Католичка црква: Катедрала Светог Трипуна старија од Црне Горе
Представници Римокатоличке цркве оштро су критиковали Нацрт закона о слободи вјероиспови јести, придруживши се Српској православној цркви и Исламској заједници.
За римокатолике који припадају Барској и Которској надбискупији Нацрт је неприхватљив, нужно га је мијењати и прилагодити свима, оцијенио је правник Владимир Марвучић.
Нацрт је једино прихватљив за НВО „Црногорска православна црква“ и Јеврејску заједницу.
За Хрватско национално вијеће, ХГИ, свештенство и поглаваре Римокатоличке цркве у Црној Гори спорне су одредбе о забрани “политичког дјеловања” вјерских организација, њиховој територијалној организацији, упису у регистар, објектима у којима се може изводити вјерска подука, те посебно, одредба закона да су сви вјерски објекти изграђени прије 1. децембра 1918. државна својина.
“Имамо примједбе на неке норме које су проглашене у том Нацрту, на примјер територијална конфигурација вјерских заједница. Ако би се то дословно схватило, наше двије надбискупије не би више смјеле бити под јурисдикчијом, односно врховништвом Свете столице, што је апсурдно. Которска бискупија би имала проблем, јер се она налази под Сплитском метрополијом, али по предлогу ове норме ми сматрамо да ни то не би било могуће”, казао је Марвучић.
Он је нагласио и да све хришћанске цркве имају право да се назову црквама, док назив “вјерска заједница” може одговарати неким другим, али католичкој и осталим црквама “свакако не.”
http://www.svetigora.com/node/17486
O Miloše iźedoh se od śekirancije zbog košarke, ove litvance krenulo ka Maru ona rabota , ali evo dobro je na poluvrijeme kako su igrali .
Valjda će bolje u drugo , ne znam što se śekiram oko komšijske reprezentacije, ali nešto stalno za njih navijam sem kad igraju protiv nas , valjda naviko ono iz SCG.
E sad , to „srpski pišem , srpski zborim'“ je dokazan falsifikat, toga originala nema sem priča od prije neku deceniju , ali jeste Njegos srbovo dosta , meni lično je zanimljivo i Njegosevo pismo banu Jelačiću, đe ga naziva „jednorodnim i jednoplemenim , bratom “ , pa mu nudi crnogorsku vojsku u pomoć . . . bolje se batali pjesmica, svašta su pisali u zavisnosti od situacije i politike .
No ajde dako pobjede srbi noćas pa ćemo lako za Njegoša.
Psi laju karavani prolaze. Shvata li iko vas saku jada za ozbiljno?
Duklja = Zeta = Crna Gora !
A đe je ono stolovao Dukljanski kralj Mihailo Vojisavljević ?
U Kotoru gradu , pa je jasno ko je stariji !
Crna Gora ima hiljadu godišnju državnost , liše perioda okupacije Nemanjića, Turaka , Srbije 1918 , Italije i Njemačke 41-45 , ali smo vazde ponovo se vratili među slobodne narode !
Dobro je rekao Vladika Rade , mitropolit autokefakne crnogorske crkve , crnogorski mač opitaše Nemanje , Murati i Bonaparte , svi oni biše pa preminuše, a Crna Gora osta u slobodi !
Ne treba se svakome razumati .
То што је Србин Травуњанин Михајло Војислављевић столовао у Котору, доказ је да Војислављевићи немају никакве везе са копиладима руралних и некултурних Албанаца – Црногорцима. Да су Црногорци имали какве везе са Котором, он би данас изгледао као Врела Рибничка.
Кад од хиљадугодишње државности одузмеш све што си навео, добијеш једва 20-так година традиције (1905-1916 + 2006-2015). Сунце ти, чак и моје п…. има већу традицију од Црне Горе. Наравоученије, ЦГ нема хиљадугодишњу државност него „хиљадугодишњу окупацију“.
Има Његош мало љепших стихова, рецимо:
„Име ми је вјерољуб,
презиме ми родољуб.
Црну Гору, родну груду
камен паше одасвуда.
Српски пишем и зборим,
сваком громко говорим:
народност ми србинска,
ум и душа славјанска.“
Или ово:
„Црногорци кад оно витешки
Жабљак тврди турски похараше,
онда мене старца заробише,
на Цетиње Српско донесоше.
Поздрав Мишја,научи ово напамет и оћерај лоше мисли из себе 🙂
Vasko Kostić
Protivljenje prekrajanju činjenica o Zalivu svetaca
http://www.rastko.rs/rastko-bo/istorija/vkostic-zaliv_l.html#12
tripundanske fešte u Kotoru krajem XIX stoljeća
Krajem XIX stoljeća, suprotno i u prkos tradicionalnoj bokeljskoj vjerskoj i nacionalnoj toleranciji, antisrpska politika države i nekih pojedinaca iz rimokatoličkih crkvenih krugova, razbuktavala je nacionalističke strasti. Naročito od 1859. g. kada je osnovana tzv. Bokeljka mornarica uz zabranu pristupa pravoslavnima. Tako su i nekadašnje Tripundanske fešte, koje su zajednički slavili rimokatolici i pravoslavni, počele poprimati neželjeni oblik. To najbolje ilustruju nekoliko opisa ovih fešta objavljenih 1893, 1894. i 1896. g. u listu Dubrovnik. Opisi su u sklopu opširnijih izvještaja nepotpisanog dopisnika iz Kotora, koji su obuhvatali i ono što se ne odnosi na fešte, ali je to ovdje izostavljeno. Odlomci koji se odnose na fešte pokazuje i kako su se odnosi pogoršavali iz godine u godinu, tako da poslije 1896. g. više i nema opisa fešta u listu Dubrovnik.
