Mitropolit Amfilohije: Crkva je uvijek spremna da nosi svoj krst

Besjeda blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija u Crkvi Svetog Dimitrija u Kolašinu, 29. januara 2012. godine

Na zdravlje i na spasenje, ova sveta Božija služba, koja se, evo dvije hiljade godina nastavlja, po zapovjesti Hristovoj, od one Njegove Tajne večere, kada je pred Svoje Raspeće i Svoju smrt okupio prve učenike Svoje, apostole, njih dvanaest, i kada je uzeo hljeb u Svoje ruke, kada ga je blagoslovio i rekao: ,,Uzmite, jedite, ovo je Tijelo moje, koje se za vas lomi na otpuštenje grijehova.” A onda je uzeo čašu sa vinom, po drevnom običaju Mojsijevom, blagoslovio i rekao: ,,Pijte iz nje svi, ovo je krv moja Novoga zavjeta, koja se za vas i za mnoge proliva i za spasenje svijeta.” I tako, već dvije hiljade i dvanaest godina je prošlo od vremena Njegovog Rođenja, a ovaj događaj se dogodio u trideset i trećoj godini Njegovog života, do danas hrišćani, oni koji su Njegovi, koji se krštavaju i ime Njegovo, u ime Oca, i Sina i Duha Svetoga u svim narodima, oni se sabiraju na svim zemaljskim prostorima, kao i mi danas ovdje u Kolašinu, u ovaj nedjeljni dan, sabirali su se i sabiraju se i ponavljaju te riječi Hristove. I mi smo danas te riječi Hristove ponovili i mi smo savremeni učenici Njegovi, nasljednici onih prvih učenika. I primamo Tijelo Hristovo i Krv Hristovu, sjedinjujemo se sa Njim na zdravlje duše, i tijela, na spasenje i na život vječni i sjedinjujemo se jedni sa drugima.

A sjedinjujući se sa Njim, mi se sjedinjujemo sa vječnom ljubavlju, jer On je ljubav i ispunjavamo se i mi takođe ljubavi i prema Njemu i jednih prema drugima. Upravo to i jeste tajna vjere hrišćanske, zato je ona neuništiva! Toliko ih je bilo kroz istoriju koji su progonili hrišćane. I danas, negdje sam pročitao, sto miliona hrišćana je progonjeno u svijetu. To je vjera koja je najviše gonjena i progonjena kroz istoriju, pa i kod nas ovdje u Crnoj Gori. I ovi naši vlastodršci, i oni sad, htjeli bi da iskorijene ovu našu pravoslavnu, apostolsku, iskonsku vjeru, pa da neku svoju nevjeru, lažnu vjeru, da utemelje neku svoju ideologiju. A varaju se, neće moći to tako, ne može to tako da se uradi. Neka Bog njima da razum, da se što prije pokaju, da se urazume, zar nije dovoljno iskustvo njihovih prethodnika, koje je trajalo pedeset godina, koji su pokušavali da unište Crkvu, sjećam se ja toga vremena.

Sjećam se godine 1955., kad sam došao ovdje za Petrovdan, u ovu Crkvu Svetog Dimitrija, nigdje nikoga nije bilo, sem nekog crkvenjaka sirotoga, mislim da je to bio neki Bulatović. Nije bilo ni sveštenika, a on siromah, u nekom svom neznanju, ja ulazim u crkvu, a on misli da je neki udbaš došao. Pa je onda počeo da čita jekteniju, pa kaže: ,,Još se molimo i za druga našega Tita i drugaricu našu Jovanku.” E ovdje sam ja to čuo, od toga siromaha, uplašen da su došli da ga izbace, pa da bi se izbavio pomenuo je druga Tita i drugaricu Jovanku, ne bi li se spasio. Takva su ta vremena bila, znamo kakva su. Gonili su Crkvu, progonili, pominjemo i na otpustu Mitropolita Joanikija, sveštenomučenika i sa njim postradale sveštenomučenike, koji su u to vrijeme ubijeni, samo zato što su bili hrišćani, pravoslavni Srbi! Ništa drugo!

