IN MEMORIAM: Vojislav Vojo Simonović

Opraštamo se danas od Vojislava Voja Sekulovog Simonovića.

Tužni smo što sa ovog svijeta odlazi ljudski gorostas koji je svuda i na svakom mjestu plijenio gospodstvom, mudrom riječju i neponovljivim pamćenjem i umijećem reprodukovanjem sjećanja na ljude i događaje.

Vojova divna porodica, brastvo Simonovića, a vjerujem i pleme moračko, ponosni su na sve što je u životu uradio!

Mi nikada nećemo zaboraviti Vojovo pregalaštvo i nastojanje da očuvamo i unaprijedimo iskonske vrijednosti Morače i Moračana. Posebno, nikada nećemo zaboraviti da je Vojo Simonović, tada predsjednik Skupštine udruženja Moračana ,,Svetigora“, zajedno sa Vladom Stojanovićem bio idejni tvorac i pokretač velike akcije da se na Nišinom kiljanu, sazida hram Svetoga Ilije.

Znam da je bio izuzetno ponosan i na tu činjenicu, pa umjesto nekrologa o Vojislavu Sekulovu Simonolviću, objavnjujem danas priču koju napisah onog Ilindana 2010. Godine kada je osvještan hram na Nišinom kiljanu.

DAN KAD JE NIŠIN KILJAN
POSTAO NIŠINA CRKVA

Ovo je sjećanje na divne dane , na velike, ali slatke muke, i na velike Ljude koji neizmjernim pregalaštvom i odricanjem sazidaše hram Svetog Ilije na Nišinom kiljanu.
Ideju da se krene u ovaj poduhvat, i da se na razmeđu planina Lukavice i Trebiješa, na vjekovnom saborištu i zboruštu Moračana, Rovčana, Pipera, Zagarčana i Župnjana, podigne hram, dali su jedni od nekolicine osnivača Udruženja Moračana „Svetigora“ Vlado Stojanović, iz Gorlje Morače i Vojislav Vojo Sekulov Simonović iz Donjomoračkog sela Jasenove. Ideja je, svim srcem i objeručke, najprije prihvaćena od članova Udruženja Moračana „Svetigora“ da bi je potom svesrdno prihvatilo brojno članstvo Udruženja Rovčana „Gojak“, Udruženja Pipera „Pipo“, Udruženja Zagarčana i Udruženja Župljana „Vojvoda Nikša“, riječju – široke narodne mase.

Pamtim kao da je bilo juče – banuše Vlado Stojanović i Vojo Simonović jedno jutro kod mene u sjedište SNP Crne Gore kod Vezirovog mosta u Podgorici.

Vlado u svom stilu, još sa vrata veli mi: Vule, reci ženama neka skuvaju po kavu, a ti daj da ,,zviznemo“ po jednu jutros na zoru, imamo nešto važno da ti pričamo!
I bi tako: Nazdravih im sa moračkom šljivovicom ,,Svetigorkom“ iz žbanova Vlajka Markova, a oni krenuše sa pričom i odmah mi napomenuše da o tome što će mi reći, još nijesu ni sa kim razgovarali…

Izložiše mi ideju izgradnje Hrama na Nišinom kiljanu i kompletan plan i širinu ovog poduhvata, koji se, u suštini zasnivao na tome da Hram zapravo izgradi, a ko bi drugi nego, njegovo veličanstvo – NAROD.

Ne časeći, dao sam im punu podršku i kao jedan od osnivača i presjedavajući Osnivačke skupštine Udruželja Moračana „Svetigora“ i kao direktor SNP Crne Gore, obećao da ću učiniti sve što je u mojoj moći da poduprem realizaciju širokih aktivnosti.

A ko je u to doba, pored Mitropolije Crnogorsko-primorske mogao pokrenuti narodne mase da realiziju jedan takav poduhvat? Mogla je to upravo – SNP Crne Gore.

I, tako je i bilo – tiho, nenametljivo, ne da bi bilo ko skupljao političke poene, SNP-ovskom partijskom infrastrukturom, ali i još šire, kod dobrih ljudi, prostrujala je namjera o ovom poduhvatu…

Blagoslov za ovo ogromno djelo, dao je Mitropolit Amfilohije, a projekat samog hrama uradio je arhitekta Radovan Radović iz Morače, koji je svo vrijeme nesebično bdio nad njegovom realizacijom.

Postavljanje kamena temeljca buduće bogomolje na Nišinom kiljanu, i njegovo osvještavanje, Moračani, Rovčani, Piperi, Župljani i Zagarčani upriličili su na Ilindan 2. avgusta 2006. godine, uz brojno prisustvo naroda ne samo ovih plemena, već iz svih krajeva Crne Gore.

