ИН4С

ИН4С портал

Миодраг Перуновић: Миладин Шобић

1 min read
„Сједим сам на тротоару, пребијену немам пару…” – звуци познате пјесме коју чух на радију у својим колима, у трен ми вратише сјећање, живо и драго, на једно љето, на почетак једног дружења и пријатељства, које је испуњавало и оплеменило године наше младости, а које се временом претворило у драгуљ – успомену…

Перуновић и Шобић; фото: usns.rs

„Сједим сам на тротоару, пребијену немам пару…” – звуци познате пјесме коју чух на радију у својим колима, у трен ми вратише сјећање, живо и драго, на једно љето, на почетак једног дружења и пријатељства, које је испуњавало и оплеменило године наше младости, а које се временом претворило у драгуљ – успомену…

„Ти знаш да се ништа промијенило није, могу проћи године и године, ја сам твој брат који мисли на тебе, жели ти срећу, и чува све оно наше лијепо у свом срцу живо – као да се нијесмо ни растајали”. Сваке године у децембру, он би се овако јавио телефоном да ми честита рођендан, ма гдје се у свијету налазио, испуњавјаући завјет дат нашој младости и оним данима. Одавно не славим рођендане, али његов позив и честитку очекујем, и сваки пут му се радујем као новој потврди да наш драгуљ прашина времена неће прекрити. У таквим тренуцима, као подлогу сјети, у мислима зачујем како пјева пјесму написану ми уочи финалне борбе на свјетском првенству у Београду 1978. године:

„Па и кад тијело задњи пут падне – завлада трава, послије ћивота, послије раке, чуће се пјесма и ударат негдје, три твоја срца и двије шаке…”

Па се сјетим оног времена, када смо се вјерујући у своје вриједности и могућности, спремали да освојимо живот; један другог храбрили и увјеравали да смо бољи од свих других, и да ћемо то сигурно и доказати. Тада смо били на почетку, свјесни и увјерени да можемо много, били смо један другом подршка, духовна допуна и огледало у коме смо налазили онај наш нереализовани дио личности – који нам је неизмјерно драг и који би жељели да будемо.

Дали смо што смо дали, и постигли колико смо постигли… Сада посматрамо како вријеме и људи о томе суде.

Још увијек имам касету коју смо снимили у мом стану (у јесен 1979. године), са намјером да је пошаљемо некој од великих издавачких кућа, као понуду за снимање плоче. На тој касети он је отпјевао његове најбоље пјесме, са којима је побјеђивао на свим великим фестивалима широм тадашње СФРЈ (нажалост, неке од тих изузетних пјесама су остале недоступне широј јавности), како сам се само унапријед радовао и поносио, сигуран да ће постићи огроман успјех. Неку годину касније то се и остварило, два његова албума достигли су велику популарност, био је на свим топ листама са својим пјесмама; но више од тога било је вриједно неподијељено мишљење стручњака и љубитеља музике: да је он својом интерпретацијом и музиком, а посебно својим стиховима – донио свјежину и изузетну вриједност југословенској музичкој сцени.

Уживали смо у остварењу својих снова, дијелили радости и успјехе, ја стрепио и уживао на његовим концертима, а он на мојим мечевима. Живјели смо као браћа, ишли заједно на љетовања и зимовања, повјеравали један другом своје тајне, савјетовали се како да освојимо неке тадашње краљице наших срца… А онда је један тмурни, кишни дан покварио и прекинуо све… Безобзирни људи из „Фиће“ којом су пројурили кроз велику локву поред које смо стајали, и потпуно нас поквасили, љути на моју реакцију одлучили су да ме казне – добио сам позив за служење војног рока (они људи из фиће, радили су у Војном одсјеку)…

У касарни, и у бањалучким локалима, често сам имао прилику да чујем његове пјесме које су ми враћале успомене; а кад је срцу тешко, кад га обузму бол, тегоба и туга, ништа га не оживи као лијепе успомене.

