Književnost & seks (ili Alfred Nobel u švedskom akademskom)
Piše: Milorad Durutović
Književnost je, očito, u čitavom svijetu izgubila svoju društvenu funkciju − svoj etički, intelektualni i estetski kredibilitet kakav je imala u nekim minulim vremenima, što dodatno potvrđuje seksualna afera koja je uzdrmala Švedsku akademiju. Međutim, žiri za dodjelu „Nobelove nagrade“ svoj ugled podriva već decenijama, a posebno zadnjih pet godina, pri čemu potonja seks afera djeluje samo kao kap u prepunoj čaši. Elem, odavno je jasno da je sȃm žiri, kao i zainteresovani centri bjelosvjetske moći, nagradu temeljno politizivao i profanisao.
Zbog političkih aršina „Nobelova nagrada“, vjerovatno je, „promakla“ svojevremeno Miloradu Paviću, a, prije toga, i Vasku Popi, i Danilu Kišu. Nije teško u to povjerovati, iako je javnost raspolagala jedino nezvaničnim informacijama, koje su, istina, često išle u domen teorije zavjere. Pored Srba, još gori tretman imaju samo ruski autori, osim ako nije u pitanju „kanadski Čehov“, odnosno, Alis Manro, poznata feministkinja, dobitnica „Nobelove nagrade“ za 2013. godinu, koja je nagradu dobila prvenstveno zbog svog feminističkog aktivizma, pa tek onda zbog čehovljevskih dometa. Slučaj Svetlane Aleksejevič, takođe, ima svoju često isticanu političku pozadinu, kao što su u ranijem vremenim bili naročito cijenjeni ruski disidenti; dabome, ne stoga što su bili vrhunski pisci (književnost je bila samo paravan), već zato što su bili disidenti – ruski disidenti.
Dramatične političke konotacije pratile su „Nobelovu nagradu“ posebno tokom hladnoratovske podjele. Pa ipak, u tim se decenijama i te kako vodilo računa o estetskom kvalitetu književnih djela, ili je prosto postojala srećna (cinična) okolnost da među politički relevantnim kulturama postoje zaista vrhunski pisci, dok zadnjih desetak godina evidentiramo da je krunska preporuka za „Nobela“ isključivo politička, pri čemu dva slučaja, moguće, prave izuzetak. Naime, Patrik Modijano je dobitnik iz očaja, dok je „slučaj“ Dilan emitovao neke druge, po samu književnost, ipak, ozbiljnije stvari, o čemu možda vrijedi promisliti.
Našavši se u defanzivi društvenog značaja, književnost se, još krajem prošlog vijeka, na svjetskim univerzitetima počela smještati/izučavati unutar tzv. studija kulture, kako bi u jednom širem interdisciplinarnom kontekst, valjda, pokazala svoju estetsku i intelektualnu fleksibilnost. To je dalo izvjesne rezultate, ali i stvorilo neke nove opasnosti. Nenadmašni Dilan, ali samo u muzici, ipak je poslužio da se uloga književnosti naglasi, da ne kažem, reanimira, kroz estradu, pri čemu se očito previdjelo da slični naumi decenijama ranije nijesu dali baš nikakve rezultate. S opravdanim cinizmom Džonatan Kaler je upozoravao kako smo došli do toga da se u istu kulturološku ravan postavljaju Šekspir i rep muzika, dok smo mi, čini se, otišli u ekstremnost posebne vrste, postavljajući Njegoša u kontekst dnevnopolitičkih naklapanja.
No, da se vratim još malo potonjoj perverzija kakva je uprljala najznačajniju književnu nagradu u svijetu, jer su nama perverzije posebno svojstvene.
Hiperprodukcija na ovdašnjim prostorima, praćena je hipokrizijom, i hipertrofijom upravo literarne perverzije. Objasniti kako je do toga došlo nije teško, iako je raloga mnoštvo, pri čemu je samo jedan nedopustiv, a to je da je književnost devalvirala iznutra. Nije. Jer, to što danas pišu „svi“: starlete, striptizete, šoumeni, biznismeni, kriminalci, estradni umjetnici, estradni političari i ko sve ne, nije literatura, već šund koji hoće sebe da predstavi kao nekakvu umjetnost. Dovoljno je prelistati većinu tih knjiga kako bi se uočilo da su efemerne, trivijalne, banalne, suvišne. Daleko je, dakle, opasnije uočiti da tome prethodi moralna devalvacija, urušavanje sistema vrijednosti po svim društvenim i javnim šavovivima, zbog čega smo dugoročno izgubili povjerenje u obrazovanje, kakvo se stiče čitanjem knjiga, i tzv. formalnim obrazovanjem.
Prema nekim istraživanjima, mada se vidi i bez toga, svaki treći učenik završava školovanje a da ne pročita baš nijednu lektiru. Nas to ne zabrinjava, kao što nas ne brine učestalo ubijanje i bombašenje po Crnoj Gori, jerbo literarno nevaspitanje nema veze s kriminalom! Kada je već tako, zašto bi nas zabrinjavale i bjelosvjetske prilike, baš to: što će predstojeće jeseni jedan politički podoban pisac ostati bez „Nobela“. Zaboga, Švedska akademija je već najavila da će stoga naredne godine nagradu dobiti i taj ovogodišnji pisac. Nadati se da će procuriti informacije blagovremeno, pa će kladionice ponuditi realne kvote.
