Leposavić za IN4S: Crna Gora je privatna država bazirana na srbofobiji

Crna Gora je privatna država koja postoji radi sirove ekonomske eksploatacije resursa od strane njenih vlasnika, a jedini politički program koji je stvaran i kojim se opravdava cilj njenog postojanja jeste srbofobija, kazao je u intervjuu za IN4S Vladimir Leposavić, doktor pravnik nauka i autor knjige „Uhvaćeni u vršenju svojih prava“.

Prema njegovim riječima, Srpska pravoslavna crkva, koja ove godine obilježava 800 godina svog postojanja, porodila je Crnu Goru i provela je za ruku kroz vjekove iskušenja do uopšte mogućnosti da postane država.

-Ali, pošto je Crkva svjedok crnogorskog oceubistva u kulturnom i duhovnom životu naroda, treba je ukloniti, kazao je Leposavić.

U Vašoj knjizu „Uhvaćeni u vršenju svojih prava“ govorite o pojmu „etnocentrizam“ i pišete da upravo on može da predstavlja izvorište za konflikte na jednoj teritoriji. Da li možete čitaocima portala IN4S približite o čemu se tu radi?

-Etnocentrizam je stara pojava kojoj su savremeni ekonomsko-politički mehanizmi omogućili da se razvije i ispolji u svom najgorem obliku; primjer tome su rasistički režimi, nacistički i ustaški pogromi iz sredine prošlog vijeka, ali i brojne druge politike i prakse. Inače, etnocentrizam predstavlja ubijeđenost u superiornost sopstvene grupe i nacije u odnosu na ostale, što unaprijed legitimiše diskriminatorske i nasilne postupke. Polazi se od bezazlenih pojedinačnih predrasuda koje nastaju zahvaljujući činjenici da ljudi žive izolovano, a u različitim društvenim grupama gdje pripadnost grupi nikad ne prestane da bude uslov čak i fizičkog opstanka pojedinca. To su stavovi kojima se stvarnost iskrivljeno pojednostavljuje, već prema potrebama i mogućnostima pripadnika jedne zajednice. Takvi stavovi lako prerastu u kolektivne halucinacije, bilo da su sami sebi cilj ili tako što su manipulisani da, snagom svoje masovnosti i lakomislenošću svoje pokretljivosti, služe drugim i tuđim ciljevima.

Univerzalne garancije slobode neograničenog nacionalnog i svakog drugog opredjeljivanja su učinile da nacionalna pripadnost može biti stvar lične odluke i ambicije nezavisno od objektivnih obilježja te pripadnosti. Time je broj potencijalnih međunacionalnih sukoba samo uvećan, a postalo je moguće i da čitave nacionalne egzistencije budu zasnovane na složenim psihičkim strukturama ili ličnom koristoljublju, što su situacije u kojima je negativan odnos prema pripadnicima drugih grupa gotovo zagarantovan.

Zbog svega toga, etnocentrizam, kao pojava koja se nikada ne može sasvim izbjeći, svjedoči o tome da se najveći broj nacionalnih sukoba tiče saznajnog i psihološkog, i nastaje usled nedovoljne obrazovanosti koja održava tzv. motivaciju pomanjkanja. S druge strane, privrženost sopstvenom narodu i otadžbini, koja je lišena nužde i rasterećena zabluda, predstavlja potpunu i jedinu pravu slobodu. To dostići nije jednostavno, ali težiti drugome nije vrijedno.

Kosovski zavjet ne može da slavi poraz

Pitanje Kosova takođe obrađujete u svojoj knjizi i Vi se pozivate na „kosovski zavjet“ i Andrićevu „lozinku našeg naroda“. Kako kao pravnik tumačite nedavno stvaranje tzv. Kosovske vojske i dan kada je „umrlo međunarodno pravo“ zbog nepoštovanja između ostalog rezolucije SB UN 1244.

