Engleskinja Meri Edit Daram: Putopis iz 1904. “Kroz Srpske zemlje”

U  prilogu je dio putopisa iz 1904. “Kroz Srpske zemlje” Engleskinje Meri Edit Daram. Opisala je i njeno putovanje kroz Crnu Goru, posjete Ostrogu, Cetinju, Podgorici, Nikšiću. Posebno su zanimljivi djelovi knjige (38,39 i od 45. do 51. str.) kad govori o Svetom Simeonu Dajbabskom na jako lijep način. Za razliku od žitijnih tekstova, ovaj je pisala svjetska žena, prilično racionalna, često i sarkastična, nesklona uljepšavanju događaja i ljudi koje je sretala. Ali očigledno je Sv. Simeonom bila impresionirana. Srela ga je pod Ostrogom a poslije ga je posjetila u Dajbabama baš u vrijeme kad je oslikavao pećinsku crkvu.

Dio putopisa gdje se govori o Svetom Simeonu Dajbabskom

“ Veče se već približavalo kad smo sišle u Donji manastir, i služba se u crkvici upravo završavala. arhi- mandrit i njegova mala pastva su izlazili kad smo mi došle. Bile smo pospane, prljave i gladne, a očekivanje novog razgovora na srpskom prije nego dobijemo jelo ili se odmorimo, za nas je bilo već malo previše. Užasnulo nas je kad su nas opet sproveli u arhimandritovu primaću odaju. Uveliko nam je laknulo kad smo začule riječi “Vous parlez francais, mesdemoiselles? – i predstaviše nas jednom visokom čovjeku u dugoj crnoj mantiji i visokoj kapi pravoslavnog sveštenstva. Izuzetno lijep, sa dugom smeđom kosom koja mu je padala na ramena, stajao je tu, više kao neki veličanstven lik Leonarda da Vinčija, nego kao živo ljudsko biće. Govorio je blago i ljubazno najčudnijim slabim francuskim jezikom, izražavajući se u malim početničkim rečenicama, moleći nas da sjednemo i govoreći nam da smo zaista dobro došle; ”jer hrišćani smo,” on reče jednostavno, ”i nije li gostoljubivost jedna od prvih hrišćanskih vrlina? I ja sam ovdje noćas gost. Ali vi koje ste došle iz tolike daljine da nas posjetite, to je najmanje što vam možemo pružiti.” ”Iz Engleske,” on ponovi, ”same, čak iz Engleske, da vidite Crnu Goru, quelle voyage! Veritablement des heros!U Crnoj Gori ste isto toliko bezbjedne, vous savez, kao u vlastitom domu, ali putovanje – preko cijele Evrope, to je druga stvar!” On nam prenese da je arhimandritu žao što nam se soba tako dugo sprema. ”To je stoga što smo ovdje nedavno imali hodočašće i morali da smjestimo veliki broj ljudi. Zato nije bilo mjesta prikladno namještenog za vas, ali eno se stavljaju ćilimi, i uskoro će sve biti gotovo.” Mi smo se zaprepastile, pa smo molile da se ne muče toliko; ali on ni da čuje o tome. ”0, nama je svima veliko zadovoljstvo da znamo da u Engleskoj postoji tako dobro mišljenje o Crnoj Gori, da dvije dame dođu potpuno same u našu zemlju i da nam se povjere; da Englezi žele da nas upoznaju!” Ja se osjetih kao vara- lica; bilo je neprijatno uživati gostoprimstvo kao dono- silac dobrih vijesti iz Velike Britanije, ali našem pro- stodušnom domaćinu ta misao je izgledala sasvim jednostavna i dovoljna. On nije imao da kaže ni o kome išta sem dobro. Veoma se divio dvojici malih dječaka koji uđoše sa uobičajenom kafom i hladnom vodom – njihovom sta- su, njihovim mišićavim udovima, njihovim poštenim, ve- drim licima. ”Crnogorska lica,” reče, ”ah, ali to su vam moji krasni vjerni Crnogorci! Pomagati ovim sirotim ljudima,” on nastavi – ”to je moj život. Ja imam crkvu, malu, malu crkvu, daleko u stijenama. Tamo ja živim. Da sam, mesdemoiselles, znao ranije da vi ovuda putujete, bilo bi mi veliko zadovoljstvo da vam je pokažem. Ali nisam znao do juče;” i dodade, sa smiješkom, na naše zaprepaštenje, ”0 da, u ovoj zemlji, vous savez, čuje se za svakog stranca.”

