„Onamo!… Pokoj dobiću duši, kad Srbin više ne bude rob“ – Na današnji dan, 17. oktobra 1870. godine u cetinjskoj čitaonici je prvi put otpjevana državna himna

Na današnji dan, 17. oktobra 1870. godine u cetinjskoj čitaonici je prvi put otpjevana crnogorska državna himna.

Srpski pjesnik Jovan Sundečić, a tada sekretar kneza Nikole, ispjevao je pjesmu “Ubavoj nam Crnoj Gori”. Himnu je otpjevalo Srpsko pjevačko društvo “Jedinstvo” iz Kotora a kompozitor i horovođa je bio Anton Šulc. Pjesmu je knjaz Nikola proglasio državnom himnom.

U Crnoj Gori je od 1867. godine koristila kao narodna himna pjesma “Onamo namo” knjaza Nikole. U hladu dvorskog brijesta razgovarao je mladi knjaz Nikola, uoči Vidovdana 1867. godine, na Cetinju, sa svojim vojvodama. Mladi knjaz Nikola, dvije godine iza smrti vojvode Mirka, koji se pitao za sve važne rabote u Crnoj Gori, razgovarao je i ozbiljno i šaljivo sa četvoricom plemenskih glavara u prijatnoj hladovini dvorskog brijesta.

Vojvode su sjedjele na bukovim trupcima, a mladi knjaz je šetao ispred njih, obučen u barokno svitno odijelo, sa levorom za pasom i pripasanim mačem. “Kakve ste mi to vojvode, kad ti, Marko, eno Turci u Podgoricu, tebi, Miljane, eno ti ig onamo u Berane, tebi, Jole, eno ig u Spuž, a tebi, Šole, eno ig onamo u Kolašin!?”, prijekorno, malo šalom, više zbiljom, pita ih mladi knjaz Nikola, udarajući se knjaževskim skiptrom po leđima i šetajući ispred začuđenih vojvoda. “A kakav si nam ti, svijetli srpski knjaže, kad ti eno Turci onamo u Peć, onamo u Đakovicu, onamo u Prizren, onamo u Skoplje, onamo u Prilep!?”, odgovori mu kučki vojvoda Marko Miljanov Popović. Mladi knjaz Nikola ništa ne reče na Markovo žestoko pitanje, samo se lupi skiptrom po leđima i otide u dvor. Vojvode se samo zgledaše, a Miljan Vukov reče Marku: “Što ga naljuti, Marko, žestokim pitanjem? “Vratio sam mu kako je valjalo. Dok budem umio da zborim, nikom neću ostati dužan dužni odgovor!”, reče Marko Miljanov. Nije prošao ni puni sat vremena, a mladi Gospodar se raspoložen vrati kod svojih vitezova. Milo im je bilo što se brzo vratio i što ga ljutnja nije dugo držala. Gospodar je prošetao ispred njih i nasmiješen ih upitao: “Jeste li voljni da čujete pjesmu, koju sam napisao, a na koju me nažestio moj junak Marko Miljanov?” Na to su u jedan glas rekli svi četvorica: “Rado ćemo je čuti, svijetli Gospodaru!” Izvadio je iza pojasa kartu sa pjesmom mladi Knjaz i počeo da čita:

“Onamo, ‘namo, za brda ona,

Govore da je razoren dvor

Mojega cara;onamo, vele,

Bio je negda junački zbor

Onamo, ‘namo! da viđu Prizren!

Ta to je moje — doma ću doć’!

Starina mila tamo me zove,

Tu moram jednom oružan poć’.

Onamo, ‘namo, za brda ona,

Milošev, kažu, prebiva grob!…

Onamo!… Pokoj dobiću duši

Kad Srbin više ne bude rob.“