Na putu ka Nebeskom gradu

Piše: Đakon Pavle Lješković

„Sreća je u žutom lišću“- melanholično je pjevao Crnjanski odu jeseni u svom „Dnevniku o Čarnojeviću“. Dok ubrzano hodam budvanskim ulicama, osjećam pod svojom obućom tek otpale žute listove i osluškujem kako šušte u ritmu kiše koja sve jače pada. Odlučujem da prekratim put do kuće, pa prolazeći pored stare osnovne škole, primjećujem svježe iscrtane grafite na spoljnom zidu školske zgrade.

„Držao sam sprej u ruci

zid je stajao ispred mene,

prskao sam besno po njemu,

rušio granice i vreme.“

-stihovi su iz pjesme „Moja sloboda“ kultnog kragujevačkog sastava KBO. Ova pjesma je naročito bila popularna među mnogima od nas koji smo odrastali u Nikšiću 90-tih godina prošlog vijeka.

I zaista, grafiti su decenijama bili nezamjenljivi dio subkulture, preko kojeg su mladi ljudi iskazivali svoje emocije i osjećanja. No, ono što karakteriše grafite iscrtane na budvanskoj školi jeste odsustvo mladalačkog traganja za smislom i egzistencijalnog vapaja za slobodom jer ono što ih odlikuje je njihova dnevnopolitička suština. Među svim natpisima koje sam ugledao toga dana, naročito mi je bio upečatljiv onaj na kojem je crvenim latiničnim slovima napisano „Dogodine niđe“.

Za mene nije novina od strane autora grafita iskazano neslaganje sa litijskim pokličom i geslom „Dogodine na Lovćenu“, budući da nas sa sličnim  stavovima već mjesecima obasipaju razni analitičari, kolumnisti, novinari, političari i drugi tzv. javni djelatnici. Ono što me je podstaklo na razmišljanje je sasvim novo tumačenje smisla istorije koje je nehotice ponudio pisac parole, a koje je već decenijama oblikovano od strane već pomenutih javnih djelatnika. Do naših dana bila su poznata dva tumačenja smisla istorijskih procesa i tokova. Prvo od njih je u hrišćanskom poimanju istorije prema kojem je svijet stvoren ex nihilo (iz ničega), pa se shodno tome na tok istorije gleda kao na pravu liniju koja ima svoj početak i kraj. Nasuprot tome stoji drevna antička misao koja istoriju sagledava kroz krugove, cikluse- t.j. zatvoreno kruženje kome se ne nazire kraj.

Istoriju kao „vječno vraćanje istog“ doživljava i Fridrih Niče. Po njemu, dešavanja u svijetu se odvijaju bez početka i bez kraja, dok se ista stanja ponavljaju bezbroj puta. Niče smatra da čovjek ne smije da dozvoli da prošlost preovlada u sadašnjosti. Ukoliko je čovjekov cilj unapređenje života, onda je prvi i osnovni stupanj na tom putu zaboravljanje prošlosti. Samo ako se zaboravi veći dio tradicije, moguće je djelovati za budućnost. Na taj način Niče anticipira jedan dio naših savremenika koji su „uspješno“ završili proces zaboravljanja vlastite istorije i tradicije.

No, ono što ni sam Niče nije predvidio jeste da će se u prvim decenijama 21.vijeka, i to baš u Crnoj Gori, pojaviti jedan potpuno novi pogled na smisao istorije. Naime, prema ovdašnjim „post-nihilistima“, istorija nezadrživo kreće prema „ništa“ ili kako se lucidni pisac grafita na budvanskoj školi izrazio –prema „niđe“. „Mi ne idemo nikud, mi ne radimo ništa, mi smo jedna velika hipnotisana gomila“-stihovi su iz jedne od poznatih pjesama Partibrejkersa, koji vjerno odražavaju suštinu ovakvog pogleda na život.

No, ono što sledbenici tog istorijskog viđenja ne shvataju jeste pravi smisao parole „Dogodine na Lovćenu“. Naime, kada je Njegoš za svoje grobno mjesto odabrao Lovćen, koji je jedan od najviših planinskih vrhova u Crnoj Gori, tim činom je svakome od nas ukazao da svoje životne ciljeve treba da usmjerimo ka Nebesima. U tom uspinjanju na nebeskoj ljestvici Lovćen je samo usputna stanica. Zato se pomolimo Gospodu i za one koji su uveliko krenuli širokim putem ka „niđe“, da prekinu sa svojim bespućima, te da i oni započnu svoje nebesko uspinjanje. Jer kao što žuto lišće otpada sa grana, tako će u eshatonu od nas otpasti sve što je propadljivo i truležno, pa ćemo obučeni u nepropadljivo postati pričasniici i udionici Nebeskog Grada.

(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog i đakon u hramu Svete Trojice u Starom gradu u Budvi)

Pročitajte JOŠ:

,,Crnogorka“ 1871: Crna Goro, ti si Srpstvu uskrs, grob i slava!