Razgovor se prekide obaviješću da su naše sobe gotove, i svi pređosmo u maloj svečanoj povorci u kuću preko puta – dvojica duhovnika, četiri sluge i nas dvije, i uvedoše nas uz mnogo izvinjenja zbog oskudnog namještaja. Draga dobra čeljad su veoma udobno pripremila dvije velike sobe i namještala posljednje sitnice kad smo mi ulazili. Arhimandrit je lično provjerio da li su bokali napunjeni vodom, da li imamo sapun i da li su kreveti u redu. Onda se oba gospodina rukovaše s nama, poželiše nam laku noć i odoše. Uslijedilo je još četvrt sata naše zabrinutosti da li oni namjeravaju da nas nahrane ili ne, i zažalismo što smo ostatke hljeba i ovčetine dale djevojčici; jer smo se potucale od pet izjutra, a sada je bilo već osam uveče. Onda se začu dobrodošlo kucanje na vratima, i odvedoše nas u veliku trpezariju na dobru večeru. Bio je to svečan objed. Služila su nas četvorica momaka, koji su ulazili i izlazili tiho, donosili što je trebalo, stajali nam na usluzi i tupo nas posmatrali. Najkrupniji je bio visok metar i devedeset i odgovarajuće građen, ali krajnje pitom, uprkos njegovom oružju i krupnoći. Mislim da uopšte nije imao pojma koliko smo se mi osjećale sitne pored njega.

Rano sljedećeg jutra arhimandrit i naš prijatelj su već bili na nogama, i dođoše da nas povedu na doručak, i da nas zamole da se upišemo u knjigu posjetilaca. Iskazale smo što smo bolje znale svoju zahvalnost našem ljubaznom domaćinu; on odšaputa molitvu blagoslova iznad nas, rukovasmo se, i ubrzo potom krenusmo da se spuštamo niz planinu. 

Glava V

Bogorodičina crkva u pećini*

Prizivao je narod Bogu svojom čistotom,

I dobrim primjerom, tim je živio životom.

Propovjedao zakon apostola i Hrista,

Al’ prvo sam iđaše za njim obraza čista.*

Truckajući se preko široke puste ravni uz strašan pljusak kiše od kojeg se nisu mogle vidjeti sumorne planine na turskoj granici; bez ijednog živog bića na vidiku, osim jedne Albanke sa nekoliko ovaca šćućurenih pod je- dnim grmom; odsječene od ostalog svijeta gustom maglom, vozile smo se preko jednog od pustih mjesta na zemlji u po- trazi za jednom malom crkvom u pećini. Sunce se najednom probi, vrelo i blistavo; ravnica boje zlata podrhtavaše blistajući kroz paru koja se dizala; oblaci su se razi- lazili i valjali nazad otkrivajući planine svuda oko nas, divlje, jarko plave boje i tako samotne kao u dan kad su bile stvorene.

Dva stjenovita brežuljka dizala su se sa ravnice, i naš kočijaš najednom zateže uzde. ”Morate dalje pro- dužiti pješke,” reče; ”nije daleko,” i pokaza na kamenitu stazu okolo padine brijega. Sumnjičavo smo krenule između stijena i divljih narova, dok iza okuke najednom ne udarismo na vrlo upadljivu stazu i ugledasmo stasitu figuru našega prijatelja u crnoj odori kako nas čeka na vrhu uspona. ”Vidio sam kočije preko polja,” reče dok stupaše pred nas, ”i znao sam da mora da ste to vi.” Srdačno nas dočeka i povede nas prema svome malom ataru. Goli kameni zid koji se pružao po padini brijega sa velikim drvenim krstom na vrhu i malom kolibom sa komadićem obradive zemlje pored same nje, bilo je sve što se moglo vidjeti od njegovog posjeda. Svud unaokolo bilo je golo netaknuto pusto stijenje i žbunje. ”Moja crkvica,” reče, dok nas je vodio ka ulazu, ”nije rukama građena. Ona je Božije djelo. Njegova crkva u stijenju.” On se prekrsti, pa uđosmo.

