Drevni srpski manastiri: Manastir Morača

Iz knjige Drevni srpski manastiri, autora Andrije P. Jovićevića

Manastir se nalazi u Donjoj Morači, na desnoj obali rijeke Morače, po kojoj je i dobio ime. Sagrađen je na visokoj i tvrdoj moreni, koja nadvisuje riječno korito na 40 metara. Ha ovim okamenjenim terasama pružaju se mnoge šire i uže luke uzduž rijeke za čitav kilometar i na sredini njihovoj uzdiže se ova divna nemanjićka zadužbina.

Iznad manastira dižu se okomite stijene i zaštićavaju ga s te strane, a ispod manastira su vrlo visoke pećinaste obale, koje padaju okomito u rijeku, i sa te strane je svaki pristup nemoguć. Donju i Gornju Moraču okružavaju mnoge planine i pogled odavde dosta je skučen, jer se nalazi u dubokoj riječnoj dolini. Iza manastira izvire vrelo, čija voda služi za piće, natapanje i okretanje vodeničkog i valjaničkog kola. Da manastir ima saobraćajne veze s Podgoricom, moglo bi se ovo vrlo dobro iskoristiti, danas pak iskorišćava se u najprimitivnije svrhe. Do samog manastira je obronak Svetigora sa koje pada voda u Moraču s visine od 40 metara i pravi neobično lijep vodopad, najljepši u Crnoj Gori.

Manastir je udaljen od Kolašina oko 4 sata hoda, i put, koji ga veže sa ovim najbližim gradom, vrlo je slab, a sa Podgoricom, pored koje protiče Morača, nema nikakvih saobraćajnih veza. Ha taj način, manastir ostaje u strani od glavnih puteva, pa nije dovoljno ni posjećivan ni zapažen, koliko zaslužuje po starini i istoriskoj prošlosti. Ha crkvenom pragu zapadnih ulaznih vrata urezan je u doba postanka manastira natpis, koji potvrđuje, da ga je podigao Stevan, sin Vukanov, a unuk Stevana Nemanje, 1252 g. za vlade kralja Uroša. Crkva je posvećena Uspeniju Bogorodice. Cijelo crkveno zdanje sa svima odjeljenjima sagrađeno je od sige, koja je donošena iz Tušive, čitav dan hoda, a samo su temelji od ljutog kamena.

Dužina crkve iznosi 22.70, širina 6.36 a visina do krsta na kubetu oko 23 metra. Građena je u vidu krsta a sastavni su njeni djelovi: muška i ženska priprata, oltar, pjevnice, proskomidija, đakonik i Stevan crkva. Ispred oltara je vrlo velik amvon, ukrašen raznim figurama i sa 12 jajolikih krakova. Iznad amvona se uzdiže vrlo visoko kube sa 8 povećih prozora i na vrhu s velikim krstom. O kubetu visi Bogorodično kolo sa ikonama, koje je služilo za zaklinjanje. U muškoj crkvi je s desne strane uza zid ogromna grobnica, sarkofag, u kome je sahranjen osnivač manastira knez Stevan Nemanjić. Dug je 2.24, širok 0.86 a visok 1.19 m, a sastavljen je od dva kamena, grobnice i poklopca, sve od ogromne težine. Crkva ima dvoja vrata: zapadna i južna; zapadna vrata i vrata na muškoj crkvi su neobične izrade, visoka do 3 metra, izrađena od domaćeg kamena, ali tako izglačena, da liči na mermer. Izrada je romanskog stila, pa po tome se može pretpostavljati, da su bar ova vrata, dva dvojna prozora na čelu crkve i na oltaru, radili majstori iz Dalmacije, koji su ovaj romanski stil i prenijeli ovamo. Oltar je veliki i ima stolicu za arhijereja od ljutog kamena. Iznad Sv. Trpeze visi nebo, do 2.50 metra u prečniku. Sa sjeverne strane ima odvojeno proskomidiju, a sa južne paraklis (đakonik). Pjevnice su dosta male; uz južnu pjevnicu je sto za arhijereja. Iz ženske priprate ulazi se u malenu Stevan crkvu, nazvanu tako što je posvećena Sv. Arhiđakonu Stevanu. Ispred zapadnih ulaznih vrata bio je trijem, gdje su ljudi u starije doba ostavljali oružje i bez njega ulazili u crkvu, ali je docnije porušen. Od svog postanka 1252 god. pa do kraja XV ili početka XVI v., ovaj manastir je cvjetao u izobilju i bio snabdjeven svima potrebama. Njegov osnivač dao mu je bogato imanje, a njegovo se imanje povremeno uveličavalo kupovicom i prilozima, pa je postao vrlo bogat. Pri svršetku XV ili u početku XVI vijeka udare Turci na Moraču oglobe narod, poharaju Moraču i opustoše manastir; skinu s njega olovo, kojim je bio pokriven, porazbijaju slike i potpuno ga opljačkaju. Manastir je tada pao u najgore stanje u kom je ostao, po predanju, oko 70 godina.