Сада ми је једна од тих лијепих успомена дан, у коме ме је дежурни официр позвао да се јавим на капију, јер ми је стигла посјета… А ја мало потом доживио радосно изненађење, када сам иза капије видио њега како ме чека! Али, ипак, најљепша сјећања су везана за онај период, од прије тог “војног удара” на мој живот!

Ево напримјер, често се сјетим да је у оним „нашим“ данима, настала једна од најљепших његових пјесама. Једне ноћи почетком `80-те, у мом стану у сред уобичајене приче, одједанпут ми је рекао да је написао „страшну“ пјесму. Причао ми је причу о том сусрету са њом… о том њиховом љету, и лијепом сјећању које остаје у срцу – као бисер у ризници. Говорио ми је те дивне стихове, али није био задовољан насловом пјесме, па је тражио да и ја размислим о неком погоднијем…

Али, послије неколико дана ми је радосно саопштио да је нашао право решење, и питао ме да ли ми се свиђа: „Ашик Ајша!“ – пјесма коју често слушам (нажалост, није ни њу уврстио ни на један албум), и која ми враћа ону атмосферу и емоције, којима смо у том времену припадали и њима били испуњени…

Касније су нас животни токови и стазе раздвојили, водећи нас својим, до тада нам непознатим предјелима, упознајући нас са свим суровостима, тегобама, губицима, горчином, и љепотама тог пута. Кад год би се срели, шалили се на рачун промјена нашег физичког изгледа, причали о свему као некад, а на крају гледајући се у очи један другом потврђивали – да је стари пријатељ најбоље огледало.

Извор: УСНС.РС

<
Подјелите текст путем:



Придружите нам се на Вајберу и Телеграму:

     

Слични текстови

15 thoughts on “Миодраг Перуновић: Миладин Шобић

  1. Pero Zubac “Mostarske Kishe”:

    U Mostaru sam voleo neku Svetlanu
    Jedne jeseni
    Jao kad bih sada znao sa kim sada spava
    Ne bi joj glava, ne bi joj glava
    Jao kad bih znao ko je sada ljubi
    Ne bi mu zubi, ne bi mu zubi
    Jao kad bih znao ko to u meni bere
    Kajsije još ne dozrele

    Govorio sam joj
    Ti si derište, ti si balavica
    Sve sam joj govorio
    I plakala je na moje ruke, na moje reči
    Govorio sam joj
    Ti si anđeo, ti si đavo
    Telo ti zrelo, šta se praviš svetica
    A padale su svu noć neke modre kiše
    Nad Mostarom

    Nije bilo sunca, nije bilo ptica
    Ničeg nije bilo
    Pitala me je imam li brata,
    Šta studiram
    Jesam li Hrvat, volim li Rilkea
    Sve me je pitala
    Pitala me je da li bi mogao sa svakom
    Tako sačuvaj Bože
    Da li je volim tiho je pitala
    A padale su nad Mostarom neke modre kiše
    Ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
    Ali nije htela to da čini, nije htela
    Ili nije smela, vrag bi je znao

    Jesen je ta mrtva, jesen na oknima
    Njene oči ptica, njena bedra srna
    Imala je mladež, mladež je imala
    Ne smem da kažem
    Imala je mladež mali, ljubičasti
    Ili mi se čini
    Pitala me je da li sam Hrvat
    Imam li devojku
    Volim li Rilkea, sve me je pitala
    A na oknu su ko Božićni zvončići moga detinjstva
    Zvonile kapi
    A noćna pesma tekla tihano niz donju mahalu
    Ej, Sulejmana othranila majka

    Ona je prostrla svoje godine po parketu
    NJene su oči bile pune kao zrele breskve
    NJene su dojke bile tople kao mali psići
    Govorio sam joj da je glupava
    Da se pravi važna
    Svetlana, Svetlana
    Znaš li ti da je atomski vek
    De Gol, Gagarin i koještarije
    Sve sam joj govorio
    Ona je plakala, ona je plakala

    Vodio sam je po kujundžiluku, po aščinicama
    Svuda sam je vodio
    U pećine je skrivao, na čardak nosio
    Pod mostovima se igrali žmurke
    Neretva žderbica
    Pod starim mostom crnjanskog joj govorio
    Što je divan, šaputala je, što je divan

    Kolena joj crtao u vlažnom pesku
    Smejala se tako vedro, tako nevino
    Ko prvi ljiljani
    U džamije je vodio
    Karađoz beg mrtav, premrtav
    Pod teškim turbetom
    Na grob Šantićev cveće je odnela
    Malo plakala kao i sve žene.

