posljedica koje su počele da se ispoljavaju. Stoga su mu roditelji, posebno otac, strogo zabranili takvu praksu.
,,Knjige sam volio najviše.

Moj otac je imao veliku biblioteku i kad god sam mogao, pokušavao sam da zadovoljim svoju strast za čitanjem. Otac mi to nije dozvoljavao i pobesnio bi kada bi me uhvatio na djelu. Kada bi primijetio da potajno čitam, skrivao bi od mene svijeće. Nije želio da kvarim oči. Ali ja sam dobavljao loj, pravio fitilje, izlivao tanke štapove lojanica, i svake noći dok su ostali spavali, pošto bih zapušio sve ključaonice i pukotine, čitao bih sve do zore kada je majka već započinjala svoj mukotrpni dnevni posao. Jednom prilikom sam naišao na roman pod naslovom ”Abafi” (Abin sin), srpski prevod poznatog mađarskog pisca Jožike (Josika). Ovo djelo je nekako probudilo moju slabu volju i počeo sam da vježbam samosavlađivanje. U početku se moja riješenost topila kao aprilski snijeg, ali sam ubrzo savladao svoju slabost i osejtio zadovoljstvo kao nikad do tada da radim ono što hoću.

Vremenom je ta naporna duhovna vježba postala moja druga priroda. U početku sam morao da potiskujem svoje želje, međutim, postepeno su želja i volja postajale jedno. Nekoliko godina poslije ovakvog ovladavanja umnim, moralnim i fizičkim sposobnostima, potpuno sam zagospodario sobom, tako da sam se poigravao strastima koje bi uništile i neke mnogo snažnije ljude.”

Navešćemo još jedan karakterističan detalj iz tog perioda o kojem sam Tesla piše na sljedeći način: ,,Jednoga dana gradski većnici su prolazili ulicom u kojoj sam se igrao sa ostalim dječacima. Najstariji među uvaženom gospodom, bogati građanin, zaustavio se da bi dao svakom od nas srebrenjak. Prilazeći meni, naglo se zaustavio i rekao: ,Pogledaj me u oči.’

Pogledi su nam se susreli, dok sam pružao ruku da primim dragocjeni novčić, on je na moje zaprepašćenje rekao: ,Ne, nema više, ti ne možeš ništa da dobiješ, od mene isuviše si pametan.’ Ljudi su imali običaj da pričaju smiješne priče o meni.”

Na kraju trećeg razreda niže Realne gimnazije, koju je završio 1870. godine, Tesla se teško razbolio. Bolest je bila veoma ozbiljna, a uslovi liječenja u to vrijeme su bili dosta nepovoljni. Bilo je pitanje da li će ovaj dječak uopšte preživjeti tešku krizu koja ga je ozbiljno zahvatila i ugrozila. Ljekari su digli ruke od njega, nakon što su preduzeli sve poznate metode tadašnje medicine; ali su roditelji, posebno njegova majka, danonoćno bdjeli nad mladim bolesnikom nastojaći da mu pomognu i olakšaju bolove i tegobe. Otac mu je tada konačno dozvolio da može čitati do mile volje, što je Tesla, koliko mu je to bolest omogućavala, veoma mnogo koristio.

Čitao je, dakle, Tesla sve knjige koje bi mu došle do ruku, udubljujući se u njihov sadržaj i često i vizuelno dočaravao razne zgode opisane u pročitanim delima. Upravo je tada počeo da čita i djela slavnog Marka Tvena (1835-1910), što je zapravo književni pseudonim američkog autora Semjuela Klemensa.

Ovaj pisac je bio izuzetno omiljen među mladim čitaocima, stekao ugled jedng od najznačajnijih autora za omladinu, ali i pisca izuzetno zanimljivih i humorom začinjenih romana, od kojih posebno mjesto zauzimaju ,,Doživlaji Toma Sojera”, ,,Život na Misisipiju”, ,,Dožvljaji Haklberi Fina” i dr. Kada se mnogo godina (i decenija) kasnije Tesla lično upoznao i sprijateljio sa slavni američkim piscem i ispričao mu svoje doživljaje iz djetinjstva vezane za čitanje njegovih knjiga koje su imale i iscjeliteljsko dejstvo, Tven je počeo da plače. Evo kako to Tesla opisuje:

,,Samo što sam završio školovanje u Realnoj gimnaziji savladala me je opasna bolest ili – bolje reći – više njih i moje zdravstveno stanje je postalo tako kritično da su i sami ljekari digli ruke od mene. U tom periodu sam mogao neprekidno da čitam, nabavljao sam knjige iz Javne biblioteke, koja je bila zapuštena i meni je povjereno da razvrstavam knjige i izrađujem kataloge. Jednoga dana uručeno mi je nekoliko tomova savremene književnosti, koja se razlikovala od svega onoga što sam do tada pročitao i toliko me je zanijela da sam sasvim zaboravio svoje beznadežno stanje. Bila su to prva djela Marka Tvena (Mark Twain) kojima vjerovatno dugujem čudesno oporavljanje koje je uslijedilo. Dvadeset pet godina docnije, kada sam upoznao gospodina Klemensa (Clements) i kada smo postali prijatelji, ispričao sam mu to svoje iskustvo i sa zaprepašćenjem sam gledao tog velikog majstora smijeha kako plače.”