Po natpisu iza vrata muške priprate doznaje se, da su 1574 g. muška priprata, oltar i obje pjevnice potpisani za doba nastojatelja igumana Tome i ostale manastirske sabraće o trošku manastirskom i prilozima, a uz nastojanje kneza Vukića Vučetića iz Rovaca. Slika ovog Vukića nalazi se odmah s desne strane od ulaznih vrata. Ne zna se da li je i proskomidija popisana iste godine; u natpisu nad žrtvenikom pominje se iguman Makarije i jeromonasi Luka i Gerasim.

Južni oltarski paraklis nije popravljen poslije pohare manastira i danas se u njemu poznaju mnoge freske, koje su bez sumnje, ostaci prvobitnih slika. Ovima u mnogome liči freska Sv. Bogorodice u polukružnoj ikoni iznad vrata na muškoj priprati, pa izgleda, da su nove slike iz istog doba. Ha tri godine iza popravke muške crkve i oltara popisana je ženska priprata. To se doznaje po natpisu u njoj, da je popisana trudom i podvigom igumana Mojsija i manastirske sabraće 1577 g., a te godine je sagrađena i trpezarija. Na zapadnoj fasadi crkve spolja naslikane su slike rukom zografa Đorđa iz Hilendara 1616 g. za vrijeme patrijarha Pajsija i mitropolita hercegovačkog Longina, trudom igumana Makarija. Paraklis Sv. Stevana obnovljen je i živopisan 1643 g., trudom igumana Antonija, a za vrijeme patrijarha Pajsija, mitropolita hercegovačkog Longina i mitropolita zetskog Pajsija. U Stevancrkvi se služilo samo na dan Sv. Arhiđakona Stevana, ali je ponovo zapustjela i u njoj se nije vršilo bogosluženje sve do 1906 g. jer nije imala ikonostasa, a te godine je o svom trošku načinio ikonostas u Stevan crkvi i snabdio je sa svim potrebama dugogodišnji nastojatelj manastira arhimandrit Mihailo Dožić i od tada se u njoj vrši služba na dan hrama. Svi djelovi crkve su u freskama. Slike pretstavljaju razne starozavjetne i novozavjetne momente iz života proroka, Hrista, Sv. Bogorodice, apostola i raznih svetitelja. Pretstavljen je strašni sud, loza Jesejeva, sabori svetih otaca. Od srpskih svetitelja nalazi se u ženskoj priprati do ulaza u Stevan crkvu, slika osnivača kneza Stevana sa slikom manastira u ruci, kako prima monaški čin i Sv. Bogorodica ga privodi Hristu, da ga primi u svoje vječno carstvo.

U Stevan-crkvi je opet freska kneza Stevana, sa slikom manastira u ruci, koga Arhiđakon Stevan privodi Sv. Bogorodici. Kada se obnavljala, popravljala i potpisivala velika crkva iza pohare i opustošenja, onda su načinjena i vrata na muškoj crkvi. Ova su vrata dvokrilna i od mozaika. Izrada je neobična i pretstavlja jednu osobitu umjetnost; ova vrata, nešto slična vratima u manastiru Pivi, ali ljepša pretstavljaju jednu dragocjenost od neobične vrijednosti. Sa raznobojnim mozaikom pretstavljene su mnoge figure, razne po veličini i obliku. Slično njima ukrašene su i dvije nalonje i jedna mala nalonja sa šest nogu. Po predanju, današnji ikonostas ne potiče iz 1574 godine kada je crkva popravljena. Govore da ga je priložio patrijarh Vasilije Brkić. Patrijarh je htio jednom prilikom da otvori grob kneza Stevana, pa mu se uzela desna ruka. Odmah se pokajao, pa se pomolio Bogu, da mu povrati zdravlje i ruka mu ozdravi. On je tada iz zahvalnosti načinio ikonostas u crkvi. Po svemu se vidi da je ikonostas starije izrade, a da li potiče iz 1574 g. ili je prilog Vasilija Brkića, teško je utvrditi. Nad carskim dverima nalazi se „Nedremanoe oko“, a iznad toga raspeće.

