Moja majka – četnikuša

Piše: Emilo Labudović

Moja majka već više od pet godina počiva, uz mog već osamnaest godina počivšeg oca, na groblju Ulica, u sjeni crkve Svetoga Jovana Krstitelja, u mom selu u kojem je broj počivših davno i daleko nadmašio broj onih koji joštamo žive.

Odmorila je i prvi put skrstila umorne ruke nakon decenija borbe sa siromaštvom, održavanjem domaćinstva, sastavljanja kraja sa krajem uz tek povremenu očevu platu, dočekujući nas i ispraćajući vrletnim stazama našeg odrastanja. Umrla je sama, baš uoči onog jutra kad su nas jake policijske snage silom pendreka i bojnih otrova sklanjali iz šatorskog naselja na podgoričkom bulevaru. Kad su tog jutra provalili vrata, našli su je na kauču, pored upaljenog televizora, već hladnu i daleku. U ruci je imala maramicu kojom je brisala suze sluteći one moje, od jada i suzavca, a jedna, lednija od kapi vode sa Hajdučice, visila joj je sa trepavice.

Moja majka sa svojih osam godina nije bila ni u četnicima ni u partizanima, njeni jesu na objema stranama. Moja majka je, zajedno sa mojim ocem, poslije rata gradila prugu Brčko – Banovići i autoput „Bratstvo – jedinstvo“ i bila višestruki udarnik. Poslije toga, gradila je naš skromni dom i tu bila udarnik, s tim da joj za to nikad nijesmo dodijelili udarničku značku. Moja majka nas je vaspitavala da nije važno koje ko već šta je ko.

Radovala se kad su me primili u Savez komunista i brinula kad sam vratio partijsku knjižicu. Moja majka je voljela Branka Ćopića i dok su je oči služile čitala je njegove „partizanske priče“. Ali, mnogo je voljela i patila za svojim stricem na čijim je koljenima rasla a koji se „izgubio“ negdje oko Zidanog, ali je sa ništa manje pažnje i pijeteta brisala prašinu sa slike moga strica, Narodnog heroja. Moja majka, dakle, sa svojih osam, nije mogla ni u četnike ni u partizane, ali je u njenom kao okean velikom srcu bilo mjesta za uspomene i na jedne i na druge jer su i jedni i drugi bili njen rod i njena krv.

Moja majka, rekoh, već pet godina, pogurena pod teškim bremenom života, okopava svoju nikad završenu „postatu“ kukuruza na nekoj od nebeskih njiva, ali danas su je opet vaskrsavali i prozivali. I opet zbog mene koji, takođe, i da sam htio, nijesam mogao ni u četnike ni u partizane. Jer, samo zbog toga što sam to što jesam, zbog toga što sam tu gdje jesam i zato što sam za to za šta jesam, proglasili su me četnikom. A, onda, je, po logici stvari, i ona – majka četnikuša. Džaba sve njene, očeve i moje „udarničke“ (19 ukupno), džaba staž među komunistima, džaba vrijeme u jedinstvenom DPS (ni sad ga se ne bih odrekao), džaba sve, prišili su mi kokardu i – gotovo. I ne samo meni nego i mojoj majci.

Da se razumijemo, ne stidim se ni kokardi ni petokraka u mojoj porodici jer su to bili izbori mojih prethodnika, ispravni ili pogrešni – stvar je ugla posmatranja, ali kakvi god – njihovi su, i nemam pravo da ih ni prisvajam ni odbacujem. Moja majka i ja smo imali i imamo svoje izbore, a njih još manje imam razloga da se stidim. Ali, danas su, po ko zna koji put, pokušali da nas razapnu na stub srama. Mene – možda s pravom, moju majku – na pravdi Boga.
Psovali su je oni koji nikako da pogode zbog čega su se okupili.

Oni kojima je došapnuto zbog čega treba da psuju i divljaju a oni, onako neznaveni a zapaljeni, ili nijesu dobro čuli ili nijesu zapamtili. Uglavnom, tu su „zbog svega“ i tu su da odbrane Crnu Goru od moje pokojne majke. Tu su jer im je onaj Raško Konjević, rodom iz Zenice, „šapnuo“ da će nekakav novi zakon o državljanstvu okupirati Crnu Goru i promijeniti joj demografsku strukturu.

To je onaj isti Raško, Crnogorac iz Zenice, koji, zajedno sa Milom, kao „brata Crnogorca“ prigrli onog Šinavatru i onog Dahlana i onog Puja i ko zna koga još iz ne znam sve odakle. A sad bi da svi ostali koji godinama i decenijama žive u Crnoj Gori, rade u njoj i za nju, ostanu stranci jer je Crnogoraca taman koliko treba.

Zakon je, kao i mnogi njemu slični, i ovakav i onakav, za neke dobar a za neke još bolji, za neke loš a za neke najgori, ali nije Biblija. Ako valja, trajaće, ako ne valja, mijenjaće ga. Kakav god da je, oni iz Rožaja, Bijelog Polja i Petnjice koji su izabrali Luksemburg kao adresu neće prestati da budu Crnogorci. Kao ni i oni u Beogradu, Savinom Selu, Čikagu… Doduše, neće ih cimati svako malo, trpati u vozove, autobuse i avione kako bi glasali taman za one zbog kojih su i zategli u pustu pečalbu. Isto kao ni one iz Beograda, Novog Sada i Pržogrnjaca, Donjih i Gornjih. Ali, Raško i oni oko njega su došapnuli da je Crna Gora u opasnosti pa su kurte i murte, neznaveni a najarcani, nagrnule da je brane. I od moje pokojne majke koja je već više od pet godina smirila sve svoje nemire i pomirila sve svoje dileme. Pa i onu četničko – partizansku.

