Комунисти на „Пасјем гробљу“ Мају Милошевићу извадили срце, желудац и џигерицу и закопали га са срцем у рукама
1 min readПише: Иван Милошевић
Писали смо већ о злочину комуниста и партизана на „Пасјем гробљу“ код Колашина, али ћемо поновити да се тај свирепи крвави пир у овом граду одиграо на Бадњи дан 1942. године, а трајао је и наредних дана. У Луговима и околним потоцима и вртачама убијено је преко 300 мјештана, а међу њима је било жртава и из других мјеста.
Партизани су их доводили на десну обалу Таре, иживљавали се над њима и примјењивали незапамћене методе мучења и убиства које до тада тај крај није забиљежио. Ваља напоменути да је на том стратишту прије неколико година подигнут спортски центар, који је финансирала Влада Црне Горе уз свесрдну помоћ општинске ДПС власти у Колашину. О овим злочинима у Црној Гори нико не пише, комунистичка послијератна литаратура ћутке прелази преко њега, а и данас мало ко о томе говори.
Јасно је и идеолошки наивнима да данашањи насљедници идеолошких комунистичких предака покушавају да прекрију трагове масакра код Колашина. Они и не помишљају да јавно осуде комунистичке злочине, а дужни су да то ураде и по међународним документима који обавезују нове власти у некадашњим комунистичким земљама да признају и извине се породицама невиних жртава због насиља и злочина према њиховим прецима.
А о томе шта су комунисти радили у Колашину и које су методе убијања примјењивали свједочи и рукопис Миљана Станишића, дипломираног социолога и публицисте из Даниловграда, о грађанском рату у Црној Гори који би ускоро требало да буде објављен у издању Црногорско приморске митрополије. Са његовом дозволом преносимо дјелове који се односе на медицинске налазе љекара о ископаним жртвама на десној обали Таре, на мјесту познатом као „Пасје гробље“.
„Када су четничке јединице, на челу са кап. Павлом Ђуришићем, успјеле да 23. фебруара 1942. године протјерају комунистичко-партизанске снаге из Колашина и ослободе срез, тада се и Ђуришић са својим штабом преселио у овај град из Горњег Заостра. Одмах послије ослобођења Колашина од комуниста, нова власт је формирала комисију од стручних људи, са задатком да изврши есхумацију страдалника, које су комунисти побили у мјесту Луг.
Наведена комисија је записнички констатовала повреде на тијелима унесрећених, а уз помоћ њихових породица је утврдила да су на том мјесту монструозно побијене 373 особе. Навешћемо само неке случајеве повреда на убијенима, што указује да су комунисти извршили ужасни пир над својим суграђанима.
Др Вукман Шошкић, љекар болнице, констатовао је сљедећи степен повреда над убијеним Мандићима: „Михаило Мандић, тежак из Крње Јеле, стар 60 година. Повреде: Десно око избијено, кожа на крај десне вјеђе повријеђена, друге двије озледе на лицу. Улазна рана од пројектила, метка испод десне јагодице а излазна испод лијевог брка.- Машан Михаилов Мандић, тежак из Крње Јеле, стар око 40 година. Повреде: У потиљку рана ватреног оружја, а друга излазна у лијевом оку, тако да је око избијено. Друга рана под лијевим пазухом у дужини око 3 цм која је прошла испод ребара у правцу плућа. Ова је рана нанешена оштрим оруђем, вјероватно ножем.– Радосав Михаилов Мандић, тежак из Крње Јеле, стар око 35 година. Повреде: Глава сва отекла и подливена крвљу, што је узрок да је исти за живота ударен по глави тврдим предметом. Исто тако нашао сам подлив крви испод коже около врата са малим удубљењима у кожи, из чега се да закључити да је исти за живота притезан конопцем усљед чега је смрт наступила.- Јово Мијајлов Мандић, тежак из Крње Јеле, стар око 25 година. Повреде: Једна рана иза десног уха, проузрокована пројектилом (зрном), који је изашао у лијево око које је избивено. Други пројектил на лијевој слабини озади. Трећи пројектил на предлактици лијеве руке“. Потом су наведене повреде и осталих страдалника од комуниста, као што је био: „- Видак Милошевић, тежак из Матешева, стар око 20 година. Повреде: Рана пројектила, ватреног оружја испод десне јагодице према потиљку. На потиљку кожа размрскана. Цеваница десне ноге пребијена, кожа и месо расјечени у дужини 10 сантиметара„.10)
Чланови комисије: Владимир Потенкин, љекар, Бранко Дрљевић, судијски приправник, Илија Ђуришић, апсолвент медицине и др Вукман Шошкић, љекар, након стручних налаза на унакаженим лешевима, фотографисали су их, а потом су унесрећене идентификовали, од којих су наведени:
„- Косто Меденица, санитетски чиновник из Дријенка код Колашина, стар 46 година. Повреде: лобања изломљена од удара тврдим предметом. Очи извађене. Удари ножем на два мјеста на лицу. Обје руке одсјечене у надлактном предјелу. Три ране ватреног оружја у лијевом грудном предјелу.
– Арсо Минић, учитељ из Колашина, стар 62 године. Повреде: лијево око извађено. Убоди бајонета по лицу. Велики убод ножем у вратном предјелу. Убоди ножем по обијема рукама. Трећи прст са лијеве руке одсјечен. Пушчане ране по цијелом грудном кошу.
Светозар Лазаревић, судија из Липова, стар 50 година. Повреде: Заклан ножем испод грла, једна улазна рана ватреног оружја изнад лијеве сисе, а излазна испод лопатице на леђима. Лице од уста до ушију расјечено и повађени су му сви златни зуби које је имао.
Светозар Лисичић, пекар из Колашина, стар 29 година. Повреде: удари ножем по лицу и ногама. Велики удар ножем у лијевом вратном региону.
Мујо Грубач, месар из Колашина, стар 24 године. Повреде: удар тупим предметом у предјелу лијеве сљепочнице. Удар ножем у десном вратном предјелу. Удар ножем у лијевом леђном предјелу.
Спасоје Богдановић, месар из Колашина, стар 38 година. Повреде: удар ножем у десном грудном предјелу. Двије пушчане ране на глави и једна на грудима.
Јован Ж. Влаховић, земљорадник из Бабљака, стар 70 година. Повреде: удар ножем по лијевом грудном предјелу, са улазним ранама по леђима.
Зорка Лашић из Мојковца, стара 20 година. Повреде: двије пушчане ране у лијевом дијелу лица. Удари ножем по цијелом тијелу.
– Машан Бошковић, пиљар из Колашина, стар 35 година. Повреде: удар ножем по десном вратном пршљену. Двије пушчане ране у лијевом грудном предјелу. Удар ножем у десном грудном предјелу. Велики рез ножем у предјелу трбуха. Трбух извађен.
Радојица Лакићевић, земљорадник из Таре, среза Колашинског, стар 35 година. Повреде: сломљена десна рука и удари ножем по њој. Удар тупим предметом по лобањи. Удари ножем по задњем вратном пршљену. Пушчане ране у десном грудном предјелу.
Босиљка Вешовић, сељанка из Планинице, стара 20 година. Повреде: ране ватреног оружја, улазна испод лијевог ува, излазна испод јабучице.
Зорка М. Жугић, жена М. Жугића, из Сињајевине, стара око 35 година. Повреде: Рана од ватреног оружја, улазна на јабучицу, излазна на средини врата у области куцавице.
Мића Грубач, пензионер из Колашина, стар 47 година. Повреде: ватрена рана у области горњег грудног предјела. Лијево око извађено.
Лазар Шћепановић, пензионер из Колашина, стар 60 година. Повреде: удар тупим предметом у чело. Лијево око извађено. Рука сломљена тупим предметом. Испод лијевог рамена рана ватреног оружја, а на врату рана бајонета.
Софија Бојовић, сељанка из Липова, стара 24 године. Повреде: цела лобања размрскана. У области потиљка виде се ране од ватреног оружја. Још једна рана у сљепочници.
– Милић Реџић, земљорадник из Речина, стар 53 године. Повреде: Рука поломљена у надлактном дијелу. Десно уво и десна јабучица расјечени су оштрим оружјем. Горња вилица и усна су размрскани тврдим предметом са сломом горње вилице и свих зуба. Ватрена рана са улазним отвором испод лијевог пазуха, а излазна испод десног.
Од страдалника највише повреда нађене су над банским чиновником Мајом Милошевићем, које су му задали локални комунисти. Тијело овог 32-годишњег јединца у три дома је било просто масакрирано, а у његовој ликвидацији није ни коришћено оружје. Поменута комисија је констатовала да му је једно око било извађено; вилице разбијене; зуби поломљени; обадвије руке и једна нога поломљени; расијечен грудни кош и трбух; извађено срце, џигерице и желудац. У гробу је био нађен у згрченом стању са срцем стегнутим у десну руку. Наведено је свједочење да су му џелати послије егзекуције ставили срце у десној руци. Такође је истакнуто да су већину убијених комунистички егзекутори или свлачили голе, или остављали полуголе, узимајући од њих одјећу за себе. Потом, је поменуто да су некима одсијецали прсте, и то зато да би лакше скидали златно прстење. Поред тога некима су ломили и вилице, а то су чинили да би од унесрећених узимали златне зубе или златне навлаке и сл. грозоте. Послије овог злочина, комунистички егзекутори су облачили дјелове одјеће унесрећених и бестидно парадирали Колашином.“.
Извор: srpskiodgovor.net
Придружите нам се на Вајберу и Телеграму:
Bravo Zecu, emotivno braniš četništvo, a prešućuješ njihove zločine i nepočinstva, još iz Kraljevine
Aleksandrove!
Ideološki nema pomirenja – NIKADA !
Nisu zaboravljeni zločini 1918 u Crnoj Gori,
ubistva Žarka Marinovića i Mirka Srzentića ,
a o Petru Zviceru sa drugovima, da i ne govorimo!
Oćemo li o nevinim civilima koji stradaše u četničkim represalijama , recimo na Vrmcu ?
Aleksandrovi agenti su i ovim prostorima krstarili i tukli narod po tabanima , zar ne ?
Nema i neće biti velikosrpske majorizacije, pa neka priča Dušan Niklanović i Ti , što hoćete, đetići vi bijesne naokolo, ekscesima nema kraja,
a Ti i Dušan o pomirenju !?!
Ne možete uspavljivati narod bajkama, jer Vama četnicima, izdajnicima i kolaborantima, nitko ne vjeruje!
Potkovan si kao dorat u konjušarnici Nika
kovača !
Drž se Ti „pro-četničke uprave“ metropole
turizma i klerikalnih zvijuka, ne nadaj se
pristupanju potomaka žrtava kvislinga i progresivnih građana !
Stani pani, već će svi četnici postati
Crnogorci, kao onomad partizani, a prije toga
poturice a nekizi bijahu i potomci robova sa galija. Galijoti ?
99% nepismeni do 1945. !
zbjegu je, prema Niklanovicevim rijecima, bilo oko tri hiljade ljudi iz Crne Gore, od cetnika Pavla Djurisica, civila, svestenika, intelektualaca i antikomunista, od kojih najveci broj nije okrvavio ruke.
– Dva dana poslije Titovog proglasa o aboliciji stigla je vijest da stize crnogorska Treca divizija kojom je komandovao Savo Buric. Uslijedila je prva prozivka. Citali su imena uglavnom svestenika i intelektualaca, odveli ih i ubrzo su se culi rafali. Medju prvima je strijeljan svestenik Luka Vukmanovic, brat Svetozara Vukmanovica-Tempa. Prema nekim podacima, strijeljano je 27.000 ljudi – kazao je Niklanovic.
2004-11-11
Pravo na istinu
– Cilj naseg udruzenja je da uz pomoc vlasti Crne Gore i Srbije, drzavne zajednice i vlasti Republike Slovenije, kao i uz pomoc Evropske unije radimo na sistematskom otkrivanju svih stratista u Sloveniji gdje su 1945. godine partizani pobili desetine hiljada ljudi iz svih krajeva Jugoslavije, a medju njima nekoliko hiljada ljudi pripadnika zbjega iz Crne Gore, Boke i Sandzaka. U junu 2005. godine planiramo da odrzimo parastos nastradalima. Zelimo, takodje, da podignemo spomen-crkvu svim zrtvama i izdamo sveobuhvatnu publikaciju. Nas dalji cilj je da na vazecim domacim i evropskim zakonima i propisima radimo na rehabilitaciji ubijenih ljudi bez dokazane krivice, bez sudjenja, bez prava na odbranu, odlukom politickog vrha partizanskog pokreta, u periodu kada je Drugi svjetski rat i zvanicno bio zavrsen – kazao je Niklanovic.
2004-11-11
Potomci cetnika i drugih iz Crne Gore koje su 1945. godine u Sloveniji strijeljali partizani „traze istinu“
Vlasti da otvore arhive i pomognu prenos kostiju
Podgorica
– Clanovi Udruzenja „Otkricemo istinu” najavili su juce niz aktivnosti na otkrivanju „istine o egzodusu ljudi iz Crne Gore, Boke, Sandzaka, Hercegovine i dijela Srbije, koji su, odstupajuci ispred partizana od novembra 1944. godine do maja 1945, strijeljani u Sloveniji“.