Manastir ima malu crkvu, posvećenu Sv. Nikoli, nazvanu „Nikoljska crkva“. Nalazi se u manastirskom dvorištu s južne strane; dugačka je 5 m, a toliko i široka. Udubljena je za 3-4 stepenice. Opustošena je kad i velika crkva, a obnovljena je i potpisana 1639 g. trudom igumana Antonija za vrijeme patrijarha Pajsija i mitropolita Longina. Visina ove crkvice iznosi oko 6 m. Oltar zauzima skoro polovinu crkve. Tavan je od dasaka, a pokrivena je pločama. Sva je u slikama. Freske su dobro očuvane i vrlo lijepe. S desne strane do ulaska naslikan je Sv. Simeon i Sv. Sava. Ha sjevernoj fasadi Sv. Nikola privodi kneza Stevana sa slikom ovog manastira u ruci k Sv. Bogorodici. Kneza Stevana ovamo nazivaju „svetim kraljem“ i u natpisu nad ovom slikom pisac ga titulira „blagovjernim kraljem i gospodinom“.

Ha slikama je pretstavljen život Sv. Nikole od rođenja do smrti. Ova je crkvica bila zapuštena sve do 1881 god, a te godine je o manastirskom trošku obnovljena i od tada se u njoj na Sv. Nikolu vrši bogosluženje. Pred crkvom Sv. Nikole bila je prigrađena mala priprata, a zato je sav prednji dio crkve polovan. Ova je priprata uklonjena davno i freske na zidu su skoro nestale. Od ikona su vrlo važne: 1) Ikona na grobu kneza Stevana, koja je visoka 2.55 a široka 1.53 m. Ona je naslikana 1645 g. po naređenju igumana Luke Ravnjanina, a platno je jeromonaha Jevrema iz sela Lepenca, za doba patrijarha Pajsija i mitropolita Pajsija Kolašinovića. Te godine se sagradila i ćelija u Popovoj Njivi. Sredinu ikone zahvataju slike Sv. Simeona i Sv. Save. Okolo su ravne slike, a po dnu slike su izobraženi Sv. Kralj sa protomajstorom i slika manastira, a sav ostali prostor ispunjen je žitijem Sv. Save od njegova razgovora s kaluđerima u dvoru njegova oca pa do njegove smrti. Izrada ove ikone podudara se sa izradom ikone prema grobu. 2) Ikona Sv. Arhangela Mihaila, koju je naslikao 1671 godine neki Radosav iz Bijele za vrijeme patrijarha Maksima. 3) Ikona Sv. Luke iz 1673 godine kao prilog jeromonaha Avesaloma. Ha sredini je izobražen Sv. Luka gdje crta Bogorodicu, a okolo je u malim slikama pretstavljen život Sv. Luke. 4) Ikona, na kojoj je pretstavljeno Uspenije Bogorodice; nju je naslikao 1713 god. Gavrilo, sa blagoslovom mitropolita hercegovačkog Gerasima, zografa Dimitrija „daskala“ u doba patrijarha Mojsija.

