Izvini Crna Goro

I ovi izbori, kao i svi prethodni, ostavljaju na našim čelima još jednu sjenku zabrinutosti i zapitanosti. Mnogo ranije nego što su objavljeni rezultati lokalnih izbora mogli smo pretpostaviti da će rukovodstva učesnika u izbornoj utakmici, po navici, iskazati zadovoljstvo ostvarenim rezultatima i da niko sem Crne Gore neće biti gubitnik.

Da li su toga konačno svjesni građani Crne Gore koji su 25. maja izašli na izbore, možemo samo nagađati jer njihove reakcije odavno ne dopiru do onih kojima redovno daju svoj glas. Lice aktuelnog režima smo ponovo mogli vidjeti oko biračkih mjesta koja je od ranih jutarnjih časova okupirao talog ove države, oličen u malim i velikim kriminalcima kojima je izborni dan od strane režima određen kao dan za prinudni rad i iskazivanje lojalnosti…

Prostor oko biračkih mjesta označen je kao teritorija na kojoj pod zaštitom režima ubijaju i poslednju nadu da će konačno u Crnoj Gori biti održani slobodni i fer izbori. Ti mali kriminalci koji bi u svakoj pravno uređenoj državi svoje glasačko pravo ostvarivali u Spužu su, na nesreću Crne Gore, izvođači i realizatori svih monstruoznih DPS izbornih krađa.

Na drugoj strani, u opozicionim redovima godinama prisustvujemo nepodnošljivoj lakoći prihvatanja svih izbornih krađa i međusobnoj borbi za prevlast u broju odborničkih i poslaničkih mandata, presipanju iz šupljeg u prazno i radovanju što smo pobijedili sebe same.

Ako je borba za mandate i bine sa kojih nam se godinama obraćaju jedni te isti političari, s jednim te istim porukama, najvažnije pitanje izbornih kampanja, onda nam je unaprijed moralo biti jasno da će promjene kojima svi težimo doći mnogo teže, nego što im se nadamo.

Vjerovao sam, a i danas vjerujem, da Crna Gora ne može biti ništa drugo sem ono što sam učio u knjigama. Vjerovao sam, i danas vjerujem, u tu i takvu Crnu Goru.

Crnu Goru koja nije ljubila lance, uspravnu i čojsku Crnu Goru. Njegoševsku Crnu Goru. Crnu Goru Marka Miljanova. Crnu Goru iz epske peozije. Našu Crnu Goru. Crnu Goru u kojoj je sloboda bila preča od života. Crnu Goru od riječi, nepotkupljivu, prkosnu i slobodarsku Crnu Goru. Crnu Goru u kojoj ljudi nijesu prodavali vjeru za večeru, u kojoj se nije ponizno služilo gospodaru. Crnu Goru u koju smo se kleli. Crnu Goru u kojoj su se čast i obraz branili. Crnu Goru koja nas je spajala, a ne razdvajala.

Gdje se izgubila ona Crna Gora kojoj smo pjevali da jeste malena, ali časna i poštena? Da li smo mi koji danas živimo u Crnoj Gori, potomci onih sinova Crne Gore koji su izgradili mit o Crnoj Gori? Kako nam je uspjelo da preobrazimo tu i takvu Crnu Goru u državu korupcije i kriminala, državu u kojoj se izvrgava ruglu sve ono u šta smo se zaklinjali?

Kako smo uspjeli Crnu Goru pretvoriti u državu crnih hronika, iznevjerenih nada, propuštenih šansi, izgubljenih godina, promašenih politika, ugašenih fabrika obespravljenih radnika, napuštenih sela, siromašnih trpeza, državu pljačkaške privatizacije, tajkunske organizacije, privatnu državu nekoliko porodica.

Protektorat državu čija marionetska vlast, umjesto svom narodu, služi stranim interesima. Državu u kojoj niko ne zna šta nosi dan, a šta noć. Državu u kojoj ne funkcionišu institucije sistema, u kojoj su ugroženi osnovna prava i slobode građana. U kojoj vlast dijeli narod na podobne i nepodobne, na lojalne i nelojalne, na osnovu partijske pripadnosti.

Mnogi su aktuelni političari u politički život Crne Gore ušli zakrpljenih gaća, a danas revnosno naplaćuju svoja poltička putešestvija, zaboravljajući pritom odakle su krenuli i kako su došli tu gdje su. Zato bi svi oni koji vole Crnu Goru trebalo da se ispovijede pred Bogom i Crnom Gorom i traže izvinjenje.

Izvini, Crna Goro, što smo te prepustili onima koji te nijesu dostojni. Izvini, Crna Goro, što smo im dozvolili da te svakoga dana iznova brukaju i ubijaju. Izvini, što se u tebi najbolje osjećaju oni što te kradu i ponižavaju. Izvini što smo kukavice i fukare pa sve to trpimo i nijemo posmatramo. Izvini, mnogo smo pokvareni. Izvini.

Jovo Pejović