-Andrić je Njegoševu poruku „Neka bude što biti ne može!“ nazvao „lozinkom našeg naroda“, imajući u vidu neprolazeće tegobne istorijske okolnosti i nastojanje srpskog naroda da opstane i održi sebe uprkos svim izazovima. To je istovremeno i jedno od značenja koje sobom nosi kosovski zavjet: vjera u podvig, u to da se poraz može preokrenuti u žrtvu i zalog za novu pobjedu, vjera u to da možete biti bolji nego što jeste, pogotovo bolji od onoga što vam drugi kažu o vama ili kako vas zavojevač ocijeni ili, danas, zainteresovani kupac procijeni. Iako je riječ o filozofskoj ideji koja nužno ne počiva na egzaktnim istorijskim činjenicama, kosovski zavjet pripada istoriografiji mnogo više nego bilo kakvoj mitologiji. I on ne slavi poraz, kako to danas vole da prokažu oni koji ne mogu ili ne žele da razumiju. Kosovski boj, u koji se pošlo 1389. godine, donio je pobjedu nekoliko vjekova kasnije, kada su Srbi, početkom 19. vijeka ustali na noge i, između dva velika carstva, obnovili svoju državu. Tako nešto ne bi bilo moguće da nije postojala snažna svijest i u njoj stotinama godina sačuvana volja. Jer, Otomanska imperija bi neizbježno zavladala srpskom teritorijom, ali narod ne bi sačuvao svoj duh i identitet da nije bio vođen zavjetom. To najbolje opisuje Miloš Crnjanski kada kaže da je u srpstvu nestala svaka organizacija, ali ne i ona duhovna, da se „i kroz smrti, stvara ono što je, za vreme našeg oca i dede, počelo da se radi“, zbog čega je narod bio sposoban da svoje ponovno rođenje dugo „smišlja, žudi, i u niskom životu, a u dugotrajnoj patnji, u određenom trenutku, ispuni“.

Zbog toga, kao što kosovski zavjet nije bio pitanje jedne bitke, tako ni danas Kosovo nije samo pitanje dijela državne teritorije. Riječ je o odluci da li će se nastaviti borba za nezavisnost i nacionalno održanje, da li će se promijeniti ekonomska, razvijati kulturna i uopšte voditi populaciona politika ili će narod i država biti prepušteni globalističkoj struji u kojoj će imati ulogu pasivnih posmatrača tuđeg odlučivanja o svim svojim budućim interesima i potrebama. Nepriznavanje Kosovu nezavisnosti stečene albanskim terorizmom i NATO agresijom je najprije stvar kućnog vaspitanja i elementarnog ličnog morala, a zatim i pitanje nacionalnog interesa i prava i pravde.

Formiranje vojske Kosova je samo jedan u nizu pritisaka na Srbiju kako bi se odrekla svojih interesa i prava koja imaju sve druge nezavisne zemlje i narodi. Time jeste pogažena Rezolucija Savjeta bezbjednosti UN 1244, tim prije što je njome teritorija srpske pokrajine demilitarizovana i stavljena pod privremenu međunarodnu upravu, a do povratka srpskih legalnih snaga. Međutim, ta Rezolucija je prekršena još 2008. godine kada je većina članica EU i NATO priznala samoproglašenu nezavisnost albanskih vlasti na Kosovu i Metohiji. Važenje međunarodnog prava, barem za Srbiju, je suspendovano još 1999. godine i to NATO bombardovanjem koje nije bilo odobreno od strane Ujedinjenih nacija niti je predstavljalo samoodbranu, a u kojem su grubo prekršena i pravila međunarodnog humanitarnog prava o zabrani upotrebe određenog oružja i o obaveznoj zaštiti civilnog stanovništva i objekata koji nisu u vojnoj upotrebi – a da za to niko nije odgovorao.

Međunarodno pravo je lišeno mogućnosti primjene i time svedeno na međunarodni rečnik pojmova, ali ni to nije beznačajno, jer još uvijek možemo stvari da nazovemo pravim imenom. Rat na Kosovu je trebalo da bude inauguracija novog međunarodnog poretka bez čvrstih pravnih pravila, ali je prerastao u veliki sukob koji se sada, manje ili više otvoreno, neprekidno odigrava na svjetskoj sceni. Nedavno je „Forin Polisi“ ocijenio rat na Kosovu kao „kratko proživljen momenat unipolarnog svijeta“ koji je unio nepovjerenje u međunarodne odnose i probudio Kinu i Rusiju. Dakle, sadašnja dešavanja na Kosovu su posledica međunarodnog poretka čija konstrukcija očigledno nije uspjela i koji jenjava. Važno je da srpske političke elite to razumiju. Što se tiče vojske tzv. Kosova, to za Srbiju u ovom momentu nije presudno važna činjenica. To, kao ni generalne probe velikoalbanskog državnog projekta, ne treba ikoga da čudi. Nas treba da začudi kako se dogodilo da uopšte razmišljamo, a kamoli da razgovaramo o priznanju nezavisnosti albanskih terorista u južnoj srpskoj pokrajini.

Svi problemi polaze od stvaranja Jugoslavije

Šta su Srbi dobili od Jugoslavije i da li im je položaj nepovoljniji u odnosu na period prije?

