Moralni sunovrat slavnih disidenata

Nevjerovatnom brzinom su svijet preplavile „nevladine organizacije“, kao legitimne nasljednice disidenata, sve finansirane iz istih centara moći, na istom poslu osvajanja i potčinjavanja neposlušnih ljudi i društava

Sa krajem Hladnog rata, kao u komičnoj iluziji, poklopilo se disidentskih pet minuta sa trijumfom 1% najbogatijih ljudi u istoriji. Sokrat je pristao da radi za Soroša! Dugo se i odupirao. Poklopili su se duša i lukavstvo, pohlepa i askeza, humanizam i osvajački ratovi, slobodni svijet i tajni zatvori – i nije više niko imao primjedbi. Oni koji su slijedili istinu kao otkrovenje i bili spremni za nju život da daju, odjednom se pretvaraju u korumpirane kukavice, spremni na svaku pogodbu zarad para i privilegija. Spolja gledano to su isti ljudi, ali iznutra to su dva potpuno različita bića.

Posljednja decenija milenijuma je vjerovatno bila vrhunac istorije zapadnog imperijalizma. Zapad je stvorio „Vašingtonski konsenzus“,  imperiju bez neprijatelja, čiji je problem bio ne kako da savlada protivnike, nego kako da ih nađe. Na koga da troši oružje? Tako su, just for fun, u posljednjoj deceniji dvadesetog vijeka napravljene greške koje će se plaćati bar još u sljedećem vijeku. Prekršeni su svi zakoni zdravog razuma: u politici, finansijama, medijima, u odnosima između ekonomskih klasa i između polova, u odnosu ljudi prema prirodi i prema drugim vrstama… Eksperti su procjenjivali da će globalna fešta finansijske elite trajati dvadesetak godina. Poslije toga slijedi slom.

Izgledalo je, u toj deceniji mađioničarskog trijumfa, da svi ljudi i sve ljudske aktivnosti  skladno streme istom cilju. Heroji su bili bankari i igrači na berzi koji su mjesečno zarađivali i trošili bogatstva o kojima nijesu ni sanjali najbogatiji ljudi ranijih epoha. U Rusiji je bila organizovana najveća pljačka u istoriji – šačica mladih oligarha, vođeni zapadnim tajnim službama i za račun zapadnog kapitala, preuzela je cijelo bogatstvo ove ogromne zemlje. Svi su slavili „Vašingtonski konsenzus“: novinari, intelektualci, umjetnici, filozofi, ekonomisti, vjernici i nevjernici svih religija, sve je to pijukalo i zavijalo tražeći svoj dio kolača i nudeći svoje usluge, kunući se u vjernost, utrkujući se u iskazima podaništva prema blaziranim gospodarima. Najveće egzistencijalno pitanje cijelih društava je bilo: kako doći do Soroša?

Hipokrizija je postala zarazna: disidenti su hvalili zapadnu vojnu, političku i finansijsku elitu zbog njene moralne čvrstine! A pobjednici su im uzvraćali istom širokogrudošću: padale su nagrade, mediji su bili puni pohvala za heroje našeg vremena, koji ne mogu biti potkupljeni i obeshrabreni. Dobijali su visoke položaje, postajali bogataši preko noći, pozivani su na proslave međunarodnog džet-seta. Naročito srednjoevropski disidenti na čelu sa Havelom, Mihnjikom i Geremekom. Odupirali su se Kuron i Dinzbir, ali nekako umorno, bez vjere i nade. Brzo su pali u bolesti. I većina ruskih disidenata je otrčala na proslavu, oduprli su se Brodski, Zinovjev, Solženjicin. Možda još poneki, ali beznačajna manjina.

Kao simbol disidentske moralne čvrstine izabran je Havel. Za njega su oni koji upravljaju svijetom bili uvjereni da nikada ništa neće odbiti. Spadao je u provjereni kadar. Onaj što se ničega ne gadi. Mogao sam oduvjek znati da će Havel izdati, već po ovoj rečenici: „Ljubav i istina treba da pobijede mržnju i laž.“ Kad sam čuo da umjesto potpisa crta srce, znao sam da je najveći lažov na svijetu; da će se do kraja života boriti za poštovanje ljudskih prava i demokratiju na Kubi, u Bjelorusiji, u Rusiji, u Kini, u Avganistanu, u Iraku, da će vatreno podržati ratove zapadne imperije širom svijeta. Mogao sam sve o ovome svijetu znati, a da se nikad ne maknem sa obale Morače! I da će ga u bolesti pratiti simptomi „gubljenja ravnoteže i gubljenja memorije“.

Havelova glad za društvom zapadne elite bila je nezajažljiva. Čekali su ga krugovi moćnika, bogataša, slavnih umjetnika i intelektualaca, u koje će on sad stupiti kao autentičan junak, borac za ljudska prava, a pošto oni toliko vole autentičnost, hrabrost, biće to velika uzajamna ljubav i sreća koja će zadiviti cijelo čovječanstvo. Nikada se nije moglo jasno odmjeriti ko se kome više divi: Havel vladajućoj eliti ili ta elita njemu. Bio je to, sve do finansijskog kraha 2008, najbolji od svih mogućih svijetova.

Pod pritiskom Zapadne diplomatije, izabran je i za predsjednika, odakle ga niko nije mogao otjerati dok je mogao stajati na nogama. Odmah je krenuo u kampanju za promociju alijanse NATO i novog svjetskog poretka. Ni ratovi, niti egzibicije finansijskog kapitalizma, nijesu nijednog trenutka doveli u pitanje njegovu moralnu podršku zapadnom imperijalizmu. Mnogi su imali moralnih dilema, čak i generali, bankari, trejderi – samo Havel nije. Srećnijeg lica i mirnije savjesti nije bilo na planeti!

Forma je ostala ista: ona disidentska moralna samouvjerenost i superiornost, pozivanje na savjest uspavanog čovječanstva, retorika o slobodi, ljudskim pravima i demokratiji; još uvijek se potpisivao crtajući srce: ništa kao ljubav. Živio je kao kralj, nastanio se u dvorcu, zapadni mediji su ga slavili kao savjest čovječanstva.

Izdao je sve. Upotrebio je svaku disidentsku ideju, svako uvjerenje, svaki izum, svaki gest, svaki trik, kao da gradi paralelni svijet: sve je bilo isto, sve je bila laž.

Nevjerovatnom brzinom svijet su preplavile „nevladine organizacije“ za odbranu ljudskih prava. Sve „nevladine“, sve „bez granica“, sve finansirane iz istih centara moći. Sve na istom poslu osvajanja i potčinjavanja neposlušnih ljudi i društava. Na neki neobjašnjiv način ove organizacije su predstavljene kao nastavak disidentskih borbi iz vremena komunizma. Korumpirani, disidenti su pristali na ovu igru. I one su se borile za demokratiju i ljudska prava. Kao nekad sa disidentima, samo sada na masovnom nivou, zapadni mediji su organizovali promociju ovih organizacija kao čuvara moralne savjesti čovječanstva.

Bili su čisti, humani, saosjećajni; bili su podmukli, pohlepni, lažovi; bili su moćni jer je iza njih stajala svjetska vlast i najavljivali su cijelim narodima užasne tragedije; i bili su toliko smiješni da ih je bilo nemoguće kritikovati, ili čak samo gledati u njih, a da čovjek ne prasne u smijeh. Zavjera protiv ljudskog roda je skovana u cirkusu.

Stanko Cerović: MODERNA VREMENA