Marović-Molotov: Crvena nit veze

Moram priznati da me je potresla nimalo naivna a veoma osnovana asocijacija koja se u meni javila čitajući na ovom portalu članak pod naslovom: „Medojević: Najjeftinije je hapsiti Marovićeve ljude“ i izjavu Medojevića – On je naveo da je Đukanoviću bilo najjeftinije da uhapsi ljude bliske Svetozaru Maroviću.

„Đukanović poznaje Marovića i vjerovatno je procijenio da mu je najjeftinije da hapsi njegove ljude, jer će se Marović najmanje naljutiti, a neće nešto posebno ni žaliti za svojim saradnicima sve dok je on na slobodi“, kazao je Medojević.

Užasnut sam jer sam shvatio da je Medojević, po svemu sudeći, sasvim u pravu i da već postoji užasajavući istorijski presedan koji nas svojom vezom sa Medojevićevim prepoznavanjem suštine budvanskih hapšenja mora zabrinuti.

Upoznaću vas sa jednim ovdašnjim nedavnim sudskim aktom (izbjegavajući da iz razumljivih razloga, navedem imena i direktno prepoznavanje slučaja) ali posjedujem kompletni sudski zapisnik o postupku ovdašnjeg sudije u jednom krivičnom postupku. Taj krivični postupak i pomenuti istorijski presedan vezan za hapšenje Marovićevih ljudi su u direktnoj logičkoj vezi jednog doba i jednog Vođe.

Tokom krivičnog postupka u današnjoj Crnoj Gori sudija (ne na svoju inicijativu ali je predstavlja kao takvu) odlučuje se u sred toka glavne rasprave da okrivljenog za jedno krivično djelo manjeg značaja, podvrgne psihijatrijskom vještačanju, takozvanim (pravno-stručnim izrazom) naređenjem za vještačenje.

U tom Naređenju piše doslovno da psihijatar ima zadatak da utvrdi (između ostalog) za okrivljenog „„…i da li je mogao da shvati značaj svog djela i da upravlja svojim postupcima, u vrijeme izvršenja krivičnog djela.“! Problem je u tome što do tog trenutka a ni kasnije nije bilo sudski utvrđeno da je okrivljeni uopšte počinio djelo koje mu se pripisuje, a kamo li da li je uopšte u pitanju krivično djelo pa čak i da je sama radnja učinjena od strane okrivljenog!

Sudija je time prejudicirao KRIVICU (izrazom „svog“ djela“ u naredbi za vještačenje) i time direktno krivotvorio član 153. tačka 4. Zakona o krivičnom postupku, gdje stoji
„(4) Ako vještaci ustanove da je duševno stanje okriv jenog poremećeno, odrediće
prirodu, vrstu, stepen i trajnost poremećenosti i dati svoje mišljenje o tome kakav je uticaj takvo duševno stanje imalo i kakav još ima na shvatanje i postupke okrivljenog, kao i da li je i u kojoj mjeri poremećaj duševnog stanja postojao u vrijeme izvršenja krivičnog djela.

Ako se uporedi rečenica iz sudijske naredbe o vještačenju i zakonska formulacija, odmah se vidi da u zakonu ne stoji (niti smije stajati nešto što još nije utvrđeno) „svog djela“! Psihijatar-vještak je idući za sudijskim naređenjem (ali opravdano je vjerovati da su i sudija i vještak išli za NAREĐENJEM NEKOG MOĆNOG VAN SUDA), u svom nalazu takođe prejudicirano „osudio“ okrivljenog napisavši da je „djelo okrivljenog počinjeno iz paranoičnih „itd. razloga, nakon što je „utvrdio“ da je okrivljeni „paraniočan i neuračunljiv“ itd.

Naveo sam najnužnije i najvažnije detalje ovog slučaja zbog prejudiciranja krivice i krivotvorenja zakona od strane i sudije i vještaka psihijatra.

Glavno pitanje i užasavajući odgovor jesu: ko je tako radio u prvoj polovini prošlog vijeka na likvidaciji političkih protivnika ili umišljenjih protivnika?

