Mitropolit

PIŠE: Dragutin Dašo Durutović, advokat

Kada je Mojsije sišao sa Sinaja gdje mu se javio Gospod noseći tablice i zavjetni kovčeg kao simbol saveza koji je Gospod sklopio sa izbaranim narodom naišao je na svoje stado koje je bilo palo.Od zlata su sastavili i izlili zlatno tele, idola Egipta od koga ih je Gospod izbavio preko Crvenog mora. Mojsije se razljutio i polomio tablice i kritikovao svoj narod.

Episkop Banatski, Amfilohije je dolaskom iz Banata u svoju Crnu Goru zatekao slično stanje. Naišao je na pustoš u svojoj rodnoj grudi, duhovnu pustoš i titoizam, opustošene hramove i ljude koji su se klanjali novom idolu koji je u svemu naslijedio starog idola Tita. Zatekao je ostarelog, ali čestitog Mitropolita Danila Dajkovića, diva koji se u najtežim vremenima izborio da sačuva Mitropoliju od nasrtaja ostrašćenih komunista i nadolazećih ustaša, koji su na svaki način imali za cilj da unište Mitropoliju kao stub Crne Gore. Taj pokušaj je dobio kulminaciju rušenjem zavjetne kapele Petrovića na Lovćenu i postavljanjem onog mauzoleja koji podsjeća na faraonsku grobnicu, a ne na grob Mitropolita Crnogorskog.

Zahvaljujući mojoj majci koja je bila učvršćena u vjeri i živjela po Jevanđelju kršten sam i primio Pečat Dara Duga Svetoga u Donjem manastoru Ostrogu od strane čestitog igumana Serafima Kašića i naučen sam šta znači vladika u Crnoj Gori. Majka je uvijek govorila da je vladika glava Crne Gore i da on mora da se sluša i poštuje.

Vladiku Amfilohija sam prvi put vidio daleke 1986., u Nikšiću na sahrani Radovana Bećirovića Trebješkog,epskog barda, ali tada nijesam znao ko je.

Vidio sam pozlaćenu Mitru i još dva episkopa, a na sahrani barda prisustvovala je elita pjesnička, guslarska i tradicionalana, ona koja zna ko je i što je. Bio sam mali, ali otac me je uputio na Radovanovu poeziju, a i lično smo poznavali Radovana Bećirovića. Bio je tu Matija Bećković, Komnen Bećirović, Ranko Jovović, Momir Vojvodić i mnogi drugi prvaci, guslari i pjesnici iz našeg naroda.

Prošle su godine i vladika Banatski je dobio poslušanje od tadašnjeg patrijatrha da ode u Crnu Goru i došao je prvo kad su prenijeti zemni ostaci kralja Nikole i kraljice Milene, a ubrzo potom i postavljen je za Mitropolita Crnogorsko Primirskog uz činodejstvo Patrijatrha Srpskog Pavla i više arhijereja SPC te gostiju iz drugih Pravoslavnih sestrinskih crkava. Bio sam tada sa bratijom iz Bara na ustoličenju Mitropolita Amfilohija , a naš sledeći susret je bio nemili događaj i tragedija pred manastirom na Cetinju kad su se braća zavadila i kidisala jedni na druge .

Naime 12. jula 1991. na Svete apostole Petra i Pavla otišli smo u manastir na liturgiju i pričest kojom je načelstvovao Mitropolit Amfilohije. Prije toga su bile prijetnje od raznih političkih i kvazireligijskih pokreta da će upasti u manstir koji je okupiran i slučne prazne priče koje se i danas mogu čuti, i zbog tih prijetnji smo otišli tamo. I sreća je što smo otišli, jer bi se desila bruka za sva vremena. Pristalice ideologije titoizma i komunizma pomiješane sa novokompnovanom idejom o etnogenezi sa primjesama učenja Štedimlije i Drljevića su pokušale upad u mansastir i pokušale da napadnu Mitropilita, što grupa iz Bara nije dozvolila zajedno sa manjom grupom iz Podgorice Nikšića i nekoliko ljudi sa Cetinja.

