Krst na Sat kuli je simbol slobodne Crne Gore i odbranjene vjere – tu treba vječno da stoji
1 min read
Piše: Nikola Milić
Reisu svaka čast što bar posjeduje opšte znanje i kulturu i zna da se radi o krstu, a ne o “smjerokazu” kao što tvrde “intelektualci” iz lokalnih i državnih institucija.
A taj krst je na Sat kuli više od sto godina. Postavljen je malo nakon oslobođenja Podgorice od turske okupacije 1877. g. i predstavlja simbol toga oslobođenja, simbol pobjede crnogorske vojske nad turskom tj. hrišćanske nad islamskom. Protiv begova i paša, ostala je vjera naša! Zato krst treba da se vrati!
Na istoj toj Sat kuli vjekovima su stajale pobodene odsječene glave Crnogoraca koji su samo branili i odbranili svoju zemlju, svoj narod i svoju vjeru. Na to su Turci kidisali vjekovima ali tvrd je orah voćka čudnovata, ne slomi ga, al’ zube polomi. Krst je simbol naše pobjede nad tom tiranijom.
Kroz istoriju, u vrijeme Veljeg rata i ranije, bila je praksa u Evropi da se po osvajanju grada ruše građevine neprijateljske kulture. A Sat kula je bila mrtvačnica našeg naroda. Ali, kralj Nikola je bio ispred svog vremena, odmah nakon Berlinskog kongresa 1878. i kraja rata, prihvatio je u našu nezavisnu, međunarodno priznatu i teritorijalno proširenu Crnu Goru sve muslimane i katolike kao ravnopravne građane. Oprostio im je vjekovno neprijateljstvo. Od tada još postoji multietnički i multikonfesionalni sklad u Crnoj Gori, ali zašto sad reis i mnogi muslimani to podrivaju?
Krst na Sat kuli je simbol slobodne Crne Gore i simbol odbranjene vjere pravoslavne. Zato, tu treba vječno da stoji kao što je vječna i Crna Gora.
I što se naglašava da je krst Dušanov? Je li to neki problem? Nemanjići su neodvojivi od Crne Gore. Nemanja se rodio u Nemanjinom gradu na obalama Ribnice, Sveti Sava je raširio pravoslavlje među Crnogorcima i uspostavio zetsku episkopiju, danas crnogorsko-primorsku mitropoliju, car Dušan je kao mladi kralj bio vladar Zete, a Zeta u državi Nemanjića uvijek imala povlašćen položaj kao stara kraljevina još za vrijeme Vojislavljevića. Zašto Dušanov krst u jasno negativnoj konotaciji? Kakva je to srbofobija?
I pošto reisu već smetaju krstovi, smetaju li i oni sa grba i zastave? Imamo ih tri. Smeta li možda i orao? I on potiče od Dušana i Nemanjića.
I još nešto. Kako to da reisu ne smetaju minareti i islamski simboli na Aja Sofiji u Istanbulu? To je bila pravoslavna crkva, simbol Vizantije i pravoslavlja. Ili možda kad se na pravoslavne građevine postavljaju islamski simboli to je u redu a obratno nikako ne može? Zašto mu ne smetaju islamske zemlje kao Turska, S. Arabija, Tunis, Alžir… Svaka ima polumjesec na zastavi.
Ali ne, gdje su muslimani većina to je u redu, a gdje su hrišćani većina, tu ne mogu da stoje krstovi kao simboli naše kulture i vjere. To je neprincipijelno i licemjerno sa reisove strane i mora da shvati da su za ovu državu krvarili baš pod krstaš barjacima naši slavni preci braneći prvo vjeru pa državu. Danas je Crna Gora građanska i svi treba da imamo jednaka prava, pa i muslimani, ali ne trebaju i ne smiju da podrivaju temelje Crne Gore. A temelj Crne Gore je krst. Između ostalih i ovaj krst na Sat kuli. Odreknemo li se njega, odrekli smo se sebe.
