Kuda ide Javni servis: Ima li nakon svega spasa Televiziji Crne Gore?

Piše: Milan Knežević, novinar

Kada se govori o kontaminiranom crnogorskom medijskom prostoru uvijek se najprije pomisli na RTCG koja, u trendu kvalifikovano, jeste klaster iz kog su nikle sve ozbiljne crnogorske medijske boleštine, zarazne manje ili više, ali nesumnjivo pogubne po ukupnu demokratizaciju društva. Tonovi se samo s vremena na vrijeme pojačavaju ili smanjuju ali dijagnoza uglavnom ostaje ista: problem nisu renta-novinari, tj. oni koje vlast iznajmi od trenutka do trenutka, već oni koji vlasti služe „bez ograničenja trajanja mandata“ i to za novac koji im se daje iz javnih finansija.

Tu je Radio televizija Crne Gore bez konkurencije i na tu njenu ulogu podsjetili su nas, na najružniji način, ispadi na nacionalnom medijskom servisu napravljeni u poslednje vrijeme. Ako je o ispadima uopšte riječ, jer je po svemu sudeći prije riječ o pokušajima da se na vrijeme obezbijedi legitimitet žrtve…

Posipanje pepelom njihovih nadređenih, nakon nepopravljive štete koju su napravili, nije nikakvo rješenje, jer dio rješenja ne mogu biti oni koji su decenijski problem, koji su generisali profesionalnu jamu u koju se survao Javni servis. Oni se ne daju popraviti niti se njihovom nuždom sjenčenja sopstvenog ideloško-političkog portreta može pogurati profesionalno, moralno, politički… teško posrnuli nacionalni medij.

Kao prvi i decenijama čak jedini ozbiljan elektronski medij u Crnoj Gori, RTCG je poslužio i kao kadrovski rasadnik, u kom je brižljivo vođeno računa da u sopstvenoj kući ni u jednom trenutku ne bude ugrožen model sluganskog novinarstva, kom je tridesetogodišnja vladavina jedne političke garniture apsolutno išla na ruku. Vlast i medij u sadejstvu čuvali su jedan drugog. Medij bezobzirnom i besprizornom kampanjom uz korišćenje svih raspoloživih i ustupljenih resursa, kad god je potrebno (tj. uvijek), a Država, odnosno Partija, odnosno vlast, postupnim građenjem pravnog okvira preko kog je bilo moguće u svakom trenutku zadržati kontrolu upravljačkih pozicija u Javnom servisu i istovremeno čuvati privid ozbiljnih medijskih reformi.

Sve situacije koje se ne uklapaju u ovu sliku, a kojih je istini za volju bilo u poslednjih tridesetak godina, ostaju ipak na nivou statističke greške, odnosno incidenta. Grešnijeg samim tim što su oni koji su „incident“ kreirali, kao protivnici vlasti, bili bliski nekim drugim politikama!

RTCG nikada nije istinski evoluirala u javni medijski servis. Bolesni klijentelistički ambijent nije ni pokušao, a ni mogao, institucionalizovati medij koji bi služio svim građanima, ukupnoj javnosti, i bio kontrolisan od te iste javnosti. Uspio se izboriti samo za sopstveni komoditet, mjeren desetinama miliona evra sigurnog budžetskog novca, izdašan i široke ruke samo prema pravovjernima.

Kako izaći iz začaranog kruga nacionalne medijske trovačnice pitanje je koje, osobito ovih dana, postavljaju brojni medijski poslenici?

Televizija Crne Gore ne može se izliječiti nikakvom brzom kadrovskom kombinatorikom niti pukom zamjenom i/ili supstitucijom kadrova, uz pomoć aktuelnih upravljačkih struktura ili njihovih dijelova, spremnih na trule kompromise i obrtanje ćurka naopako. Može, ali to bi se moglo nazvati urgentnom terapijom, koja nije model za zdrav život Javnog servisa i njegovu ulogu medijskog motora demokratskih promjena u društvu. Ako je vladavina prava ideal kom se teži i za koji se vrijedi boriti, onda je potpuno jasno da svi problemi u kojima se nalazi RTCG proizilaze iz pravne osnove na kojoj počiva Javni servis, i koja je postavljena na način da koliko god krugova uhvatite spirala uvijek odvede na ista vrata: do sada je to bio DPS, sjutra će biti neko drugi, pa treći, ali je putokaz uvijek isti – vlast!

Model koji bi bio trajno rješenje nemoguće je u potpunosti prepisati, već samim tim što je model, ali postoje brojni primjeri na koje je moguće ugledati se. Svi oni, u principu, upućuju na isto. Potrebna je jednostavna pravna regulativa, pojednostavljen upravljački mehanizam,  profesija pod potpunom kontrolom profesionalaca, ukidanje „komercijale“,  kriminalizacija izmještena u sferu izvan medijskih propisa…

Koliko je pravni okvir Javnog servisa i elektronskih medija uopšte nonsens sam po sebi, najbolje ilustruje stanje medijskih zakona. Moguće je u ovom trenutku obrisati makar pola odredbi Zakona o elektronskim medijima i Zakona o Radio televiziji Crne Gore, a da se to u praksi i ne primijeti. Vrlo je jednostavno objasniti takav fenomen: riječ je o zakonima koji su puni ispraznih fraza, kvazidemokratskih parola, prenormiranih banalnih pravnih tema, do jezičkih stupidarija.

Za popravljanje tog pravno-medijskog galimatijasa potrebno je vrijeme, koga međutim nema. To je rješenje do koga mora da dođe čitava medijska zajednica, sa nadležnim organima države, NVO sektorom i ukupnom zainteresovanom javnošću. Do tog trenutka pitanje je kako preduprijediti štete koje vise u zraku, te kako iskoristiti potencijal Javnog servisa za jačanje institucija Države, vladavine prava i ukupne demokratizacije društva.

Moguće je da privremeno ali i efikasno rješenje leži u hitnim izmjenama Zakona o RTCG, prije svega u domenu upravljanja. Njime bi se omogućila brza tranzicija po modelu koji bi bio privremeno rješenje, ali uz nesumnjiv konsenzus svih relevantnih faktora društva…