Komnen Bećirović: Odustati od zla na Morači

Tokom proteklih trideset godina koliko traje borba međunarodnih razmjera za spas Morače, rečene su najviše riječi o njenoj prirodnoj i civilizacijskoj baštini do te mjere da se kroz tu borbu Morača afirmisala kao svjetska vrijednost dostojna da bude uvrštena među najveća dobra čovječanstva pod zaštitom Uneska.

Pomenimo među tim nadahnutim riječima onu najvećeg ekologa našeg doba Franca Vebera, u vrijeme njegove posjete sa grupom novinara Morači, juna 1988, da je rijeka Morača Betovenova simfonija, a njen kanjon katedrala vječnosti. Ili riječ vizantologa Dimitrija Obolenskog koji je sa deset profesora sa Oksforda, izjavio u pismu Tajmsu, marta 1989, da bi jezero pored manastira Morače bilo kobno po ovo nezamarljivo dobro naše zajedničke evropske baštine, kako je doslovno stajalo u obraćanju. A Judištir Radž Izar, direktor Kulturne baštine u Unesku, pošto je imao uvid u dosije Morača, pisao je u maju 1998 da, iako manastir Morača nije na listi Svjetske kulturne baštine, on zrači vjerskim, istorijskim i kulturnim vrijednostima da ga treba sačuvati za dobro svih.

Ove i druge slavne ličnosti našeg vremena, samo su nastavile sa pohvalama kojima su obasipali Moraču i njeno svetilište slavni ljudi ranijih vremena. Tako je njemački geograf Bernhard Švarc pisao da je manastir Morača biser Crne Gore. A Kurt Hasert, takođe geograf, da Morača svojim šumama i livadama te raznolikošću svojih pejzaža, ima izgled ogromnog veličanstvenog parka. Dok je veliki ruski istraživač Jegor Kovaljevski uznosio istoriju naroda moračkog kazavši da je ona homerovska poema. Sa svoje strane pak, poljski bard Adam Mickijević slavio je poemu Ženidba Maksima Crnojevića nastalu na obalama Morače, kao jednu od najvećih poema svih vremena i svih naroda. I sam Gete koji je upoznao pjesen u Vukovu prevodu, visoko je cijenio rekavši da ona sadrži svu poeziju…

Mogao bih ovako nastaviti na mnogo stranica, kao što sam to učinio u svojoj knjizi L’éternité menacée de la Moratcha, Ugrožena vječnost Morače, objavljenoj u Parizu 1997. Ili još više u svom opsežnom radu na srpskom i francuskom jeziku Morača u očima evropskih autora XIX i XX vijeka, postavljenom na mrežu 2010. A postoji na internetu i veliki zbornik od preko 300 strana Odbrana Morače od potopa, koji sam priredio i dao objviti 2002, a koji sadrži tekstove najpozvanijih ličnosti iz raznih oblasti, geologije, geografije, elektroenergetike, istorije, istorije umjetnosti, kao i literarne tekstove nastale skupa u vrijeme prve velike bitke za Moraču, vođene i dobijene krajem 80-ih i početkom 90-ih godina proteklog stoljeća. Takođe bi se mogao sastaviti pozamašan zbornik od štiva u odbranu Morače nastalih tokom posljednjih petnaestak godina.

Međutim, na krajnje zaprepašćenje, vlast za sve ovo neće ni da zna i, reklo bi se da što su argumenti brojniji i jači, to ona utoliko više ostaje na njih gluva i nijema, jednako goneći svoju i uporno tražeći ivestitore po svijetu kako bi potopila Moraču! Tako, evo opet ovih dana, nakon nekoliko propalih tendera, ona povampiruje, u još crnjem vidu, kobni projekat brana i elektrana na Morači. I kao da hoće da bude sigurna da će uspjeti u svojoj nakani, ovoga puta nudi, gotovo na prepad, veličanstvenu i slavnu zemlju Moraču na milost i nemilost kineskoj aždaji Norinko koja sravnjuje planine i gradi ostrva u okeanu, a za koju bi Morača bila običan zalogaj. Norinko bi, osim elektrana predviđenih odavno na samoj Morači, gradio elektrane i na njenim pritokoma, Mrtvici čiji je kanjon još nekud čudesniji od kanjona Morače, Sjevernici i Maloj Rijeci. No pominje se, pored kineske firme, u slučaju da ona zataji, i turska firma Bereket Enerdži: taman posla, neka Turci za nekolike godine Moraču potope kad nijesu mogli vjekovima da je porobe.

Kakva stravična ironija, a još stravičnija razistorija!
Ali šta mari ako je to cijena svjetske politke države Montenegra i njenih odnosa sa velikim silama te megalomanske ambicije da se bude u taboru ovih, kako se upravo kliktalo od strane zvaničnika u vrijeme kandidovanja Crne Gore za NATO. Podsjetimo da se Kina prostire na 10 miliona kvadratnih kilometara zemljinog šara sa milijardu i po stanovnika stanovnika, a Turska na blizu 800 hiljada kvadratnih kilometara sa oko 80 miliona žitelja, dok Crne Gora zauzima površinu od nepunih 14 hiljada kvadratnih kilometara gdje živi oko šest stotina hiljada ljudi. Brojke koje rečito govore da se ne može biti u istom taboru, ali kad se već ide u državnu posjetu Kini, kao ono Milo Đukanović prošle jeseni, i mora da se nešto zaključi, onda je tako, bojati se, Morača obećana aždaji Norinku.

