Moj zaludnji ‘odu na Savinu vodu

Krš Sinjavine.

Planina Sinjavina – najviša je planinska površ na Balkanu. Kraška planina, sa škrapama i vrtačama, valogama i uvalama, vlakama, dolinicama i suvodolicama, sa dolovima i suvodolovima u kršu, sa crvenkasto-rudom zemljom, planinski podzol, pećinama i jamama, bez površinskog oticanja sa neprebrojivim i bezimenim ponornicama, i samostalnim podzemnim tokovima koji izbijaju u kotlinskim izdanima od Dobrilovine i Crnih poda (Ljutica), i redom Gojakovića i njenih vrela, Polja, Štitarice (Janjića vrelo), Sjerogošta i Moračkog Trebaljeva, Plane, Vojkovića sa vrelima i Bistricom, i preko Lipova Donjeg i Gornjeg. Najtipičnija kraška zaravan (visoravan), jeste Sinjavina, sa, tek, nekoliko izvora.

Kroz kras, krš, voda propada kao kroz rešeto.

Elem, na takvom zemljištu, država Crna Gora, članica NATO, planira da izgradi poligon za vojne vježbe, i uništavanje municije (!), te zatruje i Savinu vodu. Namjerili, da Savina voda bude smetlište vojno, nahrupili da na Sinjavinu istresaju otrovno đubre.  Iako je Sinjavina državna svojina – svaki čovjek sa planine, i ispod planine, mora zajaukati poput onog Kočićevog seljaka, koji i danas jauče. Tako, tim uništavanjem bojeve municije, zauvijek bi uništili jednu od turistički najatraktivnijih planina ne samo u Crnoj Gori, nego na svekolikom Balkanu. To što bi NATO soldateska, po snijegu uništavala bojevu municiju, još je i gore, jer svaku kap vode od otopljenog snijega, odjednom, kao sunđer – progutao bi kras. I otrov bi, nesmetano, namah, oticao, i izbijao na brojna vrela (recimo i u Gojakoviće), gdje je glavni vodovodni bazen za Mojkovac. Pamti Mojkovac čuveno Jalovište koje ga je u crno zavilo, pa mu još treba i nova pošast, da im svoja država, direktno, u dotok, u bazen, sipa – otrov. Kako se odbraniti od Ministarstva odbrane, kako se odbraniti od granatiranja, pitanje je koje se čuje na svakom koraku, od Dobrilovine, pa do uvrh Lipova i Vratla.

Da li će, u budućnosti, čobani po Sinjavini, čuvati svoja stada sa gas maskama. Da li će ovce otrovane teškim metalima – biti skube bez runa i bez papaka, ovnovi sa raspalim rogovima, da li će se bacati dvoglava telad, da li ždrebad sa osam nogu; da li će preživjeti ijedan krstaš orao, ptica podnebica, čavka, vuk, tetrijeb ispod žrijela i vragodolova, ijedna lasica u Dvogrlici, kunica u Jelju Štitarčikom, odveć razvaljenom i uništenom od tajkunske mafije. Dvije opštine biće napadnute bojnim otrovima: Mojkovac i Kolašin. Međutim, povodom ovoga strašnog pitanja, nalaze se u raskoraku. Nevjerovatno, ali je tako. Ali, svakome je lako pogoditi koja će opština potpisati da se na Savinoj vodi može uništavati bojna municija, a koja opština neće potpisati. Odgovor je prost: ona opština gdje zvanična politika vrši vlast, oni će potpisati, onamo gdje je opozicija na vlasti – neće potpisati. Užas. Mojkovac: da? Kolašin: ne! Mještani Plane se bune protiv vojne smećare na Savinoj vodi, ali glasaju glavnokomandujućeg smećare.  

Da li treba podsjetiti da je Sinjavina na listi EMERALD područja Crne Gore pod Berlinskom konvencijom za očuvanje evropske divlje flore i njenih prirodnih staništa. Da li, onda, iko smije, sem ovdašnje subaše, da svakodnevno minira Sinjavinu. Treba li reći, da bi ponornicama i podzemnim duškama, otrovna voda, uticala i u “Suzu Evrope”, u Taru, i tako redom trovala sve i svja do Crnog mora. Teški metali, ministre vojni iz Crvene lokve, neuništivi su.

Na kraju pitanje crnogorskoj soldateski natovskoj: zašto se poligon za uništavanje bojeve municije i mina, ne pravi na Visitoru, iznad Plavskog jezera, i Alipašinih izvora (čitaj Savinih izvora), zašto se poligon ne pravi na Obrovu, poviše Bijelog Polja, ili, negdje na Bihoru.

Potpisnik, pak, podozreva, da je Savina voda izabrana baš radi imena. Zauvijek, i do kraja svijeta, treba protjerati Svetoga Savu sa ovih prostora.
Oj, da mi je, majko, rode, sa Savine piti Vode…