Na današnji dan prije devetnaest godina ubijen Zoran Đinđić
1 min read
Foto P. Mitić
Na današnji dan, 12. marta 2003. godine ispred ulaza u Vladu Srbije, izvršen je atentat na premijera Zorana Đinđića.
Pragmatični državnik koji je Srbiji vratio dostojanstvo. Osvedočeni izdajnik koji je sa đavolima sklapao pakt: sa Zapadom. Hagom. Sa kriminogenim klanovima… Na Palama sa Karadžićem okretao vola uoči bombardovanja Republike Srpske, pa drugovao sa Karlom del Ponte.
Između ovakvih kvalifikacija, između podrške i osporavanja koje ne prestaju ni posle punih osamnaest godina od ubistva dr Zorana Đinđića, sabiraju se njegovi učinci tokom kratkotrajnog mandata na čelu Vlade Srbije (25. januar 2001 – 12. mart 2003) i knjiže propusti. Mnogi su ga, kao i brojne srpske vođe, kroz istoriju podizali u nebesa, kako bi se u paramparčad razbio kad padne. Drugi su ga spoticali već na početku, da bi mu najteži kamen oko vrata vezali kada je na Vidovdan, u prvoj godini Vlade, u Sheveningen isporučen Slobodan Milošević.
Da od ove ekstradicije neće odstupiti i da mu je tada to bio prioritet, bilo je jasno i reporterima „Novosti“, kada su ubrzo posle Đinđićevog izbora za premijera u Prekopucama kod Prokuplja, u skromnoj kući, razgovarali sa njegovom majkom Milom.
– Pitala sam ga: sine, zar ćeš ti, stvarno, da izručiš Miloševića, Karadžića, Mladića – pričala je Mila Đinđić.
– Ćutao je i posle nekoliko trenutaka mi odgovorio: „Miloševića hoću.“ Za ovu dvojicu ništa nije rekao. Molila sam ga: nemoj, sine, ni Miloševića. Nikog! Neka ih jure, neka ih hapse, samo ti ruke ne prljaj!
Zoran Đinđić je, ma koliko ga optuživali, ipak, u danima pre nego što će ga zauvek zaustaviti metkom u dvorištu Vlade, toga martovskog podneva, pokazao da nije izdajnik on, već neko drugi. Onaj kome je verovao da će mu pružiti podršku, kako je i obećano, da preseče kosmetski čvor i reši rak ranu ovog dela Srbije i srpskog naroda. To ga je, po svedočenju umnih srpskih intelektualaca, najverovatnije i koštalo života, a nikako obračun sa kriminogenim faktorom u Srbiji, kome je već, zaista, i najavio obračun.
Dobrica Ćosić je o Đinđićevom zalaganju za rešenje kosovske drame ovako govorio:
– Neposredno pred atentat mi smo se dogovorili da on u javnost istupi sa idejom podele Kosova i Metohije. Da li bi uspeo? Mislim da ne bi, ali političar se ne ceni samo po dobijenim bitkama i kada je u pravu… Političar se ceni po onome šta zastupa. A, on je, po mom mišljenju, zastupao ispravno načelo.
Hrabar i dalekovid političar
Ubistvo Zorana Đinđića je koban čin za sudbinu Srbije – govorio je Dobrica Ćosić.
– Mi nismo imali u politici tako darovitog čoveka, inteligentnog, obrazovanog, vrednog.
Čoveka takve energije koju je imao Đinđić. U svakom pogledu bio je hrabar i dalekovid političar.
U poslednjim intervjuima za Radio-televiziju Republike Srpske, potom i „Novostima“, nepunih sedam dana pre nego što će ga ubiti, poručio je:
– Nema više čekanja, pitanje Kosova mora da se reši, ali pravedno. Ne mogu Srbi da izgube sve, a Albanci da dobiju sve.
Bio je oštar prema zapadnim partnerima prema kojima je, verujući im dotad, okretao busolu Srbije.