I
…Svečanost Sv. Trifuna u Kotoru bila je divna, naroda sila. Žaliti je što je bila kiša, te unekoliko omela svečanost. Međutim, ipak je svečanost lijepo ispala. Svirala je muzika (srpska, – prim. V. K.) iz Hercegnovoga. I ovo je jedan dokaz više, da li su Srbi pravoslavne vjere fanatici, kad muziku šalju braći katolicima, jer se u Kotoru naša razvrgla. Uvjeren sam, da Kotorani katolici Srbima pravoslavne vjere ovako što ne bi učinili, jer su puni fanatizma…
Dubrovnik br. 34. od 22. 02. 1893.
Ovaj članak je veoma važan u kulturološkom smislu jer dokazuje da su postojale Srpske muzike (glazbe) i u Herceg-Novom i u Kotoru još prije 1893. godine. Kada su osnovane? O tome za sada nisu objelodanjeni podaci. Kotorska muzika je prije te godine već bila rasturena, a zna se kome je smetala. Ponovo je osnovana 1897. g. i taj podatak je u nepotpunom popisu srpskih asocijacija (V. K. Za demokratsku Crnu Goru (sa Bokom) u demokratskoj Jugoslaviji, str. 59-64. Tivat, januara 2002.)
II
…Promisli moj Starino, i sv. Tripuna pohrvatiše…
Ono znaš hvala Bogu, da u Kotoru urođenog Hrvata nema, što nije došao tamo iza Oštre. Imade ih, ne bilo uroka, i s konca i s konopca, pa hoće da se i njihova broji. Istina, među nama slamka su među vihorove, ali podigli nosove pa im se čini da su po srijedi trona Antinog, pa se naduli: eto sad će, koji čas da poskapaju…
Tripundan je, kao što znaš, velika slava naše braće katolika u Kotoru. Dolazi na tu slavu narod iz cijele Boke. Bogme, vazda lijepo ova svečanost prolazila, a ma ove godine u nečemu zapela, što do sada nije bilo…
Nego Tripundan je.
Dolazi narod različan, pa pokušali da nešto tobože pametna urade, te da srpske trobojnice sa novonazvanijem hrvackijem pokriju: s toga Sv. Tripuna nakitili sa blizu 40 novohrvackijeh zastava.
Na Rivi i Općini, općina izvjesila sve novohrvacke zastave, a Slavjanski Dom načičkao ih kao malog boba na nekijem taljigama (biće kineškijem) pa mi se činjelo, kao da su se đeca igrala, jer zastave bjehu majušne, a traljave, kao i one na pjaci Sv. Tripuna…
Summa summarum: novohrvacke zastave izvjesiše: Općina, Sl. Dom, Pušić i Hrvat (?) Š…..!!!
Eto vam zgoljnijeh Hrvata u Kotoru! Čestitamo Anti!
Svečanost je inače lijepo ispala. Naroda je bilo dosta. Mrnarica (Bokeljska mornarica, gotovo uvijek bez slova „o“ u nazivu, – prim. V. K.) lijepo je figurala i ako nije nosila novohrvacku zastavu. Pače, bjehu izvjesili na vrh crkve neku veliku novohrvacku zastavu sa hrvackijem grbom, ali na žalost, samo se jednu uru vijala, pa je nestade, kao da je vjetar odnio. Bure, ni juga nije bilo, a ta zastava isčeznula. Bog da prosti!
Nego zanešenost nekijeh glava priređivača svečanosti Sv. Tripuna, obručila se. Uprav na večer Sv. Tripuna, umro je od kaplje u Tivtu general-major Karlo Hejrovski. Pokojnik stanovao na pjaci Sv. Tripuna na prvom tavanu, pod kojijem u prizemnim prostorijama bijaše i sijelo Mrnarice. Kad su pokojnikovo tijelo u kuću mu prenosili, uprav tada Mrnarica vodila je na pijaci svoje kolo. Iz uljudnosti, dajbudi, mogli su se pretrpjeti, pa poslije igrati kolo.