On upali svijeću i držaše je visoko. Našli smo se u dugoj uskoj špilji, koju je voda izdubila, sa ostacima stalaktita na grubim zidovima. Na drugom kraju blistavo su svijetlile oltarske svijeće osvjetljavajući ikonu Bogorodice iznad njih, čineći tako ostali dio špilje još mračnijim. ”Vidite,” reče, ”ovo je istinski crkva! Nije li ona u obliku krsta?” i pokaza nam kako se s obje strane otvaraše po jedna manja špilja, čineći tako krst od grube lađe i poprečnog broda. Zidovi u pjevnici su bili osli- kani likovima svetaca i anđela, neuobičajeni i ukočeni, sa svojim arhaičnim vizantijskim oblicima u savršenom skladu sa grubim miljeom, pa tako istinski ukras. ”Kad ja otpojam bogosluženje ovdje,” on nastavi, ”kad se ovdje pomolim Bogu sam samcat u tišini, onda mi se pojavljjuju svete stvari, u vidu slika, vous savez, i ja ih slikam ovdje na zidu.” Podiže svoju svijeću i osvijetli veliku glavu Hrista. ”Ovo je posljednje što vam uradio. Ponestalo mi boje,” dodade onako ovlaš. ”Niti ja zaista znam koji je pravi način da nastavim. Mislim da mi neće trebati mnogo vremena da saznam. To su moji bijedni pokušaji, oni čine zadovoljstvo mome narodu, i on razumije.”

Onda nas uvede u majušno poprečno krilo na lijevoj strani. ”Vidite, ovdje sam im napravio Sveti Grob;” i ugledasmo pod svjetlom male svijeće kovčeg pokriven crno-zlatnim pokrovom i sliku mrtvoga Hrista. ”Oni mi dolaze, siroti ubožnici, radi utjehe, tako umorni, tako izmučeni. Ja im pričam o Njemu. Uvedem ih ovdje i pokažem im rane na Njegovim stopalima. Tada oni shvate. Tako mogu da ih podučavam. Pomoći ucvijeljenom, to je religija. U neke dane pišem, religiozne pjesme, o vizijama koje mi nastanu, jer svjetlost koja nam je data moramo upotrijebiti da osvijetlimo stazu drugima.” Izgledao je nadahnut dok je tu stajao, veličanstven lik u crnoj odori, sa svijećom u ruci, kao zvijezdom vodiljom, dok je svjetlost oltarskih svijeća padala na njegove divno izvajane duhovne crte – usamljeni stražar ove hrišćanske predstraže. ”Crkva Božija, sagrađena Njegovom rukom u divljini; brinuti o njoj, to je cio moj život,” reče skrušeno. On pogasi svijeće, i iskoračismo na sunce. Onda pokaza prstom na drugu špilju pored ove, u kojoj izvire bistra voda, možda baš ona koja je izdubila ovu krstastu crkvicu. Ona omogućava da ova isposnica opstaje u ovom inače bezvodnom kraju, i ponire opet pod zemlju, da bešumno usijeca sebi put kroz stijenje.