Zapravo, očuvanje i nastavak održavanja Sabora na Nišinom kiljanu i jeste bio cilj nas nekolicine entuzijasta koji smo još od polovine devedesetih godina prošlog vijeka, uočili da je tradicionalni, vjekovni Ilindanski Sabor na Nišinom kiljanu, gdje su se sabirali naši slavni preci, počeo da čili, sa velikim izgledima da nestane.

Mi smo, prije svega uz materijalnu podršku tadašlje moćne opozicione Socijalističke narodne partije Crne Gore, istinske partije građana Crne Gore, bez bilo kakve politizacije, sve do osnivanja prvih plemenskih udruženja, raznim prigodama i programima pospješivali održavanje sabora na Nišinom kiljanu, koji je iz godine u godinu poprimao elemente starog sjaja i slave saborovanja ovih brđanskih i crnogorskih plemena.

Još kada je zaživjela i jednoskupim glasom Moračana, Rovčana, Pipera, Župnjana i Zagarčana pozdravljena ideja izgradnje hrama Proroka Ilije, sabor je postao, kao nekad, mjesto okupljanja, viđenja, razgovora i dogovora, veselja i upoznavanja…

Gotovo nadprirodnim pregnućem i naporom, imajući u vidu teško doba u kome se gradio, Hram je osvještan, i njegova zvona odjeknula su Moračkim, Rovačkim, Piperskim, Župljanskim i Zagaračkim planinama i katunima na Ilin dan. 2. avgusta 2010. godine.

Radost na licima velikog broja prisutnih bila je neizmjerna, a oduševljenje prisutnih doživjelo je vrhunac kada se nezaboravnom besjedom obratio, a ko bi drugi, nego legendarni izdanak Rovačkih visova Matija Bećković iz Venjeg Dubokog…

Evo njegovog današnjeg ilindanskog slova, na Nišinom kiljanu:

,,Od svih Ilindana, koji se od nepisanih vremena, slave po srpskim planinama, ovaj će biti zapisan i zapamćen za sva vremena.

To je Ilindan, kad je u slavu Svetog Ilije Nišin kiljan postao Nišina crkva.

A šta je ta Crkva nego obretenije Nišine glave i ko bi postao crkva, ako ne kiljan, koji je crkva i bio i kome bi bila posvećena, ako ne proroku i Gromovniku, koji ga je sačuvao, i oko njega nas okupio.

Da Nišin kiljan nema drugih zasluga sem što je ostao uspravan i neoboren među nama, pripadala bi mu ta čast i slava. A čim je Nišin kiljan ostao živ i uspravan, to znači, da smo živi i uspravni ostali i mi, što se vidi i ovog Ilindana.

Kamen kao i svaki drugi kamen i različit od svakog drugog kamena, Nišin kiljan uzdigao se do duhovnog putokaza i postao zanamen Nišinog večnog prisustva među nama.

I ovo slovo koje danas izgovaram pred vama, svedoči o tome kako je jedan kamen postao hram.

Taj hram jeste hram u hramu, veći iznutra nego spolja, bliskiji nebu nego zemlji, jer nema većeg hrama od neba, ni kupole od nebeskog svoda.

Od kad je pobijen, razureni su bedemi, oburdane kule i gradovi, obaljeni prestoli, a Nišin kiljan nadživeo je i njih i sebe, i što je bivao stariji, postajao je sve življi, skuplji i svetiji.

Nije ostao ni kamen na kamenu od tolikih carevina, a jedan kamen je svemu odoleo i opstao, a jedan kamen nije malo, ako je živ, a živ kamen jeste crkva, a crkva smo svi mi u nju ugrađeni i oko nje okupljeni.

Nišin kiljan, pobijen je na mestu gde je Niša poginuo, postao je čuveniji od nišinog groba i Nišine ploče. Da su kiljani pobijeni tamo gde god je ko poginuo, više nijedan kamen nebi stajao vodoravno. Ali Nišin kiljan izdvojio se i postao uočljiviji od svih kiljana koje smo pobili.Nišin kraj bio je početak slave Nišinog kolena.

Kad je udaren temelj Moračkoj lavri, umesto: – „pomozi Bože kralju i kraljevom kolenu“ Niša je triput uzviknuo „ Pomozi Bože Niši i Nišinom kolenu“. Kralj Stefan Nemanjić dodao je na to: – „možda je to Božja volja!“ A Božja volja je bila.
Bilo je više Niša, a svi su oni onaj jedan koji se rađa u kostima Nišinog plemena. Onu najslavniju dvojicu koji su živeli u različitim vekovima, narodna duša je spojila i načinila jednoga i jedno i od njih i od nas. Nismo svi Nišini, ali smo svi Nišini i braća po Niši. Niša je oltarska niša i kamena crkva, Niša je Nikša, kao što je Nišić Nikšić, a i Nikšića i Niša ima više na raznim stranama. I svi su oni jedan i od jednoga, kao jedna sveća, vekovima nažižana i nikad pretuljena.