I reisu bi pametnije bilo da pita gdje je na stotine deportovanih nevinih crnogorskih muslimana za vrijeme rata 90-ih godina. I tada su na vlasti bili ovi isti, pa ne znam kako može biti u dobrim odnosima sa krvnicima svojih. Bolje da to preispita, a krst nek ostavi na miru.
Nije mu moglo ništa ni svo Osmansko carstvo sa tri kontinenta, pa neće ni on.
Izvor: Fejsbuk
svaka čast za tekst
To nije tačno – Turci su u prvih sto godina zbrisali sve što su mogli, nisu ostavili ciglu na ciglu. Jer kad izbišeš materijalnu kulturu, sledeća generacija pamti ali ona iza nje nema čime da dokaže, sve im se svodi na hvalu. A onda pišeš novu istoriju, pobjedničku, kako si zatekao plemena koja lutaju, i koja su Turci iz Mongolije morali doći da civilizuju. Ako vam je teško da povjerujete da se tako desilo kod nas upitajte se gdje su gradovi velike Vizantije? Gdje su građevine, putevi? ništa ostalo nije. Ostala je Aja Sofija, Akropolj, malo Bara i ponegdje ponešto… ostao je Bar jer su i Turci negdje morali da žive. Gradsko stanovništvo, hrišćansko je protjerano iz svih gradova, a oni su se zabrikadirali iza zidina. Kad je osvojen Carigrad nisu znali ni kanalizaciju da koriste, nego su doveli roblje iz Beograda da ga održava.
I sad mi nemamo pravo da držimo krst? Da slavimo pobjedu? Šta je sledeće, da neže tražiti da nam se glave opet nataknu na kolac, da time ukrasio SAt kulu?
“pašće lite i ubiće dite” (lite je kamen, a izjava je mladina, na dan svadbe kad su je u kuću doveli… a, pogledala, na strani nad avlijom, u stijene)
islam u naše krajeve jeste došao SA OKUPATOROM i prihvaćan je u tom ključu, POD OKUPATOROM šireno papističko katoličanstvo, nema tu “prosvetljenja”, tako da ide dalje sve svojim tokom… sve je materijalistički, ko je u međuvremenu pronašao boga, slava Bogu
a Jovan Cvijić je obradio tipove, davno…
u obaveznoj lektiri treba da bude sva Vukova zbirka, “Čuvaj se senjske ruke”, …
…”Eto, u taj poredak uzidao je on, bez potrebe i voljno, po nekom nezdravom nagonu koga sam ne shvaća, svu svoju mladost, sve svoje mnogostruke darove. Zakopao je u to osmanlijsko smetište koje će prvi vetar razneti, i što više uviđa njegovu odvratnost sve se više zatrpava u njega. Upregnuo se nesvesno, služi svesno. A ta mrska služba dolazi mu noću, pred licem savesti i u mirnom svetlu logike, kao odvratno čudovište; hiljadu razloga ima protiv sebe a ni jednog opravdanja…”, Ivo Andrić
(Politika, 6. januar 1931. godine)
http://www.politika.rs/scc/clanak/358724/Mrak-nad-Sarajevom
https://www.rastko.rs/rastko-bl/kocic/pkocic-clanci.html#31
…”Kad je u Turskoj pod uticajem evropskih država započela reforma akcija, zavođenju reforama najljuće su se opirali bosanski feudalci. Nije to bio otpor protiv ukidanja ili sužavanja njihovih legitimnih prava, nije to bila ni borba za tobožnju autonomiju Bosne i Hercegovine, kao što to pogrešno stoji zabilježeno u nekim istorijskim đelima. Treba ne znati psihologiju bošnjakluka u suštini njegovoj, pa vjerovati u ovo pogrešno mišljenje. Zar feudalni bošnjakluk sa svojom duhovnom tromošću da se izdigne do te velike ideje? Zar bosanski feudalci, koji niti znaju niti su ikada znali ni subašama svojim da uhvate račune, zar oni da izvojšte i organizuju jednu samostalnu upravnu cjelinu? Njihov otpor protiv reforama nije ništa drugo nego borba jednog praznoglavog elementa nerada i nereda koji se je digao protiv svih zakonitih obaveza prema društvu i državi, koji je oblaporno zinuo da uzme sve i da ništa ne da…”, Petar Kočić
+PREUČIO, Momo Kapor
Dogodilo se da su me, potpuno slučajno, prijatelji iz varošice N. odveli u jednu trošnu prizemljušu, oko koje kljucaju pilići, ko starije sestre poznatog evropskog intelektualca, kojeg godinama srećem u Njujorku, Parizu i Ženevi.