– Ni formalnu ni faktičku nezavisnost Kosova mi nećemo prihvatiti… Mi smo poslednjigh godina mislili da vreme radi za nas. Da ćemo obnovljenim i osnaženim međunarodnim kredibilitetom vrlo brzo obezbediti sebi željene plodove. Da će svet reći: „E, pošto ste sada demokratska Srbija, ponovo dobijate na Kosovu nadležnost koju ste imali“, ali to se pokazalo kao netačno.
Slutio je opasnost i žurio je. Predlagao je neku vrstu federacije, međunarodnu konferenciju, neposredni dogovor između Srba i Albanaca, samo da se sačuva mir i reši problem koji je opterećivao srpski narod i državu. Nije uspeo. Zaustavili su ga. U martu sledeće godine, kada je velikom šetnjom i velikom tugom obeležena prva godišnjica Đinđićeve smrti, samo pet dana posle jednogodišnjeg pomena, dogodio se pogrom srpskog kosmetskog naroda. A, 17. februara, četiri godine kasnije i proglašenje takozvane nezavisnosti Kosova.
Danas je rodjendan Ratku Mladicu.
Srecno
…i koliko je ovaj narod normalan I u CG i u Srbiji,govori sama činjenica ko su im predsjednici i ko im vodi državu
Nema veze ubistvo Zorana Đinđića sa Kosmetom. To su nebuloze da bi se prikazao u pozitivnom kontekstu koliko toliko.
Njegovi pozivi NATO armadi da bombarduju Jugoslaviju su ispod svskog nivoa.
Zatim prodaja Miloševića za 5 miliona dolara koliko su on i Čeda Jovanović inkasirali od Amerikanaca (toliku su SAD bile raspisale nagradu za predaju Miloševića) je takođe dno ljudskosti.
Ocena Dobrice Ćosića je neutemeljena, to je mišljenje jednog polusenilnog starca kojeme je Zoran znao da podiđe i učini ga još važnim.
Zoran je neumorno mogao da priča danima i noćima, da obilazi po Srbiji i faktički zamajava narod i manipuliše u dobroj mjeri. Djela su mu bila u koliziji sa teorijom.
Ubili su ga drugari, bukvalno tako.
Zoran je dugo živio u Surčinu i drugovao sa Čumetim, onim Markovićem što ima mešaonu stolne hrane i ostalim surčinskim mafijašima koji su se sjedinili sa zemuncima, Legijom, Čedom Jovanovićem itd.
Kad je postao premijer Srbije Zoran je favorizovao Surčince, dao im da rade puteve i sl. poslove, a zemunsko krilo namjerio da pohapsi. To ga je ubilo.
Ma ti si budaletina jedna obična,ti znaš sa kim je on drugovao i ko su mu drugari bili.
Zar iko od vas misli da ovom zaostalom narodu u Srbiji i CG, normalan čovjek može biti premijer. Ovaj narod ,iako je 21.vijek i dalje živi u 90-im prošlog vijeka,i dalje su im vođe i „heroji“ oni koji su im najviše zla nanijeli tih 90-ih, i ovaj poslušnički narod cijeni jedino one koji će ga uniziti i poniziti do krajnjih granica. Ovaj narod je naučen da živi u bijedom i siromaštvu,da se raduje socijalnim davanjima i da živi od onog što mu država pokloni. Za uzvrat,treba samo da ne razmišljaju svojom glavom,da budu poslušni i ponizni. Što si ponizniji,to ćeš se više popoeti na društvenoj lestvici i u Srbiji i u CG.
„Bombardujte Srbiju….’ rece bivsi premijer.
Đinđić je Miloševića prodao a ne predao. fila sve zna samo ne zna cifru, 5, 10, 50 miliona $.
19 godina prošlo, a još se ne zna ko ga je ubio.
ubili ga oni koji su ga doveli na vlast kao primer ostalim kapoima na balkanu da moralisanje nije opcija, već bespogovorna poslušnost
U pravu ste!