Hoćemo li na fircik

Piše: Bećir Vuković

Nema fircika bez zimi u Brdima. Vjerujte mi na riječ, odličan sam fircikaš. Za sve vam treba nekakav dar, pa i za fircik. I otac mi je igrao kreativno, imao je sjajne udare, znao da rizikuje, improvizuje, zamuti stvari da ne znate gdje sjedite. Nije zgorega ni gledati fircik. Prvo se gleda kako igraju fircikaši, pa kad nema ko, nako baba, eto, možeš i ti sjesti za tavulin. Pravi igrač fircika nikad se ne otvara Ašem; tek preko ruke baci, lišu. Pravi igrač krije karte: ne da ih ne vidiš, nego da ne osjetiš šta imam. Niko ne zna gdje je desetka kupa, ali, pravi igrač, baš njome uzima ultinu. Podigrajte lišom. Nekakvom lišicom, eto, tako.

I DK (Duško Knežević), podigrao je lišom – Migom. Kad je smišljao kako će se otvoriti u ovoj sudbonosnoj partiji fircika (a koja će se igrati, i igrati cijelu noć, i cijeli dan, i opet noć i dan, i tako tri dana i tri noći), podigrao je maestralno. Fircik je fantastičan. Ima vojski i vojski koje vole kartanje. Ja volim onu koja je voljela fircik. Išao sam u Međupotočje na fircik kod đeda Mijaila po kopnini, a vraćao se po snijegu do pojasa.

DK se otvorio lišicom. Ispipava gdje je desetka. Pipoli, eda li je đe. Ako liša prođe a nema ni Aša dinara, ni desetke dinara, ni popa dinara, onda podigraj drugom kartom, recimo fanatom mača. Migo, lišica dinara, već je odradila dosta. Pošto se igra u pare, a para ne smije da fali, Gazda je baš Miga opravio za pare. Trči, koliko te noge nose, uzajmi, ali, reci mu – nećemo vraćati. Možda sam u prvoj ruci već išćilio đe je desetka dinara. Moj saigrač, zna da igram ispod Aša: sa džamadanom, uskreknu se u stolici. Desetka je kod njega. Fanat mača je na tavulinu. Đed Mijailo procijedi kro sijede brkove: je li to žandar, a…? Isprati ga đede. Nećemo, toga, noćas nikud pratitti. Nema prtine.

DK je i drugu ruku podigrao lišom. Devetkom krsta. Ko, veli, Bogojavljenske su noći, pa neka krene naoposlu. Lijepo prezime Milošević. Mogu li Miloševići biti liše. Gledajući iz moje opservatorije, ne mogu. Ali, što bih se baš ja izjašnjavao o ovdašnjim moralnim kordinatama. Pušti druge, drugi bolje znaju, neka te tu. Ionako, ovdje više nema nikakvog sistema, sem jednog koji se raspada poput kule od karata. U ova vremena svuda se mogu naći liše. Nema bratstva bez liša, bogme, malo je i kuće đe nema liše. Prva i druga ruka kod pravih fircikaša ne znači ništa. Uvatio što ili ne uvatio, nikakve štete. Koliko si uvatio. Pi, ništa. Ko je imao dvadest krsta. Ima li je đe. Lagano se zatežu nervi, nema namigivanja ni kašljucanja, nema puvanja, ni oblizivanja. Ostanite na odstojanju. Smrknuta čela. Pred zoru se mrzne. Đede, na koliko si gradi pretrgo rakiju. U, groma. Nema sjevera bez groma.

Na red će doći i noćne ljepotice, dame kupa i dame dinara, tu će se malo zavatriti. Raučunajte, da će se i u ovoj partiji DK, igranoj po vilama oko svetog Stefana, zapaliti pokoji fenjer. Što se tiče izvjesnih dama i najstarijeg zanata, fenjeri nikad neće izaći iz mode. Gledo sam i u centru Pariza, usku uličicu okićeni crvenim fenjerima. U ovakvim sistemima poput ovdašnjeg, igre se igraju i sa živim figurama. I kad su u pitanju igre karata, pa makar bio to i „prevaziđeni“ fircik, umjesto žandara i dame, igraju živi policajci i pijane i drogirane ljepotice noći. Osjećam, stari sam fircikaš, da će baš sledeću ruku DK otvoriti damom. Zagrmjeće i narodnjak: Rado, Radmila, šta si samnom učinjela. Šuška se šuška, da ja volim Duška, šuška se šuška… Nikad mi neće biti jasno, kako se novokomponovani pjesnik nije sjetio da napiše pjesmu kako Duško voli Dušku. To je rima i po. Mogla bi se i uz gusle pjevati. Ako se nije napisala i pjevala, vaistinu, napisaće neko kad tad, i odjeknuće uz strune gusala epska postmoderna pjesma o Dušku i, Duški.

Na televiziji Duško Dugouško na sličugama izvodi piruete i vragolije, a đed Mijailo zagrmje: istuli toga đavola. Probi glavu. Šta je na tavulinu. Đevojka kupa, đede. Pritisni je.

Ali, to je ništa. Tek kad DK na tavulin tresete Aša dinara, nastaće zemljotres. Tek kad DK plasira kakvu virtualnost, kad se čuje glas Aša dinara sa tavulina, znaćeš da si dobio partiju. Kakva virtualnost, takav i fircik. Viđu, đavo je odnio šalu. Sa stola čujete vapaj Aša dinara.

Tek, kad čujem glas Gazdin, znaću da si pobijedio..!