Pokojnik je i na Tripundan, pa i dan poslije ležao na mrtvačkom odru u svojoj kući, oko kojega bila je žalosna porodica, ali se svečanost ni za lijek nije prekinula, već tužnoj porodici pokojnika, pred očima rane zadrivala. Tek u nedjelju večer malo se stišali, kad su imali okoliš sa Mrnaricom i muzikom i to, krenuli su sa pjace svirajući, a vratili se bez sviranja. U nevrijeme sjetili se obraza…
Nego bih ja upitao upravitelje svečanosti Sv. Tripuna: od kad su se počele u crkvi pjevati sokačke pjesme, kao u Nedjelju po Sv. Tripunu i to u crkvi istoga sveca, kad je otišla muzika svirajući gradom? Zar, jer nema muzike na pjaci, pa da oni nadoknade svojijem „umilnijem“ glasovima? (U tome nije učestvovala Srpska muzika, – prim. V. K.) To bi izgledalo, kao neki inad, jer mrtac pred crkvom. Bogo moj, do čega li dopire kultura hrvacka!?
Još za nas kuju sjekire i nazivaju nas, Bog ti zna kakvijem pogrdnijem imenima. Mi velimo: ko što đelje, predanj pada! A Srbinu je miliji prst obraza nego sva kultura hrvacka i njene teorije – na čast im i sa bijelim lukom. Mi ne zovemo to srpski!
Pravoslavni i katolici bjehu zavjetni, pa i bosi ići u crkvu Sv. Bogorodice više grada i u crkvu Sv. Tripuna, ali danas taj lijepi običaj linja; tuđe ih novohrvacke zastave, pa danas tijeh zavjeta rijetko i opstoji.
Eto kulture hrvacke! U svom ludilu i svece od pamtivijeka pohrvaćuju, i narod odbijaju. E, bogme, reci ti Bokelju, prosti mi Bože, da je i Bog Hrvat, ne bi u nj vjerovao. E tako je kod nas. A ovi počeli svece pohrvaćivati, pa će i na dalje. Onda: zbogom vjero – vjero prevrtljiva hrvacka! U te ne vjerujemo mi Bokelji!
Otvori oči zavedeni narode! Budi što si i prije bio, pa če opet ljubav da procvjeta, inače približujemo se rubu propasti! Kani se ćoravog hrvackog posla, komu u našoj srpskoj Boki nigda traga nije bilo, pa ćemo opet bracki živjeti, kao što su i naši stari živjeli, a došljacima pokažimo Oštru! (Ponta oštra na ulazu u Boku, u smislu pokažimo vrata, – prim. V. K.)
Prenimo se dok smo na vrijeme! Priznajmo da smo srpske majke čeda, a vjera nas ni prije nije razdvajala, već priljubljivala, pa klonimo se otrovne novodonešene biljke hrvastva, a privatimo se starodrevnog srpskog čibuka, pa će uvijek pred nama bježati, kao i u Dubrovniku!… (Masnim slovima pojačao V. K. radi skretanja pažnje na posebno poglavlje o čibuku.)
Ovoliko samo da vidi svijet, kakvijeh se srestava vataju pridošlice bokeljske, danas Hrvate i da se vidi hrvacka glasovita (!) uljudnost.
Dubrovnik br. 9. od 1. marta 1894.
III
Danas je kod nas velja svečanost. Braća nam katolici slave Sv. Tripuna. Vrijeme je divno, kao o Ilindanu.
Naroda došlo iz čitave Boke. Mrnarica bokeška imponira u velikom broju. U Mrnarici vidimo Srba, Autonomaša (italijanaša, – prim. V. K.) i novozvanih Hrvata. Radujemo se da su i naši u ovom kolu, jer bi sjutra naši Hrvati rastrubecali da je Mrnarica hrvacka, a kad se je u Boki Mrnarica ustanovila, Hrvata ne bješe ni kao na vrancu biljege, ali oni kadri sve, pa kao naš srpski jezik prisvojili, tako i široke gaće u Mrnarici.
Naši Hrvati stide se širokijeh gaća, pa ih javno u novinama ismjehivaju. Kad je tako, onda bi se moralo i Mrnaricu ismjehivati, jer i ona nosi široke gaće. Mi uvijek njihovo ismjehivanje razumijemo, jer i time sami sebe po nosu tuku.
I to je dokaz hrvacke snošljivosti – sami nam vele, da širokogaćaši nijesu Hrvati, pošto ih mrze, a mi ne rekosmo nikad da nijesu Srbi, dakle svoj svoga voli. Badava: svaka tica svome jatu, svako teži svome bratu! Čudimo se Konavljanima i Župljanima nekim: kako se mogu nazvati Hrvatima, kad i oni nose široke gaće, a njih se stide Hrvati?
Danas je bila krsna litija. Narod je litiji prisustvovao iz čitave Boke. Muzika nova svirala je prilično, kao prvi put – ona je bez ikakve političke šare. Svira sve, samo hrvackoga, ni srpskoga ništa.
Svečanost je mirno tekla. Sve je bilo lijepo, a i veselo.
Bog će dati, da će i unaprijed biti ovako, a da ćemo se otresti vjerskog fanatizna, te brat uz brata radosno zaigrati Brankovo kolo. Radujemo se, jer se je Boka počela rehabilitirati dajbudi u prostom narodu, a kolovođama naravno ne ide u interes bracka ljubav i sloga. Pusti trbuh! Sapienti sat! (Razmnome dovoljno, – prim. V. K.)
Dubrovnik br. 6. od 9. februara 1896.
