Momčilo Jojić – čovek koji je odbio novinarsku dužnost: „Nisam Crnogorac, nego Srbin iz Crne Gore, neću da uskočim u tu novu izmišljenu naciju“

Da li znate ko je bio Momčilo Jojić — učenik beranske gimnazije, sin oficira kralja Nikole, nadareni novinar „Politike” koji je uoči Drugog svjetskog rata vodio ekskluzivni intervju sa predsjednikom SAD, Frenklinom Ruzveltom, i koga je, u svom studiju, primio Volt Dizni lično?

Sudbina je odredila da se čovjek, koji je dosegao najviše uspone ali i strmoglave padove u svom burnom i zanimljivom životu, rodi baš na Vidovdan 1914. godine kada su u Sarajevu odjeknuli mladobosanski pucnji. Rođen je u Đakovici, gdje mu je otac, Miljan Jojić, oficir Kraljevine Crne Gore, službovao na novooslobođenoj teritoriji. Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Beranama. Kasnije, kao student beogradskog Pravnog fakulteta počeo je da piše za „Štampu” i „Politiku” koja ga tridesetih godina šalje u Ameriku odakle ovaj piše svoje čuvene reportaže koje će objediniti u svojoj knjizi „Nepoznata Amerika” (1941. godine). U Americi će spoznati najviše uspone ljudskog društva, razgovarati sa Frenklinom Ruzveltom, obilaziti studio Volta Diznija, holivudske setove, družiti se sa Bejzbilom Retbounom, čuvenim filmskim Šerlokom Holmsom, čak će i prisustvovati snimanju „Baskervilskog psa” (1939). U Americi upoznaje i legendarnog strip autora, Roberta Ripilija; posjećuje fabriku Fordovih automobila u Detroitu…

Po dolasku u Kraljevinu Jugoslaviju ženi se čuvenom bugarskom glumicom Lilijanom Popivanov. Iz ovog braka dobija dvije ćerke, ali i mnogo nevolja. Početak rata ga zatiče u Sofiji, odakle ga, kao državljanina neprijateljske zemlje, protjeruju nazad u Beograd, a tamo ga hapsi Gestapo zbog izjave „Njujork tajmsu” gdje germanskog firera naziva ludakom. Bio je zatočen u Beogradu i Gracu, nakon uspjelih veza se ponovo vraća u Beograd, odakle ga interniraju u Sofiju pošto su ga optužili da je agent Intelidžent servisa i predratnog Generalštaba.

Po oslobođenju se vraća u Beograd, ali ga hapse i nove vlasti, takođe pod optužbom da je američki agent. O svojim iskustvima u mračnim podrumima OZNe će kasnije govoriti Dejanu Medakoviću, koga zatiče u Muzeju grada Beograda gdje počinje da radi kao daktilograf:

„Upotrebljavali su struju, po svaku cenu želeli su da iz mene izvuku podatke o nekakvoj dobro organizovanoj anglosaksonskoj špijunskoj mreži. Kad sam čuo da su Bugari streljali sirotog Mušanova već sam pomislio da se neću izvući. Jednostavno, ovaj moj islednik mora me prineti kao žrtvu na oltar socijalističke revolucije, ne jednom uveravao me je da je za mene najbolje da lepo priznam kakvu sam paukovu špijunsku mrežu pleo u Bugarskoj sa zadatkom da je kasnije ubacim i u Jugoslaviju. A onda, neočekivano, došao je preokret, ni danas ne znam kako se to desilo. Pozvan sam kod nekog novog islednika, a ovaj mi reče da ću biti pušten, sve je provereno i da sam čist. Štaviše, kao Crnogorac, dobiću zadatak da odem na Cetinje i da postanem urednik Pobjede. Odbio sam ovu dužnost izjavivši da nisam Crnogorac, nego Srbin iz Crne Gore, i da je to bio i moj otac i djed, svi moji preci i da neću da ih izneverim i uskočim u tu novu izmišljenu naciju. A onda su ponovo nastale nevolje, vraćen sam u ćeliju, pozivan na razna saslušanja i izjašnjenja, iznova su pominjane moje stare špijunske veze, mnogo su me namučili u tom besmislenom dokazivanju da jesam ono što nisam. Na kraju, popustili su…”

(Medaković, Efemeris, str. 37, 1992. knjiga 3)

Izdržao je robiju, ali je izgubio pravo da piše lične reportaže. A i ako bi mu neki tekst prošao obavezno bi išao bez potpisa. Radio je kao čuvar na drvari i daktilograf u Narodnom muzeju. Sarađivao je u „Radu”, „Privrednom pregledu” i „Eksportpresu”, uglavnom kao prevodilac, korektor i lektor. Prevodio je s engleskog i bugarskog. Umro je 1968. godine. Danas se, o jednom od najuspješnijih ovdašnjih novinara i reportera, jako slabo zna. Njegov foto-aparat sa potpisom Frenklina D. Ruzvelta, zakopan je negdje u Crnoj Gori, i nikad nije pronađen.

Mi znamo ko smo