Moje pjesme, moji snovi

Nisam nešto u muzici. Uvijek se začudim kad me kogod pita šta slušam, jer sve mislim da je to pitanje predviđeno za tinejdžere, iako možda nije, ali jednako slušam ono što se pripusti s radija.

Istina, roman Jedro nade pisao sam šest godina sa smo dvijema „stvarima“ u ušima – Vangelisovim kompozicijama „Conquest of Paradise“ i „12 oclock“. Dozirao sam ovako: prvo kliknem na „12 oclock“, pa onda do u beskonačnost pripuštam „Osvajanje raja“ – naslovnu temu s albuma pisanog da se saživi sa filmom „Otkriće“, u kome Žerar Depardje glumi Kristifora Kolumba.

U jednom trenutku – stoga što po Boki Kotorskoj i po zemljama u okruženju godišnje prelazim hiljade milja – poželio sam da samo hitove slušam u kolima, i to one s intimne top-liste, pa sam nasnimio 8 sati antologijske muzike – dovoljno da se iz prve dođe do čak treće obližnje, je li, države.

Ali nije o sadržaju liste riječ. Nego o tome da se jedino tokom dugog puta, uz dobru muziku, mogu da rješavaju književni algoritmi. Roman je najteža književna forma, i traži filigranski tačna uklapanja gigantskih tekstualnih ploča.

To ne ide na suvo; ne može bez muzike, ponekad ni bez muzike kvalitetno obrađenog voća, u krvi.

Godinama vozim i mislim, mislim i vozim. Hipotetička globalna himna budućnosti, „Imagine“ Džona Lenona, zvuči divinski, iako je tekst potkazuje i zauvijek problematizuje. Instrumental „Apache“ od Šedousa čini da krv galopira kroz um, a „You Raise Me Up“ Džoša Grobana stvorena je da bi čovjeka uvijek obdržala u nadi…

Kao baštinik tradicije najstarijeg obalnog knjižarstva i izdavaštva (od 1898), urednički sam potpisao knjigu „Pomorska lica Boke Kotorske“ Siniše Lukovića, najvećeg poznavaoca zalivske pomorske prošlosti 19. i 20. vijeka. Jedno od mnogih „lica“ pripada Georgu fon Trepu, Austrijancu, vojniku i violinisti, koga će kraj Prvog svjetskog rata zateći u Boki na dužnosti komandanta austrougarske Podmorničke baze; koji će potom od sedmorice svojih sinova i tri kćeri napraviti najpoznatiji dječji hor svih vremena; koji će odbiti da pjeva na Hitlerovom rođendanu; koji će na vrijeme prebjeći u SAD i koji će inspirisati Holivud da o Fon Trepovima snimi čuveni film „Moje pesme, moji snovi“, nagrađen s čak 5 Oskara.

Boga, ljubav i smrt mora da obrađuje muzika takođe. Sa slikama koje stvara književnost dolazimo do portreta našeg vremena.

Koliko se muzičara, pisaca i slikara deklarisalo protiv NATO-a?

Valja znati da je Guliver Džonatana Svifta kao književna metafora simbol kako giganta, tako i palčića od čovjeka.

Sebe zamišljam kao Gulivera koji jednom nogom stoji na ostrvu Mamula gdje su onomad na ulazu u Boku Kotorsku mučeni antifašisti – a drugom nogom kako stojim na beogradskom Velikom ratnom ostrvu.

Sićušan u odnosu na vihor koji se sprema.