Iako ne može sve jedna majka roditi, sve majke su jedna majka, a ta majka jeste ona majka koju ne psuju i kojoj su, u ovoj muškoj zemlji, posvećene najslavnije bogomolje od Bijele pa preko Morače i Pive do Gračanice i Bogorodive Ljeviške i sve Svete Gore.

Nišin kiljan je uspravljen kamen, a uspravljen kamen jeste pralik Isusa Hrista. Hrišćani su živo kamenje uzidano u najveće i najživlje duhovno zdanje čiji je krajnjeugaoni kamen Isus Hristos – večni život i večna ljubav.
U Moračkoj lavri najčuvenije su ikone Svetog Luke dok slika Bogomajku, i Svetog Ilije, koga hrani gavran. Niša se kaže legenda pod starost zakaluđerio i, kao kaluđer, krenuo iz Župe ka sinu u Rovca i Bogomajci u manastir Moraču. Ubijen je na mestu gde mu je posle postavljen kiljan na Lukavici, koja je pre dobila ime po Svetom Luki, koji je i ovuda apostolovao, nego po luku i lukovima. Zato se i zove Lukavica, a ne Lukovica. Rodonačelnik Niša, je sestrić i jedinac Nemanjinog bana Ilijana. A Ilijan se ne bi tako zvao bez Svetog Ilije i Ilindana. A i Sveti Ilija je u ovim liticama mogao naći i gavrana i pećinu ništa goru od one iznad Jordana. Ova zemlja je kamena pustinja, ali večno živa, a nikad skamenjena, kao i Palestina.

Niša nema prezimena, a imaju ga njegovi sinovi. I Nikšić je prezime, a nišić se zove i vetar koji duva u Gatačkom polju. Nikšić je dobio ime po oblasti, a oblast po velikašu koji je njom vladao, a ta oblast „ključaonica od Hercegovine, stražarnica sprema Crne Gore“ episkopija je Vasilija Jovanovića, Svetog Vasilija Ostroškog, današnja je Budimljansko-nikšićka eparhija episkopa Joanikija Mićovića koji ju je ukrasio i ovim svetim delom.

Kao da se obistinjuje reč Svetog vladike Nikolaja, da Srbi, kad nemaju prijatelja na zemlji počnu da ih traže na nebu.
Ima kamenja i kamenja, kiljana i kiljana, jedni su mrtvi, a drugi živi, jedni su kraj, a drugi, početak vremena.
Kiljani se zovu oni koje plovkama lome i obaraju, a oni koje pomeraju, i one oko kojih se roje čegrsti, parnice i omraze.
Nišin kiljan nije se nikud pomerio, nikoga razdvojio i posvađao, i tako postao stožina oko koje se spleo venac planina i sadenulo nekoliko plemena. Zato je i zaslužio da se prometne u hram i prosine, kao nova zvezda, u hrišćanskoj vaseljeni.

Teško da je bilo slavnijeg čina u neslavnije i obesvećenije vreme. U vreme, kad granice služe samo zato da razdvoje isti narod, isti jeszik i veru, Nišina crkva ukida sve granice i priziva sve držeći ih bezgraničnom ljubljvlju u beskrajnom zagrljaju.

I mi koji smo otišli podaleko, došli smo da joj se poklonimo, radujući se ovoj pobedi života i ljubavi.
Radujte se Sveti Ilija i Sveti Luka,
Raduj se Sveti savo, Savina stopo i Savina vodo,
Raduj se Sveti vasilije Ostroški,
Sveti Arsenije Ždrebaonički i Sveti Stefane Piperski,
Sveti Petre Cetiljski, i drugi sveti od roda našega!
Hvala neimarima, priložnicima i ktitorima!

Čast mitropolitu crnogorskom Amfilohiju Radoviću i epislopu Budimljansko-nikšićkom Joanikiju Mićoviću koji su ponos monaha i dika Srpske pravoslavne crkve.
I srećan praznik i njima i nama!“.

Uslijedilo je potom narodno veselje i trpeza ljubavi i bratske sloge koju smo priredili.

Na Nišinom kiljanu krenulo se, kao nekad, crnogorsko kolo, a okolnim vrhovima prolamala se pjesma momaka i đevojaka…
Bio je to dan za vječno pamćenje, kada je ova generacija stala uz rame svojih slavnih predaka, koji su zidali, branili i čuvali svoje svetinje…

Vuksan Simonović

2. avgusta 2010. godine
u 23 sata – nakon povratka sa Nišinog kiljana