Kako je Makron od glasa razuma postao prevodnik sukoba zapada s Rusijom
1 min read
Vladimir Putin i Emanuel Makron
„Treba učiniti sve da Rusija ne pobedi u ovom ratu”, izjavio je pre nekoliko dana francuski predsednik Emanuel Makron i dodao da se, iako ne postoji konsenzus o slanju trupa u Ukrajinu, „u budućnosti to ne može isključiti”. Makron je pozvao i „EU da obrazuje koaliciju za obezbeđivanje avio-bombi i dalekometnih raketa Ukrajini”. Ovu huškačku, na prvi pogled iznenađujuću retoriku francuskog predsednika podržao je i nedavno imenovani mlađani premijer Gabrijel Atal, koji ističe: „Realnost je takva da Rusija u svakom pogledu predstavlja direktnu i neposrednu pretnju za Francusku”.
Crkva Engleske pristala na milijardu funti odštete zbog trgovine…
Međutim, ministar spoljnih poslova ima drugačiji stav od svog predsednika. Poručio je da Francuzi neće ginuti za Ukrajinu. „Nećemo slati trupe u borbu jer je postavljen okvir, a to je da se spreči pobeda Rusije bez ulaska u rat s Moskvom i ništa nije isključeno u ovom okviru”, rekao je Stefan Sežurne.
Debata o tome da li u Ukrajinu treba poslati NATO, ili trupe pojedinih zemalja članica, poklapa se s drugom godišnjicom rata i momentom kad su Rusi ostvarili pobedu u Avdejevki i počinju da napreduju na ostalim frontovima. Problemi Oružanih snaga Ukrajine u ovom momentu su višestruki: zastoj američke podrške, znatno manje municije iz EU nego što je obećano, pad morala vojske na frontu i nemogućnost da se veliki gubici u ljudstvu kompenzuju novomobilisanima. Iako zvuči spasonosno, Makronova inicijativa je bez preteranog entuzijazma primljena u Kijevu.
U Moskvi militantna retorika Pariza takođe nije bila medijska tema broj jedan. Predsednik Vladimir Putin se u obraćanju pred Savetom Federacije tek uzgredno osvrnuo i odgovorio da bi na ulazak stranih trupa na teritoriju Ukrajine Rusija odgovorila udarima po teritorijama tih zemalja, ako treba i nuklearnim oružjem.
„Totalna odbrana” kao miraz Stokholma NATO-u
Ako se vratimo na početak februara 2022, samo dve nedelje pre izbijanja rata, kad su britanski i američki zvaničnici već bili u „političkom rovu” protiv Rusije, setićemo se da je Emanuel Makron posetio Moskvu i u Kremlju razgovarao s Putinom. Po izbijanju rata, zvanični Pariz imao je znatno umereniju retoriku od Londona i Vašingtona. Makron je u prvih godinu dana delovao kao glas razuma, recimo u junu 2022, na vrhuncu globalne antiruske histerije, izjavio je da „ne smemo poniziti Rusiju kako bismo onog dana kad borbe prestanu mogli da izgradimo izlaznu rampu diplomatskim putem” i istakao da „Francuska u ovom sukobu treba da odigra ulogu posredničke sile”. Umereniji pristup Francuske sukobu trajao je sve do proleća prošle godine, kada donose odluku da Ukrajini dostave krstareće rakete „skalp” (britanska varijanta ove rakete – „storm šadou” dostavljena je ranije). Ove rakete napravile su ozbiljne probleme ruskoj Crnomorskoj floti, pogodile su nekoliko baza i remontnih centara, kao i aerodrome u Lugansku, Berđansku i Mariupolju, odakle su poletali borbeni helikopteri.
Nameće se pitanje šta se desilo zvaničnom Parizu da od glasa razuma postane glavni verbalni inicijator direktnog rata Zapada i Rusije. Namera nedavno izabrane vlade da radikalno promeni spoljnu politiku, pokušaj da se skrene pažnja javnosti sa masovnih protesta poljoprivrednika širom Francuske, ili očajnički pokušaj da se dodatnim raspirivanjem konflikta zaštite francuski neokolonijalni interesi u Africi?
Pre mesec dana posetio sam Centralnoafričku Republiku (CAR), francusku koloniju do 1960, gde su se i decenijama kasnije zadržali snažan francuski uticaj i vojno prisustvo. Zvaničnici, istoričari, profesori univerziteta, sveštenici, omladinski aktivisti i obični ljudi s kojima sam se sreo u CAR praktično nisu imali lepih reči za Francusku. Optuživali su Pariz da je konstantno provocirao vojne prevrate i građanske ratove, uključujući i poslednji verski sukob između hrišćana i muslimana koji se naprasno rasplamsao posle posete tadašnjeg francuskog predsednika Fransoa Olanda. Fidel Guandžika, savetnik predsednika Fostena Arkanža Tuadere, žalio se da Francuska i NATO nisu želeli da CAR gradi samostalnu odbranu i da su dve godine njihovu vojsku obučavali da se bore motkama. Situacija se izmenila 2017. godine, kada u CAR stiže grupa „Vagner” i počinje aktivno da radi na obuci vojnika CAR.
Zanimljivo viđenje situacije u Africi početkom ove sedmice izneo mi je u neformalnom razgovoru i dr Adama Diabate, savetnik predsednika Malija Asimija Goite. U ovoj zemlji spremni su na znatno radikalniju reviziju odnosa s Francuskom od CAR, što bi uskoro moglo da dovede do napuštanja zapadnoafričkog franka, zajedničke valute u osam država, koja se štampa i kontroliše iz Francuske. Ukoliko se valutni eksperiment Malija, koji ima četiri puta više stanovnika nego CAR, pokaže uspešnim, zapadnoafrički franak bi ubrzo mogli da napuste u Nigeru i Burkini Faso, koji zajedno imaju 47 miliona stanovnika.
Pored zapadnoafričkog, u Francuskoj se emituje i centralnoafrički franak, koji predstavlja valutu u još šest država, pa bi potres koji bi mogao da se desi sa promenom valute u Maliju mogao da se odrazi i tamo. S obzirom na to da 30 odsto valuta ima zlatnu podlogu predatu Francuskoj, potpuni, ili delimični raspad ove dve valutne unije imao bi ozbiljne posledice za francusko strateško prisustvo u bivšim kolonijama, ali i moguću obavezu da vrate stotine milijardi evra datih na ime kompenzacije za preuzeto zlato.
Po svoj prilici ratnohuškačka retorika Emanuela Makrona i njegovog okruženja predstavljaće pucanj u vlastitu nogu, naneće štetu provladinim frakcijama na predstojećim izborima za Evropski parlament, a uz to, ovakav stav neće sputati Rusiju da nastavi da potiskuje Francuze iz Afrike.
Izvor: Politika