Kultura sjećanja kao mjera naše (ne)prosvijećenosti

Kako se odnosimo prema ljudima koji su davali snažan pečat kulturnom i građanskom duhu stare Crne Gore? Naučismo li štogod od njih? Sačuvasmo li ponuđena znanja? Prihvatismo li duh kulture?

Uz Lazu Kostića, Valtazara Bogišića, Pavla Rovinskog, Sima Matavulja, Jovan Pavlović je uveliko uzdigao kulturni i intelektualni život Cetinja i ondašnje Crne Gore.

Tokom dugogodišnjeg boravka na Cetinju (1878‒1892) Jovan Pavlović se dokazao kao veliki i vodeći prosvjetitelj. Bio je urednik „Glasa Crnogorca“, časopisa „Zeta“ i „Crnogorka“,  pokretač „Prosvjete“, prvog pedagoškog časopisa u Crnoj Gori; direktor Cetinjske gimnazije, ministar prosvjete i crkvenih DJela, upravnik državne štamparije, glavni školski nadzornik…

Jovan Pavlović je u svom stanu na Cetinju 1879. otvorio prvu knjižaru u Crnoj Gori, preduzeo poslove oko obnavljanja Cetinjske čitaonice, bio predsjednik odbora za podizanje „Zetskog doma“.

Jovan Pavlović je 1886. godine od strane knjaza Nikole imenovan za ministra prosvjete i crkvenih djela. Na toj funkciji je ostao do smrti 1892. godine. Po zapovijesti knjaza Nikole sahranjen je o državnom trošku ispred Vlaške crkve na Cetinju.

Iz ovih, golih podataka možemo zaključiti koliko je i šta je sve Jovan Pavlović uradio za Crnu Goru. Zapitajmo se, ne bez gorčine, koliko se ova naša, današnja Crna Gora, potrudila da sačuva uspomenu na Jovana Pavlovića i oduži mu se.

Ali dok god postoji neko sjećanje i pisanje o minulim vremenima, čak i ovaj moj skromni doprinos o drugovanju Jovana Pavlovića s kraljom Nikolom i o reagovanju kralja Nikole na komunizam kao društvenu pojavu mislim da će Crna Gora biti na dobitku.

Ili možda u opštoj ksenofobičnoj atmosferi današnje crnogorske politike vi kao čitaoci ovog teksta mislite drugčije. Sasvim je nevažno da li je ovo afirmativno za Crnu Goru ili je upereno protiv Crne Gore i njenog identititeta oko koga se lome koplja u politici. Bitno je da smo se sjetili velikog kulturnog pregaoca Jovana Pavlovića i kralja Nikole, modernog i angažovanog sudionika svoga doba. Nažalost takvih danas nemamo.

To što nemamo ni na Cetinju ni u Crnoj Gori trga, ulice, sokačeta, knjižare, biblioteke, kulturne ustanove sa imenom Jovana Pavlovića samo je jedan od dokaza da se nama kultura ne prima koliko god je kalemili, da se kao strani zametak brzo jalovi i suši na našem društvenom stablu.

Naša kultura se ne rađa iz prosvećenosti. Ne odrasta zadojena obrazovanjem, inteligencijom, kreacijom, opštim civilzacijskim nasleđem i sadržajnim nacionalnim uzorima. Naša kultura nagrće iz ideoloških praznina, mitomanskih magluština i idolopoklonstva.

Građanski duh koji su nam s kraja 19. i početkom 20. vijeka na Cetinje između ostalih donijeli Laza Kostić, Valtazar Bogišić, Josip Slade, Pavle Rovinski, Jovan Jovanović Zmaj, Vlaho Bukovac, Paja Jovanović a širom Crne Gore žalosni Belogardejski emigranti doktori, profesori, inžinjeri, umjetnici, gledajući unatrag s nostalgijom možemo reći da je taj negdašnji duh culture na simboličan način sahranjen o državnom trošku u jednom grobu ispred Vlaške crkve na Cetinju.

Ranko Rajković

Izvor: Žurnal.me