Kralj Nikola 1912: A da nam je ona ljepša, sloboda je resit’ mora, slobodi je kolijevka – Nemanjina Crna Gora
Sveti Sava
Dat’ mu dušu, dat’ mu život, sposobnosti, sve mu dati, pa će mila domovina kao alem kam zasjati. A da nam je ona ljepša, sloboda je resit’ mora, slobodi je kolijevka Nemanjina Crna Gora. Bez slobode što su ljudi? Čopor stoke na pasište! Grud Srbalja od slobode da udiše – tamjan ište, stihovi su kojim je kralj Crne Gore, Nikola Prvi opjevao prvog srpskog prosvetitelja, Svetog Savu, uoči savindanske proslave na Cetinju 1912. godine.
Kralj Nikola je, uoči Savindana 1912. godine, napisao „Pjesmu Svetom Savi“ jer je bio mišljenja da je rad na duhovnom preporodu i jedinstvu srpskih zemalja – suština svetosavlja i obaveza Crne Gore, kao perjanice srpstva.
Sveti Sava je bio školska slava u tadašnjoj Crnoj Gori koja se na Cetinju raskošno proslavljala lijepim duhovnim svečanostima.
Pjesma Svetom Savi
U svom dvoru na Ribnici
podranio kralj Nemanja,
star i brižan, a životom
rđavoga odvek stanja;
podranio, sluge zove;
zove sluge i dvorjane
prije sunca da na noge
kao i on svak ustane.
Dvor je kraljev u zabuni,
u nj najljepšeg nema člana,
koji ga je ukrasiva’
nekoliko prije dana.
Kralj, kraljica, Vuk i Stefan
i dvorjani svi ustali;
prošlu noć su i dan prošli
u brigama isplakali.
Knjaza Rastka nigdje nema,
– ka’ progutan zemljom da je –
gdje je poša’, kud se dio,
dosad niko ne doznaje.
Nije li ga progutao
val Morače il’ Ribnice,
na čamčiću loveć’ ribu
ispod grada i Gorice?!
Jesu li ga zvjerad u lov
rastrgnula u planine,
kada se je za srnama
gorom peo uz visine?
Da l’ je žrtvom zlikovaca
knjaz lijepi gdje panuo?
Hvala Bogu, gdje će biti
mlad kraljević izdahnuo?!
Svak se pita, svako zebe,
na nesreću svako sluti,
a kraljevski par i kuću
prevelika žalost muti …
Gdje je onaj divni momak,
ka’ zvijezda što ježđaše
Ćemovskijem na svom hatu,
i ka’ soko letijaše?
Gdje je onaj zor mladosni
s bujnom svojom okolinom;
kuda zađe sjajni vitez
iz vlastele sa družinom?
Njemilo je zam’jenilo
pjesmu, svirku, smijeh, šale;
crne slutnje na dvor kraljev
nenadno su eto pale …
Svako traži, raspituje
gdje je Rastko? – Rastka nije;
da l’ ga živa ili mrtva
ko god, možda, gdje god krije?
U njegovim odajama
predstavlja se na pogledu
sve na mjestu, stvari sve su
i u dobrom sve je redu,
knjige, str’jela, mač i koplje
i od’jelo i štit tu je;
u podrumu zorni hat mu
kopa nogom, podvriskuje …
Mnogobrojni sluge mu se
s pažljivošću raspituju,
al’ ne znaju ništa reći,
nego gorko jadikuju …
Jedan samo od njih sviju,
plakajući tužan reče
da je mladog knjaza Rastka
zastanuo jedno veče,
oblivena sa suzama,
pred ikonom na koljena
u molitvi strasnoj, vreloj,
čak do zemlje previjena
i riječi čuo ove:
„Oprosti mi, roditelju,
za odluku, sa kojom ću
nanijet’ ti tugu velju,
i ti, majko, slatka majko,
i vi, braćo, obojica
oprostite, a tješite
milog oca sva trojica!
Roditeljski dom ostavljam
i knjaževska preimućstva;
drugom dvoru, drugoj kući
mene tajna vuku čuvstva!
Tamo nema bojnih sprava
od strijela i mačeva;
tamo oklop, srma, zlato
sa zidova ne ods’jeva …
Tamo nema tamburica,
ni svirala na dohvatu;
pjevanije čut’ tam’ neću
ni glas mome dobrom hatu …
Tamo mi je omiljena
duše moje vjerenica,
halak, pjesmu i oružje
ta ne voli sirotica …
Ona hoće krotost srca,
mir i ljubav i samštinu
i molitvu, izrečenu
u pobožnost i tišinu.
Njoj je ime, sveto ime –
crkva, rajsko utočište;
ruku njenu, svetu ruku
moja duša danas ište.
Sveta crkvo, vjero sveta,
u tvome me primi krilu,
dragu Zetu, kraljevinu,
ti zaštiti moju milu;
u to ime prinosim ti
na žrtvenik mladost moju;
crkvo sveta, vjero sveta
milost za rod prosim tvoju!