IV
Na ustuk onoj molitvi, koju vam objavismo u prošlom broju, te bijaše priljepljena po gradu na dan Sv. Tripuna, a koja nekima nije godila, bi sačinjena i priljepljena osmoga dana na neka mjesta jedna posvetnica duhovnom pastiru Presv. Biskupu Uccellini-u, koja je izazvala opće negodovanje svijeh poštenijeh građana. Tu se je na prvom mjestu nekoj česti vrijeđala i susjedna država. (Crna Gora, – prim. V. K.) Državno odvjetništvo u sporazumu sa ć. k. Poglavarstvom činilo je odlijepiti i kako čujemo povesti će istragu proti sačiniteljima. Čujemo da ju je, po nalogu iz hrvackog tabora, sačinilo neko goloderče, koje se uči na ovdašnjoj gimnaziji. Ako to bude istinito i školska vlast mora preduzeti potrebite mjere. Neka se takova nedjela kazne.
Žalosno je da to sve izazivlje goreimenovani duhovni pastir, koji umjesto da blaži, on više potpiruje mržnju i razdor. Neka nam vaša skladna susjeda Crvena (list Crvena Hrvatska, – prim. V. K.) odgovori sada, ko se služi vjerom u političke svrhe? Kome je ona jedino moćno srestvo da nešto postigne? Ko obmanjuje prosti i nevini narod? Kakva razlika između ove druge pjesme i one molitve onog poštenog Bokelja? Napisati onakve besmislice o vjeri na kraju XIX vijeka?! Al` znamo mi kud to vodi. Misle li tijem namazati svoja kola? Bijedni stvorovi! Hvala Bogu ima još svijesnijeh katolika, koji će se tome nasmijati…
Dubrovnik br. 7. od 16. februara 1896.
Gdje su zemni ostaci svetog Tripuna
U vjerskoj literaturi, umjesto „posmrtni ostaci“, češće je u upotrebi izraz „zemni ostaci“. Ako se radi o zemnim ostacima nekog sveca, onda su to „Svete Moći“ (kako kažu katolici) ili „Časne mošti“ (kako kažu pravoslavni). Kotorani će se iznenaditi ako ih neko upita: dje su Svete Moći zaštitnika Kotora? Sa ponosom će pokazati u prekrasni, srebrom optočeni i bareljefnim figurama ukrašen kovčeg u kotorskoj katedrali svetog Tripuna, gdje se čuvaju njegove Svete Moći bez glave. U posebnoj srebrno-zlatnoj relikviji, još ljepše umjetnički ukrašenoj, čuva se i „Slavna Glava mučenika Tripuna“. Ovi opipljivi „dokazi“ nisu podloženi odgovarajućim dokumentima, ali ih prate razne legende. Jedne se odnose na stizanje u Kotor kostiju bez lobanje, a drugi na kompletiranje Svetih Moći lobanjom, čak 400 godina kasnije pronađenom. I to ne pronađenom na istom mjestu, pa čak ni na istom kontinentu. Vjerske legende o prenosu mošti sv. Tripuna u Kotor su „nezgrapna krparija kasnijih vremena“, – kako je priznao i don Ivo Stjepčević koji je najbolje poznavao tu materiju jer je napisao i knjigu Katedrala Sv. Tripuna u Kotoru (Split, 1938). No, kako god bilo, pa makar mu se Svete Moći i čuvaju u katoličkoj crkvi, sveti Tripun nikako ne može biti hrvatski svetac.
Iako se sve te vjerske legende odnose na čudesna putešestvija zemnih ostataka svetog Tripuna, ovdje su te legende izostavljene, jer su objavljene na drugim mjestima. Korisnije je saopštiti ono što je manje poznato.
O navodnom prenošenju mošti svetog Tripuna u Kotor, barata se kao „preciznim“ datumom: 13. januar 809. Bezbroj puta je to ponavljano u raznoj, ne samo propagandnoj nego i u istorijskoj literaturi. Tu godinu ima u naslovu i Bokeljska mornarica. Međutim, nadbiskup Andrija Zmajević je još u XVII stoljeću zapisao da to nije moglo biti prije 831. g. objašnjavajući da mu je izvorno ime Trifon, a “našijem slovenskijem jezikom Tripun rečen”. (List Boka br. 409.)
Don Ivo Stjepčević je jasno priznao da je Tripun istočni mučenik i da su o njemu pouzdaniji izvori menatogija istočne crkve nego rimski Martirologij, a uz to i da je legenda o prenosu mošti svetog Tripuna, navodno u IX stoljeću, nastala dva vijeka kasnije, te da su:
elementi legende potpuno zbrkani, pa je treba potpuno odbaciti kao bilo kakav istorijski izvor.
(Ivo Stjepčević, Katedrala Sv. Tripuna u Kotoru, Split, 1938.)