– Zatrazicemo pomoc od vlasti Crne Gore, Srbije, SCG i Slovenije, kao i EU, za rad na sistematskom otkrivanju svih stratista u Sloveniji gdje su 1945. partizani pobili desetine hiljada ljudi iz svih krajeva Jugoslavije, a medju njima i nekoliko hiljada iz Crne Gore, Boke i Sandzaka, kao i otvaranje arhiva – saopstio je predsjednik Udruzenja Dusan Niklanovic na konferenciji za novinare.
Niklanovic je kazao da su u zbjegu bili „ostaci cetnickih formacija, oko stotinak svestenika Mitropolije crnogorsko-primorske, oko dvije stotine crnogorskih intelektualaca, cetiri do pet stotina zena, djece ispod 18 godina i odraslih, nenaoruzanih ljudi“.
– Predaja je uslijedila poslije Titovog poziva na predaju i obecanja da im se nista nece dogoditi i da ce ubrzo biti vraceni kucama, osim onih za koje se u istraznom postupku dokaze da su ruke uprljali krvlju. Odmah nakon toga, odluceno je da budu likvidirani i samo su djeca mladja od 18 godina prezivjela i uzeta u partizansku vojsku. Egzekuciju su obavili borci Trece crnogorske proleterske divizije, pod komandom generala Sava Burica, u rejonu Kamnika u Sloveniji i trajala je desetak dana – kazao je Niklanovic.
Prema rijecima clana Savjeta Udruzenja dr Ceda Vukmanovica, planirano je da se sredinom 2005. odrzi parastos, ekshumacija nastradalih i prenosenje zemnih ostataka u njihova rodna mjesta.
– Zelimo takodje da podignemo spomen crkvu svim zrtvama i izdamo publikaciju. Nas cilj je da, po vazecim domacim i evropskim zakonima i propisima radimo na rehabilitaciji ljudi koji su odlukom politickog vrha partizanskog pokreta ubijeni bez dokazivanja krivice, bez sudjenja, bez prava na odbranu, i to u periodu kada je II svjetski rat zvanicno bio zavrsen. Ovo radimo bez namjere da bilo sta politizujemo, bez otvaranja rasprave o uzrocima i bez revansizma – kazao je Vukmanovic.
Udruzenje se pismeno obratilo za pomoc i podrsku rukovodstvima Crne Gore, Srbije i SCG i sefu misije OEBS-a Mauriciju Masariju.
Predstavnici Udruzenja posjetili su u junu Sloveniju, gdje su im tamosnje vlasti obecale pomoc u otkrivanju i obiljezavanju svih humki.
Pise Savo Gregovic
Podgorica – Dusan i Vlado Niklanovic iz Budve, nakon skoro 60 godina, uspjeli su da ostvare zivotni san – da braci Mitru i Tomu, strijeljanim zajedno sa hiljadama ostalih ljudi 1945. godine u Kamniku u Sloveniji, zapale svijece na grobu. Tom prilikom, zakleli su se da ce ostatak zivota provesti u naporu da, bez nepotrebnog revansizma i osvete, omoguce to i ostalima i da se sazna istina o pogibiji onih koji su u maju 1945. godine, u zbjegu ispred partizana, bez prava na odbranu i sudjenja, pogubljeni i zakopani u masovnim grobnicama oko Zidanog mosta.
Jedan od onih koji su prezivjeli tragediju u Kamniku, Dusan Niklanovic, kaze da je to osnovni razlog osnivanja Udruzenja „Otkricemo istinu”, ciji ce predstavnici 25. oktobra sa nadleznima u Sloveniji utanaciti vrijeme i mjesto odrzavanja parastosa i postavljanje spomenika postradalima u junu naredne godine. – Nasa je zelja da se jednom za svagda stavi tacka i zakopaju sjekire. Smatram da je do pomirenja izmedju cetnika i partizana vec doslo, ali da ga treba ozvaniciti. Posto ekshumacija posmrtnih ostataka nije moguca, jer Slovenci to ne dozvoljavaju, cilj nam je samo da se ti grobovi dostojno obiljeze, odrzi parastos i, po mogucnosti, napravi crkva. Ocekujemo i podrsku nadleznih institucija, prije svega Vlade Crne Gore – kazao je Niklanovic, inace predsjednik Udruzenja.
Opisujuci sta se, zapravo, desavalo krajem maja 1945. godine, Niklanovic je naglasio da je tada imao 17 godina i da je samo iz njegove porodice iz sela Blizikuce kod Svetog Stefana strijeljano 13 muskaraca. – Imao sam srecu sto sam imao manje od 18 godina, jer bih i ja bio pogubljen. Prozvali su me i presao sam u partizane sa velikom tugom i zaloscu jer sam ostavio trojicu brace. Moj brat Vlado je, iako je imao 20 godina uspio da se prosvercuje kao mladji, a druga dva brata su pogubljena, ni krivi ni duzni, jer nikad nijesmo ni zaduzili oruzje. Jedini grijeh svih tih ljudi je sto su krenuli za cetnickom vojskom. Zbjeg je prvobitno dosao u Skadar. Prbobitno smo trebali da idemo u Grcku, ali vodje su odlucile da se ide u Podgoricu. Oko 150 ljudi se vratilo u Bar, gdje su ih prihvatili partizani i uvece strijeljali. Kada se saznalo za to, odluceno je da idemo ka Podgorici, a zatim dalje prema Bosni. Stigli smo do Rudog i preko Bosne sve do Slovenije. Mnogo ljudi je umrlo u putu od bolesti, gladi, tifusa, sukoba raznih vojski. Isli smo u susret saveznicima, odnosno Englezima, koji su davali podrsku Drazi Mihajlovicu. U Hrvatskoj su ustase sa Sekulom Drljevicem ubili cetnicko vodjstvo. Drljevic je obecao da ce nas voditi dalje i da ce se sa ustasama dogovoriti – kazao je Niklanovic.
Prema njegovim rijecima, vrlo je tesko procijeniti koliko je tacno bilo ljudi, ali ona smatra da se u zbjegu naslo vise od 25.000 iz Crne Gore, Boke, Bosne i Sandzaka.
-Kad smo dosli u Sloveniju, shvatili smo da Drljevic pravi neku igru sa nama. Jedan dio ljudi je dosao do Engleza, ali su ih oni vratili. Dosli smo de Celja, a odatle nazad do Kamnika, gdje su nas sreli slovenacki partizani. Receno nam je – rat je zavrsen, svi pripadnici cetnickih formacija mogu se predati bez ikakvog straha, ukoliko ne bude dokazano da su okaljali ruke krvlju. Predali smo se i onda je pocelo strijeljanje, bez suda, dokaza i prava na odbranu. Tu odluku su na sastanku u Ljubljani donijeli Tito, Kardelj, Rankovic i Djilas – tvrdi Niklanovic.
Nakon toga, njega su preveli u partizane i demobilisan je poslije dvije i po godine, a poslije rata je uspio, kako kaze, maltene ilegalno da zavrsi skolu u Jugoslovenskom rjecnom brodarstvu, jer je Komitet naredio da se ne smije skolovati kao nepodoban.
– Vise od 45 godina uporno sam pokusavao da saznam kako su i gdje strijeljana moja braca Mitar i Tomo, kao i ostali. Kao sto se zna, sve do osamdesetih godina niko nije smio da kaze nista o tome. Sa suprugom sam prije 25 godina bio u Sloveniji i zamalo me nijesu uhapsili jer sam pokusao da trazim grobove, bez obzira sto sam im, kada su me zaustavili, rekao da sam bio u partizanima i trazim partizanske grobove – kazao je Niklanovic
-Igrom slucaja, Niklanovic je prije dvije godine u Budvi upoznao dvije Slovenke koje su dosle na ljetovanje. Ispostavilo se da je jedna od njih javni tuzilac i ona mu je obecala da ce pomoci.
– Dobio sam poziv u junu ove godine i kada smo dosli u Sloveniju docekala nas je slovenacka delegacija, u kojoj su bili javni tuzilac, visi kriminalista, ministar policije, nacelnik policije iz Kamnika i dr Mitja Ferenc, predsjednik njihove komisije za otkrivanje masovnih grobnica. Kada smo im ispricali ono sto znamo, kazali su doslovce: „Da li je moguce da ste vi nama danas otkrili novi list istorije jer smo mi mislili da su na tom mjestu pobijene ustase“. Moj brat i ja smo im opisali lokaciju i zajedno sa ministrom unutrasnjih poslova poveli su nas na 16 stratista. Slovenci su usli u Evropsku uniju jer su ispostovali sve sto se od njih trazilo, pa su i u ovom slucaju stavili krstove na ta stratista i svoje bjelogardiste rehabilitovali i napravili spomenike. Na krstovima su napisali „Zlikovacki umoreni 1945. godine“ – kazao je Niklanovic.
Kada su se vratili, Niklanovici su, sa jos nekoliko zainteresovanih, osnovali udruzenje, kako bi njihova inicijativa dobila tezinu.
– Siguran sam da spiskovi nastradalih i naredba za strijeljanje negdje postoje. Pisali smo svima, Milu Djukanovicu, Filipu Vujanovicu, Svetozaru Marovicu, Borisu Tadicu, Vojislavu Kostunici, svim poslanickim klubovima u Crnoj Gori, Mauriciu Masariju, nasem i slovenackom MUP-u i trazili pomoc. Dobili smo iz kabineta predsjednika Vujanovica odgovor da se obratimo svim relevantnim institucijama kako bi dobili uvid u arhive. Od Borisa Tadica, takodje, dobili smo pismo i obecao je da ce se zaloziti da se otvore arhive. To je isto uradila DSS. Od Masarija smo dobili pismo i najavio je dolazak kod nas. Ljudi u rasijanju su, takodje, obecali da ce da pomognu. U pismima smo svima naglasili da je rjesenje tog pitanja i konacnog pomirenja, izmedju ostalog, jedan od uslova za ulazak u EU. Naglasili smo da ako je jedan Franko u Španiji napravio zajednicki spomenik za sve sukobljene, zasto ne bismo mogli i mi. Nije nase da donosimo sud o tome ko je kriv, vec da ljude iz svoje zemlje angazujemo da prestanemo da se dijelimo na cetnike i partizane, jer su to davno prosla vremena i ne treba da se ponove – kazao je Niklanovic.
MAJA meseca iduce godine navrsava se sezdeset godina od krvavog proleca u Sloveniji. Braca Dusan i Vlado Niklanovic, dr.Cedo Vukmanovic, koji su se najvise angazovali kako bi se pronasli grobovi desetina hiljada umorenih bez krivice i sudjenja, veruju da ce do tada biti otkrivene i druge grobnice sirom Slovenije. A da bi se u tome uspelo, potrebno je prilicno angazovanje, pre svega u Crnoj Gori.
No, bice vraski tesko obeleziti sva stratista. U tom stratistu maja 1945. likvidacije, naime, nisu svuda izvodjene na isti nacin. Nisu svi stali pred puscane cevi partizanskih jedinica koje su bile dobile naredjenja da uniste gotovo sve one koji su odstupili prema granici Slovenije i Jugoslavije. Borivoje M. Karapandzic u svojoj knjizi o jugoslovenskom krvavom prolecu 1945, s podnaslovom “Titovi Katini i gulazi” kaze na jednom mestu da su u “Dravogradu jedne noci zaklali preko pet stotina cetnika, od kojih su vecinu bacili u Dravu, a ostale spalili po rupama oko varosi”. Isti autor navodi da su i u Mariboru stotine cetnika spalili.
Likvidacije su trajale nekoliko dana i noci. Tako je Pohorje masovna i najkrvavija grobnica, gde je pobijeno i spaljeno preko deset hiljada cetnika. Ovo mesto je i danas poznato pod imenom ‘komunisticki Katini’. Tih su se dana po citavoj Sloveniji videli veliki i crni oblaci, gusti oblaci dima, a vazduh je bio ispunjen zadahom ljudskih leseva. Podnozje planine Pohorja bilo je prekriveno nepreglednim crnim jatima gavranova i orlova. Grabljivice, privucene mirisom ljudskog mesa, jezovito su pistale i graktale, tako da su ovu krvavu scenu cinile jos strasnijom”, pise Karapandzic.
Reke su, dakle, odnele mnoge leseve, veliki broj ubijenih je spaljen. Njihovih kostiju nema u grobnicama. No, poznata su mesta gde su likvidacije vrsene, pa to omogucava da se tamo i postave obelezja. – Sada bi trebalo da se najpre precizno utvrde imena po svim opstinama Crne Gore, ali i u drugim krajevima, posebno Sandzaku, odakle su na put bez povratka krenuli oni koji nisu trpeli komuniste. I potrebno je da preziveli, kojih takodje ima na ovim prostorima podju do Slovenije kako bi tamosnjim vlastima precizno kazali gde su ubijani antikomunisti maja 1945 – kaze Dusan Niklanovic.