-Svi veliki problemi sa kojima se danas suočava srpski narod i država direktna su posledica odluke da se stvori Jugoslavija i zakorači u takav jedan istorijski bezdan. Žrtvovano je praktično sve – od sopstvenog imena, preko tradicije i duhovne kulture do elementarnih nacionalnih i državnih intersa – da bi se „odozgo“, kao da je u pitanju eksperiment, gradila troimena država naroda koji tek treba bude obrazovan. Srbija je, uoči stvaranja Jugoslavije, posle velikog stradanja, bila pred svojim nacionalnim i državotvornim vrhuncem, da bi iz nje, rasturene, izašla kao država bačena na koljena sa narodom slomljenog duha. Iako jedina zemlja-pobjednica Velikog rata, samo je Srbija zbog zajedničke države izgubila posjedovane teritorije, dok su ostale jugoslovenske teritorije prvi put u istoriji postale države, poput Makedonije, Slovenije ili Hrvatske, ili su značajno uvećale svoju državnu teritoriju, kao što je slučaj sa Crnom Gorom. Kako je to naglasio Vladeta Jerotić, iskorijenjivanje srpskog naroda, kakvo se nije desilo nikada prije, „počelo je 1918. godine, stvaranjem nesrećne zajednice južnoslovenskih naroda“. O kakvim je posledicama riječ, pored svega ostalog, svjedoči to da se i 30 godina posle raspada Jugoslavije nosimo sa kultom vođe, i to slaboumnog, komunističkog tipa koji je ukinuo meritokratiju, a umjesto izgradnje pravne države i jakih institucija, razgranao sve oblike podaničke političke kulture i onemogućio društvu da ostvari istinski napredak.

Nisu dobre, a ni baš ispravne ocjene o tome da je avanturizam sa Jugoslavijom predstavljao nekakvo optimalno političko rešenje u datim okolnostima, gdje su konačno svi Srbi mogli da žive u jednoj državi; jer nisu mogli da žive. To su, zato, prije kvazi-analitičke poštapalice koje samo produžavaju opsjenu. Na teritoriji današnje BJR odn. Sjeverne Makedonije, koju su Srbi povratili iz turske vlasti, danas praktično nema Srba, a Srpska pravoslavna crkva je pod progonom od komunističkih, jugoslovenskih dana. Srbi su protjerivanjem svedeni na minimalan broj u Hrvatskoj, a isto tako i u bošnjačkom dijelu BiH i na Kosovu i Metohiji. Iako nisu nužno morali ostati van granica Kraljevine Srbije, oni Srbi koji bi se našli u toj situaciji teško da bi doživjeli goru sudbinu od ove koju su u zajedničkoj državi iskusili kao žrtve raznovrsnih genocida i etničkih čišćenja. Konačno, Srbi u Mađarskoj danas uživaju sva ona nacionalna prava koja su im uskraćena u Crnoj Gori, kao što je položaj Srba u Austriji neuporedivo bolji od onog koji imaju njihovi sunarodnici u Sloveniji i pogotovo u Hrvatskoj.

Važno je imati ove činjenice stalno na umu, kako bi se izbjeglo dalje zabluđivanje i nove greške, a zbog toga što je upravo srpski politički vrh najodgovorniji za stvaranje jugoslovenske države. Već je čuvenom Niškom deklaracijom iz 1914. politički žonglirano logikom i smislom kad je spojena „rešenost srpskog naroda da istraje u svetoj borbi za odbranu svoga ognjišta i svoje slobode“ sa proklamacijom da se ta borba „ujedno vodi za oslobađanje i ujedinjenje i svih Hrvata i Slovenaca“. Dokaz da ova istorijska i životna lekcija nije naučena jeste ponavljanje gotovo iste greške bezuslovnim opredjeljivanjem za pristupanje Evropskoj uniji. U tom smislu, domaćoj eliti nedostaje i to da razumije da se istorija ponavlja, ali nikada na sasvim isti način i u identičnim formama.

Gledajući situaciju u Crnoj Gori, lako je uočitu koliko su Srbi obespravljeni. Šta je po Vašem mišljenju rešenje i da li je Ustav mrtvo slovo na papiru, kada se govori o jeziku, pismu…

-Crna Gora je privatna država koja postoji radi sirove ekonomske eksploatacije resursa od strane njenih vlasnika i jedini politički program koji je stvaran, a kojim se opravdava cilj njenog postojanja, jeste srbofobija. Najistaknutiji primjerci darvinizma među domaćim komunistima su prepoznali duh vremena u kojem je novi prodor na istok oglasio svako buduće žrtvovanje Srba na tom putu kao „kolateralnu štetu“ zbog koje se neće zakonski odgovarati. Ustav i cjelokupni pravni sistem služe isključivo održavanju dominacije manje grupi ljudi na vlasti nad ostatkom stanovništva. Sve ostalo je dio mimikrije i sporadičnih pokušaja usamljenih pojedinaca koji se u vladajućem mentalitetu neprosvećenog apsolutizma nazivaju još i nepametnim.

