Насловна Мозаик И овога је било: Како је аустријски цар бранио Србе од Хрвата

И овога је било: Како је аустријски цар бранио Србе од Хрвата

2
ПОДИЈЕЛИ

Леополд II (1747-1792) био је владар из династије Хабзбурга, прво велики војвода Тоскане од 1765. до 1790, а затим и цар Светог римског царства од 1790. до своје смрти. Такође носио је титуле надвојводе од Аустрије, краља Угарске и краља Чешке.

Царство је у тренутку Леполдовог ступања на престо већ било уплетено у рат против Османског царства у савезу са Русијом. Свиштовским миром, који је потписан 4. августа 1791. године, царство је поново султану препустило Београд и централну Србију.

У време Леополда Другог, Хрвати су покушавали да српске крајеве ставе под власт хрватских феудалаца у Аустрији. Срби су тражили да се одржи аутономија – и даље независне од мађарских и хрватских феудалаца, па су одржали свој Сабор у Темишвару 1790. године. Леополд Други је послао поруку Сабору Срба и посведочио да су Срби староседеоци Славоније, Срема и Бачке.

Ево те поруке:

„Што се Мене тиче, држим да је српски народ, и пре рата с Турцима, живео у Срему, Славонији и Бачкој, а приликом рата, једнодушно у поновном освајању истих предела, учествовао, те и сад тамо живи, па да, стога, на те земље и највише права има.“

(Извор: Трипод (Слободан Јарчевић: Средњовековни документи о Србима у Крајинама, Расен)

ПОДИЈЕЛИ

2 КОМЕНТАРИ

  1. 0
    0

    Evropa je uvjek znala istinu mali se u politice kako tdada ttako i danas nije istinom koritla vec interesima,a mi to nikako da naucimo.
    ne cudi sto Kradjordje neke stvari nije mogao razumjeti ,ali Milos itekao je rzumio i shvatio.
    danas Vucic pominje Milosa kao on ce da ga slijedi,ali iako nepismen Milos je bio ostrouman i proniciljiv ,ne uvjek na nvou epskog junaka ali vrlo intelegentan.
    Austrija je imala ponekad i svijetlih trenutak prema svojim podanicima ,jer jetacno znala da Hrvatima ne treba datti nikakvu vlast u okviru monarhije nad Dalmacijom i Bokom,iako neki Hrvati to smatraju za postojanje Hrvatske,medjutim to i je tek Tudjman ostvario od tda imaju drzavu ili mogu reci da je imaju.
    Ima i Hrvatskih pisaca koji to dobro znaju samo ih niko ne cita ajos manje citira.

    Frane Ivković
    Historijski arhiv Zadar
    Rudera Boškovića bb
    Zadar
    ORGANIZACIJA UPRAVE U DALMACIJI ZA VRIJEME
    DRUGE AUSTRIJSKE VLADAVINE 1814-1918.
    Autor u ovom radu prikazuje razvoj uprave u Dalmaciji za vrijeme
    Druge austrijske vladavine od 1814. do 1918. Daje opći povijesni prikaz
    prilika u Dalmaciji koje su utjecale na razvoj uprave. Opisuje organizaciju
    uprave i sudstva, jer se upravne od sudskih funkcija odvajaju tek 1868.
    godine, kao i razne upravno izvršne organe.
    OPĆE POVIJESNE PRILIKE U DALMACIJI
    Mirom u Campo Formiju 1797. godine prestala je mletačka vlast u
    Dalmaciji. Ugovorom o primirju u Leobenu (17. listopada 1797.) Austrija
    je dobila Dalmaciju s Bokom kotorskom. Ta prva austrijska uprava trajala
    je osam godina i u tom kratkom razdoblju izvršene su znatne sudske i
    upravne reforme.
    Austrijsku reorganizaciju uprave i sudstva prekinula je francuska
    okupacija Dalmacije 1806. godine. Poslije poraza Austrije kod Austerlitza
    (2. prosinca 1805.), Austrija se mirom u Bratislavi, 26. prosinca 1805.
    godine, morala odreći Dalmacije. Francuske trupe zauzele su Dalmaciju
    sredinom 1806. godine i ostale u njoj do Napoleonovog sloma 1813. Pod
    francuskom vlašću Dalmacija je prošla kroz dvije faze svoga državnog
    razvitka. U prvom razdoblju od 1806. do 1809. godine Dalmacija se
    nalazila u sastavu francuske Kraljevine Italije, a u drugom razdoblju od
    1809. do 1815. (stvarno do 1813., jer je Austrija već tada ponovno
    zauzela Dalmaciju) ulazi u sastav Ilirskih provincija sa sjedištem u
    Ljubljani.
    Karakteristika francuske uprave je u tome, što je u kratkom vremenu
    nastojala primijeniti u Dalmaciji moderne građanske zakone i odvojiti
    sudstvo od uprave pa je u tom smislu izvršila organizaciju uprave,
    sudstva te raznih izvršno-upravnih organa. Francuske pokušaje da to i
    provede prekinula je Austrija ponovnom uspostavom svoje vlasti u
    Dalmaciji od 1815. do 1918. godine.
    Naime, austrijske trupe ušle su u Dalmaciju u prosincu 1813., u
    Dubrovnik u siječnju 1814. i u Boku kotorsku u srpnju 1814. godine. Na
    Bečkom kongresu 1815. godine navedeni posjedi priznati su Austriji.