Osim vjerskih, postoji i narodna priča o prenosu mošti Svetog Tripuna. Na pitanje kako je došlo do toga da za Krsnu slavu uzmu svetog Tripuna, Luštičani iz sela Klinaca (Kaluđerovići) odgovoriće predanjem. otprilike ovako:
Nevrijeme je natjeralo mletački jedrenjak, koji je plovio sa Istoka za Veneciju, da se skloni u tihu luku na ulazu u Boku kod ponte Kabale u pitomoj Luštici među tihe i mirne ljude. Tu je neljubazno bilo samo klinasto kamenje, isto onako kao ono po kojem je okrutni Akilin vukao mučenika Tripuna vezanog za konja (po tome su Klinci i dobili ime).
Dugo nije bilo povoljnih vjetrova za ispoljavanje jedrenjaka, pa su trgovci, koji su u lađi prevozili i Časne mošti svetog Tripuna, povjerovali u Svečevu volju da mu zemni ostaci ostanu u tom mirnom kraju u vječnom miru. Da bi im Svetac povoljnim vjetrom omogućio isplovljavanje, ponudili su Luštičanima da im prodaju Časne mošti. Luštičani nisu imali dovoljno novca, ali su za slučaj saznali Kotorani i stupili u pregovore sa mletačkim trgovcima…
Na ovo se dalje nadovezuje jedna varijanta već poznate legende kako su Svete Moći stigle do Kotora, pa slijedi:
Luštičani ipak nisu zaboravili volju svetog Tripuna da mu zemni ostaci ostanu na Luštici. U selu Klinci, kojem pripada dio obale na kojoj se onaj jedrenjak zaustavio, na najljepšem mjestu su podigli crkvu svetog Tripuna, selo ga je uzelo za svog pokrovitelja, a mještani sela za Krsnu slavu.
I o stizanju svečeve glave postoji narodna priča ali ne u Luštici nego u Grblju. Ona se donekle, ali ne mnogo, razlikuje od vjerske. Stari Grbljani, stizanje „Slavne glave“ vezuje se za ime vještog pomorca i još vještijeg trgovca, pravoslavnog Grbljanina Matije Utolovića iz Sutvare. Prema toj priči, on je lobanju oduzeo djeci koja su se sa njom igrala, i to u Carigradu (dakle u Evropi a ne u Maloj Aziji) a u snu mu se kazalo da je to lobanja sv. Tripuna. Znao je za veliku nevolju Kotorana što imaju pokrovitelja bez glave, pa je nju prodao svom imenjaku Kotoraninu Matiji koji je za nju prebogato nagrađen. To je najkraći sažetak, a cijela priča onako kako su je Grbljani pričali, objavljena je sa komentarima na drugom mjestu. (V. K. Bokeljske legende, str. 75-78. Beograd, 1990.)
I po vjerskim varijantama legende, Slavna glava je stigla u Kotor mnogo kasnije od drugih svečevih zemnih ostataka. Čak se precizira i godina 1227. što znači da je to bilo duže od 4 vijeka poslije stizanja tijela. I to za vrijeme Nemanjića, još za života Svetog Save, kada je Srpsko-pravoslavna episkopija na Prevlaci bila u najvećem usponu i moći.
Po svim varijantama vjerskih legendi, trgovcu koji je donio Slavnu glavu, Matija je bilo ime, ali prezime mu se razlikovalo. Po jednoj varijanti je to bio Matija Bovali (ili Bonasci), a po drugoj, Matija Utolović, iz Sutvare, pa su njegovi potomci vjekovima imali privilegiju da prilikom Tripundanskih svečanosti nose relikvij Slavnu glavu.
Sveta Stolica ne priznaje nikakve legende o stizanju Svetih Moći u Boku, uz sumnju da se one nalaze u Kotoru. Kao što je već rečeno, prema rimskom Martirologiju mučenik Tripun se ne slavi sam, nego sa Respicijem i Nimfom. Kompletni zemni ostaci sve troje svetitelja čuvaju se pod glavnim oltarom u crkvi Santo Spirito in Saxia. Mučenik Tripun se pominje na prvom mjestu, bez pomena da su njegove Svete Moći bilo gdje otud naknadno odnesene. Osim toga, sve varijante legendi o stizanju Svetih Moći u Kotor, govore da su one dovezene sa Istoka, iz Carigrada ili Sampsade, ali nema pomena da su stigle sa Zapada. Obzirom da legende pominju prenošenja Svetih Moći iz Carigrada više puta, moglo bi se prihvatiti da su našle konačni mir u Kotoru, da nije istorijskih podataka u grčkim izvorima, koji govore nešto sasvim drugo: Časne mošti svetog Trifuna prenijete su iz Sampsade u Carigrad još za vrijeme vizantijskog cara Justinijana u prvoj polovini VI vijeka. Povodom toga, car Justinijan je, sagradio krasnu crkvu mučeniku Trifonu u predjelu Pelagra, sa manastirom, u kojem su njegove Časne mošti našle mjesto za spokoja, gdje ih niko nije uznemiravao. Osim ove, Justinijan je u Carigradu sagradio još četiri bogomolje u čast svetog Trifona.