Zapanjih se kad videh rodnu kuću ovog znamenitog čoveka i postariju ženu koja ga je odgojila i podigla posle smrti roditelja. Pomislih kako bi bilo dobro i pošteno napisati veliku dobru knjigu o starijim sestrama, tim mučenicama bez mladosti, koje su se odrekle svega samo da izvedu mlađu braću na put. Večito u crnom, pre vremena ostarele, nikada ništa ni od koga nisu tražile; samo su davale i davale…
U životu svake neudate starije sestre postoji uvek neki divni, već zaboravljeni čovek (čiju fotografiju čuva u staroj praznoj bombonjeri), neka raskinuta veridba ili, jednostavno, osećanje da se nema prava na sreću i sopstvenu familiju dok brat ne odraste, a tada već biva kasno za bilo šta. Te blagoslovene neudate baba-devojke, kako ih zovu u Srbiji, mnogo starije od svojih godina, borile su se za braću do poslednjeg daha, sve dok ne ostadoše bez ičega, u memljivim prizemnim sobičcima, gordo krijući nepravdu od sveta i komšiluka, koju su im nanele gospodske snaje što su im pootimale rođenu braću.
Ispucali linoleum na patosu, nacepkana drva ispod šporeta, škiljava sijalica od dvadeset pet sveća i treperavi crno-beli televizor bez tona, umesto kojeg se čuje samo tiktakanje limenog budilnika…
Posluženi slatkom od dunja (koje ne mogu da prestanem jesti), sedimo u toj skromnoj kuhinji, dobro poznatoj iz detinjstva svih provincijalaca, dok se skupljaju komšije, željne razgovora.
Godinama pratim karijeru njenog brata, još od onih dana kada je kao seljače stigao u glavni grad. Sećam se svih njegovih džempera pletenih od raznobojne seljačke vune i gotovo svih ljubavi i bitki za stipendije koje će ga, jedna po jedna, odvesti daleko u svet… Čudim se kako to da ništa od ovog predela, ni ovog kućerka pod sasušenim orahom, ništa od ovih mirisa i akcenata, nije prodrlo u njegovu prozu očišćenu od svega ovdašnjeg, punu pritajenog gađenja nad kišama, blatom i letnjom prašinom; zgražanja nad varvarskim klanjem i šurenjem svinja u decembru (čvarke je, ipak, jeo u svoje vreme), dok se naherena palačinka krčma “Evropa” na kraju njegove ulice, u kojoj su mu sedeli i deda i otac, vremenom pretvorila u najcrnju metaforu balkanskog kala. Čitam pažljivo njegove intervjue u novinama, u kojima smo mu neprestano za nešto krivi. Izgleda kao da nam je, pošavši u svet, ostavio na čuvanje neku idealnu zemlju, a mi je, prostaci i nezahvalnici, upropastili. Prevodilac engleske poezije, pisac eseja u kojima je tek svaka peta reč srpska (ne računajući veznike), potpisnik mirovnih proglasa i član međunarodnih foruma, od mladosti je preskakao vekove bežeći od svog skromnog porekla. Najveća pohvala koju je dobio bila je ona da uopšte ne liči na Srbina i da strane jezike govori savršeno, bez akcenta!