O Atonska Goro sveta,
mog spasenja Ararate,
nek’ anđeli kroke moje
k tvojoj strani sjutra prate!“
Kad Nemanja ovo čuo
mutno mu se bistri lice,
pa će reći pred dvorjanstvom
i kraljevstva poglavice:
„Nije ljepše Bog mogao
nagraditi moje trude,
ni položaj stvoriti mi
zavidniji među ljude;
sam sam parče sve po parče
skuplja’ ove kraljevine,
i podiga’ pred svijetom
njezin ugled u visine …
A Bog me je obdario
u mom domu sa tri sina;
jemstvo sreće u njih nać’ će
kraljevstva mi veličina.
Dva će sabljom da ga brane,
a u savez treći s Bogom
kraljevstvo mi opasati
s dobrim redom i sa slogom.
Slava tebi, Bože sveti,
i ti, Rastko, slavan bio
kraljevstvo mi i sam sebe
uzvisio, proslavio!“
Suza topla iza toga
kraljevim se licem valja;
nije suza žalosnica,
koju oko lije kralja,
no je rosa od blaženstva,
što mu bornim licem teče,
jer jednoga svetitelja
u svojemu domu steče…
* * *
Srpska crkva bi plakala
da se Rastko ne pojavi;
srpskoj knjizi i prosvjeti
kam temeljac on postavi,
i zavješta u amanet
da se Srbi slogom vežu,
da tuđinu rad’ nesloge
i trvenja ne podležu.
Ka’ anđeo iz njedara
božanstvenih on izleće,
da mu ruka sveta sadi
po livadi srpskoj cv’jeće;
cv’jeće knjige, cv’jeće znanja,
za koje je uložio
svoju mladost, svoju sjajnost,
kad je crkvi pristupio.
U pregnuću mladih srca
budućnost je domovine;
mlade snage otačastvo
umnim radom sretnim čine.
Svoja lična udovoljstva
knjaz je Rastko prenebrega’,
a crkvi je i nauci
sebe dao, dao svega …
Nije lako mladoj duši
sjajnost dvora ostaviti,
pa se pustit’ pod svodove
od ćelija pokmastiti;
nije lako, al’ je slatko
za narod se žrtvovati,
i najdraže, najmilije
na oltaru roda dati.
Dat’ mu dušu, dat’ mu život,
sposobnosti sve mu dati,
pa će mila domovina
kao alem kam zasjati,
a da nam je ona ljepša,
sloboda je resit’ mora;
slobodi je kolijevka
Nemanjina Crna Gora.
Bez slobode što su ljudi?
Čopor stoke na pasište!
Grud Srbalja od slobode
da udiše – tamjan ište.
Zdravo, mali slobodani!
Zdravo, sinci zemlje ove!
Prirastajte da stečete
rodnom kraju slave nove,
da dug sveti odužite
i amanet od prošlosti,
da u grobu od radosti
Nemanjine šenu kosti
i da harnost ukažete
naše knjige svetoj glavi,
i zahvalni na vjekove
ostanete svetom Savi!
Pročitajte još:
Ako ovo čitaju Novak,Milo,Draginja,Nikolaidis,Bursać,Rastoder,Ibro,….,poteći će ka urgentnom za infuziju.
A dje je sad komlen, alias betoven, alijas ruza veljova, alias savica lukina, alias vinka petrova itd. da nam u duhu novaka glibarde i serpa razdodera rastumaci kako je ovo u stvari poetsko nadahnuce, a kako je Nikola u stvari bio Crnogorac po nacionalnosti. Svaki Petrovic je svakim svojim dahom prenesenim u slovo svjedocio da je Srbin, a eto danas znaju novak adzic, stevo vucinic, kamarila dresiranih dukljanodemika i milo juda da je ovo montenegrija dje se Srbin ne smije zvati Srbinom. E pa dodjite bando razbojnicka da vidite koje su cijene nasih ognjista i svetinja i cime smo zasluzili da nas zovu Spartancima.
E nije zna Gospodar Nikola, za Rastodera, Cirgica, Mila, Noaka Adzica, Kilobardu, i ostale perjanice nove Montenegrinske izjedi gu.ice, nije zna da je Nemanja ognjem i macem poara Montenegrinsku Katolicku ,mediteransku, dezelu.
Nije Kralj zna ono sto znaju Majami Boysi, da je Guz.ca najvazni organ za misljenje a Nos najvazni organ za stimulaciju rada mozga.
No je naivni i mladi Kralj Nikola bio zrtva velje srpske propagande i nacrtanija
Amin Brate ! Nije mogao znati Kralj i Gospodar Crne Gore,kome je Srpstvo Bogom dato genetskim kodom,nasleđem predaka i duhom savremenika u šta će se izroditi montenegrinski satrapi koji ga sada koriguju sa „ pameću “ punog korita,konvertitstva i i izdaje ! A ovo ipak on napisa ne konsultujući ih ! Duh ovakvih i sličnih stihova se kao more ovih Bogom blagoslovenih dana vraća i Vaskrsava Istinsku-čojsku i sojsku Crnu Goru kroz desetine hiljada Bogoosviješćenih i časnih ljudi koji brane svoje ,svojih predaka,a daće Gospod i svojih potomaka Svetinje !
Litija ne može na Cetinje zbog Crnogoraca, briga nas za tog jednog i jedinog.
Bolje bi bilo da manje proslavlja te toga, što ga više podupirete, manje će te biti na Cetinju. Ne može Litija gore a Vi tu zapjevavate. SAMI SEBI O GLAVI NAJBOLJE RADITE.