Dr Cedo Vukmanovic, koji ce posetiti Sloveniju, naglasava da je potrebno, nakon sto se popisu svi ubijeni, da se stampa jedna publikacija u kojoj bi bila imena umorenih. Slovenci, koji su pokopali i oplakali svoje, koji su ubijeni od partizana, Nemaca i drugih, stampali su takve publikacije po opstinama. Tako, recimo, u knjizi “Zbornik zrtava Drugog svetskog rata u opstini Kamnik”, na 142 strane su imena, datumi rodjenja i smrti, zanimanja onih koji su ubijeni. Tu su i graficki prilozi terena na kojemu su likvidirani.
– Smatramo da u posao koji nam sledi, treba da se ukljuci Srpska pravoslavna crkva, odnosno Mitropolija crnogorsko-primorska – naglasava Dusan Niklanovic. – Ne samo zato sto je ubijen mitropolit Joanikije, kojem se jos groba ne zna, takodje i veliki broj svestenika, nego i zato sto su gotovo svi postradali tog proleca pre sest decenija bili krsteni. Verovali su u Boga, bili privrzeni svojoj crkvi. Moj brat Vlado je odmah po nasem povratku iz Slovenije napisao pismo mitropolitu crnogorsko-primorskom Amfilohiju, kojim ga je upoznao s onim sto su na otkrivanju grobnica u predelu Kamnika, uradili Slovenci, na cemu smo im, zaista, zahvalni. Ocekujemo da nam se mitropolit javi, kako bismo znali kako i na koji nacin ce se Crkva u sve ovo ukljuciti.
U VREME dok je ovaj feljton izlazio u nasem listu, u Budvu su stigli Gordana – Reja Vengust, koja se zajedno sa Ljiljanom Tomic izuzetno angazovala oko posete brace Niklanovic Sloveniji, kada su kod Kamnika pronasli svoju bracu, kao i Matjaz Ravnikar, nacelnik policije u Kamniku, koji je, takodje, docekao Budvane. Oni su dosli da se malo odmore u Budvi, i obisli svoje nove prijatelje.
– Dusan Niklanovic je ucinio da zavolim Budvu kao svoj kraj. Dolazicu stalno u ova grad, takodje i moji prijatelji. Jako mi je drago sto su moji budvanski prijatelji pronasli svoje najmilije koji su stradali u Sloveniji. Nadam se da ce tako biti i sa ostalima. Eto i nesrece, koje su se dogodile u proslosti, mogu da zblize ljude, rekla nam je Gordana Vengust.
I Matjaz Ravnikar je stekao nove prijatelje u Budvi. Cuo je za feljton u ”Novostima” i zatrazio od prijatelja da ga procita, jer kako rece odavno je naucio cirilicu. Ocekuje, rece Niklanovice, ali i druge iz Crne Gore u Sloveniji. Na jesen. Pomoci ce im, kao sto je to uradio i tokom juna ove godine, da se pronadju nove grobnice onih koji su stradali tokom maja 1945. na podrucju Slovenije. Jer, kako rece civilizacijski je, ali i hriscanski pre svega da svako ima grobnicu. I da ona bude obelezena makar i skromno.
Pise: Savo Gregovic
DUŠANA Niklanovica, vrednog domacina iz Budve, koji je zajedno sa bratom Vladom, uspeo da izbegne linc u sumama Kamnika, neprestano je proganjala zelja da pronadje mesto gde su ubijena njegova braca Mitar i Tomo. Znao je, otprilike, gde se to dogodilo, ali o tome se jednostavno nije smelo govoriti.
– Pokojna majka Milica, koja je umrla u 97. godini, pre sedam godina, me je zaklela: Nemoj sine, dok sam ja ziva proglasiti Mitra i Toma mrtvima. Kada ja umrem, potrazi ih. Nadala se, jadnica, da ce njih dva odnekuda doci. Jednoga dana – prica nam Dusan Niklanovic.
Dusan je, ipak, dok je majka bila ziva, bez njenog znanja, posetio Sloveniju sa svojom suprugom. Dosao je u Kamnik i nastojao da nekako pronadje mesto gde su oni boravili maja 1945, pre nego sto ce otpoceti streljanje. Bilo je to jos u SFRJ. Kada ga je slovenacki milicioner video da zagleda neke lokacije, bio mu je sumnjiv. Legitimisao ga je, i Dusan je jedva, bez posledica, uspeo da se vrati kuci.
A onda je malo i slucaj u sve ovo umesao prste. U Budvi su se proslog leta odmarale dve Slovenke, Ljiljana Tomic iz Okruznog drzavnog tuzilastva u Ljubljani i Gordana – Reja Vengust. S njima se prvo upoznao Dusanov sin Zeljko, potom im je i sam Dusan ispricao svoju tuznu pricu. Obecale su da ce pomoci da se pronadju grobovi njegove brace, ali i drugih stradalnika na podrucju Slovenije koji su svirepo umoreni poslednje godine rata. Kazali su da se u Sloveniji na tome u poslednje vreme dosta radi, da su Slovenci obelezili grobove svojih sunarodnika koje su komunisti, takodje, likvidirali, i objavili knjige s imenima stradalnika.
– I sredinom proslog meseca stigao nam je poziv, da 21. juna dodjemo u Ljubljanu ja i brat Vlado – kaze Dusan. – Posli smo i na nase prijatno iznenadjenje imali docek na drzavnom nivou. Docekali su nas Bojan Šobar, iz Okruznog drzavnog tuzilastva, Daniel Pirnat iz MUP- a Slovenije, Pavel Jamnik iz Direktorata policije, dr Mitja Ferenc, iz komisije Vlade Republike Slovenije za utvrdjivanje neotkrivenih grobnica i Matjaz Ravnikar, vodja policijskog odeljenja u Kamniku.
Dusan i Vlado su ispricali svojim domacinima sve ono sto se dogadjalo na tom podrucju maja 1945, a cega su se dobro secali. Narocito se za detalje interesovao dr Mitja Ferenc, koji je neposredno radio na ovom poslu. Potom su svi zajedno otisli za Kamnik. O svemu tome su nacinili film amaterskom kamerom, koji je dobro svedocanstvo.
– Doveli su nas do mesta gde smo logorovali pre nego sto ce stici crnogorski partizani i uslediti masovna egzekucija. Prepoznali smo odmah te predele. Jedno, pa drugo, trece mesto. Slovenci su svuda gde se ginulo postavili velike krstove i male betonske ploce na kojima pise da tu pocivaju nasilno umoreni maja 1945. Oni su te grobnice otkrili i obelezili tokom poslednje dve godine – prica Dusan.
Braca su zapalila svece na grobu brace. Posle punih sest decenija. Potekle su suze, Dusan je po starom obicaju zalelekao svoju bracu, ali i sve ostale ubijene od bratske ruke. Niklanovici su saznali da je na podrucju Kamnicke Bistrice identifikovano i obelezeno ukupno 16 grobnica. Tu, dakako, ima i onih u kojima pocivaju drugi, ne samo antikomunisti iz Crne Gore, Boke i Sandzaka koji su prosli “put smrti” od novembra 1944. do maja 1945.
– ONI su uradili dosta, ali bez nase pomoci ne mogu vise – kaze Vlado Niklanovic. – Moj brat Dusan je stalno pitao Slovence sta dalje mogu da urade? Oni su kazali da naravno mnogo toga zavisi od nas iz Crne Gore, iz drzavne zajednice. Treba da dodju oni koji su preziveli streljanja na drugim lokalitetima, da se identifikuju stratista, kao na primer u Kocevskom rogu i drugde. Da se mozda pronadje neki materijal i u drzavnim arhivama. Oni, naime, ne znaju precizno gde su umoreni Hrvati, gde Srbi, Crnogorci… Slovenci su, dakle, otvoreni i te kako za saradnju i sami zele kao civilizovan svet da svaka jama bude otkrivena, da se groblja obeleze. A mozda da se i grobnice posle otvore, da se putem DNK identifikuju kosti i mozda prenesu u rodna mesta umorenih. Nauka je danas u tome daleko posla napred.
Telefoni u kuci Niklanovicevih zvone neprestano otkako se pojavila reportaza u „Novostima“. Zovu sa svih strana, interesuju se mnogi za grobove svojih. Dusan i Vlado kazu da ce predloziti formiranje nekog odbora ili udruzenja koje ce preuzeti dalji posao na otkrivanju grobova. Prvo ce morati biti uradjeno ono sto je odavno i trebalo da se ucini: da se precizno naprave spiskovi svih koji su ubijeni u Sloveniji maja 1945. Ali i onih koji su stradali na putu preko Crne Gore, Bosne i Hrvatske do Slovenije. Potom, delegacija koju ce ciniti rodbina ubijenih treba da se sastane sa dr Mitjom Ferencom i drugima iz slovenackih zvanicnih institucija, kako bi svi grobovi bili otkriveni.
– Hvala braci Niklanovic, pronasli su grob mog oca Luke. Uskoro krecem za Sloveniju. U potpunosti se slazem da se osnuje neko telo u Crnoj Gori s ciljem dase pronadju i obelezili svi grobovi nasih ljudi u Sloveniji, kako bi se ispisala sva imena i najzad kazala puna, prava istina o svemu sto se dogadjalo tog proleca 1945. Cekalo se, eto, sest decenija. Ipak, najvaznije je da se pocelo, da su mnoge grobnice otkrivene. I u slucaju da ne bude prenosa posmrtnih ostataka (mozda zbog nemogucnosti da se to ucini), sasvim je moguce da se utvrde imena onih koji pocivaju u tim grobnicama. I da se na prigodnim tablama ona ispisu – rekao nam je dr Cedo Vukmanovic.
PUT smrti antikomunista iz Crne Gore, Boke i Sandzaka, skoro sest decenija je bio tabu tema. Šira javnost je opet posredstvom „Novosti“ nesto vise saznala o „slovenackom krvavom prolecu 1945“ tek pre dve godine. Povod za to bila je promocija sabranih dela dr Luke Vukmanovica, u njegovom rodnom selu Utrg u Crmnici, odrzana avgusta 2002. godine. O stvaralastvu ovog mudrog coveka, koji je usmrcen kod Kamnika u 38. godini, sabranom na 1.060 stranica govorili su tom prilikom mitropolit crnogorsko-primorski dr Amfilohije Radovic, akademik Vlado Strugar i drugi. Prethodno je Luku srpski patrijarh Pavle, odnosno Sinod SPC, proglasio za sveca i uvrstio u crkveni calendar novomucenika Pravoslavne crkve.
– Sabrana dela mog oca, pored osvetljavanja njegove zanimljive licnosti, intelektualizma i hriscanske vernosti, su pomogla da se rasvetle i neke tamnije stranice nase istorije. Pojedinacne, ali i kolektivne sudbine onih koji nisu voleli komunizam. Jednostavno od tada se pocelo vise pricati o krvavom maju u Sloveniji 1945. – kaze dr Cedo Vukmanovic, sin svestenomucenika Luke.
Luka Vukmanovic bio je plodan pisac. Imao je siroku sferu interesovanja, pisao naucne i filozofske rasprave, proucavao religiju kod starih Grka, studirao umetnost, gradjevine, hramove, grobove drevne Grcke, ne sluteci da ce njegov grob ostati tajna. Dugo i dugo. Bavio se i pitanjima etike, posebno u nasoj narodnoj poeziji.
Teoloski fakultet je zavrsio u Beogradu i doktorirao 1940. godine. Disertacija koja je stampana u prvom tomu njegovih dela nosi naziv “Materijalisticko i hriscansko shvatanje istorije”. Radio je kao svestenik, profesor Cetinjske bogoslovije, a posle sukoba sa srpskim patrijarhom Gavrilom Dozicem oko “konkordata” (Vukmanovic je bio protiv tog sporazuma) izvesno vreme je proveo u Skoplju kao profesor veronauke u tamosnjoj gimnaziji.
– Moj otac je bio ubedjeni antikomunista. Smatrao je, naime, da je komunizam najveca opasnost za pravoslavnu crkvu, pa je javno istupao protiv, govoreci na skupovima, dajuci izjave za radio, pisuci u novinama. Osecao se Srbinom, srpskim nacionalistom, Jugoslovenom. Nije bio izdajnik, i taj zig mu je kao i mnogima s kojima je bio na tom “putu smrti” nepravedno utisnut. Nikada nije saradjivao s okupatorom, istice njegov sin.
PO recima dr Ceda Vukmanovica, uglednog lekara, danas penzionera, koji je i sam prosao bosansko-hrvatsko-slovenacku golgotu, Luka je sa simpatijama gledao na Trinaestojulski ustanak u Crnoj Gori. No, medju prvima je javno osudio i zigosao takozvana “leva skretanja” i ubistva ljudi u Crmnici. Zbog toga je odlucio da napusti Crmnicu i vrati se na Cetinje gde je radio sve do novembra 1944, kada ce poci na put bez povratka.