Sredinu ikone obuhvata slika Uspenija, a okolo u nekoliko malih slika pretstavljen je život Sv. Bogorodice od rođenja do smrti. 5) Ikona, na protivnoj strani groba kneza Stevana, koja je crtana 1714 g. o trošku igumana Mihaila Moračanina. Ova je ikona visoka 2.61, a široka 1.53 m, i pretstavlja Jovana Krstitelja sa glavom na tanjiru, a ostali prostor ispunjen je žitijem Sv. Jovana od rođenja do smrti. Od relikvija ovdje se nalazi jedna sveta ruka (lijeva) Sv. Haralampija, ali bez palca. Neki paša naišao je s vojskom u Banjane i pao na konak kod popa Sava Koprivice, koji je bio i knez, i ponudi mu na prodaju jednu svetu ruku, koja je uzeta iz manastira Morače, i pop je otkupi za 100 cekina. Ova se ruka čuvala u kući popa Save, a na umoru je ostavio potomstvu amanet, da je povrate Morači, kad u njihovoj kući ne bude popa. Kad je 1929 umro potonji pop Ivo Koprivica, onda je njegov sin predao man. Morači ovu svetinju.

U manastirske znamenitosti spadaju: Agiazma, u kojoj se čuva bogojavljenska voda, visoka 1.40 m, od mermera je i ima mermerni zaklopac s natpisom „1621 g.“ i petohljebnica, načinjena od manastirskog srebra 1723 g. O arhijerejskom stolu visi jedna štaka dugačka 1.28 m, načinjena od bijele i crne kosti, sa krivim drškom. Govori se da je ova štaka kneza Stevana, koji se u starosti zamonašio i ovdje proveo potonje godine i tu i sahranjen.

Kad su Turci opustošili manastir, pokušali su da opustoše njegov grob a tada je, po narodnom predanju, suknuo plamen iz groba, od čega su se Turci uplašili i pobjegli. Zaista pokušavalo se da se grob otvori, jer se to poznaje po izrubanim ivicama zaklopca, a da li ga je kogod i otvorio, ne pamti se. Zbog svoje zabačenosti i nepristupačnosti manastir Morača je za dugo bio sklonište dragocjenih knjiga i ikona. Ovdje se i danas nalazi oktoih, štampan na Obodu 1493 g., veoma rijetka knjiga, koja se mogla sačuvati jedino u ovako zaklonjenom mjestu. Oktoih nema pogovora, ali ipak ne gubi zato svoju vrijednost. Ovdje je bilo mnogo i rukopisnih i starih štampanih knjiga, a danas ih je mnogo manje. Danas se ovdje čuvaju tri rukopisna jevanđelja, jedan apostol i čudesa Sv. Bogorodice. Jedno jevanđelje napisano je u Sv. Gori za platu duhovnika Save Moračanina i inoka Vasilija iz Drobnjaka iz sela Zagulja, koji su ga priložili man. Morači 1668 g. a pisao ga je jeromonah Makarije, učenik duhovnika Savatije Moračanina. Ha drugom jevanđelju stoji bilješka bez godine, da su kolašinski Turci uhvatili tri „sirjaka inoka“ i stavili ih na muke da im dadu pape, a oni, ne imajući im što dati, dadoše im ovo jevanđelje u zalogu dokle im dadu ucjenu. Turci su ovu knjigu ostavili u nekog Tripka iz sela Osredaka, a kad na rok ne dobiše ucjenu, uzeše knjigu, skinuše s nje srebrne okove, pa je baciše u potok Koščanicu. Ha posljednjem listu piše, da se ponovila i prekrila velika crkva 1742 g. za doba igumana Josifa i duhovnika Filoteja.

Čudesa Sv. Bogorodice pisana su rukom monaha Gavrila 1733 god. Ha Sv. trpezi čuva se jedan krst od velike vrijednosti i neobične izrade. Unutrašnjost je od tvrdog drveta, a ivice su okovane srebrnim pa pozlaćenim uskim pločicama. Visina sa stopom nznosi 0.51 m, a širina 0.19 m. Sa svih strana u drvetu su izrezani razni događaji iz života Hristova, a na kracima srpski svetitelji: Sv. kralj Stevan, Sv. car Uroš, Sv. Simeon, kralj Milutin i Stevan Dečanski. Iako su slike vrlo malene ipak su veoma jasne i razgovijetne. Ha knjigama su vođene razne bilješke. Ha jednoj staroj knjizi „usopših“ piše, da je vladika Serafim platio za đemiju 100 groša 1645 god., pa dalje, da je episkop Nikifor došao u Moraču 12 maja 1833 god. i postavio sveštenikom Nikodima Đurđića i Simeona Damjanovića; pa dalje, da se 1830 god. sagradio grad u man.

