Lično: Neizgovoreni izgovori

Piše: Emilo Labudović

Teško je biti čovjek.

Preteško je breme ljudskosti koje treba nositi dan i noć, kroz bonace i nevere života, putevima i stranputicama, pa mnogi poviju leđa i saviju kičmu. Lakše je, kažu, biti junak i heroj jer za to je potrebno samo malo ludosti i odvažnosti u jednom trenutku dok je za zvanje čovjeka, onakvog kakvog ga je definisao Gorki, toga potrebno u svim trenucima, kod svih izazova i pred svim problemima. Istorija je, međutim, nemilosrdna i krajnje rigorozna. Na njenim stranicama i u njenim hronikama ima mjesta samo za egzemplare sa dna ili sa vrha ljudskog stabla u jednom vremenu. Obični ljudi, oni daleko od svjetala društvene pozornice, oni pravi podvižnici u vječitoj borbi sa životom, mase dobrih, poštenih i predanih samo su potrošna roba u ropotarnici života. Pamte se i pišu samo heroji i kukavice, oslobodioci i izdajnici, dželati i žrtve, vojskovođe i špijuni: sve između je – između.

Teško je biti čovjek.

I ne isplati se uvijek, bolje rečeno: rijetko kad. Mada na skali moralnog zauzima sam vrh, na skali profanog se takva odrednica najčešće svrstava među budale, gubitnike, luzere… Na mnogo većoj cijeni su oni koji su se „snašli“, iskoristili priliku, „unovčili“ znanje i zvanje, pregazili potok iskušenja, zajahali na nečiju grbaču, isplivali i popeli se na vrh. Teško je biti, a još teže ostati, čovjek jer za takvu odluku postoji samo jedan „izgovor“ – ne mora se, ali je moralno!!! Taj „izgovor“ se ne izgovara, ne telali se, njime se ne maše, povodom njega se ne sazivaju pres – konferencije, njime se ne pune stupci novina. On se jednostavno podrazumijeva. Izgovora za ono drugo ima sijaset. I oni se baš zbog toga moraju „izgovarati“, isticati, objašnjaati, umotavati u što svjetlija pakovanja, bojiti što ružičastijim bojama. Ti izgovori kojima se pravda raskorak između ljudskog i moralnog, i onog drugog, profanog i korisnog, duboka i mračna provalija između dva svijeta, upravo zbog te dubine i tog mraka moraju biti što glasniji, kolosalniji. Baš zato što su im povodi često lukrativni i niski, moraju biti pravdani razlozima visokih ciljeva, dubokih spoznaja, novih saznanja koja „otvaraju nove oči“, itd, itd…

Teško je biti i ostati čovjek jer su izazovi brojni i svakodnevni. Tom đavoljem iskušavanju mora se odupirati svuda i na svakom koraku. Ono drugo je mnogo lakše. Samo je potrebno da čovjek nađe izgovor u sebi (ponuda je zaista kao „švedski sto“) a za javnu prezentaciju unutrašnjih pobuda prilika je i više nego dovoljno. Ono ljudsko se ćuti i trpi – jer tako mora; ono drugo se glasno govori, objašnjava, zavlači za Goleš planinu i uvija u trice i kučine – jer tako treba. I tako, oni prvi su uvijeni tišinom, anonimnošću, masom… oni drugi su javni, imenovani i pod reflektirima. Prvi često ne odlučuju ni o čemu do samo o svojoj časti i obrazu,  oni drugi su često tas koji vagu bilo koje vrste pretežu na drugu, uglavnom krivu i do tada gubitničku, stranu. Ono prvo je često preskupo jer nema cijenu, ono drugo je, i kad je najskuplje – jeftino, jer ima cijenu.

Teško je biti čovjek jer se to često ne vidi. Valjda zato što je očekivano i podrazumijevano stanje, gubi se u mnoštvu, ostaje u sjenci, neprepoznato i nepriznato i od najbližih. Ono drugo je često pred kamerama, uz fanfare i barjake. Cijena prvog je nesamjerljiva, cijena drugog se kreće od polovine rezervoara goriva, „Volijevog“ tankog sendviča i limenke „nikšićkog“ piva pa do šestocifrenih iznosa u „evrićima“, skupih stanova, jeftinih kredita, „lezi lebe da te jedem“ poslova, funkcije, službenog automobila ili ambasadorske destinacije. Kraće rečeno: ono prvo nema, ovo drugo ima bezbroj cijena ali na kraju se uvijek ispostavi da je – u bescijenje.

Teško je ali je časno biti čovjek. Ne plaća se, ne priznaje se, ne isplati se, ali ima jednu nenadoknadivu vrijednost: mirno se spava, uspravno hoda, gleda se naprijed i ne skreće pogled ni pred kime.Ono drugo je, na prvi pogled, lakše, pod uslovom da je unutrašnji izgovor dovoljan da umiri savjest. Mada je, savjest u ovom drugom slučaju često u deficitu i nadomješta se suficitom privilegija.

Teško je biti čovjek, ali „to tako gordo zvuči“!

Teško je biti čovjek, lakše je biti Seferović!

Pročitajte JOŠ:

„Ne stajem. Trčim pravo na Pavelića. Dođem na dva-tri metra i pucam. Jednom. Drugi put!“