Vratimo se zaključku i tvrdnji Nebojše Medojevića: .„Đukanović poznaje Marovića i vjerovatno je procijenio da mu je najjeftinije da hapsi njegove ljude, jer će se Marović najmanje naljutiti, a neće nešto posebno ni žaliti za svojim saradnicima sve dok je on na slobodi“,

Polina Žemčužina bila je supruga Predsjednika Komesarskog Savjeta i kasnijeg ministra inostranih poslova Sovjetskog Saveza Vječeslava Molotova, najbližeg Staljinovog saradnika. Sama Polina, veoma obrazovana žena, bila je i najbolja prijateljica Staljinove žene, Nadežde Alilujeve koju je morala često tješiti nakon žestokih svađa Nađe sa suprugom Josifom. Nakon jedne od takvih užasnih svađa, Nadežda Alilujeva je izvršila čak i samoubistvo. Istoričari tvrde da je nakon toga, po značaju, bračnoj vezi sa Molotovim i harizmi Polina Žemčužina faktički bila ono što se danas kaže „prva dama“ jedne zemlje.

Međutim, svima je i tada i nama danas znano da je Staljinova „milost“ bile veoma nepouzdana, prevrtljiva i nepredvidljiva. Polina, osim što je bila supruga ministra inostranih poslova, bila je i jevrejskog proijekla pa je kao takva bila je i član „Jevrejskog Antifašističkog Komiteta“ koji je organizovao Staljin a čiji su članovi bile najitaknutije ličnosti tog doba u Sovjetskom Savezu, kao što je i pisac Ilja Erenburg.

1948 u Moskvu je za ambasadora Izraela došla čuvena (kasnije kao premijer) Golda Meir koju je, između ostalih, na aerodoromu dočekala i Polina Žemčužina. Tom prilikom se Staljinu učinjelo da se prisutan jevrejski narod na dočeku izraelskog ambasadora previše oduševljavao što je u njemu izazvalo paranoju zbog koje je likvidirao čitav Jevrejski Antifašistički Komitet (osim Ilje Erenburga). Sibirska žrtva je bila i Polina Žemčužina „zbog veleizdaje“ a da njen suprug, Vječeslav Molotov nije smio ni prstom mrdnuti da je spasi a kamo li nešto reći Staljinu. 

Džugašvili se, kažu, morbidno iživljavao na njegovim čuvenim pijanskim terevenkama sa svojom kamarilom izazivajući indirektno Molotova ne bi li kod ovoga, svojim podozrivim okom, primjetio eventualno i najmanje negodovanje ili žalost za sudbinom supruge.

Naveo sam dva paralelna primjera iz dva različita doba i dvije različite zemlje i Medojevićevo uočeno ponašanje domaćeg tehnologa vlasti koje izaziva tihu i dramatičnu jezu koja vam se penje uz kičmu čim asocirate sudbine Vječeslava i Svetozara.

Znali smo da će Berane biti zaista katastrofalne za Marovića jer je gurnut na političko tlo po kome ne umije ići (izborna kampanja). „Tehnolog“ je takođe sigurno znao da je Marovićevo mjesto samo u političkim udobnim salonima ali je ipak pogriješio a za uzvrat sada ima i „žrtvenog jarca“. Očigledno se ne isplati biti prijatelj Svetozara Marovića!

Još samo nešto što nije direktno u kontekstu ali izaziva pažnju svojom velikom malenkošću u mutnim crnogorskim političkim vodama!

Ima samo jedna (grupa?) osoba koja je to dobro i odavno znala: Branko Vojičić! Kada se čita njegova „kupusara“ od knjige „Rat za mir“, jasno se vidi da on svu žestinu napada svaljuje (neočekivano) na salonskog Marovića a, suštinski, abolira terenskog Đukanovića odgovornosti za ratnu kampanju na Konavlima. Ako ko od vas pročita taj Vojičićev „esej“ od novinskoh članaka, neodoljivo će steći utisak da je Đukanović bio „jagnje“ pri „jastrebu“ Maroviću, što je nevjerovatno! 

Uostalom, Vojičićevo „plivanje“ u svim vodama i uzdizanje iz svih političkih vrtloga u svim vremenima upućuje na zaključak da je on jedna iz specijalne grupe osoba koja će u svakom pogledu nadživjeti čak i Đukanovića…

Obratite pažnju na Vojičićevu sudbinu i u budućim događajima, pa i onda kada Đukanovića & kompanije više i ne bude bilo na političkoj sceni ove Crne Gore!