    Sada je ovo leto
    Sad sam sasvim drugi, pišem neke pesme
    U jednom listu pola stupca za Peru Zupca
    I ništa više
    A padale su svu noć nad Mostarom neke
    Modre kiše
    Ona je bila raskošno bela u sobnoj tmini
    Al nije htela to da čini, nije htela
    Il nije smela, vrag bi joj znao
    Ni ono nebo ni ono oblačje ni one
    Krovove
    Bledunjavo sunce izgladnjelog dečaka
    Nad Mostarom
    Ne umem zaboraviti
    Ni njenu kosu njen mali jezik kao jagodu
    Njen smeh što je umeo zaboleti kao
    Kletva
    Onu molitvu u kapeli na Belom Bregu
    Bog je veliki, govorila je, nadživeće naša
    Ni one teške modre kiše
    O jesen besplodna njena jesen
    Govorila je o filmovima o Džemsu Dinu
    Sve je govorila malo tužno malo
    Plačljivo o Karenjini
    Govorila je Klojd Grifits ne bi umeo
    Ni mrava zgaziti
    Smejao sam se, ti si glupa on je ubica
    Ti si dete
    Ni one ulice one prodavnice poslednjeg
    Izdanja Oslobođenja
    Ni ono grožđe polusvelo u izlozima ne
    Umem zaboraviti
    Onu besplodnu gorku jesen nad Mostarom
    One kiše
    Ljubila me je po cele noći, grlila me i
    Ništa više
    Majke mi ništa drugo nismo
    Posle su opet bila leta posle su opet
    Bile kiše
    Jedno jedino malo pismo iz Ljubljane
    Otkud tamo
    Ni ono lišće po trotoarima ni one dane
    Ja više ne mogu, ja više ne umem
    Izbrisati
    Piše mi pita me šta radim, kako živim
    Imam li devojku
    Da li ikad pomislim na nju na onu našu jesen
    Na one kiše
    Ona je i sad kaže ista kune se Bogom
    Potpuno ista
    Da joj verujem da se smejem davno sam
    Davno prokleo Hrista
    A i do nje mi baš nije stalo klela se
    Ne klela
    Mora se tako ne vrede laži
    Govorio sam joj o Ljermontovu o Sagalu
    Sve sam joj govorio
    Vukla je sa sobom neku staru Cvajgovu
    Knjigu čitala popodne
    U kosi joj bilo zapretano leto žutilo
    Sunca malo mora
    Prve joj noći i koža bila pomalo slana
    Ribe zaspale u njenoj krvi
    Smejali smo se dečacima što su skakali
    Sa mostova za cigarete
    Smejali smo se jer nije leto a oni skacu baš
    Su deca
    Govorila je mogu umreti mogu dobiti
    Upalu pluća
    Onda su dolazile njene ćutnje duge
    Preduge
    Mogao sam slobodno misliti o svemu
    Razbistrit Spinozu
    Sate i sate mogao sam komotno gledati
    Druge, bacati oblutke
    Dole niz stenje, mogao sam sasvim otići
    Nekud otić daleko
    Mogao sam umreti onako sam u njenom
    Krilu, samlji od sviju
    Mogao sam se pretvoriti u pticu, u vodu
    U stenu, sve sam mogao
    Prste je imala dugačke krhke beskrvne
    A hitre
    Igrali smo se buba-mara i skrivalice
    Svetlana izađi eto te pod stenom nisam
    Valjda ćorav
    Nisam ja blesav hajde šta se kaniš
    Dobićeš batine
    Kad je ona tražila mogao sam pobjeći u
    U samu reku našla bi me
    Namiriše me kaže odmah pozna me dobro
    Nisam joj nikad verovao valjda je stalno
    Curila kroz prste
    Volela je kestenje kupili smo ga po
    Rondou
    Nosila ga je u sobu vešala o končiće
    Volela je ruže one jesenje ja sam joj
    Donosio
    Kad svenu stavljala ih je u neku kutiju
    Pitao sam je šta misli o ovom svetu
    Veruje li u komunizam
    Da li bi se menjala za Natašu Rostovu
    Svašta sam je pitao
    Ponekad glupo znam ja to i te kako
    Pitao sam je da li bi volela malog sina
    Recimo plavog
    Skakala je od ushićenja hoće hoće

