Endrju Španaus: Snažan nalet evroatlantskog populističkog talasa 

Svijet je počeo da se mijenja 2016. godine kada je izglasan Bregzit na referendumu u Velikoj Britaniji i izabran Donald Tramp za američkog predsjednika. U oba slučaja, pobuna „običnih ljudi“ protiv struktura političke i medijske moći narušila je političku ravnotežu u dvijema vodećim zemljama zapadnog svijeta.

Pobuna se nije tu okončala. Nastavljena je 2017. i 2018. na nizu izbora širom kontinentalne Evrope na kojima su ojačali protestni pokreti i kandidati voljni da iskušaju sistem globalizacije koji je donedavno djelovao neprikosnoveno.

Pobuna protiv establišmenta koja se proširila zapadnim svijetom čvrsto je povezana sa postepenom transformacijom ekonomskih struktura nacija na obijema stranama Atlantika tokom više decenija, od prevashodne usredsređenosti na proizvodnju do sistema sve više zasnovanog na finansijama.

Finansije su uvijek igrale ulogu, razumije se, i spekulativni mjehurovi su često vodili slomovima i depresijama u različitim periodima istorije. Karakteristika pomjeranja koje se desilo posljednjih pola vijeka jeste što se niko nije efikasno pozabavio strukturalnom promjenom uprkos tome što je izazvala niz kriza. Posljedica je bila široko rasprostranjeno povećanje nejednakosti, povezano sa stagnacijom ili čak opadanjem kupovne moći i životnog standarda znatnog dijela stanovništva. To ne znači da sada ljudi nemaju više stvari, kojih, zbog novih digitalnih tehnologija na primjer, zaista imaju. Ali većina mora sada da radi više, uz veću neizvesnost, kako bi obezbijedili pristojan život.

Spekulativni finansijski napadi

Mehanizmi globalizovane finansijske ekonomije takođe su temeljno izmijenili međunarodnu političku sferu. Spekulativna kretanja postala su oblik pritisaka kojima države mogu da se baci na koljena, pošto nacionalne vlade nisu više sposobne da uvažavaju interese sopstvenih građana suočene sa finansijskim napadom.

Problem nije postojanje finansijskih tržišta samo po sebi, već prije uloga koja im je data u određivanju ekonomske politike, čime je de fakto izmješteno težište donošenja odluka od težnje ka opštem blagostanju ka zadovoljenju investitora u modelu čiji ciljevi generalno nisu usaglašeni sa dugoročnim potrebama stanovništva.

Nezadovoljstvo do koga je doveo ovaj proces sada je proključalo i, predvidljivo, meta protesta nisu samo direktori koji se kao uz pomoć pokretnih vrata kreću između finansija i vlade (kojih je prilično mnogo). Razvilo se šire protivljenje, kulturni bunt koji je pomiješao nekoliko faktora povezanih sa istim procesom. U slučaju globalizacije ne može se poreći da mnoge promjene nisu bile posljedica neizbježnog procesa preokreta koji je na kraju vodio napretku. Nasuprot tome, brojne zapadne industrije su izmiještene kako bi se eksploatisala slaba radnička i ekološka zakonska zaštita u zemljama kojima su očajnički trebale investicije. Političke odluke su bile donošene kako bi pospiješile ovaj proces, uz suštinsko zanemarivanje dugoročnih posljedica koje bi mogle da imaju na radnu snagu u razvijenim državama.

Branioci globalizacije kažu da ljudi treba da budu spremni da se prilagode ovom procesu, ali kada prilagođavanje znači gledanje kako se nečiji životni standard pogoršava, uz gubitak društvene kohezije koji uz to ide, nije iznenađujuće da tokom vremena jačaju frustracija i nezadovoljstvo.

Imigracija

Drugo veliko pitanje koje se pojavilo u ovom kontekstu jeste, naravno, imigracija. Posebno su se burne reakcije javile kod konzervativaca, ali su se proširile tako da imaju obuhvatniji efekat izvan onih grupa koje bi se uobičajeno smatrale ksenofobnim ili rasističkim. U mnogim državama, desničarski populisti su koristili imigraciju kao jednu od glavnih tema kritikujući globalizaciju. Uvjerenje da nestanak granica znači da će ljudi biti kadri da idu gdje god hoće, pothranjivalo je strahove o brzim izmjenama identiteta posebno zapadnoevropskih država, kako u ekonomiji tako i u vezi sa društvenim uslovima.

