Mješovita komisija SPC i hrvatski biskupi bez saglasnosti o Stepincu
1 min read
Alojzije Stepinac
Mješovita komisija SPC i Hrvatske biskupske konferencije koja je imala zadatak da rasvijetli djelovanje hrvatskog kardinala Alojzija Stepinca uoči, tokom i nakon Drugog svjetskog rata, održala je još jedan sastanak u Rimu na kojem je konstatovano da stavovi dvije strane o toj temi ostaju suprotstavljeni, prenosi RTS. Postignuta je saglasnost o mogućosti buduće saradnje.
„Članovi Komisije složili su se da je ovaj rad omogućio bolje razumjevanje istorije u godinama između Prvog svjetskog rata i 1960. godine, kada je Stepinac umro,“ stoji u zajedničkom saopštenju predstavnika SPC i HBK . Oni su istakli da su prepoznali velikodušnost papa Franja koji je, kako se navodi, dobrodušno prihvatio molbu patrijarha Srpske pravoslavne crkve Irineja, i odlučio da formira tu komisiju.
„Komisija je došla do zaključka da su različiti događaji, nastupi, spisi, ćutanje i stavovi ostali predmet različitih tumačenja,“ navodi se u saopštenju i dodaje da je proučavanje života kardinala Stepinca pokazalo kako su dvije crkve bile izložene različitim okrutnim progonima i da su imale svoje mučenike i ispovjedioce vjere, prenosi RTRS.
U ime HBK bili su prisutni: zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, biskup požeški Antun Škvorčević, biskup mostarsko-duvanjski Ratko Perić, kao i Jure Krišto i Mario Jareb iz Hrvatskog instituta za istoriju.
U ime Srpske pravoslavne crkve bili su prisutni: mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije, episkop novosadski i bački Irinej, episkop pakračko-slavonski Jovan i stalni predstavnik Srbije pri Unesku Darko Tanasković.
Ranije su predstavnici Rimokatoličke crkve iz Hrvatske kazali da će Stepinac biti proglašen svecem bez obzira na stavove SPC ali da će oni biti saslušani.
da li…
https://www.youtube.com/watch?v=a_j4WFwBCmY
da je VJECNA SRPSKA CRNA GORA.
A ima li živog i razumnog čovjeka koji se nadao da će se mišljenja ovih dviju strana poklopiti. Nijesam siguran da je i sam predlog patrijarha Irineja svrsishodan. Ne mogu vjerovati da ima neko ko može povjerovati da neko ko je na čelu katoličke crkve u Hrvatskoj podrži bilo koga ko je protiv stvaranja nezavisne države Hrvatske. Isto tako ne mogu da shvatim da neko ko se iole razumije u istoriju prve Jugoslavije da može i pomisliti da su Hrvati prihvatili novu vlast kao svoju. Jednostavno Hrvati nikada nijesu prihvatili da budu pod srbijanskom dinastijom i da budu dio srbijanske kraljevine. Svi problemi između Srba i Hrvata (barem oni veći) su počeli kada su im Francuzi i ostale velike sile nametnuli da budu dio srbijaske kraljevine. Do tog momenta nije bilo nekih velikih trvenja između ta dva naroda. Kamo sreće da do toga nije dolazilo i da je Hrvatska, od samog početka dobila samostalnost. Tada bi smo imali mnogo više Srba na Balkanu i naše sudbine bi bile sasvim drugačije.
„Srbijanska kraljevina“, nikad nije postojala, nego Kraljevina Srbija!
i ništa nije srbijansko, nego srpsko
Kada sam napisao srbijanska kraljevina, mislio sam na kraljevinu Jugoslaviju. To vi dobro znate ali ne želite da znate. Zbog toga što sve na zemlji smatrate srpskim vam se i dešavaju neke ružne stvari. Ukoliko želite da vaša država i nacija opstanu i prosperiraju morate shvatiti da na svijetu pa i u samoj državi Srbiji žive i ljudi koji nijesu Srbi i koje iritira kada ih silom svrstavaju u taj nacionalni korpus. Mislim da je za većinu pojmova u Srbiji ispravnije reći srbijansko nego srpsko. Pojam „srbijansko“ je mnogo veći i neodređeniji od pojma „srpsko“. Zbog toga ga upotrebljavam kada objašnjavam nešto što izlazi iz konteksta onoga što se podrazumijeva pod „srpsko“.
Izdajnicka posla.
„Članovi Komisije su se takođe složili da je njihov rad omogućio bolje razumevanje istorije u godinama između Prvog svetskog rata i 1960. godine, godine smrti kardinala Stepinca. Takođe je bilo moguće da se osvetli život i službu jednog važnog katoličkog pastira u posebno problematičnom istorijskom periodu.
Došlo se do zaključka da su različiti događaji, nastupi, spisi, ćutanje i stavovi još uvek predmet različitih tumačenja. U slučaju kardinala Stepinca, tumačenja koja su uglavnom davali katolici Hrvati i pravoslavni Srbi ostaju i dalje različita.
Proučavanje života kardinala Stepinca pokazalo je da su sve crkve bile izložene okrutnim progonima i imale svoje mučenike i ispovednike vere. U tom smislu, članovi Komisije su se saglasili oko mogućnosti buduće saradnje, u pogledu zajedničkog rada, kako bi podelili sećanje na mučenike i ispovednike vere obeju crkava“
E moj brate Gojko, srpska posla! Yebiqa!!