Crnogorski raskol, nastao tokom drugog svetskog rata, koji ce kulminirati bas na tlu Slovenije, maja 1945, se najbolje i vidi na primeru porodice Nikole Vukmanovica. Jedan njegov sin o kojemu se gotovo sve zna izrastao je u velikog revolucionara, zagovornika antihriscanske religije, koji ce doci u sam vrh vlasti posleratne Jugoslavije, drugi, dr Luka je bio ubedjeni antikomunista. Marija Vukmanovic, rodjena Pejovic, majka Svetozara i Luke, predosetila je zlo, jos pre nego se ono dogodilo.
– Šta ce biti s tobom ako Lukini pobede – pitala je tokom rata Svetozara.
– Zna se – odgovorio je Tempo.
– A ako vi pobedite, pitala je dalje majka.
– Opet se zna – odgovorio je sin, sto je ona dobro razumela i udarajuci se sakama u prsa. – Kako god uzmes, majci je kuku!
– Tempo, koji je posle rata i te kako brinuo o Lukinoj deci, pomogao nase skolovanje, dugo je bolovao smrt brata. Zalio je veoma sto Luku nije potrazio tokom rata. I sto je prihvatio misljenje jednog bliskog rodjaka kojeg je sreo u Bariju 1944. godine, koji mu je rekao kada ga je pitao za brata, da je on izdajnik – prica nam Cedo Vukmanovic.
SAM Tempo je prema jednom svedocenju koje je zabelezio dr Amfilohije prilikom njihovog susreta na Cetinju 1990. godine rekao: – Moj brat Luka je bio pametniji od mene. On me je i skolovao, pola svoje svestenicke plate je koristio za svoju porodicu, a pola je meni slao za studije. Kada sam diplomirao prava rekao mi je: „Svetozare, sada imas diplomu, nadji posao i radi“. A ja mlad, zanet idejom, nisam ga mnogo slusao.
Da ga je Lukina smrt pogodila, pa i proganjala, govori i podatak da je svom bratu u svojoj knjizi “Moja porodica” posvetio gotovo 200 strana. Dr Cedo, kojega je Tempo i vise smatrao mladjim bratom nego sinovcem, i on, stric, dugo su zajedno tragali za istinom o tome ko je naredio likvidaciju antikomunista koji su se u velikom broju nasli na teritoriji Slovenije maja pre pedeset i devet godina.
– Tempo je imao dosta prijatelja na vaznim mestima i kada je napustio Tita. Dugo smo pricali o slovenackom pokolju, znao je za prvobitnu amnestiju koju je Tito izrekao, a koja je poreknuta. Onda je dosao do nepobitnih podataka – bilo je to veoma kasno, kada je vec bio star – da je odluku o likvidaciji bez sudjenja, izdao sam vrh KPJ. U Ljubljani su se tih dana maja nalazili Edvard Kardelj i Aleksandar Rankovic. Pozvali su Tita i Milovana Djilasa i posle kratkog vecanja je doneta odluka da se pobiju oni koji su odstupili, izuzev golobradih decaka kojima su popunili partizanske redove – otkrio nam je dr Cedo Vukmanovic.
U ŠUMAMA oko Kamnika, gomilali su se vojnici, svestenici, civili iz crnogorsko-bokeljsko-sandzackog zbega. Prema procenama brace Vlada i Dusana Niklanovica, koji su se tu nasli sa jos dvojicom svoje brace Mitrom i Tomom, tu je bilo oko 3.000 izbeglih. Zajedno sa ostalim svestenicima iz Crne Gore bili su i dr Luka Vukmanovic, brat revolucionara Tempa i njegov 14-godisnji sin Cedo. Logorovanje je potrajalo koji dan, slovenacki partizani su bili korektni prema izbeglima, takodje i mestani. Odlazili su po hranu u okolna sela.
– Dok smo tu boravili stigla je obavest da je Tito abolirao sve i da oni koji nisu okrvavili ruke uskoro krecu kucama – prica danas dr Cedo Vukmanovic. – A takvih je bilo najvise. Izmedju 14. i 15. maja u Kamnik su stigli crnogorski partizani, koji su ocigledno pozvani da “srede stvari sa izbeglim zemljacima”. Bili su to vojnici Pete proleterske, Sedme omladinske i Devete udarne. Svi iz sastava Trece divizije kojom je komandovao Savo Buric.
– Napravili su zid oko nas, od vojnika naravno, ni ptica nije mogla proci – seca se Cedo Vukmanovic. – Svi smo se vec bili predali, jer je bilo izvesno da od susreta sa Engezima nema nista. Izvrsili su popis, svako je kazao ime, dan, godinu i mesto rodjenja.
A ONDA je pocela prozivka. U prvoj grupi je bilo oko 70, mahom svestenici. Medju njima je bio i dr Luka Vukmanovic. Vezali su ih zicom i odveli. Marko Djurovic, iz Treceg bataljona Pete proleterske, naredio je svom kuriru da u stab dovede Ceda Vukmanovica. Posto je cuo rafale, Cedo je znao da mu je otac likvidiran. Kada su trazili dobrovoljce da “sahrane one” on se javio, kako bi maker zapamtio grob ocev. No, nisu mu dali.
– Dugo se u javnosti spekulisalo da je moj stric Tempo, kada su ga navodno pitali sta da rade s Lukom, rekao “sto i sa ostalima” – veli dr Cedo Vukmanovic. – Tempo nije ni znao gde je Luka, tek je posle saznao sta se dogadjalo tih dana.
Na spisku medju prvima koji su likvidirani su imena 68 svestenika iz Crne Gore. Medju njima nije bio mitropolit Joanikije Lipovac, koji je prosao krvavi put preko Crne Gore, Bosne i Hrvatske do Slovenije. On je, medjutim, izdvojen i deportovan za Beograd, na saslusanje. Posle toga je sproveden prvo u Mladenovac, onda u Arandjelovac.
Kako navodi u svojoj knjizi “Zlocin bez kazne” Dragan Barjaktarevic na njegovoj likvidaciji je posebno insistirao Peko Dapcevic. Kao izvrsitelji i egzekutori pominju se u istoj knjizi Vladimir Rolovic i Vasilije – Cile Kovacevic. Detalji su ipak nepoznati. Zna se samo da je mitropolit crnogorsko-primorski ubijen sredinom maja 1945, u jednom potoku pod Bukuljom, kod Arandjelovca, a grob mu se ni dan danas ne zna. Barjaktarevic navodi da su Dapcevic i Rolovic u Cetinjski manastir doneli ostecenu panagiju mitropolita Joanikija. Ovaj autor navodi da je tokom rata crnogorski mitropolit spasao od Italijana vise od 400 glava i da mu je jedini greh bio taj sto je bio ogorceni antikomunista.
Na strelistu kod Kamnika nasla su se i cetvorica brace Niklanovic iz Pastrovica.
– BILO je izgleda odluceno da se ne ubijaju oni koji su imali manje od 20 godina. Prozvali su Mitra, Toma i mene. Ja sam imao 21, oni su bili stariji. Samo je Dusan imao manje od 20. Bio sam se pomirio da ginemo sva trojica. U jednom trenutku mi je brat Tomo naredio: Vlado idi kod Dusana, on je mali, izgubice se. Posao sam mahinalno, ne razmisljajuci. Zacudo nisu me vratili i tako sam ostao ziv. Grupu u kojoj je bilo tek stotinjak nas “ispod godina” odveli su na jedan brezuljak, gde smo culi rafale.
Ubijena su moja braca, i mnogi drugi, koji su bili krivi samo zato sto nisu voleli komunizam. Bez ikakve provere, bez sudjenja. Medju egzekutorima sam video i svoje Pastrovice sa visokim partizanskim cinovima. Bio je tu i jedan rodjak naseg ujaka. Ni prstom nije mrdnuo. Brat Dusan i ja smo i danas uvereni da je on jedan od sukrivaca za masakr – seca se Vlado Niklanovic.
Preziveli, gotovo golobradi momcici, rasporedjeni su u partizanske jedinice. Vlado i Dusan su neko vreme boravili na podrucju Hrvatske. Iako je rat bio zavrsen. A onda su stigli do svojih kuca. Kao i drugi, iz ostalih grupa, koji su bili mladji od 20 godina. Nevelik broj. Vlado je neko vreme radio u Budvi, a onda je sezdesetih godina krenuo za Ameriku u kojoj ce provesti pune 34 godine. Vratio se 2000. Dusan je u Budvi formirao porodicu. Obojica su sve ove godine imali golemu zelju da pronadju grob svoje brace. I grobove ostalih s kojima su prosli pakao Bosne i Hrvatske. I upravo zahvaljujuci dobrim delom i njima dvojici sira javnost ce saznati za 16 vec obelezenih masovnih grobnica u Kamnickoj dolini.
Masovna streljanja na podrucju Kamnika su usledila izmedju 18. i 20. maja. Rafali su se culi i narednih dana, da bi puske utihnule tek krajem maja. Krvavo jugoslovensko prolece je okoncano. Ostale su jame oko Kamnika, Zidanog Mosta, Kocevja, Trbovlja, Klagenfurta, Pohorja i Maribora, reke Soce, Radovoljice, Škofje Loke… Slovenci su uveliko krenuli u njihovu identifikaciju. Potrebna je pomoc iz drugih krajeva, pre svega iz Crne Gore, kako bi svi grobovi bili otkriveni. Obelezeni. Kako bi oni koji su izgubili svoje najblize mogli da na njihovim grobnicama zapale svece.
DESETKOVANI zbeg, posle petomosecnog krvavog puta preko Crne Gore, Bosne i Hrvatske, nasao se pocetkom maja na tlu Slovenije. Umesto dugo sanjanog susreta sa Englezima, ubrzo ce stati pred partizanske streljacke strojeve. Bice im presudjeno po kratkom postupku, bez prava da kazu ko su, sta su radili tokom rata, gde su krenuli, kakva je njihova krivica. Enlezi, kojima su hitali u susret izrucili su partizanima desetine i desetine hiljada ustasa, belogardejaca, cetnika, dobrovoljaca, antikomunista civila. Mnogima koji su likvidirani ni imena nisu popisana, tako da ce neke grobnice biti tesko markirati i reci ko u njima pociva. Bilo je i jama u koje su bacani ustase i cetnici, vojnici i civili, zene i starci, zajedno.
Borivoje M. Karapandzic u svojoj knjizi “Jugoslovensko krvavo prolece 1945.” kaze da se glavnina cetnika Crne Gore, Boke i Sandzaka povukla sa hrvatskim domobranskim snagama, koje su pod borbom stigle u Pliberk i zauzele celu Plibersku dolinu. Tu je, navodi Karapandzic, bilo oko 200.000 Hrvata, ali i cetnicka glavnina koju su predvodili zamenik poginulog vojvode Pavla Djurisica major Vaso Vukcevic, clan Nacionalnog komiteta Risto Jojic i dr Nikola Jorgovic, advokat sa Cetinja.
Cetnici, nastojeci da sto pre ostvare kontakt sa saveznicima, napisali su pismo, mastilom i cirilicom, na kockastom trgovackom papiru, adresovano na saveznickog komandanta u Koruskoj. U njemu je pisalo: “Jugoslovenska vojska u otadzbibni, iz Crne Gore, Boke i Starog Rasa, obraca se saveznickom komandantu sa molbom da nas prihvati i pruzi politicki azil do naseg ponovnog povratka u otadzbinu. Nama se u borbi protiv okupatora nametnula i borba protiv komunista. Jedva cekamo da dodje dan kada cemo zajedno sa nasim saveznicima nastaviti borbu protiv komunistickih bandi.”
PISMO, koje je donela mlada devojka, obracajuci se na francuskom jeziku, zavrsilo je u rukama Milana Baste, komesara 51. vojvodjanske divizije. Basta u svojoj knjizi “Agonija i slom NDH” pise kako je potom posetio cetnicki stab i kako mu je Risto Jojic saopstio, posto je video da od Enleza nema ni traga: “Mi smo konacno izgubili rat. Rat su dobili nasi protivnici i nama ne preostaje nista drugo nego da se predamo novoj jugoslovenskoj armiji”.
To se upravo i dogodilo. Kako u svojoj knjizi navodi Karapandzic, Bastini partizani su zarobljene cetnike proterali direktno ka Mariboru.
U svojoj knjizi “Rasute kosti” Mihailo P. Minic, kaze da su zarobljene cetnike partizani 18. maja doveli u logor u Maribor. Tu su popisani po srezovima, pored Crnogoraca i Sandzaklija tu je bila i veca grupa cetnika iz Srbije. Sutradan je zarobljenicima receno da ce biti prebaceni u kasarnu “Kralj Petar”, koja je bila nedaleko od logora, gde ce im biti komotnije. Receno im je da ce posebna komisija izdvojiti sve ljude od 25 do 40 godina starosti i zadrzati ih na obnovi porusenih saobracajnica. Oni koji imaju vise od 40 godina ici ce kucama. Tito je, kazao im je tada partizanski oficir, dao opstu amnestiju i nikome nece faliti ni dlaka s glave.
