Lelek sela pod kapom nebeskom

Piše: Emilo Labudović

Pokušavam da u sebi suzbijem seljaka koji je davno otišao iz sela ali selo iz njega nikada, i da o ovoj, sad već uveliko pustopoljini, kažem neku riječ sa distance objektivnog hroničara, bez pretenzija da razjasnim bilo koju tajnu ili nedoumicu vezanu za njega. O tome – samo pametniji.

Prva, najstarija i nikad do kraja objašnjena misterija jeste samo njegovo ime? Šekular??? Mnoge naučno dokazane istorijske glave tolkovale su etimologiju i korijen ovog imena, ali ni jedno od tumačenja nije otišlo dalje od pretpostavke, indirektne veze sa sličnim toponimima, latinske veze sa imenicom „sekulare“, i još puno toga, ali ime i danas odolijeva samo sebi. Ni istorija, ona dokumentovana, nije baš bila milostiva prema njemu. Prvi njegov pisani pomen je u čuvenoj Dečanskoj hrisovulji, osnivačkom aktu Manastira Dečani, gdje ktitor, Stefan Uroš Treći, Dečanski, selo poklanja manastiru Banjska, kao metoh. Ako ništa drugo a ono dokaz i potvrda da smo oduvijek bili čestica velikog srpskog stabla. I sve donedavno, Metohija i Peć bili su Šekularcima prvi iskorak u svijet i prvi „bijeli hljeb“.

Sve drugo je samo mit i narodno predanje, osim ako se izuzme narodna pjesam iz postkosovskog ciklusa „Vojevoda Rajko i Margita djevojka“, u kojoj „autor“ rodonačelnika sela, Petra Šekularca, svrstava među najviđenije Srbe toga doba, do koljena jednom Vukašinu kralju. Priča se da je u to vrijeme Šekular bio vojvodina, da je vojvoda Petar stolovao na Gradcu, u Budimlji, a da su mu granice vojvodstva dopirale do Valone. Danas su to samo „devet sela među devet brda“, a sve ukupno: selo za dva autobusa. I selo koje je smješteno među Vasojeviće, a nikad im etnički nije pripadalo, jer je ovdje bilo daleko prije nego su se oni krenuli sa Nožice.

Jedna od legendi kojoj bi se moglo ući u trag jeste ona o narodu koji je ove krajeve naseljavao prije dolaska Šekularaca,  narodu Macura, o čijoj seobi iz ovog kraja svjedoči i kamena ploča na ulasku u crkvu u Kistanju. Šekular i Šekularci, pod ovim i drugim prezimenima, danas žive i traju širom nekad nam zajedničke zemlje. Selili su se, noseći u svojim sirotinjskim prtljazima ikonu Svetog Jovana kojeg su odabrali za sveca – zaštitnika, a odabrao je, izgleda, i on njih. Jer nije nigdje ni zabilježeno niti je poznato da se makar i jedan jedini Šekularac poturčio.

Dio istorijskog nasleđa koje selo nosi kroz vjekove čine i svjedočanstva o dugoj borbi za opstanak i status izvan domašaja turske ruke. I danas su obroncima sela vidljive kamene humke onih koji su svojim glavama zidali kulu šekularske slobode, a čobansko groblje i njegovih četrdeset humki nad dječjim glavama i danas podsjećaju na cijenu kojom se ta sloboda plaćala.

I tako, sve do ovog doba kad selo još traje i živi u tragovima, a oživi i uspravi se svakog Ilindana, seoskoj prislavi, kad kolone onih koji nijesu zaboravili svoju kolijevku pohrle sa svih strana svijeta na Ulicu, zborno mjesto odvajkada. A između dva sabora, selo se vraća svojoj letargiji, tavorenju i laganom umiranju bez glasa i jauka. U sjenci planinskih gorostasa od preko 2000 metara (Prijedorska glava, Planinice, Vaganica…). U „čekaonici smrti“ kako odavno glasi socijalna dijagnoza većine srpskih sela, u svijetu „koji se sporo vrti i čeka raj“, kako su nekada pjevali „dugmići“. Pjeva svoju „pjesmu smrti“ koju su nekad pjevali Indijanci, djeca zemlje koja su zemlju razmjela mimo svih naroda svijeta. Šekular odavno nosi onu moju pesimističku i pokajničku devizu „selo kojeg više nema“! Ali, tu je, i još mu osjećam bilo koje se, mada sve slabije, kuca, odupire sjenkama smrti i zapokojenom zvonu sa crkve Svetoga Jovana sa Ulice.