Đakon Dobrivoje Kapisazović, blizak saradnik mitropolita skopskog Josifa, u svojoj knjizi o njemu, beleži: „Krajem 1941. godine došla je kod mitropolita Josifa (kao kod zamenika Srpskog patrijarha) jedna delegacija Slovenaca koji su našli utočište u Srbiji i izjavila želju Slovenaca da prime pravoslavnu veru. Mitropolit Josif je porazgovarao sa članovima delegacije i na kraju im očinski savetovao da to pitanje ostave za kraj rata, pa ako ostanu pri svojoj želji – da prime Pravoslavlje. Jer ako bi se sada pokrstili reklo bi se da je to pod nekom prisilom i da je Srpska pravoslavna crkva koristila njihove prilike i tešku situaciju; a on ne želi da se ikakav prigovor učini Srpskoj crkvi“.
A koliko je Stepinac zaista bio protiv ustaškog režima, koga se Racinger javno odriče, dovoljno je pisano. Doduše, nadbiskup zagrebački je u nekim svojim prpovedima u doba rata ustajao protiv rasizma i nasilja, ali ga to nije sprečavalo da bude vojni vikar ustaške vojske, član NDH Sabora, nosilac ustaških odlikovanja i, naravno, koordinator prekrštavanja Srba u Pavelićevoj monstrum-državi. Da i ne govorimo da je vatreno branio NDH u Vatikanu, koji je, preko Vlade Kraljevine Jugoslavije, bio odlično obavešten o zločinima hrvatske CivitasDei. Godine 1943, Stepinac je papi Piju Dvanaestom podneo Memorandum u kome, između ostalog, piše o vekovnoj vernosti Hrvata papi, i upozorava ga šta bi se desilo ako bi NDH propala:“/…/ Njezinom propašću ili fatalnim smanjenjem – tisuće najboljih hrvatskih vjernika i svećenika žrtvovalo bi dragovoljno i rado svoje živote da zapriječe tu mogućnost. Ne bi bilo uništeno samo onih cca24oooo prelaznika sa srpskog pravoslavlja, nego i čitavo katoličko pučanstvo tolikih teritorija sa svojim crkvama i svojim samostanima/…/ Napredak katolicizma je najuže povezan sa napretkom Hrvatske Države, njegov opstanak uz njen opstanak, njezin spas-njegov spas“.
A 10. juna 1943. ustaški izaslanik u Rimu, Lobkovic, javlja da je Stepinac mnogo učinio za NDH pred Kurijom:“/…/ Nadbiskup je vrlo pozitivno izvijestio o Hrvatskoj. Naglasio je, da je neke stvari s kojima se on inače nikako ne slaže – prešutio, samo da stvori o Hrvatskoj ŠTO BOLJI DOJAM/…/ Mnogo je u Vatikanu izticao naše zakone za zločin pobačaja, koji su zakoni u Vatikanu vrlo dobro primljeni /…/ Nadbiskup je na temelju tih zakona OPRAVDAO DJELOMIČNO I POSTUPAK PROTIV ŽIDOVA (toliko o Stepinčevom zastupanju Jevreja, nap.V. D.), koji su kod nas bili najveći pobornici i najčešći izvršitelji zločina ovakve vrsti“. (Stepinac je branio ustaške zakone protiv pobačaja u doba dok su ustaše vadile nerođenu srbsku decu iz utroba majki, i na kame ih nabijali; ovakva hipokrizija je metastaza onog licemerja zbog koga je Dostojevski tvrdio da je papizam gori od ateizma, jer propoveda izopačeni Hristov lik.) A zvanični ustaški list, „Hrvatski narod“, 27. jula 1944. godine preneo je poruku Stepinca da je „nepokolebljivi optimist“ o budućnosti Hrvata. Novine su hvalile Stepinca zbog uloge koju je imao u Vatikanu, braneći NDH.
Posle rata, Stepinac je na Kaptolu skrivao kako ustaške zločince, tako i njihovu arhivu, ali i zlato opljačkano od žrtava, koje je, jednim značajnim svojim delom, završilo u vatikanskim trezorima.
Kakav je Stepinac bio „branitelj“ Srba, posvedočio je i njegov sekretar, monsinjor Stjepan Lacković, koji se vratio u Hrvatsku posle 45 godina emigracije (i dao intervju „Azur žurnalu“ broj 9, za januar 1991. godine), koji je vodio spiskove prekrštenih Srba:“/…/ Mnogi pravoslavaci koji su ovdje živjeli stoljećima isto su tako pozdravili tu priliku da mogu sada s Hrvatima katolicima biti u jednoj vjerskoj zajednici/…/ Politička vlast (ustaše, nap.V.D.) je mislila da će riješiti pitanje i našeg suživota i zajedništva./…/ Svi moramo doći u jednu zajednicu djece ljudske, a to nije nikakva politička ustanova, već katolička crkva/…/“
Dakle, Lacković ni jednom jedinom rečju nije izrazio žaljenje što su Stepinac i on sam učestvovali u NASILNOM KATOLIČENJU SRBA, nego je tvrdio da je Pavelić time hteo da dođe do „srećnijeg suživota“ na prostoru NDH… Toliko o Stepincu, koga Vatikan predstavlja kao „humanistu“ i zaštitnika Srba, Jevreja i Roma,i o kome treba da se „pregovara“…
dr Vladimir Dimitrijević
Cude me tvoji pojedini prosli komentari, s obzirom da pratis rad v. dimitrijevica.