– Posle odlaska ove partizanske komisije iz logora, pise Karapandzic, poceli su stizati kamioni zatvoreni ciradama, koji su danonocno odvodili narod. Ali ne u kasarnu “Kralj Petar” nego na – strelista. Rafali smrti danima su odjekivale po sumama oko Pohorja.
MIHAILO P. Minic uspeo je da pobegne sa strelista, gazeci preko gomile vec pobijenih drugova. Pucali su za njim, ali on je izmakao.
– Prste zrna, rafali kidaju grane jelovog siblja ispred mene. Probijam se bos. Kada sam bio udaljen na oko 1.500 metara od strelista, popeo sam se na jednu bukvu i tu ostao od 11 casova pre podne do 4 posle podne. Za to vreme pucnjava nije prestajala. Vika nesrecnih ljudi bila je uzasna – pise Minic, koji se dokopao Austrije gde je pao u ruke Engezima.
Hiljade ljudi iz Crne Gore, Hercegovine, Sandzaka i Srbije, ostalo je zauvek u sumama oko Pohorja. Po nekim racunicama koje su, ipak, neprecizne, Bastini partizani su zarobili izmedju 8.000 i 10.000 cetnika. Najveci deo je likvidiran.
Druga velika grupacija cetnika, ali i civila, medju kojima su bili i svestenici Mitropolije crnogorsko-primorske, intelektualci antikomunisti, deca, zene, nasli su se oko Zidanog Mosta.
– Secam se dobro, bio je 9. maj kada smo se nasli kod Zidanog Mosta, prica nam Vlado Niklanovic, koji je uspeo sa trojicom brace da prezivi pakao Bosne i Hrvatske. – Odluceno je da ne idemo prema austrijskoj granici, iako je tako prvobitno odredjeno, jer je postojao strah od Nemaca koji su tamo bili. I pala je odluka da krenemo drugim putem, kako bi se nasli sa Englezima. Jedna ogromna grupa nasih, u kojoj je bilo vise od 1.000 ljudi, popela se na teretni voz. Puni svi vagoni, ljudi po krovovima. Stigli smo do Celja, a onda smo odlucili da krenemo zapadno. Putovali smo tri dana do Kamnika. Usput su oni koji su bili naoruzani bacili puske. Niko nas nije dirao, mestani Slovenci su bili korektni. Na oko kilometer od Kamnika rasporedili smo se po okolnoj sumi, brezuljcima, bilo je tu i nekoliko poljica. Spavali smo pod satorima, neki i pod vredrim nebom. Vec je bilo lepse vreme.
NEVOLJA za nevoljom je pogadjala zbeg nesrecnika. Sutradan, nakon pomora bolesnika od tifusa, u Štab vovode Djurisica stigli su nezvani gosti. Bila je to delegacija, pokazace se uskoro velikog neprijatelja srpskog naroda, crnogorskog ustase dr Sekule Drljevica. Njegovi causi su dosli ?a s Djurisicem “popuse lulu mira” i izraze dobru volju poglavnika Anta Pavelica.
U neposrednoj blizini vojvode Djurisica nasao se Stevan J. Vucetic, koji je ovako zabelezio:
– Sekula Drljevic je dobro poznavao polozaj u kojem smo se nalazili i tezio je da nas povuce u srce Hrvatske i pomocu ustasa tamo zarobi. Mozda je u svojoj starackoj fantaziji verovao da ce nas moci prevaspitati za ciljeve svoje nezavisne Crne Gore.
Drljevicevi poklisari su tada saopstili da je Pavelic spreman da primi i zbrine ranjenike, bolesnike i izbeglice, a da cetnicku vojsku prebaci na granicu Slovenije radi odmora i oporavka. Kao protivuslugu trazio je pristanak na zajednicku borbu protiv komunista. Usledila je zajednicka sednica Centralnog i Pokrajinskog nacionalnog komiteta gde je reseno da se ponuda Pavelica i Drljevica prividno primi, da se prebacivanje ranjenika, bolesnih i izbeglica obezbedi, a da se vojska sposobna za borbu uputi na pravac reka Vrbas – Lijevac polje – Kozara i da se planinskim terenom probija do Slovenije i dodje u sastav tamosnjih cetnickih snaga. Ovakvo resenje odobrio je i djeneral Draza Mihailovic, i sporazum je sacinjen.
PREBACIVANJE ranjenika, bolesnika i izbeglica preko reke Bosne, pocelo je 5. marta. Zalosna povorka “kakvu svet do tada nije video” upucena je na pravac Derventa – Bosanski Brod. Na dugackom putu do Dugog Sela, pred Zagrebom, kolona se kretala malo seljackim kolima, vise pesice. Gladni, bez lekova, bez bilo kakve pomoci. Narod koji su sretali po selima ih se klonio kao da su gubavci. Svaki kilometer je bio obelezen s ponekim mrtvim. Od oko 8.000 ljudi, zena i dece, gotovo polovina nije stigla u Dugo Selo. Preziveli su smesteni u barake, improvizovane bolnice, bez prava da se krecu bilo kuda. Partizani su ih pronasli odmah po kapitulaciji Nemacke i najveci broj je ubijen tu. Neki su prognani d? im “sude narodni sudovi”.
Ostatak, vojnicki deo zbega, poceo je da prelazi reku Bosnu, pet dana posle, posto su bili uvereni da su ranjeni, bolesni i nejac na bezbednom. Krenuli su u Lijevac polje kako bi se docepali planine Kozare. Do Vrbasa je kolonu pratio Draza Mihailovic, koji je na rastanku odrzao ohrabrujuci govor. Sa nesto svojih ljudi djeneral se vratio ka reci Bosni i dalje natrag. Sa vojvodom Djurisicem su put nastavili Dragisa Vasic, pukovnici Zaharije Ostojic, Luka Baletic, Mirko Lalatovic, Djuro Popovic, potpukovnik Pavle Novakovic, vojvoda Petar Bacovic i drugi.
Velika podvala Sekulre Drljevica je uskoro izbila na videlo. Jake ustaske snage nadirale su od Banjaluke i Bosanske Gradiske. Partizani su opazili kretanje cetnika, pa su se spustili sa Kozare. Otpocela je ocajna borba na dva fronta kod Lijevac polja. U trodnevnim borbama izginulo je oko dve stotine cetnika, a ranjeno oko tri stotine. Ustase su zatrazile primirje koje je prihvaceno odmah. Po “sporazumu” zbeg je trebalo da bude smesten u posebni bivak u okolini Stare i Nove Gradiske, i kolona je ponovo krenula, a Djurisic je sa pratnjom ostao na daljim pregovorima sa Drljevicem i ustaskim casnicima. Glavnina zbega jos nije bila ni razmestena u bivaku kada su na Savi primetili ladju koja se kretala uzvodno ka Zagrebu po jakom strazom. Na njoj su bili Pavle Djurisic i oko 300 njegovih oficira i podoficira. Svi su pobijeni u Jasenovcu. Student medicine Rajko Drljevic, rodjak dr Sekule, koji je ucestvovao u pregovorima, kada je video prevaru, ubio se.
– BILI smo negde oko Okucana, kada smo saznali za pogibiju Djurisica i njegovog komandnog kadra – seca se Vlado Niklanovic najtezih dana u svom zivotu. – Bio je to definitivan pocetak kraja velikog crnogorskog zbega. Ljudi su bili obezglavljeni, prepusteni sami sebi. U Okucanim jeziva slika: ustase su sve bile spalile, pobile Srbe. Lesevi na sve strane. Bio je, secam se, 6. maj kada smo krenuli, iako iznureni potpuno, usiljenim marsom. Cilj je bio da se sto pre dokopamo Slovenije, jer nas je bilo sve manje.
Usput, povlaceci se prema Zidanom mostu, u zbegu su saznali da se Dragisa Vasic sa vecom grupom, uglavnom starijih cetnika, predao partizanima. Sprovedeni su u Banjaluku, u logor, gde su odmah svi streljani. Prema Zidanom mostu su se povlacili porazeni Nemci i ustase, videvsi da je rat izgubljen. Jednoj grupi cetnika pokusali su da se nametnu kao komandanti dr Sekula Drljevic i Bosko Agram, poznati crnogorski separatista, kojeg su upravo cetnici likvidirali kod Zidanog mosta. Ista sudbina zadesila je i dr Sekulu Drljevica i njegovu suprugu kod Celovca u Austriji.
Rat je bio zavrsen. No, ne i za one koji su preziveli golgotu Bosne i Hrvatske, na svom odstupnickom putu ka jugoslovenskoj granici i tako ocekivanom susretu sa saveznicima, Englezima, do kojeg nikada i nece doci. U stvari Englezi nikada i nisu ocekivali taj susret. Vinston Cercil je ranije jos podrzao borbu jugoslovenskih partizana, bas kao i kralj Petar Drugi Karadjorevic, koji se sa izbeglickom vladom nalazio u Londonu.
ZNATNO uvecana izbeglicka kolona krenula je iz Rudog, u pohabanim delima, jos goroj obuci, bez hrane i lekova. Velika drama je tek pocinjala.
– S ogromnim naporom presli smo Gornje Rudnice – Visegrad i dosli na planinu Semic, seca se Stevan J. Vucetic. – Nasa bolnica, ne znajuci kuda ce, pogresno je dosla u Rogaticu. Kada je stigla naredba da se povrati na Semic, dr Vasilije Golubovic je resio da sa 41 tezim ranjenikom produzi za Sarajevo. Vec na drugoj stanici zeleznickog puta prema Sarajevu ustase su ih izvukle iz voza, opljackale ih i streljale.
Put je od Semica vodio ka Brankovicima. Tu je usledila borba sa ustasama. Posle dva dana ustase su prihvatile pregovore i primirje i odstupnicki zbeg je dobio prolaz. Bilans sukoba je bio pedeset mrtvih i stotinak ranjenih.
Sledi duzi put preko planina Devetaka i Vlasenice, dolazak na Zljebove. Kolona je potom dolinom Krivaje presla Mrkalj, Kladanj i Olovo i sisla u dolinu Bosne, kod Maglaja. Nova, verovatno najteza nesreca na tom putu – pegavi tifus. Naisli su na cela legla i ubrzo je bilo ko 2.000 obolelih. Broj tifusara se povecavo iz casa u cas.
TIFUS je „zakacio“ dr Luku Vukmanovica i njegovog sina Ceda. Prvo je jedno vreme nejaki momcic nosio oca, potom ovaj njega. – Te trenutke ni najblistavije pero ne moze opisati – kaze danas dr Cedo Vukmanovic, dok sedimo pred njegovom kucom u Becicima. – Noge ne sluze, telo ne slusa pamet. Iznureni, blesni, stalno napadani od ustasa, muslimana, partizana, predstavljamo otpisanu kolonu. Ljudski zivot jednostano ne znaci nista.
Nizu se scene strave. Uz bolest, napada opaka zima. Na minus 25 nose bolesnike sa 40 stepeni temperature. Ljudi mrznu na sve strane. Kada su prijatelji Gligoriju Vukoticu, sinu vojvode Steva Vukotica skidali cizme sa promrzle noge, u jednoj je ostalo njegovo stopalo. Mrtvace nisu mogli sahranjivati u promrzlu zemlju, pa su ih samo spustali u snezne rupe, povrh nabacujuci malo granja i kamena. Posao su dovrsavali vuci i lisice.
Veliki zbeg se u dolini Bosne podelio u dve kolone. Jedna je krenula desnom obalom, prema donjem toku Bosne, druga ka Tuzli. „Tuzlanska“ kolona imala je okrsaj s komunistima i tu je pretrpela teske gubitke: 150 mrtvih i 200 ranjenih. Posle ove borbe kolone su se opet sastavile. Bilans je bio tezak: 3.000 obolelih od tifusa, 1.200 ranjenika i 2.300 promrzlih.
– IMALI smo deformisana lica, brat nije mogao poznati brata, vapaji tifusara na sve strane. Hleba, hleba, bilo je jedino sto su ljudi tiho izgovarali. Kad su nasi kod Tuzle obezbedili hranu, nekoliko pregladnelih je tako halapljivo jelo da su posle umirali u najstrasnijim grcevima – seca se Vucetic.
U selu Kozuhe dogodilo se i taj dugoocekivani susret sa Drazom Mihailovicem. S njim je bilo oko 600 vojnika od kojih polovina nije bila ni za kakvu borbu. Bili su to ostaci velike vojske od 100.000 ljudi koji su mobilisani u Srbiji i povuceni u Sandzak s namerom da se prebace u Crnu Goru.
Susret sa djeneralom doneo je razocaranja crnogorskom zbegu. Nista od obecanog odmora, hrane. Stevan Vucetic je opisao razgovor Draze i Pavla Djurisica koji je tu vodjen.