Godinama ne mogu da definšem tu vrstu izdaje, jer je gađenje nad svojim narodom, takođe, izdaja; godinama pokušavam da pronađem razloge ili neku davnu povredu koja ga je na kraju dovela do izjave da su “Srbi započeli ovaj prljavi rat” i nikako ne uspevam da pronađem tu tananu nijansu i da je pretočim u reči i slog… Ali, evo, dok sedimo u polumračnoj kuhinji njegove starije sestre, pijemo preslatku kafu (koju nije on poslao iz belog sveta) i pričamo, zbog nje, sve najlepše o njemu, moj mudri narod, koji tako nepogrešivo ume lako i prosto da objasni i najsloženije stvari, progovara kroz usta komšije, penzionisanog poštara, jednu jedinu reč koja zamenjuje tone ispisane hartije. On, koji ga poznaje od malih nogu, zavijajući otvrdlim prstima cigaru, kaže mi u poverenju, mrmljajući sebi u bradu da ostali ne čuju:
“Preučio!”
U toj mudroj reči ima i sažaljenja i praštanja… Preučio! Vredelo je putovati pet-šest sati autobusom po to, kako jednostavno, pomalo razočaravajuće “preučio”, izrečeno kroz dubok uzdah, blago i bez ikakvog gneva, zavisti i zlopamćenja.
…” Da prevod Biblije nije kojim slučajem stigao do Crne Gore, dovoljan bi bio „Gorski vijenac“…
+Čele Rašovića, Rajko Petrov Nogo
https://www.youtube.com/watch?v=16r_Ltv8bRs
+Milica, jedna u majke, Oj vesela veselice, Ksenija Cicvarić
https://www.youtube.com/watch?v=uhHUycSKTfE
PA GDJE KIDIŠU OVI NESRETNI NASI KONVERTITI ?KIDIŠU NA SVOJE OTAČESTVO ,NA SVOJU ISTORIJU,SVOJU KRV I DUH!TO ŠTO SU PROMIJENILI VJERU ,NIJESU PROMIJENILI NACIJU I KRV !NEKA POGLEDAJU KOOALICIJSKE PARTNERE IZ SINĐINE VLADE,ŠIPTARE ,PA ĆE VIDJETI KAKO LJUDI POŠTUJU SVOJU NACIJU NEZAVISNO OD VJERE!ŠIPTAR ,KATOLIK,PRAVOSLAVAC ALI MUSLIMAN POSTUJE SVOJU NACIJU I TO JE ZA POŠTOVATI!OVA NAŠA PREVJERNA BRAĆA I JEDNA I DRUGA MUSLIMANI I KATOLICI CIJELO VRIJEME KIDIŠU NA OTAČESTVO,SLAVNO IME I SVOJU KRV!BILO KOJI NEPRIJATELJ U ISTORIJI DA SE POJAVI PROTIV NAS ONI SU SA NJIM !BILO TO MLEČANI,TURCI ,NJEMCI ,TALIJANI ,FAŠISTI ,NACISTI NATOVCI …
A što su naši “konvertiti”nesrećni a Crnogorci koji su se pocrbili nijesu no su srećni?
Najbolje namjestit jedno gnijezdo za rode i miran montenegro .
Dako to animira na bolji natalitet.
Mladi Nikola Milić je izgleda puno čitao epsku poeziju ali nije bilo nikoga da mu je objasni a on sam je nikada nije razumio. Malo je dopunjavao obrazovanje i u Informeru ili na Wikipediji.
Nije bila baš redovna praksa da se ruše osvojeni gradovi. Turci su osvojili Bar pa nijesu ništa srušili; i danas stoje prelijepe kuće sa renesansnim balkonima, pravo ogledalo hrišćanskog načina života. Doduše Nemanjići su popalili sve gradove kada su osvojili ove teritorije, pa on valjda gleda kroz to. Odsječene glave su pobijali i turci i crnogorci, ne može se reći da je neko to radio više a neko manje, takav je bio tada običaj. Utvrđenje na obali Ribnice je turska tvrđava ali oni koji žele da vjeruju u bajke neka slobodno vjeruju.