Ne može se osporiti središnje mjesto pitanja imigracije, ipak politički je nevaljano da se ne prizna kako je ono povezano sa sveukupnom reakcijom na globalizaciju, počevši od ekonomske sfere. Nesigurnost koju ljudi osjećaju zbog težih uslova života pothranjuju strahove od imigranata, koji se sagledavaju kao prijetnja ekonomskoj dobrobiti. Ako su imigranti voljni da prihvate niže nadnice i manje udobne životne uslove, nije teško vidjeti kako to potiskuje životni standard drugih.

Katastrofalni ratovi

Treća ključna tema je spoljnja politika. Dok je pojam slobodnog tržišta korišćen radi zastupanja neoliberalnih ekonomskih politika, odbrana ljudskih prava je proklamovana kao opravdanje za niz katastrofalnih ratova. Predsjednik Barak Obama je dobrano na račun ratobornosti Hilari Klinton uspio da pobijedi na demokratskim preliminarnim izborima 2008. godine, da bi bio uvučen u još jedan rat za promjenu režima nekoliko godina kasnije, u Libiji. Donald Tramp je otišao korak dalje, osuđujući „šest hiljada milijardi dolara proćerdanih na Bliskom istoku“ koje su mogle biti iskorišćene da se „izgradi naša zemlja“. Ovaj napad na takozvane zajedničke vrijednosti međunarodnog liberalnog poretka naišao je na snažan odziv kod američkih građana koji su bili umorni od beskrajnih sukoba, tako što je napravio vezu između propale spoljnje politike i ekonomskog pada. Efekti su se pokazali takođe u Evropi, posebno u vezi sa potencijalnom promjenom u zapadnom stanovištu prema Rusiju.

Mali napredak

U Sjedinjenim Državama, dok su stručnjaci usredsređeni na ton političke/javne debate na koju je uticao Trampov stil, malo toga je učinjeno da bi se pozabavilo dugoročnom procesima koji su nas doveli do ove tačke. Da, desio se ekonomski rast i čak mali rast u proizvodnim poslovima, međutim srednja i niža klasa u SAD se i dalje bore da skrpe kraj s krajem, dok pogotovu mlađi radnici trpe zbog neizvjesnosti u vezi sa njihovom budućnosti. Zanemarivanje ove stvarnosti, tvrđenje da malo ko i dalje oseća averziju prema mejnstrim narativu u vezi sa ekonomskim i političkim uslovima u zemlji, samo snaži razjedinjenost između različitih segmenata društva. Srećom po Demokratsku stranku, na izborima na sredini predsjedničkog mandata 2018. kandidati su se odlučili da se usredsrede na pitanja džepa, počev od zdravstvene zaštite, prije nego što su trubili protiv „bijednika“, u skladu sa terminom koji je upotrebila Hilari Klinton 2016. godine.

Sličnost sa političkom situacijom u Evropi je očigledna. Godinama politički i medijski establišment označava bilo kakvo stanovište protiv Evropske unije kao suštinski rasističko i reakcionarno, što samo podstiče uvjerenje da su institucije otuđene od potreba znatnog dijela stanovništva. Od Holandije do Francuske, preko Njemačke i Italije, populističke stranke su se oslonile na protivljenje globalizaciji i štednji kako bi obezbijedile veću podršku, često – ali ne uvijek – zajedno sa kritikom povećane imigracije. Uprkos različitim političkim sistemima, pitanja su toliko slična onima u Sjedinjenim Državama da je teško osporiti povezano, ili svesti reakciju javnosti ne neka pitanja samo na rasizam ili strah od drugih.

Ako se uzmu u obzir paralele između situacija u Evropi i Sjedinjenim Državama, jedini praktičan izlaz je takođe prilično očit: ili će političke institucije početi da se ozbiljno nose sa fundamentalnim ekonomskim promjenama koje su se odigrale tokom posljednjih decenija, ili niko ne treba da očekuje da će se bunt glasača stišati, uz sve negativne prateće efekte koji su se do sada posvjedočili. I ne treba da se sumnja da stvari mogu samo da budu gore, posebno u Evropi, gdje posljednji slučajevi diktatura i uništenja demokratskih ustanova nisu tako davni.

Preveo: Miloš Milojević

Izvor: stanjestvari.com