Ali to je vrijeme prošlo, pa i ovi sadašnji, koji hoće da progone Srpsku pravoslavnu crkvu, trebalo bi da se nauče na primjeru tih prije njih. Oni su bili mnogo moćniji i veliku ideju su zastupali, velika i svetska ideja su bili marksizam i komunizam, velika ideja! Pa nekako čovjek i da im oprosti, zbog velike ideje, ali kako da oprostiš onima koji imaju male, sitne, sitničave ideje. Samožive ideje, ideologije pa oni oponašaju njih. Nije to dobro ni za nas, ni za njih, ni za Crnu Goru, nije dobro ni za Crkvu Božiju. Ali Crkva je uvijek spremna da nosi svoj krst, uvijek je spremna da se trudi i da propovjeda. Njena propovjed je ljubav Božija, Boga kao ljubavi i ljubavi kao osnovnog svojstva i prizvanja svakog ljudskog bića. Dvije su zapovjesti, koje glase: ,,Ljubi Gospoda Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom mišlju svojom!” Najveća zapovjest. I druga je: ,,Ljudi bližnjega svoga kao sebe samoga.” I ne samo kao sebe samoga, nego još više nego sebe samoga, jer nema veće ljubavi od one da neko život svoj žrtvuje za bližnje svoje. To je vjera hrišćanska, to je ono što sabira milione ljudi oko Hrista kroz vijekove, oko Njegovog imena, oko imena Boga ljubavi.

To je ono što je i nas sabralo ovdje, da pojemo Gospodu, da proslavimo i svete mučenike koje danas proslavljamo. Pomenusmo Damaskina, hilandarskog igumana, koga su Turci u 18. vijeku zaklali, samo zato što nije htio da se poturči. A proslavljamo danas i Romila Ravaničkog, jedan divni svetitelj prepodobni koji je živio u 15. vijeku. Eno manastir njegov u Srbiji tamo, i njegov spomen se slavi i u Bugarskoj, i u Srbiji i kod nas i u svim slovenskim zemljama. Divni Božiji ugodnici, kao i Sveti velikomučenik Dimitrije. Proslavljamo i Gospoda i proslavljamo i Svetoga oca našega Savu, arhiepiskopa i prosvetitelja srpskoga. Daće Bog, pa će ponovo i u škole da se vrati proslava Svetog Save, samo treba malo imati strpljenja, ali dokle se naši ministri prosvjete ne opamete, pa se vrate načinu kako je to i bilo, sve do 1946. godine. Ja sam, djeco, 1946. godine bio u prvom razredu osnovne škole i onda smo mi, u Bare Radovića, imali svetosavsku proslavu. I ja sam recitovao na toj proslavi Alekse Šantića pjesmu:

,,Mi znamo sudbu i sve što nas čeka,

život je naš kao planinska rijeka,

put je naš put Bogočovjeka,

i ako nam naše uzmete živote,

grobovi naši boriće se s vama.”

Divna pjesma Alekse Šantića. Onda smo svi slavili, u svim školama u Crnoj Gori, Svetoga Savu. E sad, trebaće malo vremena dok se naši ministri malo otrijezne, nijesu pijani, ali su pijani od ideja. Pa će da se otrijezne, pa će ponovo Sveti Sava da se slavi u školama. A Crkva naravno, to je škola najstarija, najsvetija, najmudrija, najdublja škola, sve škole su nikle iz Crkve. Tako u Crkvi mi to slavimo i proslavljamo, i danas ćemo, ako Bog da, večeras da imamo i Svetosavsku akademiju, kao što imamo poslednjih godina. Da proslavimo Svetoga Savu, a kroz njega da proslavimo Hrista Boga našega, kome je on služio čitavog svog života, Njegovo ime svjedočio i svjedoči do danas, vodeći nas putem koji vodi u život vječni.

Bogu neka je slava, na ovom divnom sabranju u ovom svetom hramu, Bog da blagoslovi vas djecu. Baš se radujem što umijete i da pojete, ne samo što učite, nego umijete i da pojete. Pa ćemo i večeras, nadam se, da se čujemo, na akademiji. Bogu našem, Ocu, i Sinu i Duhu Svetome, Bogu ljubavi, neka je slava i hvala u vijekove vijekova. Amin.

Transkript Danilo Balaban