Još veću zabunu stvaraju svetogorski izvori. Prema njima, časne mošti svetog Trifona nalaze se u grčkom manastiru Ksenofonu na Svetoj Gori. Tu i danas počivaju osim lobanje koja se čuva takođe u pravoslavnoj Grčkoj, u manastiru Svete Trojice na Meteorima. Taj manastir je bio opljačkan 1940. g. za vrijeme okupacije, ali je lobanja svetog Trifuna ostala netaknuta. (Meteori, Svete stene i njihova istorija, str. 95. Kalambaka – bez godine izdanja)
Po mletačkim izvorima, iz dukala od 13. 07. 1423. vidi se da Kotorani traže od Venecije vraćanje jedne noge svetog Tripuna. Prema ruskim izvorima, dio časnih mošti ovog svetog Trifona čuva se u Moskvi, u hramu posvećenom svijetloj uspomeni na mučenika Trifona Anamejskog. I u mnogim drugim crkvama širom svijeta, nalaze se djelovi ostataka ovog svetog Trifona. Tako je Vuk Vrčević, u svom opisu Risna, zabilježio da se u risanskoj sabornoj crkvi svetog Petra i Pavla, čuvaju u srebrnom oklopu djelovi časnih moći svetog Trifona. I u sarajevskoj crkvi Svetog Trifuna, čuvaju se, navodno, njegove Časne mošti a ne samo mali djelići, kao još u nekim crkvama. Što je od svega toga tačno? Da li baš kotorska legenda skrpljena mnogo kasnije od prenosa moštiju?
Odakle, kompletni zemni ostaci ovog svetitelja u svim najsvetijim hrišćanskim centrima: Carigradu, Vatikanu i Svetoj Gori (ovdje samo bez glave)? Odakle još i djelovi tih ostataka na Meteorima, u Moskvi, Veneciji, Risnu, Sarajevu i ko zna gdje? Jedino objašnjenje bi moglo biti postojanje više istoimenih svetaca. Zaista, osim Anamejskog svetog Trifona, postoje još sveti Trifoni: Aleksandrijski, Afrikanski, Vjatski, Pečanski, „prepodobni“, „raskošni“.- ukupni njih desetak i svi su istočni sveci. Nije ih lako upoznati i razvrstati, ali kad se to uradi, postaje jasno da se svi, osim prvog, moraju isključiti iz ovih priča. Oni imaju druge hagiografije, druge datume rođenja i smrti, vezani su za druga područja i ne slave se krajem januara i početkom februara. Njih nema u spiskovima većih svetitelja koje slavi srpsko-pravoslavna crkva, ni u spisku duhovnih velikana koje slave rimokatolici u našim krajevima. Jedan jedini svetac na kojeg se odnose sve priče o zemnim ostacima, prethodno ispričane, je pravoslavni sveti Trifon Frigijski ili Anamejski, a to je istovremeno i rimokatolički sveti Tripun Kotorski. Vidi se to po datumu i mjestu rođenja i mučeničke smrti. Pravoslavni ga slave 1. februara po starom kalendaru, a katolici 3. februara po zvaničnom računanju vremena, s tim što su u Kotoru Tripundanske fešte višednevne, jer je to gradska slava pokrovitelja grada.
Objašnjenjem da je u pitanju samo jedan sveti Trifon (Tripun), postaje još zagonetnije otkud toliko tijela jednog svetitelja. Hrišćani ne vjeruju u reinkarnacije, ali ko vjeruje mogao bi protumačiti da je jedna duša koristila više tijela, u raznim mjestima ostavljena kao zemni ostaci. Ali u tom slučaju ne bi mogli biti isti datumi njihovog rođenja i smrti. U čitavoj toj zbrci, i još većim zbrkama koje stvaraju različite legende, ko može utvrditi pravu istinu? Bilo je pokušaja u tom smislu, ali bez uspjeha, pa je prepušteno svakome da zadrži svoju istinu i da u nju vjeruje. Izdvojiti jednu istinu, značilo bi da su ono drugo laži. Da je samo jedna istina, ne bi ni bilo više religija, jer svaka ističe svoju kao jedinu vječnu istinu.
Da bi nekako objasnio postojanje ovih Svetih moći na više mjesta, don Ivo Stjepčević je to pokušao pripisati njihovom čestom prenošenju:
Opravdana je međutim sumnja, da li je prenos uslijedio iz Sampsade ili rađe iz Carigrada. Car Justinijan (527-565.) sagradi u Carigradu u predjelu Pelagra Mučeniku na slavu krasnu crkvu. Možda je tome dao povoda prenos Moći iz Sampsade u Carigrad… Po starom breviru kotorske crkve izgleda da su Moći bile potajno odnesene pomoću nekog monaha. Ako je tomu vjerovati, pitanje je je li u Sampsadi početkom IX v. postojao samostan, kod kojeg bi se nalazilo Svečevo tijelo… (Katedrala Sv. Tripuna u Kotoru, str. 29. Split, 1938.)
I tako dalje, sve pitanje za pitanjem bez konkretnog ili uvjerljivog odgovora što izaziva sumnju čiji se posmrtni ostaci u kotorskoj katedrali?
A koliko je istine u tome da su posmrtni ostaci svetog Tripuna kompletirani u Kotoru pronalaskom lobanje?