Sistemska diskriminacija Srba počiva na ekonomskim privilegijama i negativnoj selekciji koja omogućava ličnu promociju i brzo rešavanje materijalnih pitanja buduće nestručnog i neetičkog liderstva. Manji dio struktura vlasti je isključivo motivisan asimilacijom srpskog naroda, ali ostatak nesavjesno pristaje i na taj epilog. Nažalost, takva formula nacional-socijalizma je u istoriji već pokazala do kakvih posledica može da dovede.

Srbi su najbrojnija nacionalna manjina u građanskoj državi bez dominatne većine koja zbog nacionalne diskriminacije ne može da ostvari svoja osnovna ljudska prava. Potpuno su isključeni iz državnih organa i javnih ustanova, oduzeto im je pravo na javnu upotrebu svog jezika i zabranjeno korišćenje sopstvenih nastavnih i obrazovanih programa. Javna glasila i mediji sprovode politiku izopštavanja i ponižavanja srpskog naroda, uz krivotvorenje istorijskih činjenica i eliminisanje ili prisvajanje spomenika srpske nacionalne kulture i identiteta, dok se Srbima ograničava sloboda govora, a njihovi predstavnici protjeruju iz zemlje. Kada primjedbe na ovakvu situaciju učestaju, Srbi se pozivaju da uđu u vlast; u ostatku im se poručuje da napuste zemlju. Samo se ne govori o njihovoj obespravljenosti. Pojedini politički i intelektualni krugovi ponavljaju o pomirenju, iako nije riječ o svađi nego o krađi. Borba Srba za svoju ravnopravnost može da donose slobodu i građanima ostalih nacionalnosti. Od te borbe i ravnopravnosti, očigledno, zavisi i opstanak Crne Gore kao države; iako jednostavna misaona operacija i bezopasna politička računica, njoj crnogorski političari i intelektualci još uvijek bojažljivo prilaze.

Borba da se Srbima vrate oduzeta prava i ravnopravnost znači mogućnost da se oni uključe u rešavanje svih ostalih životnih i političkih problema i pitanja. To bi bilo rešenje, prije nego afektivno i slavohlepno političko promišljanje i djelovanje čije posledice trpi jedva opstajući narod. Delikatne okolnosti u kojima se nalazi srpski narod u Crnoj Gori zahtijevaju da se velika količina ličnog političkog voluntarizma zamijeni saradnjom i jedinstvom svih relevantnih političkih, naučnih i kulturnih subjekata koji bi zajednički definisanali strategiju ciljeva i metoda, ostvarili veze sa građanima koje predstavljaju, ojačali međusobne veze, uveli odgovornost i podigli kvalitet, ozbiljnost i efikasnost svog rada i djelovanja. Ovo je lakše reći nego učiniti, ali sve drugo su srpske elite u poslednjem vijeku već probale i to nije donijelo nimalo dobre rezultate.

Kako Vi sa pravne strane analizirate situaciju da je režim najavio konačni „obračun“ sa Srpskom pravoslavnom crkvom u CG i to što ima apetite da krene u otimanje crkvene imovine?

-Odnos prema Srpskoj pravoslavnoj crkvi pokazuje da crnogorska vlast nema namjeru da ostavi narod na miru, kad ga je već ostavila bez prijatelja i ekonomske budućnosti. Ne postoje nikakvi evropski i građanski standardi, nema se skrupula u odnosu prema osnovnim vrijednostima civilizovanog života i u tome se nema granica. Zbog toga što nije htjela da prestane da bude srpska ili da bar manje bude Crkva, najstariju narodnu ustanovu ne spašava progonostva ni to što ona uopšte nije politička organizacija niti se bori za osvajanje vlasti.

Ona je, međutim, poslednja brana dovršavanju asimilacionog procesa u Crnoj Gori i stavljanju tačke na projekat nacionalnog inžinjeringa. Srpska pravoslavna crkva, koja ove godine obilježava 800 godina svog postojanja, porodila je Crnu Goru i provela je za ruku kroz vjekove iskušenja do uopšte mogućnosti da postane država. Ali, pošto je Crkva svjedok crnogorskog oceubistva u kulturnom i duhovnom životu naroda, treba je ukloniti. Nema nikakve sumnje da impuls dolazi izvana i da strani donosioci odluka i drugi nepomenici snažno savjetuju neutraliozovanje društvene i kulturne uloge Srpske pravoslavne crkve i njeno stavljanje pod totalnu kontrolu. Kako je crnogorska vlast opstala zahvaljujući ispunjavanju naloga i pažljivom osluškivanju svih budućih namjera svojih zapadnih arbitara, i kako je ostanak na vlasti jedini moto političkog života, Crkva je sasvim legitimna meta.