Mi se okrenusmo prema njemu, da mu kažemo zbogom. ”Ama ne!” on povika, ”vi ste došle da me posjetite iz tolike daljine, molim vas da se malo odmorite u mojoj kući. Kad ću ja opet vidjeti posjetioce iz Engleske?” Povede nas u svoju kućicu; rijetki su kod njega posjetioci, ne samo iz Engleske već iz spoljnjeg svijeta uopšte. Mislim da smo mu dozvale u sjećanje čitav roj uspomena; jer on otpoče odjednom, a vrijeme je letjelo kako je on odmotavao priču o svom životu u kratkim rečenicama, revnosno i brzo, na- vlačeći s vremena na vrijeme svoju crnu mantiju preko grudi brzim dramatičnim pokretom, koji je davao smisao njegovoj besjedi. Školovao se na ruskom univerzitetu, a odatle je otišao u Pariz. Žalio je što nije posjetio London. ”On mi je izgledao tako daleko,” reče; ”sada mi se čini da sam bio tako blizu!” Ali za cijelo vrijeme planine su ga dozivale. ”Ja ne mogu živjeti daleko od planina i mojih sirotih Crnogoraca. U velikim gradovima sam čeznuo da budem ovdje. Naumio sam doći ovdje i sagraditi veliki manastir. No, moja porodica nije željela da život posvetim religiji. Moj djed je bio bogat čovjek – ne onako što bi vi u Engleskoj nazivali bogatstvom, već bogat u Crnoj Gori. Kada sam se ja predao religiji, nije mi dao ni malo novca, ni pare. Nisam mogao da ostvarim svoj plan. Bila je to Božija volja. Moje pozvanje je ovdje; da pomažem svojim sirotim Crnogorcima da čuvaju svoju vjeru. Šta je narod bez vjere? Ah, putovao sam i nagledao se tužnih stvari. Ali u vašoj zemlji, mademoisselle, ljudi drže do vjere. Engleska Crkva i naša Crkva se razlikuju, to je tačno,  ali su razlike male. Svi smo mi hrišćani; ima toliko pitanja u kojima se možemo složiti. Ne smijemo dozvoli- ti da nas ona druga razdvajaju. Vaša Crkva je pokazala veliko prijateljstvo prema našoj. Vaš arhiepiskop nam je nedavno poslao pismo. Ono nas je veoma obradovalo. Vaša Crkva je Crkva; vi imate đakone, vladike; ali u Švajcarskoj – protestanti – to ja ne mogu da razumijem. To je tužno.

”Svez -vous,” on nastavi, ”ja znam šta je rat. Bio sam vojnik u našem posljednjem ratu. Mi smo ovdje svi vojnici, kao što vidite.” ”Gdje ste bili?” upitah ga. ”Bilo je to u dolini Zete – Turci su bili navalili.” Zagleda se široko otvorenih očiju u priviđenje užasa i trgnu se. ”Odveć strašno da se govori – o tim prizorima; sve je to strašno u ratu. Gledao sam to. Molimo se Bogu da nam da mir. Ali dolaze dani iskušenja mojim sirotim Crnogorcima. Ah, mademoisselle, vi ih razumijete. Oni su tako necivilizovani i tako sirovi, ali oni su tako dobri, tako jednostavni. Vi ovuda putujete, znate kako su dobri. Pričaćete o njima u Engleskoj – zar ne? o mome jadnom narodu. Civilizacija donosi znanje i mnoga, mnoga čuda, ali ona ne donosi sreću. Ovi siroti dobri ljudi, oni nemaju predstave o tome šta je život u velikom svijetu, a ta civilizacija im stiže. A ja znam šta ona znači, ta civilizacija. Živio sam u Parizu – u Parizu, savez -vous,” reče naglašeno. ”Sve što mogu da učinim jeste da im pomognem da očuvaju svoju vjeru. Do sada su živjeli sa Bogom i planinama. Ovdje mi dolaze, siroti, ucvijeljeni, dolaze mi za pomoć. Nekih noći pružim utočište čak po petnaestorici ubožnika. Onda mi pričaju svoje nevolje, i ja se molim s njima. Neki od njih,” on priznade sa žaljenjem, ”nijesu živjeli sasvim praved nim životom. Izjutra održim bogosluženje u svojoj crk- vici, i onda oni sa utjehom odu svojim putem. Nedjeljom do- đe mnogo svijeta, i ja mu govorim, ovdje ispred crkve, one riječi koje sam ja primio. Čovjeku je potrebno vrlo malo u ovom životu. Naše trajanje ovdje je tako kratko.”