A bio je i ranije neki sličan dogovor s Berluskonijem o snadbijevanju Italije strujom sa elektrana na Morači preko podvodnog kabla. Samo što je Berluskoni odavno skinut s vlasti i skoro dospio u tamnicu, a firma A2A, iako vlasnik Elektroprivrede Crne Gore, srećom odustala od ponuđenog joj potopanja Morače.

Već od početka bitke za Moraču, rečeno je i ponovljeno da Crna Gora nema dovoljno zemlje za potapanje. No, uprkos tome i, umjesto da se okrene sunčanoj energiji koja je danas u velikom zamahu i za koju Crna Gora ima idealne uslove, vlast je uprla da potopi sve što se može potopiti, kao da hoće da Crnu Goru pretvori u jednu veliku hidroelektranu. O tome svjedoči i projekat elektrana na Komarnici, a posebno udar na rječne izvore njihovim davanjem u plijen koncesionarima da grade mini centrale pa su se oni, kao jato grabljivica, obrušili na to gorsko blago crnogorsko.

Jedan takav, vlasnik firme Dekar hidro, došao je sa svojom skalamerijom prošlog ljeta u Ljevišta da uništava izvor Morače, valjda najveličanstveniji rječni izvor na evropskom kontinentu koji godišnje pohode hiljade turista. Trebalo je protivljenje mještana da se uz podršku naklonjenih medija, haranje, riljanje, minanje, sječa gore, riječju divljanje bar privremeno obustavi.

Sve u svemu, ima se strašan utisak da se vlast zainatila da hoće da po svaku cijenu potre mnoge milione godina tokom kojih su nastajala prirodna čudesa Morače, kao što sve čini da potre mnoge vjekove srpske istorije Crne Gore koja se upravo kao Srpska Sparta proslavila na pozornici svijeta! Rasrbljuje se Njegoš, prepravlja mu se Gorski vijenac, ukida se naše hiljadugodišnje pimo ćirilica, stvara se neko ruglo od jezika zvanog crnogorski kojim skoro niko od glavara ne govori, održava se ustaško-boljševički zindan na Lovćenu kao najviše znamenje, odriče se od Kosova koje je, kako reče Pavle Rovinski, preživjelo najcrnje vjekove baš u svijesti naroda crnogorskog!

Sjetimo se, između ostalog, Andrićevog eseja o Njegošu kao o tragičnom junaku kosovske misli. Sjetimo se takođe da je himna crnogorska jedno vrijeme bila Onamo n’amo za brda ona. Uprkos tome, priznaje se kosovarska država, to čudovišno nedonošče krvnice Olbratove! Ide se čak dotle da crnogorski predstavnik u Unesku, umjesto da se bar uzdrži, glasa za upis u svjetsku organizaciju srpskog nasljeđa na Kosovu kao šiptarskog, dok se se upis Morače u ovu uporno ignoriše i sprečava!

A da ne govorimo o okretanju sadašnje Crne Gore, kršeći amanet Svetog Petra Cetinjskog, od jednorodne i jednovjerne nam Rusije i njeno hrljenje, opet protivno volji naroda, u Nato čiji je cilj i razlog postojanja uništenje Rusije, makar po cijenu sveopšte apokalipse. Tolika je pomama političko-medijske klike ili, kako se to uobičajeno kaže, establišmenta na Zapadu protiv Rusije. Za nadati se da će dolazak Trampa na mjesto tamnoputog Obame u Bijelu kuću, donijeti neku promjenu.

Međutim, ako se rane nanešene civilizaciji, bar neke, mogu s vremenom donekle zaliječiti, rane zadate prirodi ne mogu nikad ni dovijek! Zaista je strašno pomisliti da bi Betovenova simfonija koja se od iskoni razliježe Crnom Gorom, mogla zauvijek zamuknuti; da bi moračka katedrala vječnosti koju je rijeka u sadjejstvu sa kosmičkim silama gradila tokom desetina miliona godina, mogla biti potopljena; da bi moglo nestati endemsko bilje i drveće koje jedino na planeti raste na obalama Morače i njenih pritoka koje su takođe osuđene; da bi mogao biti smrtno ugrožen ili nestati biser Crne Gore koji predstavlja Hram Uspenja Bogorodice na Morači svjetski poznat po svom neimarstvu i slikarstvu; da bi vode potopa mogle progutati homerovsku poemu koju predstavlja povijest naroda moračkog; da bi sunčana Morača mogla biti porinuta u magluštine i baruštine promjenom klime zbog vještačkih jezera; ukratko, jer leleku nema kraja, da bi blagoslovena zemlja Morača gdje raste svaka biljka i svako drvo, cvjeta svaki cvijet, uspijeva svaka voćka, gnijezdi se svaka ptica, prebiva svaka zvjerka, mogla postati ukleta zemlja tim prije što bi sasvim obezljudila.

Ko može uzeti na sebe, u ime koga i čega, a da ne govorimo o atomki od nekoliko milijardi kubika vode nad Podgoricom koju bi aktivirao prvi veliki zemljotres, da izvede toliku pomamu i pokaru usred Crne Gore, da počini tolika nepočinstva pod nebesima, uvalivši, osim toga, Crnu Goru u dužničko ropstvo?!

Stoga treba jednom zauvijek odustati od zla na Morači, izaći iz nasilničke potopiteljske psihe koja prerasta u pravo bezumlje, Moraču proglasiti nacionalnim parkom, favorizovati njene bogomdane resurse i najzad je kandidovati za upis među najveća svjetska dobra pod zaštitom Uneska. Na najviši ponos i slavu Crne Gore!