– Ko te je zvao da dodjes ovamo? Ja nisam. I najzad, kad si vec dosao, zasto si poveo toliki narod? Izginuce ljudi. Meni su potrebni borci sa puskom u ruci. Nasa situacija je takva da se moramo rasturiti u trojke po sumama. Drugog izlaza nemamo! Pavle je izvadio sifrovanu depesu iz koje se jasno videlo naredjenje Vrhovne komande za ovaj pokret. Draza je tada kazao da on nije dao takvo naredjenje. Onda se javio djeneral Miroslav Trifunovic zvani Dronja i kazao da je on poslao tu depesu bez Drazinog znanja. Doslo je do zestoke rasprave, potegnuto je i oruzje i jedva je izbegnuto prolivanje krvi medju komandantima.
Pavle Djurisic je tada shvatio u kakvoj se teskoj situaciji nalazi. Nije mu padalo na pamet da se dele na trojke, kako je to Draza predlagao. Izdvojio je veliki broj tifusara i prebacio ih skelom na levlu obalu Bosne, gde su bile spremne improvizovane bolnice. Organizovano je nekoliko ekspedicija za nabavku hrane po udaljenim selima. U medjuvremenu su stigli vojvoda Petar Bacovic s hercegovackim cetnicima i Zaharije Ostojic sa nekoliko svojih ljudi. No, tifus je harao, sirio se velikom brzinom.
I ONDA nova velika nesreca. Partizani su napali bolnicu i tokom noci ubili vise od 2.000 bolesnika. Svedoci tvrde da je komuniste predvodio Branko Kovacevic, koji je do tada bio cetnicki prvak i bio zaduzen da cuva bolnicu. Kovacevic je polozaj izbeglica ocenio kao bezizlazan. Sa cetnicima, ipak, nije zeleo otvoreno da raskida, pa je iduceg dana poslao kod Pavla 17 svojih delegata preko kojih je hteo da prikrije izdaju. Pavle nije hteo da razgovara – svih 17 su streljani, po kratkom postupku.
Sunovrat se nastavljao. Doslo je, eto, i do medjusobnog ubijanja. Izbeglicki zbeg je bivao sve manji, jer su sukobi sa partizanima i ustasama bili cesti, bolest, glad i mraz su kosili na sve strane. A trebalo je prevaliti jos dosta puta kako bi se stiglo do Slovenije. Kako bi, prema pricama s pocetka kretanja na „put smrti“, usledio spasilacki susret sa saveznicima Englezima, do kojeg, kako ce se uskoro ispostaviti nikad i nece doci.
BARSKI masakar je bio samo uvod, stravicna epizoda u bratoubilackom ratu, koji se dogodio krajem rata. Najmasovniji zlocin, medjutim, usledice cak posle zvanicne objave da je Drugi svetski rat okoncan.
Povlacenje nacionalista, cetnika i mnogobrojnih izbeglica iz Crne Gore, pod komandom Pavla Djurisica, pocelo je 6. decembra 1944. i trajace pet meseci. Prema jednim izvorima bilo je izmedju deset i dvanaest hiljada Djurisicevih vojnika i oko tri hiljade izbeglica. Stevan J. Vucetic, jedan od retkih koji je opisao crnogorski zbeg, kaze da je na “put smrti” krenulo 12.000 naoruzanih ljudi i oko 6.000 zena, dece i staraca. U povorci se nalazio i mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije (Lipovac) sa 76 svestenika. Bio je tu citav Veliki sud, mnogobrojni seljaci, gradjani, trgovci, studenti, lekari, advokati, ucitelji i profesori.
– Imao sam 14 godina kada sam sa ocem Lukom, profesorom Cetinjske bogoslovije, doktorom teoloskih nauka, koji je bio ubedjeni antikomunista, ali ne i cetnik, krenuo sa Cetinja – prica dr Cedo Vukmanovic, inace, sinovac poznatog revolucionara Tempa. – Otac se, naime, plasio da ce mu partizani zbog njegove antikomunisticke delatnosti, ubiti najstarijeg sina, pa je odlucio da me povede sa sobom. Prikljucili smo se jednoj grupaciji cetnicko- nacionalistickoj, u kojoj je bilo izmedju 800 i 900 ljudi. Jedno vreme smo proveli u Zeti, ubedjeni da cemo preko Albanije, krenuti za Grcku. No, plan je promenjen i put je vodio preko Bosne.
Dr Luka Vukmanovic bio je svestenik, naucnik i filozof, predavao je u Skopskoj gimnaziji, potom na Cetinju, takodje u gimnaziji, ali i u Bogosloviji. Godine 1940. je odbranio doktorsku disertaciju “Materijalisticko i hriscansko shvatanje istorije”. Bila je to najstudioznija, po mnogim ocenama i najbolja kritika marksizma izrecena od jednog svestenika SPC. Za razliku od brata Svetozara – Tempa, koji je rano pristupio komunistickom pokretu, dr Luka je bio ubedjeni antikomunista. Imao je 38 godina kada je na “put smrti” krenuo sa svojim sinom Cedom.
Oni koji su stigli do Skadra, posto je plan odstupanja promenjen, nasli su se oko Podgorice gde se pripremao veliki zbeg. Tu su stigli i mnogobrojni Primorci, oni koji se nisu vratili preko Bara, gde su ih partizani sacekali. Na okupu su se nasla i cetvorica brace Niklanovic iz Pastrovica: Mitar, Tomo, Vlado i Dusan.
– Pre nego sto cemo krenuti, neko vreme smo boravili na Cemovskom polju – kaze Vlado Niklanovic. – Uopste, u Podgorici i oko nje su koncentrisane sve snage, kako bi zbeg krenuo za Bosnu, a onda dalje na zapad.
Nalog za pokret stigao je 6. decembra.
– Svaki domacin kod kojeg smo stanovali dao nam je hranu za po pet dana – zabelezio je Stevan J. Vucetic. – Vojska je rekvirirala kroz Zetu i Bjelopavlice oko 500 volova, koji ce nam posluziti kao hrana na dalekom putu. Iz slagalista Uprave monopola u Podgorici dostavljeno je svakom borcu i izbeglici po 200 paketica cigaret-papira i rezanog duvana koliko je ko zeleo da ponese. Podeljeni su i zavoji za rane, a drugih lekova nije bilo. Povorku je pratilo i 1.500 natovarenih konja, oko 200 seljackih kola i desetak teretnih automobila. Kroz mracnu, tihu noc, povorka je odmicala uz Bratonozice. Njeni prvi redovi su bili vec presli planinu Vjetrenik, a poslednji su tek kretali iz Doljana kod Podgorice.
PREZIVELI se secaju prica koje su ih hrabrile: navodno se Englezima saopstava na svakom kilometru gde se zbeg nalazi, pa nema opasnosti od aviona.
No, stradanje je pocelo vec posle dva dana. Odstupnike prvo napadaju partizani, a potom i jedna formacija Albanaca, od oko 2.000 vojnika, koje su predvodili crnogorski komunisti. Odmah potom, 11. i 12. decembra celu izbeglicku kolonu na potezu Verusa-Jabuka-Matesevo-Kolasin napada anglo-americka avijacija. Poginula su 52 vojnika, veci broj civila je ranjen, stradala je i stoka. Ista avijacija ce napade ponoviti jos nekoliko puta misleci da bombarduje preostale snage Nemaca. Nemci su se tih dana uveliko povlacili iz Crne Gore prema Albaniji i Grckoj.
– Preko dana odrzavan je neki precutni mir s Nemcima, a tokom noci vojnici iz zbega su napadali nemacku vojsku, gde je god to bilo moguce. Pavle Djurisic je davao za svaki zaplenjeni nemacki puskomitraljez po dva “napoleona” u zlatu, a za svakog konja po jedan. Otimani su i automobili, hrana – seca se Vucetic.
– U Rudo smo stigli pred Bozic, seca se Vlado Niklanovic. – Bice to, nazalost, za najveci deo izbeglih poslednja proslava Hristovog rodjenja. Izbeglicka kolona se tu znatno uvecala. Prema nekim mojim procenama, mada su cifre nepouzdane, naslo se tu oko 21.000 onih koji odstupaju.
Stevan Vucetic belezi da je kolona uvecana za 6.000 ljudi.
Zbegu su prisli cetnici iz Sandzaka i severne Crne Gore, Durmitorski odred sa kapetanom Ivanom Ruzicem na celu i veliki broj civila. No, dolazak u Rudo je bio i veliko razocarenje. Tu se, naime, ocekivao i susret sa oko 120.000 cetnika iz Srbije pod komandom Draze Mihailovica, koji su sa crnogorskim zbegom trebalo da krenu na zapad. Ali oni su izostali. Posto su umorni i onespokjeni proslavili Bozic (mitropolit Joanikije je blagoslovio vojsku i narod), vojnici Pavla Djurisica, a s njima i veliki broj civila krenuo je, ispostavice se ubrzo za najveci broj, na put bez povratka, preko gudura vrletne Bosne, preko sneznih planina. Put koji ce potrajati dugo i na kojem ce stradati mnogi, pre nego sto velika izbeglicka kolona stigne na tle Slovenije.
– Vec je tada mnogima od nas bilo jasno da nas cega mucan put. Dug i neizvestan. No, jos je bilo optimizma da cemo stici kamo smo krenuli, da cemo se naci sa saveznicima Englezima, zabelezili smo reci Vlada Niklanovica.
JUGOSLOVENSKO KRVAVO PROLECE 1945. – 2.deo
Masakr u barskoj skoli
KOLONA odstupnika u kojoj je bilo nesto naoruzanih ljudi,a znatno vise obicnog sveta, iz Skadra je kozjim stazama i vrletima stigla preko Sutomora do Buljarice.Usput su sreli nekoliko partizana koji su im posto su konstatovali “mi smo braca”,kazali da ne moraju ici planinom,nego da to ucine drumom,bezbedno.U Buljarici su se sreli sa borcima Drugog bataljona Prve bokeljske brigade.Nasli su se zajedno komsije,rodjaci,kumovi ,prijatelji…Usledilo je pozdravljanje,ljubljenje.
-Raspravljali smo sat dva oko odlaganja oruzja,receno nam je da cemo ga ponovo dobiti ujutru.Prenocili smo u jednoj kuci,tu u Buljarici,a ujutru su nas postrojili dvojicu po dvojicu na putu za Bar.Rekli su nam da ce nas rasporediti u njihove jedinice.Dali su nam puske bez zatvaraca,a onda oduzeli prstenje i sve zlato sto smo imali.Cak i donji ves iz nasih ranaca,seca se Stevo Boreta.
Filip Mikijelj i Stevo Barba u knjizi “Zlocin bez kazne” autora Dragana Barjaktarevica,koja je izasla iz stampe pre deset godina,svedoce da su u Baru lepo docekani da im je Stevo Jovanovic rekao da ce ici svako u svoju komandu u Grbalj,Budvu i Maine i da ce kasnije biti rasporedjeni u njihovim jedinicama.I onda se,kazu Mikijelj i Barba,zaigralo crnogorsko kolo,zapevala bratska pesma,i jedni i drugi su pucali uvis u znak veselja.
U zgradi Gimnazije u Starom Baru su se nasli svi na okupu.Mainjani i Grbljani,njih oko dve stotine.
-Posle kratkog vremena,seca se Stevo Boreta,dosli su trojica komunista sa sterikama u rukama i poceli da zapisuju imena i godine rodjenja.Ne znam da li su svi popisani,bio je mrak.Verovali smo da su to spiskovi za raspored u partizanske jedinice.No,posle ponoci su opet dosli i ovoga puta poceli prozivku.Izasla je napolje prva grupa ,10-12 ljudi.Mislili smo i tada da idu u partizanske jedinice.Onda je otisla druga grupa,posle prozivke.Ubrzo zatim su usledili mitraljeski rafali.
U zgradi starobarske skole uzas.Nenaoruzani,nemocni ljudi,shvatili su da su prevareni.Filip Mikijelj i Stevo Barba,koji su tada imali 20 i 16 godina,za svega sest sati su ostarili.
-Mene su kao najmladjeg poslali da se promuvam i proverim sto se dogadja.Provukao sam se pored strazara i krenuo niz stepenice.Svuda oko mene bila je prosuta krv.A malo dalje od zgrade,kraj zidina, video sam kako vatra iz mitraljeza bljuje u ljude.Kao u snu,bez svesti vratio sam se gore,seca se Stevo Barba,kome su te noci ubili oca.
Bilo je te noci stravicnih prizora na pretek.Kad su prozvali Stanka Rucovica iz Budve,on je pucao u sebe iz pistolja, i svojom krvlju je poprskao sesnaestogodisnjeg sina.Jedan Knezevic iz Grblja je skocio kroz prozor,i posto se nije polomio,uspeo je da im umakne.Aco Novakovic,koji je imao samo 16 godina,i kome su 1943.takodje partizani ubili oca,trazio je da m u postede zivot,ali nije vredelo.
Svedoci barskog masakra kazu da su dvanaestoricu starijih,koji su prethodno bili odvojeni da se vrate kucama,pobili lopatama i asovima.Prethodno su nesretnici morali da iskopaju dve jame u koje su zatrpani ubijeni.