    Tako je započeo dugi period austrijske uprave u Dalmaciji, koja se od
    1817. naziva Kraljevina Dalmacija. Kao zasebna austrijska pokrajina
    podvrgnuta je centralističkoj vlasti u Beču, bez ikakve samouprave, a
    apsolutističku politiku provodio je kancelar Metternich, gušeći volju
    naroda za sjedinjenjem Dalmacije s Banskom Hrvatskom. Narodni interesi
    ipak se nisu mogli potpuno obuzdati, što je došlo do izražaja u Ilirskom
    pokretu koji je imao brojne pristaše u Dalmaciji.
    Borba za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom posebno se pojačala
    revolucionarne 1848. godine. Te godine dolazi do smjene na prijestolju:
    Metternich se morao odreći dužnosti kancelara, ukinuta je cenzura,
    donesen je ustav, novi car postao je Franjo Josip I, za gubernatora
    Dalmacije imenovan je ban Jelačić koji nikad stvarno nije postao
    guverner Dalmacije. Ustav koji je car oktroirao 7. ožujka 1849. nije stupio
    na snagu, a krajem 1851. uvodi se ponovno apsolutizam, nazvan po
    ministru unutrašnjih poslova Bachu – Bachov apsolutizam. Punih 10
    godina nije se raspravljalo o sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom.
    Nezadovoljstvo naroda, vojni porazi koje je Austrija doživjela 1859. u
    borbi protiv Sardinije i Francuza i sve veća financijska i moralna kriza
    prisilili su cara da napusti apsolutizam i uspostavi ustavnost. U rujnu
    1860. sastalo se prošireno „Carevinsko vijeće“ u Beču, koje je raspravljalo
    o raznim pitanjima, među kojima o unutarnjem uređenju Austrije, kao i o
    sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom. Jedni su bili za sjedinjenje, a drugi
    protiv. 20. listopada 1860. godine objavljena je carska diploma kojom se
    najavljuje napuštanje apsolutističkog te uvođenje ustavnog vladanja. U
    diplomi je naglašeno da će se ubuduće zakoni donositi i ukidati jedino uz
    sudjelovanje zemaljskih sabora i državnog vijeća. Carskim patentom od 26.
    veljače 1861. uspostavljeno je ustavno stanje. Dalmacija te godine dobiva
    svoj Sabor sa sjedištem u Zadru i od tada šalje svoje zastupnike u
    Carevinsko vijeće u Beč.
    Ovdje treba istaći jednu specifičnost Dalmacije (kod nas j u je prvi
    uočio Ferdo Čulinović2
    ), koja se po austrijskim zakonima smatrala
    austrijskom pokrajinom, a po hrvatsko-ugarskom državnom pravu
    hrvatskom pokrajinom. Po „Osnovnom državnom zakonu“ Austrije od 21.
    prosinca 1867. godine Dalmacija je proglašena i uređena kao austrijska
    pokrajina. Međutim, po Hrvatsko-ugarskoj nagodbi iz 1868., koju je
    također sankcionirao austrijski car, Dalmacija je proglašena sastavnim
    dijelom Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. „Dakle – u isto vrijeme
    važila su za Dalmaciju dva zakona koja su međusobno bila suprotna. U
    političkom razvitku Dalmacije prevagu je odnio austrijski dvor, kojemu je
    bilo u interesu da i dalje odvaja Dalmaciju od Hrvatske.“ 3
    Poslije Hrvatsko-ugarske nagodbe vlada je pooštrila svoju borbu
    protiv pokreta za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, podupirala je
    autonomaše i talijanizaciju, a progonila hrvatski narodni element u
    Dalmaciji.