Odgovor je u komisijskom zapisniku od 11. 02. 1908. kada je otvaran Svečev kovčeg:
U njemu se nalazi veći pregršt raznih kosti i nekoliko zubova. Od većih ručnih i nožnih kosti nalazi se samo jedna cijela i dio druge. Fali takođe nekoliko kralježnika.
(Ivo Stjepčević, Katedrala Sv. Tripuna u Kotoru, str. 31. Split, 1938.)
Danas postoje naučne metode kojima je moguće ustanoviti da li su istoj osobi pripadale sve kosti u kovčegu, a naročito lobanja, koja se ne čuva u istom kovčegu nego u posebno ukrašenoj relikviji, a pronađena je nekoliko vjekova kasnije, kako kažu i ozbiljniji izvori od legendi. I otkud zubi u kovčegu sa tijelom bez glave?
Ko je razočaran ovim saznanjem, neka mu bude utjeha što ovakve zbrke nisu samo oko svetog Tripuna, nego i oko mnogih starijih svetaca o kojima nema čvrstih dokaza. Još je jača utjeha činjenica da se legende ne pletu i vječno održavaju oko beznačajnih ličnosti. Ako se najveći hrišćanski centri (Carigrad, Rim i Sveta Gora) otimaju za čast da čuvaju zemne ostatke svetog Tripuna, znači da njegov duh snažno zrači. Uostalom, za religije je duša važnija od zemnih ostataka, ali mnogo znače onima koji vjeruju u njihove čudesne moći, pomoću kojih se može i teška bolest da izliječiti. Zato su iz grobova kradene, prenošene i preprodavane. Vještim i bezobzirnim trgovcima nije bilo teško lakovjernima ili bolesnima prodati za velike pare bilo čije zemne ostatke, prestavljajući ih kao svetačke.
(Prvi članak na ovu temu: V. K. Gdje su zemni ostaci Svetog Tripuna, list Boka br. 189. od 15. 03. 1992.)
Da li je sveti Tripun hrvatski svetac
Od svih, navodno hrvatskih svetaca, najviše se zlorabi sveti Tripun kao „hrvatski svetac“. Iz toga se izvodi da je i on bio Hrvat. U to su ubijeđeni mnogi neuki rimokatolici Boke, jer im to od djetinjstva usađuju u glavu.
Do nedavno je isticano da je sveti Tripun patron grada Kotora, a sada da je „zaštitnik svih Hrvata Boke“. Ne samo zbog toga nego i zato što je on pokrovitelj Kotora, glavnog grada Boke, što je poštovan i od pravoslavnih i od katolika, i što je njegova katedrala najveća i najznačajnija u Boki, on zaslužuje posebne rasprave.
Bilo bi neozbiljno raspravljati kome pripada ovaj ili onaj hrišćanski svetitelj, da nije neozbiljnih tvrdnji kako je Boka „zaliv hrvatskih svetaca“. A takav naziv je ponajprije zato što je pokrovitelj svih Hrvata Boke sveti Tripun „hrvatski“ svetac!? Otkud, pobogu, Hrvat, ili hrvatski svetac, taj starohrišćanski mučenik. I to istočni svetitelj iz Kampsade, koji je stradao 250. godine? A to je bezmalo čitav milenijum prije prvog pomena Hrvata uopšte, a 1.600 godina prije pohrvaćivanja bokeljskih i dalmatinskih katolika.
Prema životopisu iz pravoslavne crkvene literature, još kao mlad čuvar gusaka, Trifon (Trifun, Triphun, Tripun ili Trivun) imao je veliku Božju blagodet sposobnošću istjerivanja zlih duhova iz ljudskih bića. Najviše se pročuo kada je uspio iscijeljiti duševnu bolest kćerke cara Gordija. (Po tome ga smatraju zaštitnikom dušebrižnika i psihijatara, pa ga, osim u februaru, slave i 1/14. novembra zajedno sa svetim Vračevima.) Za vrijeme rimskog cara Dekija, antihrista, svirepo je mučen i pogubljen.
(Hrizostom Stolić Hilandarac Pravoslavni svetačnik. Tom 1. str. 286. Beograd, 1988.)
Ako se izuzme Kotor, Sveti Trifun je neuporedivo više slavljen kod pravoslavnih nego kod rimokatolika. Naročito kod Srba, uključujući srbokatolike. U Srbiji je još i zaštitnik vinogradara i vinopija, kojima odgovara slavlje u novembru. S toga je sveti Trifun (Tripun) više slavljen na istočnim obalama Jadrana nego u latinskim zemljama.
Nekim Srbima je sveti Trifun i Krsno ime. Na pr. svim mještanima (glavna slava, a ne prislužba) u luštičkom selu Klinci. Oni imaju i staru pravoslavnu crkvu Svetog Tripuna, na jednom od najljepših mjesta u Luštici. Zna se da mještani Klinaca nikad nisu bili katolici, a to svjedoče i njihova karakteristično pravoslavna prezimena Kaluđerovići, Popovići i druga.