U noci izmedju 24. i 25.novembra 1944. pobijeno je u Baru 80 Grbljana,Mainjana i Budvana.
-Cela egzekucija obavljena je bez sudjenja.Nikom nisu dali priliku ni “a” da kaze.Svi surovo umoreni bili su nevini i cestiti ljudi koji nikome nisu zivot prekratili,nikome zlo naneli.Ucinili su to na nacin koji nisu uobicavali ni najljuci srpski okupatori.Da te ubije okupator ,posle bitke,bez sudjenja,ajde nekako.Ali d ate ubije kum,rodjak,komsija,prijatelj posle grljenja i veselja,to spada u zlocin najgore vrste,reci su Steva Borete.
Oni koji su izbegli streljanje,vredjani i ponizavani,stigli su preko Virpazara do Cetinja.Posto su rasporedjeni u partizanske jedinice,osisani su do glave,a onda odredjeni za bombase.
Posle gotovo pet decenija,otkopane su barske jame,u kojima su samo tri lobanje bile zdrave.U nedelju 24.maja 1992. godine posmrtni ostaci su sahranjeni u spomen kosturnicu,koja je prethodno podignuta pred manastirom Podlastva kod Budve.Bilo je prisutno nekoliko hiljada gradjana, posle zaupokijene liturgije besedeili su njegova svetost Patrijarh srpski gospodin Pavle,mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radovic,akademik Matija Beckovic.U ime Odbora za prenos posmrtnih ostataka govorio je Krsto Boreta,tuzbalice su progovorile na svoj nacin.
Kosti barskih stradalnika,najzad su opojane na nacin dostojan coveka,obelezen im je grob nad kojim je obelisk,veliki krst opomene na vreme zla kada je brat ubijao brata,u ime ideologije i “visih ciljeva”.Dvanaest godina iza tog maja u Grblju,izranjaju grobnice umorenih u slovenackim sumama.Neke obelezene,a neke tek cekaju identifikaciju i hriscanska obelezja
Pise: Savo Gregoviæ
Trebalo je da se nanize sest decenija,da se otkriju tragovi krvavog jugoslovenskog proleca ,zadnje godine Drugog svetskog rata.U Kamnickoj dolini,zahvaljujuci pre svega slovenackim vlastima,koje su poslednjih godina omogucile agilno,predano i strucno angazovanje ekipa i pojedinaca na otkrivanju stratista iz “vremena zla”,pronadjeno je i obelezeno sesnaest grobnica u kojima pocivaju uglavnom kosti svirepo ubijenih crnogorskih cetnika,svestenika Mitropolije crnogorsko-primorske i brojnih drugih civila koji su bili krivi samo zato sto nisu voleli komunizam. Izvesno je da masovnih grobnica ima jos u podrucju Kocevskog roga,na padinama Pohorja,pa i jos ponegde u kojima su zemni ostaci crnogorskih, ali i srpskih antikomunista,koje ce uskoro biti obelezene.
Koliko je to krvavo prolece 1945. odnelo zrtava,takodje tek treba da se utvrdi.Borivoje Karapandzic u svojoj knjizi o tom prolecu s podnaslovom “Titovi Katini i Gulazi”,pominje cifru od cak 250.000 ubijenih,od cega je oko 200.000 Hrvata koji su doterani iz Pliberka.Stradali su,dakako,uveliko i Slovenci,cija su imena i grobovi utvrdjeni.U pripremi za ovaj feljton,prelistavajuci brojne materijale,i belezeci secanja onih koji su prosli strasan put od Vezirovog do Zidanog mosta,preziveli pakao Bosne i Hrvatske,snezne oluje,glad i tifus,ali i partizanska strelista sirom Slovenije,slazu se da je tada stradalo oko 27.000 ljudi “s nasih terena”.Mahom iz Crne Gore,manjim delom iz Srbije,Bosne i Hrvatske.
“Novosti”,koje su pre neki dan otvorile ovu tabu temu reportazom o braci Niklanovic iz Budve,koji su pronasli grob svoje brace,ali i te kako pomogli da i ostali saznaju za mesta gde pocivaju njihovi najblizi,u nekoliko nastavaka ce “preci” taj “put smrti” kojim su ,verujuci da idu u susret saveznicima-antikomunistima,krenuli masovno iz Crne Gore njeni sinovi i kceri.
Septembra 1944. godine vojvoda Pavle Djurisic glavnokomandujuci crnogorskim cetnickim jedinicama,inace desna ruka Draze Mihailovica,videvsi da komunisti dobijaju rat i revoluciju,skoncentrisao je sve snage oko Podgorice,Danilovgrada i Ljesanske nahije.Prethodno je bio postignut dogovor sa princom Mark Djonom,koji je preuzeo komandu nad svim oruzanim snagama u Albaniji,o privremenom sklonistu u “zemlji orlova” i o prolazu ka Grckoj gde je trebalo da se cetnici,ali i brojni civili koji nisu hteli da zive u komunistickoj drzavi,nadju sa saveznicima-antikomunistima.Englezima ,pre svih.U to vreme stab djenerala Mihailovica se nalazio kod Okruglice u oblasti Zenice.
U svojoj knjizi “Album crnogorskih cetnika”,koja je stampana pre tri godine, Dragoljub Šcekic,kaze da su nacionalne snage koje su se povlacile iz Srbije stigle do Drine,gde su “prema predvidjenom planu Vrhovne komande imale da nastave koncentraciju snaga prema Crnoj Gori i Primorju”.Put za povlacenje je vodio preko Albanije.No,po ovom autoru,sasvim drugu odluku je doneo djeneral Miroslav Trifunovic,komandant Srbije kako su ga nazivali.Da se odstupa preko Bosne on je odlucio ,kako pise Šcekic,svojevoljno ne konsultujuci Vrhovnu komandu.Vojnicka disciplina je Pavlu Djurisicu nalozila da ispostuje naredbu Trifunovicevu koja je bila saopstena telegramom.Srbijnaski cetnici su se vratili u Srbiju,a crnogorski antikomunisti su krenuli na put preko Bosne.Ali se ipak prvo krenulo za Skadar.
– Mi koji smo bili za kralja i otadzbinu, vojnici,ali i mnogo civila koji nisu hteli da docekaju kraj rata s komunistima, pocetkom novembra smo od svojih lokalnih komandi obavesteni da treba da odstupimo ka Grckoj.Tih dana se u Primorju nasla i Vucedolska brigade kojom je komandovao Ivan Janicic i usledio je visednevni put ka Skadru,prica Vlado Niklanovic,u to vreme dvadesetogodisnjak,koji je preziveo i slovenacki pakao.
Stevo Boreta ,u knjizi “Zlocin bez kazne” Dragana Barjaktarevica kaze da su se pred put okupili ispred hotela “Avala” u Budvi.Komandant nas Milivoje Mitrovic,navodi Boreta,nam je odrzao govor i kako pamtim rekao:Draga braco,dogovoreno je da odstupimo ka Grckoj,ali vas molim da razmilite.Niko od vas ne mora da odstupi,svi vi mozete kucama da ostanete.Vi nikome nikakvo zlo niste ucinili.Ja moram ici jer sam zakleti oficir kralju i otadzbini,maker isao i sam.
Velika grupa Grbljana,Maina,u kojoj je bilo i Pastrovica,u kojoj je po secanju Borete bilo izmedju 700 i 800 krenula je ka Skadru.Mnogi ocevi su vodili sinove,pa je bilo decaka sa 15,16 godina,ali i zena.Preko Bara gde su prenocili na Pristanu,u zgradi Monopola,stigli su do Skadra.Sutradan po dolasku usledilo je naredjnje da se vrate iz Albanije i to za Podgoricu.
– Puklo je tada zlo medju nama.Neki su bili da se vratimo,neki da se ide u Grcku.Saznali smo da su u medjuvremenu Mitrovic i grbaljski komandant Djuro Ivetic isli u Podgoricu na razgovor s Pavlom Djurisicem.Drugo vece smo bili rasporedjeni po kucama Srba koji su ziveli u Skadru i mi grupa Mainjana i Grbljana,smo odlucili da se vratimo kucama u Budvu,seca se Stevo Boreta.
Taj povratak iz Skadra za Budvu,pokazace se ubrzo,bio je koban za dobar deo Mainjana i Grbljana.U Baru ce ih docekati partizani i bez isledjivanja i sudjenja ,po kratkom postupku likvidirati osamdeset ljudi.U Skadru je ostao veliki broj onih koji su se odlucili za put prema Podgorici,koji ce kasnije biti nastavljen preko Bosne i Hrvatske,do Slovenije.A kojima ce se na tom putu pridruziti na hiljade drugih koji su se resili na odstupanje.
Prvi put da neko od vlasti polozi vijenac na grob stradalih!
Zecu oli o ovome što istraživati, ili o Joki i Bosiljki Đuričković u Odoljenu, te Kavču , Bogdašićima i
Mrčevcu, pod vođstvom komandanata letećih odreda : Branka Marovića, Branka Seferovića,
Miloša Kovača, Dušana Nikovića i dr. četničkih
glavonja ????
Prvo ces se predstavit ko si kada si vec upoznat sa temom da znam s kim imam cast iako je nemas,pa mozemo dalje razgovrati.
Ima covjek mozda je umro iz Zalaza a slusao sam ga krajem osamdesetidolazio da melje masline u mlin kada je govrio kako je Vidov tata i Blazov u Zalaze zilom tukao covjeka ni kriva ni duzna misleci da su mu oni ubili Joku i Bosliljku u stvari njegovi ljudi ,zamisli koji je to bio covjek, govno kao ti,tukao je vezanoga covjeka necu mu reci im iako znam i ime i prezime radi porodice dokle nije umro,a ovaj ga je molio da ga ubije kao covjeka i ovako mu je reako: nijesam ti ih ja ubio niti znam ko je .Eto junace ,takvi ste svi vi koji lajete ,tako biste vi sjutra kao sto su vam ocevi juce radili,to vam nece proci.Nece vam vise proci da ometate parastose ,budi siguran pa koja god vlast bila, a vi mozete da prijetite ovako preko portala,za to ste rodjeni,i vasa imena ce biti saopstena ,jer vas znamo,pa neka porodice poginulih i umrlih vide ko stoji iza kojega ubistva.Ovdje se nicije ubistvo nece sakrit,ali ni vasa budite sigurni,dosta ste se sakrivali to vise ne prolazi.
Drugo ovdje se radi o ritualu ako si za to cuo,ne o strijeljanju i sudjenju ,nego ritualu,sto je dosta opasno i sto se moze ponoviti,treba istraziti razloge zasto se to desilo
Vido Djurickovic je bio ubica klasicni, kasnije Knojevac nemoze se biti komadant Galeba bez skole sem ko je okrvario i to debelo ruke,dosta mu je polazilo za rukom jer je bio nas Pelinski setric pa je koristio dobrotu ljudi da se krije medju cetnike a rdio prlajave rabote koje je sprovodio i da se sakriva kroz Grbalj ,a njegov brat Blazo je u zatvoru spijavao Infombirovce da bi kasnije imao vilu u Zagrebu medju samim komunistickom elitom Hrvatske ,prvi je svercovao automobile sesteih iz Njemacke posto je to pricao a eto licno sam ga poznavao i jednog i drugog,samo se onaj u Splitu drzao dosta zatvoreno nikda nije o tome pricao a niti je to mene interesovalao tada ,on je bio vec penzioner a ja ni desetak godina .Ovaj je bio lopov samo takvi ,pred rat je radio u Tivtu Arsenal ,krao je limice ,a ako tako kaze on onda je to vjerovatno bilo tako ,uzme struc hleba izvadi sredicu i napuni limica,i onada se narvno smija ta velicina,ne jdnom je to pricao,ali bila je to boraba protiv klasnog neprijatelja,tako je On sada vec pokojnik pricao.
Ima tih nevaznih prica koje su oni sami pricali da ih niko nije pitao,jer su mislili da ce Tito vjecno zivjeti,ono zivi kod idiota josuvjek ali to je vas problem.Taj problem ovdje nemamo nego svirepa ubijanja i izivaljavanje nad njima,to je problem ubiti nekog i jos se radovati,kao sto ce se tvoji radovati kad krepas!
Gospodine Ivane, kad će te napisati članak o čuvenom Kolašinskom četničkom zatvoru, gdje su zatvarani i mučeni neisomišljenici, simpatizeri i pripadnici NOP-a. Na pravdi Boga ubijeno je na Brezi i okolini Kolasina oko 700 ljudi. Da li vam je poznato da je jedan od upravnika zatvora bio Vuk Bećković, otac našeg pjesnika Matije, predratni oficir.
Čitava porodica moga djeda je bila zatvorena i mučena.
Pišite malo o tome. O Ruzi doktorici. O onoj mladoj čobanici iz Mojkovca. O Boanu pišite. O mladim Žabljačanima koji su dovodjeni u zatvor preko Sinjajevine. Pišite ima dosta da se piše.
kakva upornost gospodina da prekroi istoriju a plata od sputnjika , nikad naprijed Crna Goro i Srbijo. . .