A da je kojim slučajem još uvijek živa, da je, kao nekad, smirivši sve oko sebe, sjela pred televizor po redovnu dozu otrova, zebnje i nemira, danas bi se sigurno ustala i prekrstila lijevom. Ne toliko zbog slika sa crnogorskih cesta, ne ni zbog one „vožnje“ na haubi „službenog automobila“, ne ni zbog one komitkinje iz Nikšića gabarita za dvije, koliko zbog bivše ministarke i njene izjave kako je rješenje u tome da se „puste zvjeri iz kaveza“!? I, znam, nazvala bi me da joj pojasnim na koje je „zvjeri“ i na koje „kaveze“ je mislila bivša ministarka. I znam, ne bih umio da joj to precizno definišem, ukoliko bivša ministarka nije mislila na „svoje“.

Na one „zvjeri“ koje je pustila iz zarđalih komitskih „kaveza“ da kao čopor šakala kidišu na…. pitanje je – šta? Jer, da je bivša ministarka mislila na nas, makar nas i za četnike držala, sigurno bi nam pripisala da smo bradate i osteašćene „zvjeri“ ali nas, još je sigurnije, ne bi puštala iz „kaveza“, Grmožura i Golih otoka. Biće, ipak, da je prije mislila na onaj svoj „čopor zvijeri“ koje je napujdala na fatamorganu ugroženosti Crne Gore, čopor predvođen onom koje ima za dvije „zvjerke“. I mojoj majci garant opet ne bi bilo jasno jer ona je uvijek govorila da žena, šta god da je (polupismena seljanka kakva je ona bila ili doktor nauka za kakvu se izdaje bivša ministarka), u svakoj situaciji mora biti i mora ostati – žena.

Sa svim onim karakteristikama koje je čine majkama, sestrama, ljubavnicama... I izrazila bi duboku sumnju u ženstvenost bivše ministarke i priupitala me ne krije li doktora nauka ispod svog vještačkog osmijeha najdužu četničku bradu koja je, po njoj i njima, najprepoznatljiviji simbol „zvjeri“ koja kidiše na krhku biljku Crne Gore i njenog lažnog građanskog ogledala koje joj stalno govori da je najljepša.

I, znam, kao domaćica čija su kućna vrata (a kuća kraj puta) uvijek bila širom otvorena za svakoga gosta, voljnog i nevoljnog, sigurno bi me pitala šta bi onoj Zoji da zamahne bičem na sve one koje volja i nevolja dovedoše u Crnu Goru. Pitala bi me može li neko ko je pedagog, rukovodilac značajne institucije kulture i, prije i iznad svega JAVNA LIČNOST, dozvoliti sebi da svoje unutrašnje frustracije, ostrašćenost, ljudsku nedozrelost i zlom otrovanu dušu učini JAVNIM? I ne znam šta bih joj odgovorio osim, možda, da postoje razne žene i „ženske“, da postoje i one tihe, smjerne, ženstvene, nežne, tople… žene sa velikim Ž, žene zbog kojih čovjek, kao zbirna imenica i za njih i za muškarce, „tako gordo zvuči“, ali i da postoje i one JAVNE ŽEN(S)KE. I da je Zoja izabrala da bude samo „ javna“ i samo „ženska“.

Moja majka, koja je osamdesetpet godina kroz život gazila gledajući da ni na mrava i ni na čiju sjenku ne nagazi, danas je opet buđena iz vječnog spokoja jer je – četnikuša. Četnikuša, iako sa svojih osam, kao ni ja sa dvanaest godina zakašnjenja, i da smo htjeli, nijesmo mogli ni u četnike ni u partiane. Četnikuša i din dušmanin crnogorski, samo zato jer je Srpkinja i jer me je rodila i zadojila kao Srbin. Četnikuša i crna sjenka nad Crnom Gorom, iako mi je svojim životom i svojim grobom za drugu majku izabrala i ovjerila bš ovu jednu i istu Crnu Goru.

Četničku i partizansku, svejedno, jer oba su nasleđa njena i moja. I sve da je četnikuša, a nije joj se, zbog njenih osam, dalo i sve da je htjela, bio bih ponosniji na nju polupismenu nego na sve doktorate bivše ministarke i na njeno tihovanje u zavičajnom selu nego na sve javne nastupe „javne ženske“ Zoje.

I mogu „zvjeri puštene iz kaveza“ da je prozivaju i psuju sve dok im njuške ne zabalave pjenom bjesnila, na njen časnim životom zasluženi mir u grobu na Ulici, u sjenci crkve Svetoga Jovana Krstitelja, ne mogu ni da pljunu. Jer ona se još za života, u samotnim noćima šekularskim, naslušala i naslušala lajanja i zavijanja svakakvog zvjerinja, i njena jedina reakcija na njihovo škljocanje i kevtanje je uvijek bila: „ono vam u zube“.

Polupismena ali, za razliku od ovih „javnih“ doktorki i direktorki, vaspitana, čak ni u svojoj samoći nije htjela da do kraha imenuje „ono“. Tragom njenog vaspitanja, i ja ću se suzdržati.