Ljubav i interesi

Piše: Jovan Lakićević

U pravoj poplavi političkih ( i logičkih) besmislica kojima je ispunjen savremeni medijski prostor na planeti Zemlji, jedna zaslužuje posebnu pažnju. Riječ je o floskuli da u politici (što će reći i u geopolitici) nema ljubavi i da su tu važni i odlučujući samo – interesi!
Može li biti?
Ova, blago rečeno čudna floskula, s kojom smo se takoreći saživjeli i koju koristimo u svakodnevnoj kvazipolitičkoj retorici, stigla nam je, kao i mnogo toga, prije i poslije, sa Zapada.
Zanimljivo je da je svojevremeno nijesam našao kod jednog od znamenitih političkih filozofa i teoretičara geopolitike, iz petnaestog vijeka, Nikole Makijavelija!
Moguće je i da sam omašio.
Ali, uopšte ne sumnjam da su u svakodnevnom brbljanju, koje se, zaista, ne može više slušati, omašili njeni protagonisti. Ne papagaji (pametne ptice), nego obične političke vrane!
Kakvi, gospodo, i čiji interesi? I da, uzgred, postavim banalno pitanje: zar se interesi, pa i politički, recimo, ne mogu, u jednom času, podudariti sa elementarnim hrišćanskim pojmom – ljubavi? Pojmom koji je u osnovi Pravoslavlja, od ljubavi prema Bogu, do ljubavi prema bližnjem, ljubavi među ljudima, plemenima i među narodima…
O tome, naravno, ne razmišljaju najčešći korisnici ove floskule, ni nazovi političari, ni njihovi „analitičari“… Neki od njih nam propovijedaju kako se, zarad golog opstanka, moramo uzdati „use i u svoje kljuse“.
Ne mogu da kažem da zvuči sjajno, ali, zvuči – poznato. Još kad bi nam rekli kako danas izgleda to naše uzdano kljuse… To „kljuse“ su poslednje tri decenije mnogi zajahali, ali od toga srpski narod, ni u Srbiji, ni u mojoj postojbini, Crnoj Gori, nije imao mnogo vajde…
Srbija, uprkos svemu što joj rade zapadni zlikovci, uključujući i apsolutnu amputaciju Kosmeta, i dalje ne skreće sa europskog puta!
Dugo sam mislio da ponešto znam o politici i geopolitici, kao srpski novinar, pa potom kao političar u „jednoumlju“, ali sad vidim da o mnogo čemu nijesam imao pojma!
Mislio sam, takođe, da moral u svakoj oblasti društvenih odnosa, pa i u politici, mora biti osnovna odrednica ponašanja, sve dok nijesam čuo Z. Đinđića, kome se nikako ne može poreći rijetka politička pamet i inteligencija:
„Kome je do morala, nek ide u crkvu!“
Ja sam to učinio prije nego što sam njegov uput čuo.
Veoma mi je poznato kako političari (čudan soj novijeg vremena), rezonuju. Ali, prihvatanje već rečene floskule o ključnim „interesima“ u politici, zavređuje makar površan osvrt. Može da zvuči i kao pitanje. Recimo, koji je bio interes Ruske imperije da sačuva Crnu Goru, bez Primorja , barem tri vijeka od pokoravanja i dominacije Otomanskog carstva?
Ili, recimo, koji je bio „interes“ carske porodice Romanovih da izgube i krunu i živote, da bi, uz ostalo – pomogli Srbiji, početkom Prvog velikog rata?
Da li je„interes“ bio ono što je tri dana prije upokojenja izdiktirao kao zavjet svojim Crnogorcima i Brđanima, sveti Petar Cetinjski , sekretaru Milakoviću:
„Ko pokuša da nas odvoji od jednovjerne i jednorodne ruske braće, prokleto mu pleme i sjeme, proklet bio tri puta i tri hiljade puta, od njega živog meso otpadalo…“
Nećete mi reći da je tu, osim mnogopominjanih interesa, bilo i malo bratske ljubavi…
To, za razliku od nas Srba, zna sve više Rusa. I da su oni, kao narod, krenuli od Vinče i Podunavlja, na sjever i sjeveroistok Evrope prije tri i po hiljade godina… Da smo, dakle, ne „dva bratska“, već jedan isti, slovenski, a danas pravoslavni narod!
Za godinu dana, a možda i prije, biće nam jasno da se naša braća Rusi, prema svojoj srpskoj braći na Balkanu, odnose, ne prema floskuli sa početka teksta, već prema svojoj, iskonskoj bratskoj ljubavi!