Kurti svakog dana udara na Srbe – EU ćuti kao da ih nema

Dok se zvanični Brisel i dalje deklarativno zalaže za mir, stabilnost i poštovanje ljudskih prava na Zapadnom Balkanu, na terenu — konkretno u srpskim sredinama na Kosovu i Metohiji — dešava se nešto sasvim drugo. U posljednjim danima, ali i mjesecima, sve učestaliji upadi pripadnika kosovske policije u srpske institucije i preduzeća, bude duboku zabrinutost među Srbima, koji u tome vide nastavak politike pritiska i zaplašivanja koju sprovodi premijer privremenih institucija u Prištini, Aljbin Kurti.

Primjeri su brojni i govore sami za sebe: policijske akcije u srpskim opštinama na sjeveru Kosova, pretresi službenih prostorija lokalnih institucija, pa čak i upadi u objekte poput bolničkog vešeraja, koji nemaju nikakve veze sa bezbjednošću, ali imaju snažan simbolički efekat — poruku da se ništa srpsko neće tolerisati, pa ni u najosnovnijim društvenim strukturama.

To je teror. Možda ta riječ zvuči preteško u diplomatskim krugovima, ali za ljude na terenu, ona opisuje realnost — stalni osjećaj neizvjesnosti, pravnu nesigurnost i strah od institucija koje bi trebalo da štite sve građane, bez obzira na nacionalnost.

Još je alarmantnija činjenica da Evropska unija, iako duboko uključena u dijalog Beograda i Prištine, ne pokazuje spremnost da jasno osudi ili zaustavi ovakve postupke. Ćutanje EU, u ovom slučaju, ne može se tumačiti kao neutralnost, već kao prećutna podrška jednostranoj primjeni sile i demonstraciji moći prema srpskoj zajednici.

Ovakav pristup Brisela otvara brojna pitanja: Kako se može graditi povjerenje u institucije koje jednu zajednicu tretiraju kao sumnjivu po difoltu? Kako se može govoriti o multietničkom društvu, ako se ne osuđuju postupci koji vode njegovom demontiranju?

Srpska zajednica na Kosovu i Metohiji više puta je iskazala spremnost za dijalog i mirno suživotstvo, ali takva otvorenost ne može biti jednosmjerna ulica. Kada se ona zloupotrebljava, a uzdržanost tumači kao slabost, onda to više nije politički proces, već mehanizam asimilacije ili protjerivanja.

Ukoliko Evropska unija želi da sačuva kredibilitet kao posrednik u dijalogu i garant mira, neophodno je da reaguje — ne samo deklaracijama, već i konkretnim koracima. U suprotnom, i sama će snositi dio odgovornosti za posledice koje ovakva politika može da proizvede.

Srbima na Kosovu ostaje da istraju u vjeri da pravda, makar i spora, nije potpuno nedostižna. Ali ta nada se ne može održavati u uslovima svakodnevnog pritiska i tišine onih koji bi trebalo da budu saveznici pravde i međunarodnog prava.