Bio je to jeziv prizor, jer sa jedne i sa druge strane su bili braća, rođaci, prijatelji kumovi, jer sam ja bio na strani koja brani manastir i Mitropolita, a na drugoj stani sam poznao neke moje drugove iz vojske, škole, fudbala , pa i bliske rođake sa Cetinja.Na žalost svih nas pala je i krv među braćom, ali žrtava nije bilo. Sve je bila režija ozloglašene Udbe.

Nakon toga dogaćaja i odbrane manastira i časti svih nas, bili smo primljeni kod Mitropolita i on nas je sve blagoslovio i darivao. Od tada sam se vezao za njega i bio sam blizak sa njim sve do njegovog preseljenja kod Gospoda.

U Starom zavjetu Bog se javio samo nekolicini ljudi, Avramu, Mojsiju , Jakovu … u starom zavjetu je sačinjen zavjet između Boga i ljudi kroz pravila- tablice koje simbolizuju zavjetni kovčeg, a u novom zavjetu se Bog javio svima, došo je među ljude i bio sa ljudima kao čovjek da bi čovjeku dao Božansku prirodu besmrtnosti koju je pokazao Vasksenjem.

Mitropolit Amfilohije je došao kao Mojsije da na nas izbavi od zla, od komunizma, došao je u pustoš i podigao iz ruševina crkvu, podigao narod, obnovio hramove, obnovio je Bogosloviju, zamonašio na stotine monaha i monahinja, zvona i liturgija je počela da se čuje u svakom mjestu gdje se nekada nalazila svetinja i više od toga. Obnovio je manastire na Skadarskom jezeru, Beški, Starčevo, Moračnik, Kom, onda Kosmač, pa u Paštrovićima Duljevo, Rustovo, Stanjeviće, saborne hramove u Baru i Podgorici, i koliko još, nema im broja. Podigao je narod i krstio zemlju, ljudi su se vratili vjeri i Crna Gora je oživjela duhovno i počela da izlazi iz mraka titoizma i komunizma iz kojega neki još nijesu izašli do dan danas.

Prilikom dolaska Mitropolit Amfilohije je zatekao teško stanje u Mitropoliji. Ostareli i nemoćni Mitroplit Dajković, te nešto monaha u Ostrogu po jedan u Morači i Pivi, a jednom je ispričao da je putir u jednom manastiru našao na bunjištu. Zasukao je rukave i učinio mnogo više u svom svjetovnom životu nego bilo ko ispred njega ili iza njega. Njegovo djelo je nemjerljivo, zato su se na njega okomili svi komunisti i titoisti i novokomponovani Mintenegrini koji nemaju istorijsko utemeljenje za svoju ideologiju. Nikada mu nijesu oprostili dolazak. Čak su i stari komunisti u njemu prepoznali opasnost. Još kao mladoga su ga vrbovali da ne ide u Bogosloviju nego da bude uzoran član Komiteta. Nije im se dao ni tada ni kasnije, i borio se kao Mojsije da nas vrati na put koji Gospod zapovijeda i traži od nas.

Nakon svih iskušenja i svih prepreka koje su mu stavljali na put, imao je i svoje „Crveno more“ pred sobom, onda kada je poveo litije za spas naše crkve i naroda i svetinja od pomahnitalog komunističkog vođe i njegovih sledbenika. To je bio naš put u slobodu, kao kad je Mojsije preveo nerod preko mora i dokopao se Sinaja. Mi smo sa njim prešli taj put, ali ne do kraja i imamo mnogo zadataka da izvršimo posebno da vratimo zavjetnu kapelu na Lovćen, da se pomirimo među sobom, da pomirimo Crnu Goru, da razvedri oblak bratomržnje iznad nje i da se zaista vidi to plavo nebo, a naravno i da povratimo naše svetinje i našu zemlju u okvire naše države na Kosovu i Metohiji, velikoj rani Mitropolita Amfilohija.

Uoči četvrte godišnjice predstvaljenja Mitropolita Amfilohija.

Dogodine na Lovćenu!

Izvor: Barski portal