    A onda odjednom padala je u neke tuge
    Ko mrtvo voće
    Ne sme i ne sme, ne bi to ona ni za
    Živu glavu
    Vidi ti njega, misli tek tako, kao da je ona
    Pala s Jupitera
    Ko je to recimo Zubac Pera da baš on a
    Ne neko drugi
    Taman posla, kao da je on u najmanju ruku
    Brando ili takvi
    Govorio sam joj ti si glupa ti si pametna
    Ti si đavo
    Ti si anđeo sve sam joj govorio ništa mi
    Nije verovala
    Vi ste muškarci rođeni lažovi vi ste hulje
    Svašta je govorila
    A padale su nad Mostarom neke modre kiše
    Stvarno sam voleo tu Svetlanu
    jedne jeseni
    Kad bi’ znao sa kim sada spava
    ne bi mu glava
    Ne bi mu glava jao kad bi’ znao
    ko je sada ljubi
    Ne bi mu zubi, ne bi mu zubi jao
    kad bi’ znao ko to
    U meni bere kajsije još nedozrele.

    1. Uporedite ove stihove sa onima “Ashik Ajsha”. U prvoj pesmi imash istinsku ljubav-strast-patnju. Ne postoji niko od nas, ko nije doziveo nesto slicno “Mostarskim kisama”. Pesnik postavlja zenu na PEDESTAL. Muskarci se udvaraju, zene flertuju i – BIRAJU.
      .
      .
      Ja napr. stalno neuspesno pokusavam da zaboravim moju gimnazijsku ljubav. Bili smo prakticno deca, a nikako da je i danas izbacim sa uma. Nosio sam joj knjige, dok smo setali izmedju drveca ispred skole. Ona je zadenula ruzu (koju sam joj doneo) u kosu, da bi mi na klupi saputala u uho; “La fleur n’est que pour un jour, et vous êtes – pour toujours” (Cvet je samo za 1 dan, a ti si – zauvek”.). Ima nesto charobno-vecno, kad zenu postavis na PEDESTAL, a ona uzvrati na sl. nacin.

      Ja sam u gornjem Perunicicevom tekstu video DIVNO DRUGARSTVO, dva coveka, koji dostigli vrh u svojim profesijama (bokser i kantautor), ali ocigledno nisu osetili pravu ljubav, nisu nasli druge polovine od sebe. Da jesu, nikad im ne bi palo da pisu stihove o zenama-zrdebicama, koje zude za svojim kurjacima.

      On je napisao stihove O SEBI: On je taj “pjesnik”, za koga “kuja” ili kako je vec zove ne zna da je “pjesnik”. Ona i ne zna da ce uci u besmrtnost pjesikovih stihova – KROZ NJEGOV KREVET u studentskoj sobi. “Kujin” muz navodno radi “za marke” u inostranstvu, a njoj treba “ljubav” – sto bi rekli – seks.
      Nije nista los taj pornografski sadrzaj. Pablo Naruda (dobio Nobelovu nagradu u 23-oj godini) u Siento poemas de amor (100 pesama ljubavi) ima predivne strastvene scene.

      Frederico Garsija De Lorka (Shpanski Ciganin) ima slichnu poemu:

      La casada infiel

      Y que yo me la llevé al río
      creyendo que era mozuela,
      pero tenía marido.

