Ko restrukturiranje Igala zavija u oblande

Piše: Perica Đaković

“Imamo plan kako ćemo Institut Igalo izvući iz problema, nema privatizacije ni prodaje. Pretresli smo sve opcije i stručnjake i ovo je jedina realna ideja. Ovo je ono što smo mi mogli da uradimo, mi smo odvojili značajna sredstva u budžetu za narednu godinu. Sada je odluka u rukama Skupštine akcionara, koja mora da potvrdi plan restrukturiranja” – saopštio je prije neki dan premijer Milojko Spajić na pres konferenciji na kojoj je predstavljen Predlog plana restrukturiranja Instituta “Dr Simo Milošević” za koji je konstatovao da je “urađen na svjetskom nivou”.

Plan restrukturiranja Instituta “Simo Milošević” urađen na svjetskom nivou i nećemo ga privatizovati, saopštio je premijer Milojko Spajić na konferenciji za medije na kojoj je predstavjen Predlog plana restrukturiranja tog instituta.

Samo dva dana kasnije javnost je dobila drugačiji pogled na rješenje sudbine Instituta koji je bio doveden do ivice stečaja. “Mi smo protiv prodaje prve faze. Nećemo dati saglasnost za to. Mislimo da postoje vjerodostojni alternativni scenariji koji mogu obezbijediti spas Instituta. To je iznos od 28 miliona evra koje su oni procijenili da će za taj novac prodati Fazu I, Glavnu zgradu, soliter i E odjeljenje…” – izjavio je najveći manjinski vlasnik Instituta Igalo Žarko Rakčević.

Ko je ovdje u pravu i ko govori istinu, pitaju se s pravom građani, prije svega Herceg Novog ali i Crne Gore.

Prije nego što pokušamo da razjasnimo trenutnu situaciju, da podsjetimo javnost da je jedinstveni brend zdravstvenog turizma, Institut Igalo (izuzev rezidencije Josipa Broza), gradila isključivo privreda Herceg Novog, ujedinjena u tadašnji SOUR Bokakomerc, što iz vlastitih sredstava, ali većinom iz kredita domaćih banaka. Država Crna Gora praktično je stajala sve vrijeme po strani, kao uostalom za sva privredna dešavanja u ovom gradu, sve do devedestih, do tranzicionih godina, kada se uknjižila na većinski paket akcija ove ustanove. Da podsjetimo da je i ranije rukovodstvo ove zdravstvene ustanove spas Instituta vidjelo u otuđenju nekih njegovih djelova, prije svega Titove vile, napuštenog Dječijeg odjeljenja, ali nikako Prve faze (što sada spominju “spasioci” kroz program restrukturiranja).

Svaki pokušaj otuđenja imovine kroz direktnu prodaju ili famoznu privatizaciju Insituta, nailazio je na zid otpora kod građana ovog najzapadnijeg nam grada koji je, i to treba iskreno reći, privredno uništen u tranzicionom periodu (nestali su privredni giganti poput Prvoborca, HTP Boke, zlatne finansijske koke Pomorskog saobraćaja, PKB-a, Mješovitog, Vinoprometa, Brodogradilišta Bijela, RVI-ja, Bolnice Meljine, Hercegnovske banke…), i umjesto da uzdaju, što bi narod rekao, “u se i u svoje kljuse”, gledaju i čekaju mrvice pomoći iz republičke kase. Kažem, mogli su Institut prodati ljudi iz ranijeg menadžmenta (kao što su Kosovo mogli predati prethodnici), ali se nisu usudili, jer Institut je ipak privredna “svetinja” ne samo ovog grada i njegovih građna.

Svaka čast znanju ekonomskih znalaca sa podgoričkog fakulteta, ali ipak pitanje za premijera i njegove saradnike: zašto su u svom obraćanju javnosti prećutali (da li slučajno ili namjerno?) mogućnost bilo kakve prodaje objekata Instituta, zašto ako je takav plan i jedina mogućnost izvlačenja ove ustanove na zelenu granu to nisu javno saopštili. Čega su se pribojavali u Vladi, da kažu brk u brk ono što namjeravaju. Da li je u pitanju kupovina vremena i glasača jer Herceg Novi će do maja na izbore, ne znam, ali prema zaposlenima u Institutu i građanima Herceg Novog ipak je bilo fer reći istinu, a ne zavijati je u oblande, jer istina se kad tad sazna, a ovoga puta samo koji dan kasnije ju je saopštio manjinski akcionar Rakčević, koji je, istine radi, već odavno zainteresovan za privatizaciju ovog giganta zdravstvenog turizma koji uz ljude, objekte, ima i veliku i ne jeftinu nekretninu.

Ono što je nekadašnji političar i uspješni privrednik Rakčević rekao, a sa čim se ipak svi slažemo, jeste i da Institut “Dr Simo Milošević” mora da živi i radi zarad zdravlja građana Crne Gore i mora nastaviti da pruža nadu, oporavak i život onima kojima je potrebno.

Kada je riječ o Institutu u Igalu, čije su usluge rado koristili pored naših i građani Skandinavije (najviše Norvežani), a i regiona, čudno je da oko tog pitanja za sada još nismo čuli čelne ljude grada, nasljednike onih koji su Igalo i stvarali.