U Pravoslavnom Svetačniku su dvije varijante istog imena: Trifon i Trifun. Trifona ima 7 i Trifuna 3 svetitelja i slavi se u raznim datumima Najpoznatiji je sveti Trifun Frigijski, kojeg su izvorno slavili na dan pogubljenja 1. februara i pravoslavni i katolici u Boki, s tim što po srpskom kalendaru 1. februar pada na 14. februar po zvaničnom računanju vremena, a rimokatolici su mu zbog Svijećnice, pomjerili slavlje od 1. na 3. februar.
Vizantijski car Justinijan je svetom mučeniku Trifunu Frigijskom sagradio crkvu u Carigradu, još prije najčuvenijeg svog djela, crkve Svete Sofije. Osnivanje Dekatera sredinom VI stoljeća, preteče Kotora, pripisuje se caru Justinijanu, naše gore listu. Iz njegovog doba su crkve svetih Arhangela Mihaila i Gavrila na istoimenim ostrvima u Boki. Prva crkva rotonda Svetog Tripuna u Kotoru je bila iz istog doba, iako je to teško dokazati. Ali to nije toliko bitno, koliko je bitno ono što ne može biti sporno, da je bila vizantijska. Niti može biti sporno da je kult svetog Tripuna prenijet iz Carigrada, pa i da je prvobitna crkva tog svetitelja u Kotoru građena zato što je bila i u Carigradu. Na Zapadu, sve do XIX stoljeća o svetom Tripunu nije bilo govora kao o rimokatoličkom svetitelju. Njegovo štovanje je došlo do Boke od Carigrada, a ne od Rima ili sa Zapada. Pa kako sveti Tripun postade hrvatski svetac?
Po Rimskom Martimologiju, ovaj sveti Tripun je potpuno nepoznat. Jedino se na dan 10. novembra spominju, i to u grupi, sveti mučenici Tripun i Respicije s Nimfom, bez ikakvih bližih podataka i naznake mjesta njihovog rođenja ili stradanja. Naknadno je prihvaćen istočni svetac Trifun Frigijski, o kome je na Zapadu, „sve tamo do srednjeg vijeka bilo slabo vijesti“, – kako je zapisao Josip Antolović uz još ovan podatak:
Budući da su povjesni izvori o vremenu i mjestu mučeništva veoma nesigurni, a život mu iskićen legendama, to ozbiljni povjesničar Agostino Amore piše: „Kao zaključak sa sigurnošću možemo jedino držati da je Tripun vjerodostojni mučenik Frigije, ali o njemu ne znamo zapravo ništa.“ (S duhovnim velikanima kroz veljaču, str. 35. Zagreb, 1976.)
Frigija nije na Zapadu nego na Istoku, pa ni sveti Tripun Frigijski ne može biti zapadni svetac. Najpogodnije je bilo da ga identifikuju sa Tripunom iz pomenute trojke, s tim što je uz njega i dalje ostao Respicije s Nimfom.
Uglavnom, kult i štovanje svetog Tripuna, od južnih obala istočnog Jadrana (dakle od Boke, preciznije iz Luštice i Kotora) prenijet je do Južne Italije i Sicilije. Crkva mu je bila sagrađena u Rimu na Campo Marzio, ali je sredinom XVIII stoljeća srušena da bi na njenom mjestu bio izgrađen samostan i crkva Svetog Augustina. Zašto im je tamo smetao sveti Tripun? Prenošenjem štovanja svetog Tripuna preko Jadrana, on je „pokatoličen“, iako je i dalje ostao mnogo jače pravoslavni svetitelj. Od Južne Italije i Sicilije dalje na sjever i zapad kult svetog Tripuna se nije nikad jače razvio.
sveti tripun je katedrala koju su gradili Hrvati Boke Kotorske..Bokeška i dalmatinska i HRVATSKA kultura su jedan pojam koliko god sve ostale boljelo..
nikad nismo bili dio cg a kulturološki nismo ni danas
Од „montenegra“, што се испилио 2006. године, уз учешће словачких ЕУ бабица Липке и Лајчака (Болека и Лолека), старији је и „Црногорски полицијски циркус“, који је регистровао командир Станице полиције на Цетињу 2000. године. Можда би се, прво, у Станици полиције на Цетињu могао регистровати – montenegro,? Ипак је то битна станица!
Ipak nije starija,tad nije bilo ime CG,bila je ,Zeta,tako da isto mu dodje.U nacrtu pise da pripadaju drzavi CG,tako da ne vazno sto je bilo,iliri,rimljani,venecija,mletacka,sad je CG i nema dalje…
tradicionalne vjeske zajednice nek ostanu takve kakve su. mislite koliko ima SEKTI u MNE, ne može se proći gavnim gradom da vas ne spopanu Jehovini svjedoci, KATEDRALA SVETOG TRIPUNA starija od CG i naših , prijatelja,, SAD i šefa NATO
A sta kaze Crnogorska Katolicka Crkva na celu sa don Ivom Zankovicem.
Izuzetno važno ! Ovo će biti pretvrd orah za one koji pokušavaju da nametnu ovakav zakon . Zakon koji je usmjeren samo protiv moje Crkve u CG.
Tačno! Dobero je što ste ovdje, jer se mi ništa ne pitamo.