Feljton, 105 godina od pobune bjelopavlićkih učitelja (1916-2021): Dosledni Srpstvu i učiteljskom pozivu (12)

Piše: Miljan Stanišić

Svojim patriotizmom i herojstvom do epskih visina istakao se u Prvom svjetskom ratu mlađani Vido Đurović iz Bjelopavlića, koji je Osnovnu školu završio u Bjelopavlićima, pa ćemo pored sudbine bjelopavlićkih učitelja iz 1916. godine istaći i ovog njihovog dostojnog učenika, koji se istakao podvizima u nemirenju sa neslobodom i otporu austrougarskom okupatoru.

Početak rata zatekao ga je kao đaka Gimnazije u Beogradu. Tu je već bio član patriotske organizacije „Narodna odbrana“. Odmah se kao dobrovoljac priključio sa grupom đaka i studenata iz Crne Gore odredu Voja Tankosića, učestvujući u poznatoj bici na Mačkovom kamenu 1914. godine, gdje je Đurović ranjen, a povrijeđen je i na Obzovici 1917. godine. Prilikom povlačenja srbijanske vojske kroz Crnu Goru, on se tu javio matičnoj jedinici. Nije se mirio sa okupacijom Crne Gore, već je radio na organizovanju otpora. Za njega je rečeno da nije bio samo četovođa, već i pravi narodni vojskovođa. Imao je veliku podršku u svojim Bjelopavlićima, ali i šire. On se u cilju širenja komitskog pokreta povezao sa đen. Radomirom Vešovićem, odlazeći sa Savićem Đurovićem kod njega u Vasojeviće. Ovdje ćemo navesti jedan od brojnih primjera, koji svjedoče o hrabrosti i veličini ovog neustrašljivog bjelopavlićkog komite. Kada je đen. Vešović, poslije prestanka komitovanja i predaje došao u Bjelopavliće i govorio na zboru u prisustvu austrougarske vojske i glavara, kao i naroda koji je bio primoran da mu prisustvuje i zarobljenika koji su tim povodom dovedeni kako bi on bio masovniji, vladala je nijema tišina, što je značilo da se prisutni narod nije saglasio sa govornikom, piše Jovan Ćetković, svjedok događaja u knjizi „Ujedinitelji Srbije i Crne Gore“. Značajna svjedočenja o komitskom pokretu napisao je i Vuksan Minić, koji je bio njegov istaknuti akter.

Đen. Vešović je ubjeđivao narod da uludo ne gube glave, jer se i on sam zanosio da će se moći suprotstaviti moćnoj austrougarskoj sili, ali i da se prevario, pa je tražio da budu uzdržani, da se komiti predaju i da neće odgovarati. U sred zbora na konju je dojahao čovjek koga je poslao komitski vojvoda Vido Đurović i stao je do đen. Vešovića, prenoseći njegov ultimatum: „Gospodine ministre, komitski vojvoda Vido Đurović, koji se sa svojim četnicima nalazi u Ćuriocu, poslao me je i naredio da vam predam ovo pismo i da vam kažem: ako ne dođete u Ćurilac u roku od po ure, on će, veli, udariti na varoš sa svim njegovim četnicima“. Svi prisutni potom pođoše u obližnji Ćurilac. Jovan Ćetković opisuje atmosferu koja je tu vladala: „Na sredini bijaše postavljen sto, a oko njega sjede: s jedne strane đeneral Radomir Vešović u društvu sedam-osam švapskih oficira, a pozadi njih stoje nekoliko vojnika u stavu borbene gotovosti; s druge strane stola sjedi vojvoda Đurović, lijep, mlad, razvijen. On ima neki orlovski pogled i otmen izgled. Na njemu odora srpskog oficira, no bez znakova, i dok drugi komiti nose kape od vučje i jagnjeće kože, on nosi kapu srpskog sokola. Dva redenika fišeka ukrštaju mu se na prsima, a o pojasu vise mu dvije „kragujevčanke“. Po lijevoj ruci je ranjen, pa je opružio na stolu, dok je desnom prigrčio uza sebe karabin. Pozadi njega su četiri komite, stoje četiri vuka sa crnim bradama do pojasa, i drže tanke puške na stav pripravnosti, pa naspram sebe strijeljaju pogledom Švabe i čuvaju svoga vojvodu“.