Vlada Crne Gore je, posebnim sporazumima, regulisala svoje odnose sa Rimokatoličkom crkvom i Islamskom zajednicom, ali ne i sa većinskom, Srpskom pravoslavnom crkvom. Stoga Vlada od 2015. godine priprema usvajanje Zakona o vjerskim zajednicima koji bi se, praktično, odnosio samo na SPC, a iz razloga što bi prethodno sklopljeni sporazumi sa Rimokatoličkom crkvom i Islamskom zajednicom u odnosu na pomenuti Zakon imali posebnu pravnu snagu i posebnu primjenu kao leges specialis. Takvim Zakonom vlast želi sebi da pribavi pravo određivanja sjedišta Crkve i njenih obilježja, kao i pravo kontrole izbora episkopa. Vrhunac ovog bezumlja jeste namjera da se od SPC oduzme njena imovina i prevede u državnu svojinu – kako bi državni organi odlučivali o tome ko će držati vjerske službe, kako će te službe izgledati i, vjerovatno, koji vjernici će moći da im prisustvuju. Ovo nije samo kršenje univerzalno garantovanih vjerskih prava i sloboda vjernika SPC u Crnoj Gori, već i kršenje prava svojine i privatnog vlasništva njenih građana – fizičkih i pravnih lica. Eparhije srpske pravoslvne crkve su upisane u javne evidencije Crne Gore kao punopravni vlasnik svojih crkava, manastira i drugih nepokretnih i pokretnih stvari.

Argument crnogorske vlasti za sprovođenje pravnog nasilja glasi da imovina SPC, koja je izgrađena prije stvaranja jugoslovenske federacije zajedničkim ulaganjima i javnim prihodima, treba da bude prevedena u vlasništvo države. Prvo, današnja Crna Gora nema nikakav istorijski, politički niti pravni kontinuitet sa Crnom Gorom iz perioda prije 1918. godine. Današanja država Crna Gora je međunarodnu nezavisnost stekla 2006. godine i tada primljena u članstvo UN. Crna Gora nije pravni naslednik tj. univerzalni sukcesor prethodne države SR Jugoslavije odnosno Državne zajednice SCG. Drugo, čak i kad bi pomenuti pravni kontinutet postojao, kao što vidimo da ne postoji, nije dozvoljeno zahtijevati oduzimanje prava svojine zbog toga što je svojina stečena ulaganjima građana, pa i ulaganjima same države prije ravno 100 i više godina. SPC je, kao je to uobičajeno, gradila svoje hramove od sopstvenih prihoda i donacija svojih vjernika i ostalih građana. Sva ulaganja i svi prihodi koji su bilo kada dati Crkvi predstavljaju pojedinačne ugovore o poklonu. Poklon predstavlja jednostran pravni posao kojim se konačno i bezuslovno prenosi pravo svojine na neko fizičko ili pravno lice. Taj pravni posao je izvršen kada poklonoprimac prihvati poklon i on ne može biti opozvan ni od samog poklodavca, a kamoli od strane lica koja se posle više od 100 godina usude predstavljati kao politički i pravni naslednici poklonodavaca.

U Crnoj Gori duhovna, a ne kriza „crkvenog pitanja“

Fabrikovana je i medijski odnjegovana laž da u Crnoj Gori postoji kriza crkvenog pitanja. Postoji samo duhovna kriza i povremene krize održanja na vlasti. Zamislite kako bi izgledalo kada bi bila proglašena kriza u društvu svaki put kada se neko udruženje ili nevladina organizacija upiše u javni registar. Svako ima slobodu da osnuje vjersku zajednicu i gradi hramove, ali niko nema pravo da samo jednoj Crkvi oduzima imovinu i uređuje njena unutrašnja pitanja. Kriza postoji jer se ovo ne razumije i ne prihvata. Vlada nije u predizbornoj kampanji najavila oduzimanje Srpskoj pravoslavnoj crkvi njenih hramova i imovine, i pošto bi takav zakon bio poguban protivustavni i anticivilizacijski čin, treba se svim naporima boriti protiv njegovog usvajanja ili, ne daj Bože, primjene.