  2. 0
    0

    Nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine odnosi u politi­
    čkom životu Dalmacije se mijenjaju. Razvila se borba oko pitanja da li je
    Bosna i Hercegovina hrvatska ili srpska, što dovodi do rascjepa u
    Dalmatinskom saboru između hrvatskih i srpskih pokrajina, dok su do
    tada hrvatsko-srpski odnosi bili jedinstveni. Srpski poslanici su isticali da
    Dalmacija treba biti autonomna.4 Te suprotnosti između Hrvata i Srba vješto
    je koristila bečka vlada za sprovodenje svoje politike u Dalmaciji – divide
    et impera.
    No, potkraj 19. i početkom 20. stoljeća javlja se nova politika o
    nužnosti sloge i jedinstva između Hrvata i Srba te sjedinjenja Dalmacije s
    Hrvatskom. To je došlo do izražaja u „Riječkoj rezoluciji“, a naročito u
    „Zadarskoj rezoluciji“ iz 1905. 5 Zahtjevima za sjedinjenje Dalmacije s
    Hrvatskom Beč nije udovoljio, taj problem je riješen tek 1910. kada je
    raskinuta državno-pravna veza Dalmacije s Austro-Ugarskom Monarhijom.
    Organizacija uprave
    Prva briga Austrije, kada je dobila Dalmaciju, bila je da organizira
    upravu i sudstvo. Organiziranje uprave povjereno je posebnoj Dvorskoj
    komisiji u Beču. Među prvim prijedlozima bio je taj, da bivše Ilirske
    provincije tvore jednu kraljevinu „KRALJEVSTVO ILIRSKO“ koje bi imalo dva
    gubernija: ljubljanski i zadarski 0 . Međutim, to se nije ostvarilo; novi
    prijedlog od 1. veljače 1816. bio je da se Ilirske pokrajine združe pod
    imenom „KRALJEVSTVO ILIRIJA I DALMACIJA“ 7 , ali ni to nije prošlo. Prema
    Carskom patentu od 3. kolovoza 1816. o osnutku Kraljevine Ilirije,
    Dalmacija, u čiji su sastav ušli Dubrovnik i Boka kotorska tretira se kao
    posebna cjelina, od 1817. nazvana Kraljevina Dalmacije, izravno
    podvrgnuta Beču, s talijanskim službenim jezikom. 8 Glavni grad Kraljevine
    Dalmacije bio je Zadar. Na čelu pokrajinske uprave stajao je gubernator (već
    od 1813. general Tomašić) koji je imao i vojnu i civilnu vlast sve do 1902.
    godine kada se te dvije funkcije odvajaju.9 Uz namjesnika postoji Zemaljska
    vlada (Landesgubernium) kao najviši organ pokrajinsko-činovničke uprave
    koja od 1852. dobiva naziv Namjesništvo (Luogotenza)10
    . Pokrajinska vlada
    bila je izravno podvrgnuta ministarstvima u Beču. Područje Dalmacije se
    koncem 1815. godine dijeli na okruge: zadarski, splitski, dubrovački i
    kotorski, a već početkom 1816. dijeli se na pet okruga: zadarski, splitski,

ПОСТАВИ ОДГОВОР:

Please enter your comment!
Please enter your name here