So a đe nađoste ove tekstove ko da vam je Roćko savetnik.
Četnici i ustaše su isto!
U Dubrovniku su tokom drugog sv. rata ,zajedno
boravili u hotelu Imperijal
Četnicima su dirigovali vojvode Jevđević i Ilija Trifunović, koji su iz NDH prešli u Crnu Goru 1944,
i spalili selo Brajovići, kod Danilovgrada !
Baškarili su se četnici i družili sa ustašama po stradunu i kafanama, a provodili su se sve do Splita, uz Italijansku zaštitu!
Pokazivali su jedni drugima krvave noževe !
Vidi se da se ovaj Zec specijalizirao za forenziku,
pa treba da pazi da ne bude uvučen u istragu
četnika, kao oni komesar Pazzi u filmu sa Hanibalom Lectorom!
Inače četnici su počeli prvi , strijeljanjem
Branka Brinića i dr. suseljana , na Vrmcu, potom ih bacili u jamu, a za njima pustili kučke!
Zecu oli o ovome što istraživati, ili o Joki i Bosiljki Đuričković u Odoljenu, te Kavču , Bogdašićima i
Mrčevcu, pod vođstvom komandanata letećih odreda : Branka Marovića, Branka Seferovića,
Miloša Kovača, Dušana Nikovića i dr. četničkih
glavonja ????
Ispravak: umjesto Branko Seferović, treba Branko Sekulović, iz HN!
У запису од 18.4.1964. у делу „Психолошке белешке“ Драган Крстић пише:
,,Све бирократије иза себе имају само један принцип – управљање заједницом, пошто је бирократија само последица институционализације друштва и једина основна разлика између њих може се састојати у доследности или у деформисаности циљева које остварује.
Свака бирократија тежи да се корумпира, најпре у односу на постављене и претпостављене друштвене циљеве. Пошто фунционише као посебан део друштва, бирократија по природи ствари приликом доношења одлука и њиховог спровођења мора да узима у обзир своје сопствене интересе као дела друштва. Ти интереси могу да буду различити од неких општих и “просечних“ друштвених интереса, у мери у којој се бирократија по својим духовним вредностима и материјалним обележјима разликује од тог „просека“, а нарочито од појединих друштвених слојева. У отвореним друштвеним системима које карактерише велика друштвена покретљивост, постоји стална флуктуација и прожимање интереса бирократије и осталих друштвених слојева. У таквим друштвеним системима те разлике бивају некад мање некад веће, али су стално мање више контролисане отвореним јавним мњењем и опасношћу смене на изборима.
Смена политичких партија на власти у појединим земљама заиста је смена бирократске воље, промена њених циљева и начина доношења и спровођења одлука.
Ако је, пак друштвени систем „окамењен“, када је читавим категоријама становништва немогуће да утичу на правац државне политике и доношење одлука које се односе на њихову будућност, тада системи ауторегулације система не функционишу и читав управљачки, одн. бирократски систем или администрација, по својим природним и унутрашњим тежњама одваја се од општих циљева, затвара у себе и постаје сам себи довољан.
Много се горе ствари дешавају кад институционални систем у свом концепту треба да оствари циљеве који нису сагласни са интересима опште популације (народа).
… Било корупцијом било принудом становништва (путем насиља или довођењем у положај изнудице), институционални систем настоји да се одржи по сваку цену, макар занемарујући и најосновније потребе становништва, интереса и историјског кретања земље. То га доводи у непосредан сукоб са животним токовима и зато се бирократија (управљачки слој, администрација и функционери) окреће и против самог живота, сматрајући својим непријатељем све што у једном народу и друштву представља живот и што само подсећа на животну динамику. Изузетак су и негују се само они процеси који по својој природи и својом динамиком обећавају да ће у датом стицају околности угушити оне главне изворе живота, који се јављају као опасна претња опстанку тако изграђеног политичком система. То је и један од главних извора “непроходности“ институција, јер бирократија подешава и читаву своју идеологију насталом стању. Основна брига је да се задржи једно стање, а том стању највише прети органска динамика самог живота.
Одвајање од животних токова и супротстављање животној динамици повлачи за собом и психолошко одвајање од реалности, што даље води развоју аутистичког мишљења и схизоидној делаатности. Ту особину својевремено је дефинисао Лењин као “партијност“ у односу према реалности, разликујућу реланост коју пропагира и намеће партија и систем од сваке друге.
Аутистичко мишљење и понашање пре или касније мора водити судару с реалношћу и тај судар ће бити тоталан, онако како је и систем метастазирао, на свим нивоима, што мора водити његовом тоталном слому.“
У запису од 18.4.1964. Драган Крстић пише: ,,Све бирократије иза себе имају само један принцип – управљање заједницом, пошто је бирократија само последица институционализације друштва и једина основна разлика између њих може се састојати у доследности или у деформисаности циљева које остварује.
Свака бирократија тежи да се корумпира, најпре у односу на постављене и претпостављене друштвене циљеве. Пошто фунционише као посебан део друштва, бирократија по природи ствари приликом доношења одлука и њиховог спровођења мора да узима у обзир своје сопствене интересе као дела друштва. Ти интереси могу да буду различити од неких општих и “просечних“ друштвених интереса, у мери у којој се бирократија по својим духовним вредностима и материјалним обележјима разликује од тог “просека,“ а нарочито од појединих друштвених слојева. У отвореним друштвеним системима које карактерише велика друштвена покретљивост, постоји стална флуктуација и прожимање интереса бирократије и осталих друштвених слојева. У таквим друштвеним системима те разлике бивају некад мање некад веће, али су стално мање више контролисане отвореним јавним мњењем и опасношћу смене на изборима.
Смена политичких партија на власти у појединим земљама заиста је смена бирократске воље, промена њених циљева и начина доношења и спровођења одлука.
Ако је, пак друштвени систем “окамењен“, када је читавим категоријама становиштва немогуће да утичу на правац државне политике и доношење одлука које се односе на њихову будућност, тада системи ауторегулације система не функционишу, па читав управљачки, одн. бирократски систем или администрација, по својим природним и унутрашњим тежњама одваја се од општих циљева, затвара у себе и постаје сам себи довољан.
Много се горе ствари дешавају кад институционални систем у свом концепту треба да оствари циљеве који нису сагласни са интересима опште популације (народа).
… Било корупцијом, било принудом становништва (путем насиља или довођењем у положај изнудице), институционални систем настоји да се одржи по свау цену, макар занемарујући и најосновније потребе становништва, интереса и историјског кретања земље. То га доводи у непосредан сукоб са животним токовима и зато се бирократија (управљачки слој, администрација
и функционери) окреће и против самог живота, сматрајући својим непријатељем све што у једном народу и друштву представља живот и што само подсећа на животну динамику. Изузетак су и негују се само они процеси који по својој природи и својом динамиком обећавају да ће у датом стицају околности угушити оне главне изворе живота, који се јављају као опасна претња опстанку тако изграђеног политичком система. То је и један од главних извора “непроходности“ институција, јер бирократија подешава и читаву своју идеологију насталом стању. Основнa брига је да се задржи једно стање, а том стању највише прети органска динамика самог живота.
Одвајање од животних токова и супротстављање животној динамици повлачи за собом и психолошко одвајање од реалности, што даље води развоју аутистичког мишљења и схизоидној делаатности. Ту особину својевремено је дефинисао Лењин као “партијност“ у односу према реалности, разликујућу реланост коју пропагира и намеће партија и систем од сваке друге.
Аутистичко мишљење и понашање пре или касније мора водити судару с реалношћу и тај судар ће бити тоталан, онако како је и систем метастазирао, на свим нивоима, што мора водити његовом тоталном слому. “
Ubijanje ljudi u ratu se moez smatrai kao nesto realno ako se vode borbe,bez da ulazimo u opravdanst sukoba ,bio to napad ili odbrana.Nije normalno stanje ,ali iz strategije ratovanja gleda kao normalno,ginu i napadaci ali i oni koji se brane,smrt je uobicajena samo je prislina i cesta za rzaliku od svkodnevnog zivota gdje je prisutna i cesta ,ali nije zgusnuta na tako malom prostoru pa ne izgleda strasna.
Sta navodi bilo koga da se kod izvsenaj smrtne kazne koju je neko donio iz njemu poznatih razloga narocito kad je revolucij a i Gradjnaski rat plus strani zavojevac,sve tri stvari u uednoj je uslov za jednu katastrofu.Postoje pokreti stranke ideologije religije svuda pa i kod nas,samo kod nas je ipak ovo za neko vise posmatranje,jer svi smo mi jedno ama bas svi,a ovakav ritualni masakar nije moguc kod normalnog naroda,pa bilo ko da ga je napravio,a nije prvi ,imamo ih mi bas na ovom krsevitom predjelu odavno.ovo je ozbiljno pitanje za sve koji ovdje zivimo,jer ubijati na ovakav nacin nije zabiljezeno u jednoj porodici a mi smo u Crnoj Gori jedna veca porodica,tada 350 000 naroda,kao danas Podgorica Nikisic i Primorje,zar je to nesto veliko gdje se svi poznajemo,ako se ne poznjemo zna sigurno neko nase rodjake.
Prosalvili smo 800 godina Hriscanstva u stvri Svetosavlja Pravolsavlja,a i prije tego je bilo nesto,i Perun je u nesto vjerovao,medjutim ovo nije zabiljezeno nego kod Pohare kuca i Istrebljenje Kadica.
Ovo je pitanje ne podjela odvano nego egzitencijano pitanje ovog narod ovdje,rtiualno ubijanje svojih protivnika od koji su polovina kumovi rodjaci braca komsije,zasto ubijanje,ako ubijanje zasto ovako.
Ovo pitanje se pokusva sakrit ili prikriti,razlozi se navode ,samo koji, i radi cega,ovo se mora lijepo razjasnit ne na nacionalnoj vjerkoj ili partiskoj liniji,ovdje je potrebno nesto drugo,sto nemogu biti pametan,ali obicno obajsnjenje nemoze se ovdje dati niti prihvatit.
Svako ko se protivi ovim obasnjenjima ili pokusaju da se ovo objasni je potencijalni buduci ubica ,ili neko ko je jos bolesniji od ovih koji su ovo radili.Ovdje se nemoze dati objasnjene na partiskoj liniji ili vjerskoj ,ovdje je dublja pozadina i veca nauka na ispitu.nije ovdje pravda za ubijene iako itekako jeste,samo ovdje je vise od pravde ,ovdje je nukleus zla ili nukleus duse zla,ovdje je svo nase zlo ondasnje i sadasnje,hoce li biti i buduce zavisi samo od nas i niodkoga drugoga.
Radi se o teško poremećenim umovima koji su uživali da vide tuđu patnju i poslednji udah. Ne zavaravajte se,takve spodobe, monstrumi i čudovišta postoje i danas, oglašavaju se svojim komentarima i na ovom portalu i samo kada bi se stvorila prilika, ovakvi zločini bi se na ovim prostorima opet iznova dešavali. Opet bi nas kasapili na 57 različitih načina kao što su to činile u ovom slučaju, u Jasenovcu….Zato, braćo Srbi, u pamet se i sabijajte redove. Zaboravite međusobne razmirice, tražite dobro jedni u drugima i čuvajte leđa jedni drugima.
Pa vi jednacite cetnike i ustase
I cudite se kad neko uporedi crvene sa ustasama
Banditi
Teroristi
Zlikovci
Satanisti
То су глупости, некритичко ослањање на четничку пропагандну литературу је исто као и Аџово млаћење о 1918-тој на основу писаније Николиних терориста – италијанских агената и издајника. Ништа од клања и звјерстава се није десило а да је било нешто неоправданих убистава јесте и о томе је писао Ђилас. Него реци ти нама Милошевићу ко је овај млади Бранко Дрљевић, члан комисије која је пописивала жртве? Како се касније кретао његов животни пут и је ли недуго послије пописивања четничких „жртава“ почео да прима плату у Антином Загребу?
Камо среће да су вас све побили у Словенији, данас би нас Србе представљали неки умни и модерни људи а не Мандо и Славен.
Bez namjere da arbitriram reci cu ovo<Branko Drljevic je pripadao cetnickom pokretu, do pred kraj rata.U toku povlacenja preko Bosne,1945.god.poslat je u Zagreb ,da uz pomoc rodjaka Sekula obezbijedi laksi prolaz cetnicima preko Hrvatske.Nakon ubistva Pavla Djurisica i saradnika u Jasenovcu ,izvrsio je samoubistvo, po zvanicnoj verziji.
Sekule bez žene, nije mu zamjerit!
Frustriran. Prije podne mrzi komunste, popodne monarhiste.
Sekule …
Taj događaj je poslužio kao inspiracija za film ‘Hanibal’ u kome glavni lik Hanibal Lektor ne samo da vadi ljudima srce, nego ga i pojede. ‘Ajte četnici spavajte.
Siroma Mujo svuda ti se prividjaju cetnici!