Jedan dječak, njegov đakon, jedini koji s njim živi u isposnici, uđe s kafom, i posluženje njome i naše prihvatanje tog jednostavnog osvježenja izgleda da je našem domaćinu pružilo veliko zadovoljsgvo. Upita nas za našu rodbinu i ispriča nam o svojoj. ”Nekada sam,” napomenu sasvim uzgred, ”bio oženjen,” ali ne nastavi temu. Ispriča nam o vremenima kada je Cetinje brojalo samo dvadeset kuća – kada su glavari zemlje dolazili na sabor kod Knjaza i svi sjedjeli na tlu u goloj šupi u kojoj se peklo bravče za njihov ručak; kako je Knjaz znao da sjedi pod drvetom i sudi optuženima; kako nije bilo puteva, ni gradova, samo nekoliko skupina kućica pod slamnatim krovovima. Sve to prije samo dvadeset godina! Pjesnička, maštovita priroda crnogorska. ”Crnogorac živi sa stvarima koje zamišlja. Čak i sada, pogledajte kako on nosi svoju pušku, revolver, nož! On voli da zamišlja kako čuva svoj dom i svoju zemlju. Oružje je njemu simbol. Ni jedan Crnogorac ne želi da se kreće bez oružja. Uveče, kad se vraća svojoj kućici, žena mu izlazi u susret. Ona preuzima njegovu pu- šku i odlaže je u ugao. Oružje se odloži. Nastaje potpuni mir; on se vratio svojoj ženi i djeci. To je stari život. Sada se čak govori kako će se izgraditi željeznica. Ali ko zna? Gdje bi se mogao naći novac za takav poduhvat?” Zaista, željezničke kompanije i sve te stvari izgledale su nemoguće daleko dok smo mi sjedjele u ovoj usa- mljenoj isposnici, slušajući nade i strahove ovog asket- skog zanesenjaka. Kad ustasmo da se pozdravimo, on se pomoli Bogu nad nama na kapiji, i dade nam svoj blagoslov.

Mi opet iskoračismo u svijet i bacismo pogled na ovu neobrađenu kamenjarsku ravnicu. Turska pogranična karaula se bijelila na planinskoj kosi nekih pet kilo- metara dalje, i ne bješe nikakvog drugog znaka života dok smo posmatrale ovaj samotni kraj. On najednom pročita naše misli. ”Ovo je divlje mjesto, da, i prevalile ste težak put da me posjetite. Malo je stranaca ikada do- lazilo ovdje. Jednom su dolazila vaša tri zemljaka, ali vi ste prve Engleskinje. Ovo je na osami, pa čak malo i opasno. Ne smijete pokušavati da idete poljem kad se smrkne, jer ima rđavih ljudi, koji pljačkaju i ubijaju. Ono tamo, to je Albanija. Njima je tako lako da dođu ovamo. Čak i prošle noći je bilo oružnika; popeše se ovamo mojoj kućici i prijetiše mi puškama.” ”I šta ste uradili?” upitamo uzbuđeno. ”Ja sam stajao tamo,” reče prosto, ”i povikao im »Gospod Bog je rekao ne ubij’«. Onda oni odoše,” dodade poslije male pauze, kao da se to podrazumijevalo.

Kakav prizor! Neustrašiva ličnost sama samcata pod mrklim nebom, a čopor ljudskih zvijeri se povlači obuzet strahom, niz kamenjar, dok su slušali iz mraka ”glas čovjeka vapijućeg u pustinji.” Mi se pozdravismo. On stajaše na vrhu staze nekoliko minuta, posmatrajući nas dok smo silazile, a kad zamakosmo iza ugla, vidjesmo njegovu visoku crnu figuru kako se vraća prema crkvici, ”koja je njegov život.”