Multietnički i multivjerski život je postojao i prije kralja Nikole. I u Otomanskom carstvu je živjelo preko 50 nacija svih mogućih vjera i niko nikoga nije dirao. Imao si problema ako si protiv vlasti i ako ne plaćaš porez, a ne ako si neke druge vjere. Ovdje ljudi tragično ne znaju da turci nijesu nikoga silom tjerali u islam. Njima to i religija strogo zabranjuje. Uostalom da su progonili hrišćane kako bi ostala Patrijaršija do današnjeg dana u Istanbulu? Trebalo bi da pođete tamo i pogledate kakvim skromnim životom žive ti ljudi pa da to uporedite sa ovima kod nas.
Neko je nekad postavio taj krst na Sat kulu. Neko je i Aja Sofiju pretvorio u džamiju. Ali su turci posle proglašenja Republike uvidjeli grešku i danas je to muzej. Radi se restauracija i uklanjaju se tekstovi na arapskom a ponovo se pojavljuju prvobitne freske. U tim arapskim tekstovima ne piše ništa drugo osim: ”Bog je veliki” i sl. Radi se restauracija i Sat kule i treba procijeniti treba li krst da stoji na njoj. Tu mu svakako nije mjesto i on tu ne pripada, ali vagaće se i neke druge stvari i on može tu ostati još neko vrijeme kao što još stoje minareti oko Aja Sofije. A taj krst ima veze sa Dušanom taman koliko i sa sv. Savom ili Franjom Asirškim. Postavljen je kao simbol oslobođenja a kad vi forsirate ovakve priče ljudima sve više postaje simbol još jednog pokušaja srpke okupacije i bojim se da će ostati u podrumu. Zašto vi doživljavate da taj krst više pripada vama nego nama? Ovo je naša zemlja i to je simbol naše istorije i kulture i nemojte ga vi braniti od nas. Kakvi ste vi četnici tikvani.
Ako su Turci okupatori, onda smo i mi isto to. Obzirom da nijesmo starosjedioci, no smo se doselili ovdje, protjerali, likvidirali ili asimilovali zateceni narod ili vise njih. Razlika je samo u istorijskom periodu – mi smo dosli prije Turaka.
Sahat kula je istorijski spomenik, pripada svim gradjanima Podgorice, ali trebalo bi uvaziti cinjenicu da je i kulturno dobro muslimanskog/bosnjackog naroda. Krstu nije mjesto tamo, kao sto nije ni polumjesecu na nekom hriscanskom objektu slicne namjene. Nepotrebno se izazivaju medjunacionalne tenzije.
okle ti okupator kad si ti tisucljetni dukljanin potomak kraljice teute i muza joj agrona sa konika , arapsko haradinaj azijatske fizionomije, nidje veza sa slavenima nemas
PA KAKO DO SADA MU JE BILO MESTO ,A OD SADA NIJE
KAKO TO NE RAZUMEM?
To sa okupacijom u 7 veku koju telale pripadnici bečko-berlinske škole, a koju su ovde raširili švapski đaci, nije ničim dokazano, sem pseudo-Porfirogenitom, čiji se navodni prepis iznebuha pojavio početkom 17. veka, a da pre toga niko za taj rad, punih 150 godina nakon pada Carigrada, niko nije čuo! Drugih dokaza o navodnoj seobi Slovena u 7 veku, ili navodnom “genocidu” neslovenskih starosedioca – nema! Tvrdim kao pravnik: Da se navodni “porfirogenit” predloži kao materijalni dokaz na nekom pretresu u bilo kojoj sudnici, bio bi glatko odbijen kao notorni falsifikat!
U STAROME UTVRDJENOME GRADU BARU UZ SVE CRKVE I KATEDRALE SU PRIKACENI MINARI
Da baš čitam knjigu o Šestanima gdje ima dosta podataka kako su crkve u Baru pretvarali u džamije i Turci bili oholi prema hrišćanima… da li da se ruše sve takve džamije po CG? da bi se vratile crkve bilo katoličke ili pravoslavne,nebitno?