Tesla je neprekidno i postepeno sticao razna iskustva iz svakodnevnih dječačkih igara i nestašluka koji su bili uobičajeni u to vrijeme. Sa drugovima je stalno odlazio u prirodu, posebo na obalu rijeke i tu pokazivao svoje vještine kako u pravljenju raznih naprava tako i u plivanju. Rado je uvijek iznova pokazivao svoju vještinu lovljenja što mu je jedno vrijeme predstavljalo pravu strast. Sa time se, međutim, nikako nije slagao jedan od njegovih ujaka koji je više volio da vidi svoga sestrića kao uzornog učenika i poslušnog dječaka, a ne kao vještog i neobičnog lovca koji se razmetao svojom vještinom pomoću raznih i neobičnih ,,pucaljki” koje je svojeručno pravio i sa njima sticao veliku slavu među svojim vršnjacima.

,,Moj ujak nije mario za ovu vrstu razonode i više puta me je prekorijevao. Bio sam očaran opisom Nijagarinih vodopada koji sam pažljivo pročitao – a u mašti sam zamislio veliki točak koji pokreću ovi slapovi. Rekao sam ujaku da ću otići u Ameriku i tamo ostvariti svoj projekat. Trideset godina kasnije, vidio sam kako se moje ideje ostvaruju na Nijagari i divio se nedokučivoj tajni uma.

Napravio sam raznorazne naprave i majstorije a među njima su bili najbolji lukovi za strijele. Kada bih odapeo svoju strelu ona bi nestajala iz vidokruga i sa male razdaljine bi probila debelu dasku od jednog inča. Pošto sam stalno zatezao lukove, koža na mom stomaku je ojačala i postala slična krokodilskoj pa se često pitam da li možda zahvaljujući ovoj vježbi čak i danas mogu da varim i kamenje. Isto tako, ne mogu da prećutim svoje igrarije s praćkom, sa kojom sam zapanjivao gledaoce na hipodromu. Evo, spomenuću jedno od mojih junačkih dijela s tim antičkim ratnim oružjem koje će se čitaocu učiniti gotovo nevjerovatnim.

Vježbao sam dok sam se šetao sa ujakom pored rijeke. Sunce je bilo na zalasku, a pastrmke su bile razigrane i s vremena na vrijeme poneka bi iskočila iz vode, a njeno svetlucavo tijelo bi se oštro ocrtavalo na isturenoj stijeni na drugoj obali rijeke. Naravno, svaki bi dječak mogao da pogodi ribu pod takvim uslovima, ali sam ja na sebe preuzeo teži zadatak i do najsitnijih pojedinosti ispričao ujaku šta smjeram. Namjeravao sam da iz praćke hitnem kamen tako da pogodim ribu, pribijem je uz stijenu i presiječem nadvoje. Rečeno – učinjeno. Ujak me je pogledao preplašeno i uzviknuo gotovo van sebe: , Vade retro Satanas!’ i tek poslije nekoliko dana je ponovo progovorio sa mnom. Ostali uspjesi, ma koliko bili veliki, pašće u zasjenak, ali ja osjećam da mogu mirno da se odmaram na svojim lovorikama hiljadu godina.”

Od mnogobrojnih neobičnih izumiteljskih poduhvata, koje je stalno preduzimao tokom čitavog mladalačkog doba, ovdje ćemo se ukratko zadržati na uspjehu koji je postigao kada je otčepio vatrogasnu cijev prilikom jedne javne vježbe. Tada je jedan trgovac nabavio novu vatrogasnu pumpu kako bi grad imao dobru zaštitu u slučaju požara. Istina, to je bila mehanička pumpa za vodu koja se pokretala snagom ljudskim mišića. Međutim, prilikom izvođenja vježbe, u nastojanju da se javno građanstvu prikaže i demonstrira nova pumpa, došlo je do neočekivane neprilike koju je uspio da prevaziđe mladi Tesla. Kako je sve to teklo i šta se sve zapravo zbilo sa vatrogasnom pumpom i njenim neobičnim osposobljavanjem, prepuštamo samom Tesli da o tome govori:

,,Jedan preduzimljiv, mlad trgovac osnovao je vatrogasnu brigadu.

Kupljena su nova vatrogasna kola, nabavljene uniforme i uvježbani ljudi za rad i za paradu. Na kolima je u stvari bila pumpa na kojoj je radilo šesnaestoro ljudi i bila je divno ofarbana crvenom i crnom bojom. Jednog popodneva organizovana je javna proba i mašina je transportovana do rijeke. Cjelokupno stanovništvo je došlo da prisustvuje velikom spektaklu. Po završetku svih govora i ceremonija izdata je komanda da se pumpa voda, ali iz cijevi nije potekla ni kap. Profesori i stručnjaci su uzalud pokušavali da pronađu u čemu je problem.

Neuspjeh je bio potpun kada sam ja stupio na scenu. Moje znanje o mehanizmu nije bilo nikakvo, a gotovo isto toliko malo znao sam o vazdušnom pritisku ali instinktivno sam se sjetio usisne cijevi u vodi i shvatio da je ona zapušena. Kada sam ugazio u rijeku i oslobodio cijev, voda je pojurila iz nje i pokvasila mnoga nedjeljna odijela. Ni Arhimed ((Archimedes) koji je trčao go kroz Sirakuzu i iz sveg glasa vikao ,Eureka’, nije ostavio veći utisak od mene. Nosili su me na ramenima i bio sam junak dana.”

Poslije završene niže realne gimnazije u Gospiću, Tesla je nastavio više razreda u Karlovcu. Prelaz iz jednog u drugi grad i iz niže u višu realnu gimnaziju donio mu je i niz izmjena kako u načinu života tako i u mnogim drugim oblastima.