Đeneral Vešović je održao sličan govor kao u Danilovgradu, što je iritiralo vojvodu Đurovića, pa mu se lično obratio: „Gospodo, gospodine đenerale, Radomire Vešoviću, ili kako hoćeš!- Dvije su godine kako tirjanski habzburški lanac steže dvije do juče slobodne srpske kraljevine. Izdaja kralja Nikole i njegovih ministara, dovela nas je, braćo Crnogorci, u ovaj položaj i ne slušajte više što vam ovi pričaju! Lažu vas kad kažu da je srpski narod propao! On će pobijediti pomoću naših slavnih i velikih saveznika. Braćo, držite se junački, a mi ćemo s vama i uz vas biti sve dok izvojujemo našu pobjedu i dok dolete srpski bijeli orlovi da rasčupaju gadne crne švapske gavranove“. Potom se obratio austrougarskim oficirima, na njihove iznesene uslove za predaju komita: „Možete vi, gospodo, obećavati zlatna brda, možete mamiti i lagati, ali više nema ludih da vam vjeruju. Poznajem ja dobro vašu švapsku politiku i vaše časne riječi. Ne vjerujem ja ni vašem caru, ne vjerujem od vas nikom ništa. I od naših pregovora nema ništa, niti može biti govora o kakvoj predaji dok god ne vidimo internirane Crnogorce povraćene kućama, dok god ne platite svu štetu koju ste počinili narodu, i tek mogli bismo, možda, razgovarati, a do tada mira među nama nema- do istrage vaše ili naše! No da batalimo naš razgovor, pa da idemo da ne zamrčemo- svak na svoju stranu. Sad će, mislim, prispjeti po koja čaša rakije, poručio sam za nju da vas častim- znate srpski je običaj ne puštati gosta gladna i žedna iz kuće. Gospodina Vešovića ne vodite više da nam besjedi, jer ga narod dobro poznaje“.

Kako je komitski vojvoda Vido Đurović bio strah i trepet za okupatora, ali i za njegove domaće saradnike, tako su pravili plan da mu dođu glave. Kako to nije uspjelo okupatoru, to jeste, kako navode neki autori, Milovanu Đuroviću iz Ćurioca, koji je, prema tim navodima, od seljaka uzimao namirnice i nosio kući, pod izgovorom da je to Vido Đurović naredio, pa su mu seljaci davali i poslednje što su imali, imajući veliko povjerenje u vojvodu Đurovića. Kada je vojvoda Vido Đurović za to saznao bio je ogorčen, pa je Radovića razoružao. Da bi mu se zbog toga osvetio ubio je Đurovića iznenada, kada je kod njega dolazio da mu navodno prenese važne informacije. Komitskog vojvodu Vida Đurovića su osvetili Savić Đurović i Vuko Stojović, koji su bili sa njim, izrešetavši Radovića kuršumima iz pušaka. Pored ove, postoji i druga verzija o tome ko je ubio vojvodu Vida Đurovića. O viteškim podvizima komitskog vojvode Vida Đurovića pjesme su se pjevale, kao ova u kojoj se očitava njegova epska ličnost: „Od viteškog ovog društva/ i junačkog tvoga maha,/ počo bješe Švaba drhtat,/ a špijuni mrjet od straha./ Dok za kob im ne posluži/ potkupljeni sramnim mitom/ od našijeh tlačitelja,/ da ti život sruše hitom./ Al ti ime mrijet neće/ dok god traje srpskog roda,/ jer je tvoje četovanje/ bilo ponos tvog naroda./ Nova srpska istorija,/ zapisaće ime tvoje,/ a tvoja će časna djela/ srpska pjesma da opoje./ Opojena tvom idejom i srpčad će klicat mlada:/ Đuroviću Vidu s društvom/ Vječna hvala! Vječna slava!“