      {I odvedoh je na reku
      misleci da je nevina,
      ali – imala je muza}

      Fue la noche de Santiago
      y casi por compromiso.
      Se apagaron los faroles
      y se encendieron los grillos.

      {Bila je noc Santijaga
      i kao po dogovoru
      ugasise se lampe,
      a upalishe se svetlece bube}

      En las últimas esquinas
      toqué sus pechos dormidos,
      y se me abrieron de pronto
      como ramos de jacintos.

      Na zadnjem coshku
      dodirnuo sam joj uspavane grudi
      I odjednom su mi se otvorile
      kao buket zumbula

      itd. itd.

      El almidón de su enagua
      me sonaba en el oído,
      como una pieza de seda
      rasgada por diez cuchillos.
      Sin luz de plata en sus copas
      los árboles han crecido,
      y un horizonte de perros
      ladra muy lejos del río.

      Cela poema je vrsta divljenja muskarca pred zenskom lepotom, ali nikad je pesnik ne naziva kujok, zdrebicom, ili sebe strastvenim kurjakom.

      Razocaracu njih obadvojicu: Ovakve ljubane pesme nemaju buducnost. Reci su OSHTRE, PESNICHKE, a dusha pesnika je unistena, nije oplemecena ljubavlju zene, koju – vidi se on nije osetio. Ovo je na neki nacin njegova samoodbrana. On se tako sveti svim zenama, koje je zeleo, a nije mogao dobiti.

      Sex is oversold, over-rated {Seks je “preplacen”, previsoko rangiran.
      Sve ono sto je navodno Shobic doziveo sa “Ashik-Ajshom”, mogao je prosto da simulira obicnom masturbacijom. Ljubav, to je vec nesto – posebno. Nazalost ima mnogih, koji prodju kroz ceo zivot i ne osete je. To se desava, ne zato sto su oni ispod nekakvih nivoa (za svakog coveka ima zena – njegova druga polovina), koju samo treba naci. Problem je sto vecina zena i muskaraca su nesto kao brodovi, koji se stalno mimoilaze na puchini. Muskarci i zene cesto ne posvete paznju osobama suprotnog pola, koje sretnu, ali oni ne prodju tzv “Prvih 5 sekundi test”

      Taj test izgleda ovako: Svi mi imamo mapu u mozgu, formiranu nesvesno u toku vremena – koliko visok on/ona treba da bude, kakvu boju ociju, kose, kakva ramena/kukove, kakav oblik isklesanog lica itd

      Kad sretnemo bilo koju osobu suprotnog pola, mi nesvesno u prvih 5 sekundi skeniramo i uklapamo osobu u tu nasu mapu u mozgu.

      Upravo tu lezi problem. Da su on/ona dali drugoj osobi malo vise shanse, nasli bi za mesec, dva, godinu, da je to upravo ta njihova druga polovina (koju su odshkartirali za onih prvih 5 sek).

      1. Vesna je dole (par komentara ispod) rekla isto sto i ja, samo u daleko sazetijem obliku: “MIJO i ŠOBIĆU gdje su vam žene, djeca, prođe život?”

  2. Za duboko poštovanje su svojim djelom, ponašanjem… i Mijo i Šobić. Nisam znao da su se družili…al to sad kad pogledaš toliko ima smisla.Njih dvojica su nešto oko čega bi se mogao graditi i kulturni i moralni identitet ove nesretne zemlje… Al ona zato i jeste nesretna, jer su joj ovakvi Ljudi “sakriveni” zaglušujućom bukom koju prave ništarije i mediokriteti na sve strane.

  3. Прелеп текст, враћа над у наше дане детињства и искрених пријатељстава, треба да пишете и објављујете сваки дан овакве предивне приче!

    29
  4. Како сте ово лијепо и топло написали….одавно нема оваквих дружења међу људима.наша дјеца су нажалост ускраћена за већину правих,животних вриједности,а Ви као и Миладин сте остали великани међу свој7м народом.Благо томе ко’довијек живи,имао се рашта и родити !

    29

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *