IN4S

IN4S portal

Grigorije Božović – Straha vašeg ne bojim se

1 min read

Grigorije Božović (18865-1945); izvor: sedmica.me

Pomenimo Grigorija Božovića, najzanačajnijeg pisca s Kosova i Metohije

Na Sretenje Gospodnje 1880. godine u Pridvorici, selu Ibarskog Kolašina, blizu manastira Duboki Potok, u Osmanskom carstvu, rodio se kosovski pripovijedač, putopisac, profesor, humanista, borac za interese srpskog naroda Grigorije Božović. Rodio se u teškom vremenu za kosovske Srbe. A svako vrijeme za Srbe na Kosovu bilo je teško, naročito vrijeme ratova. Uoči srpsko-turskih ratova 1876–1877, 1877–1878 Turci su pojačavali naseljavanje Albanaca na Kosovu i Metohiji, koji sve više i više teže autonomiji. Kad je položaj Srba naglo pogoršan, Albanci odmetnici otimaju srpski živalj, pale i plijene srpsku imovinu, ubijaju. Turske vlasti ostaju slijepe na nasilje. Srbi koji nisu mogli izdržati teror napuštaju Kosovo. Oni koji su ostajali morali su da se bore za goli život. Pored sablje neki čak sa krstom u ruci i knjigom, kako su činili Božovićevi preci, koji su bili kneževi, popovi, učitelji i ratnici. Jedna fotografija ovjekovječila je lik Grigorijevog oca Vukajla, prote, sa puškom u ruci.

Okrutnu i neizvjesnu stvarnost Božović je opisao u svojim pripovijetkama. One otkrivaju surovi život u ondašnjem Kosovskom vilajetu, tj. Staroj Srbiji, gdje je narod svakodnevno bio suočen sa stradanjem i umiranjem. Srbi stradaju što od Turaka, što od Arbanasa, što od Bugara, što od Austrougara. Božović svjedoči o zlu vremenu i nesrećama, uzrocima tih nesreća. I u toj svakodnevnoj smrti čovjek je ojačao, otupio za bol, za muku, održao tvrdu vjeru u Hrista i održao ime svoje srpsko. Junaci Grigorija Božovića ničega se ne plaše, baš kao što se ni on nije bojao da svjedoči istinu – zbog čega je i ubijen. Jer je Srbin, isto kao i njegov Pera Simić ili Zlate iz Slatine. I on je bio „vitez prema svojoj duši“ – ostavši „Srbinom do poslednjeg uzdaha i uzmaha“, „demek, Srbin – i na ovij i na toj svet“. Zlateta su tukli, mučili i na kraju ubili oni koje je on spasavao i za koje je i sam muke podnio. Zlate bez straha odlazi na onaj svijet s tvrdom vjerom pravoslavnom, mučeništvom potvrđujući svoju srpsku junačku krv. Zar to nije i Grigorijeva sudbina?

Ubivši ga fizički u beogradskom podrumu i skrajnuvši njegovo djelo negativnim i prezrivim komentarima, komunisti su mislili da mogu zatamniti Grigorijev lik, zatrijeti sjećanje na njega, ali svijetli likovi i velika djela ne mogu se sakriti niti ih može zatrpati zaborav.

Grigorije je osnovnu školu učio u Kolašinu, u Prizrenu je završio Bogoslovsko-učuteljsku školu, studije na Moskovskoj duhovnoj akademiji. Bio je profesor Prizrenske bogoslovije. Bio je poslanik u Ustavotvornoj skupštini i Narodnoj skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Kralj Aleksandar ga je imenovao za člana Patrijaršijskog savjeta za vrijeme patrijarha srpskog Varnave.

Kao saradnik i urednik „Politike“, Božović je na njenim listovima ostavljao svoje zapise, putopise i pripovijetke. Prvu zbirku pripovijedaka „Iz stare Srbije“ objavio je 1908, a posljednju 1940. Za života mu je izašlo četrnaest knjiga.  Pred Drugi svjetski rat postavljen je za predsjednika srpskog PEN centra. Međutim, opus ovog velikog realističnog međuratnog pisca, nažalost, ostao je nepoznat širokoj publici.

Nekoliko dana pred Božić 1945. antikomunista i Srbin Grigorije  Božovića strijeljan je u kazamatu u Ćušinoj ulici u Beogradu zbog navodne saradnje sa okupatorom. Vojni sud Komande grada Beograda na tajnom suđenju, bez prava na odbranu, osudio ga je i na oduzimanje imovine, gubitak građanske časti i na smrt.

I pored toga što je ugledni književnik, nacionalni radnik i reporter „Politike“ Grigorije Božović rehabilitovan 2008. godine, djelo ovog značajnog pisca između dva rata, kosovskog Adrića, kako su ga zvali, još nije dovoljno predstavljeno širokoj publici, iako su pojedini savremeni stručnjaci za jezik i književnost otkrili ljepote njegovog jezika i djela, poput: Jasmine Ahmetagić, Milenka Jevtovića, Jordana Ristića,  Dragiše Bojovića, Tiodora Rosića, Mihaila Šćepanovića… idući tragom Skerlića, Kašanina, Bogdanovića, Vinavera, Andrića.., koji su u Božoviću prepoznali talentovanog pisca.

Svaka pročitana pripovijetka ili putopis Grigorija Božovića ostavlja snažan utisak. Njegove likove urezane u raboš sjećanja pamtićete ne kao kao književne, nego baš kao žive ljude slikovitog narodnog jezika južnjačkih krajeva, doživljavaćete ih kao mučenike, izrazitih karakternih crta, jake vjere, na kojoj se temelji kamena nepokornost južnjaka sviklih na udarce sa svih strana. U toj snazi duha i vjere, istine – Hrista i ljubavi – Hrista, ključ je opstanka ne samo pojedinca nego i jednog naroda. U tom smislu možemo protumačiti riječi profesora Dragiše Bojovića da „Božovića treba čitati kroz jedno nacionalno iskustvo, njegovo književno djelo je u stvari putokaz za jedan nacionalni put i nacionalni opstanak ne samo Srba na Kosovu i Metohiji“. A naša dužnost je riječima Stanislava Vinavera „da se najzad obavijestimo o ljepoti i slavi i jadu svoga krvavoga i ropskoga Juga, i to ne iz falsifikovanih i otužnih izvora, već na moćnome i bistrome vrelu koje mu je, svojom knjigom, u dosad nedostupnome kršu, stvorio  Grigorije Božović.

Marija Živković, Mitropolija 

Podjelite tekst putem:

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *