Kad Srbin više ne bude rob

Piše: Janko Jelić

Pomalo je glupo što ovo pišem. Dovoljno bi bilo prekucati pjesmu i umnožiti je u hiljade primjeraka, pa ko ima oči i usput poznaje slova neka čita. No, svakako, ovovremena dogma nas onako građanski ubjeđuje da je poezija jedno, a život i politika drugo. A nijedno vrijeme, ponavljam nijedno, nije imalo ovoliko dogmatika i dogminih podanika kao što ga ima ovo nesrećno vrijeme. Bez želje da sa dogmom polemišem, jer je polemika između dogme i težnje za slobodom besmislena, reći ću samo da ne postoji ništa bliže životu od poezije. A, valjda je i politika život, dragi naši dogmatici. Za onoga koji je napisao stih iz naslova nije bilo mnogo razlike među ovim kategorijama. Knjaz Nikola je mogao da laže u diplomatskoj prepisci, ali u poeziji nije mogao. Knjaz Nikola je poeziju pisao i svjedočio, možda više od bilo kog pjesnika u srpskoj književnosti. Svjedočio je svojim mnogim bojevima. Kažu da je prije boja sricao stihove, a poslije boja sjedao i pisao ih. I mnogi od tih stihova nijesu dosegli visoke umjetničke domete, ali su dosegli prvi i osnovni zadatak poezije, a to je iskrenost. Zato na sebe nije natovario titule i zvanja već čistu poetsku kvalifikaciju izašlu iz narodne poezije: Car junaka. Niko prije ni poslije njega nije nosio to odlikovanje i da ništa nije uradio i da se nigdje nije borio, čak i da je bio prevarant, samom tom titulom je zadužio srpsku poeziju, jezik, kulturu i istoriju. Samo mali i neuki misle da su nekakvi požmirepi i poltroni ovako zakitili svoga vladara ili da je taj epitet sam sebi dao. Svako dobronamjeran zna da mu ga je dala čista narodna poezija tražeći upravo toga i takvoga u vremenu kad je trebalo svetiti Kosovo, Cara junaka.

Potonji u nizu pjesnika srpskog romantizma kao vladar je bio egoistični despot, ali se prečesto uzdizao u zvanje pjesnika da bi ga istorija pamtila po vladarskom padu. U pjesničkom uzdizanju je bio krotak učenik, često nesrećan zbog nedostatka vremena i prostora za učenje i ljutit zato što, liše Lazara Kostića, nije naišao na pravog književnog kritičara. U politici je imao dostojne oponente, u književnosti samo uzore. Obožavao je i oponašao Jovana Jovanovića Zmaja, ugledao se na Puškina, pažljivo čitao Đuru Jakšića, divio se Lazi Kostiću, štitio i pomagao Matavulja, a ostajao nedorečen pred svojim velikim stricem. I kad samo pogledamo u čije stihove se udubljivao, sa kime se družio i koga prizivao, zar ima razloga knjaza Nikolu ikako drugačije posmatrati nego kao pjesnika koji je i politiku, čak i onu najkomplikovaniju, i onu najpokvareniju, mjerio isključivo poezijom i poeziji je podređivao. I suštinski njegova politika je počela da biva neprepoznatljiva i pogubna baš onda kada se odvojila od poezije, onda kada je i Crna Gora počela da napušta svoje poetsko gnijezdo i da navlači usko i neprikladno državno ruho, a on počinje da se krije od svoga dičnoga imena Cara junaka i postaje nekakav profani državnik i vladalac. Kao što vidimo, i danas, stotinu godina poslije smrti potonjeg pjesnika srpskog romantizma, Crna Gora je opasno nažuljana i izmučena tim istim odijelom i okovima koje moderna civilizacija nameće svemu što se državom zove.

Marginalci će uvijek knjaza Nikolu mjeriti svojim marginalnim mjerilima i zato se nikad neće ni usuditi da se zagledaju u njegove vrhunce. Zašto bi se, uostalom, u vremenu slavljenja laži i nebitnih stvari ikoliko bavili istinom. A veliki književni um, kritičar Bogdan Popović, je najveći pjesnički uzlet knjaza Nikole svrstao u svoju čuvenu Antologiju i rekao da je Onamo ‘namo najbolja rodoljubiva pjesma u srpskoj književnosti. Nije mogao crnogorski knjaz i srpski pjesnik dobiti bolju i značajniju potvrdu i veću pohvalu sa zvanične distance. Šta god pisali i kako god govorili ostaće uvijek zabilježeno o čemu je crnogorski knjaz sanjao i gdje je i kada vidio pokoj svoje duše. Ako nas je Njegoš učio da Milošem živimo onda nas je knjaz Nikola opomenuo na mjesto pokoja nad grobom svijetlog Miloša, ali raskinutih lanaca sa ruku svakoga brata Srbina.

Svijetli srpski knjaže, pokoj ti duši, baš tamo gdje si sam poželio.

Onamo, ‘namo… za brda ona,
govore da je razoren dvor
mojega cara; onamo vele,
bio je negda junački zbor.

Onamo, ‘namo… da viđu Prizren!
Ta to je moje – doma ću doć’!
Starina mila tamo me zove,
tu moram jednom oružan poć’.

Onamo, ‘namo… sa razvalina
dvorova carskih vragu ću reć’:
„S ognjišta milog bježi mi, kugo,
zajam ti moram vraćati već’!“

Onamo, ‘namo… za brda ona
kazuju da je zeleni gaj
pod kim se dižu Dečani sveti:
molitva u njih prisvaja raj.

Onamo, ‘namo… za brda ona,
gdje nebo plavo savija svod;
na srpska polja, na polja bojna,
onamo, braćo, spremajmo hod!

Onamo, ‘namo… za brda ona
pogažen konj’ma klikuje Jug:
„U pomoć, djeco, u pomoć, sinci,
svetit’ me starca – svet vam je dug!“

Onamo, ‘namo… sablji za stara
njegova rebra da tupim rez
po turskim rebrim’; da b’jednoj raji
njom istom s ruku res’jecam vez!

Onamo, ‘namo… za brda ona
Milošev, kažu, prebiva grob!
Onamo pokoj dobiću duši,
kad Srbin više ne bude rob.