Morači pri igumanu Teodosiji i jeromonahu Dimitriju. Sličnih zapisa ima po mnogim knjigama, a i po zidovima. Po ucrtanim bilješkama na zidovima doznaje se, da je patrijarh Mojsije došao u Moraču 1714 god. a patrijarh Vasilije Grkić 1768 god. i da se arhimandrit Aksentije Šundić pop vratio iz Rusije 1797 god., da su kneza Radula ubili Turci 1794 god. i da je smrt Radulova sina Jovana ožalostila svu Moraču, jer ga ubiše Turci na vjeru 1797 god.

Manastir se pominje 1444 g. kada mu je pop Nikodim priložio tri knjige. Eklisarh Silvestar priložio mu je knjigu 1625 god., a liturgiku priložili 1749 god. pop Gavrilo i pop Božo. Ove dvije potonje knjige nalaze se u manastiru Svete Trojice kod Pljevalja. Skopski mitropolit Silvestar priložio je knjigu 1663 god. man. Morači, gdje je postrižen. Ovdje je održan sabor 1654 god. na kome je napisan jedan spis koji je trebao odnijeti Papi u Rim episkop Pajsije iz Budimlja, ali su ga Turci, čuvši za to, ubili. Manastir ima poviše kuća. Ispred crkve se pruža čitav niz kuća, od kojih se jedna zove „Kokotovića“ koju je zidao iguman Teodosije Kokotović. Do nje je „Mađupnica“ za koju tvrde da je po postanku najstarija. Ha čardaku krajnje južne kuće smještena su zvona (manastir nema zvonika). Manastir je ograđen visokim zidom, i ima dvije kapije, od juga i sjevera. Do sjeverne kapije je kuća „Golovića“ sa čardakom, koju je podigao kaluđer Golović, a do ove poduža kuća na dva sprata koju je gradio arhimandrit Dimitrije Radojević, a popravio je i doveo u današnji red arhimandrit Mitrofan Ban. Donji sprat ove kuće služio je za školu a gornji za otmenije goste.

Ovo je najljepša manastirska kuća. Crkva je pokrivena klisom godine 1891-3, a sve kuće pločama. Kuće ne odgovaraju ljepoti manastirske crkve i trebalo bi izvršiti mnoge prepravke, da se građevine ujednače. Iz ovog manastira izašli su mnogi i zaslužni kaluđeri. Među njima je arhimandrit Aksentije Šundić, koji je pri kraju XVIII i u početku XIX vijeka upravljao manastirom.

On je išao nekoliko puta u Rusiju, da traži pomoć za narod, a mnogo je doprinio, da Mića Radović ubije Asan-bega, čim se Morača oslobodila od turskih izjelica. Arhimandrit Dimitrije Radojević je upravljao manastirom od 1831 do 1864 god. Iako je bio gotovo nepismen, ipak je mnogo unaprijedio manastir; on je sagradio nekolike kuće, crkvu u Gornjoj Morači i most na Morači ispod manastira 1842 god. On je onaj kaluđer, koga pjeva Mažuranić u svom spjevu „Smrt Smail-age Čengića“. Dimitrije se isticao i kao vođa u borbama s Turcima i nikakav važan posao u nahiji nije se preduzimao bez njegova savjeta i učešća.

Za doba arhimandrita Dimitrija bio je ovdje kaluđer Nikodim Đurđić. Kad je manastir Dovolja zapustjela oko 1852-4 god. on dođe u Dovolju i uzme tijelo Svetog Arsenija, pa ga donese u Moraču. Tu se posvadi s Dimitrijom oko podjele prihoda sa kivota i Nakodim odnese sveca u Kuče, odakle ga 1856 god. uzmu Bjelopavlići i prenesu u Ždrebanik. Arhimandrit Mitrofan Ban bio je nastojatelj od 1869 do 1879 god. On je ovdje bio za vrijeme napada Turaka na Moraču 1877 god. i u odbrani manastira pokazao je neobičnu hrabrost. U ovoj odbrani on je komandovao sa jednim dijelom vojske i odbio Turke, koji su bili došli do rijeke. Arhimandrit Mihailo Dožić upravljao je manastirom od 1879 do svoje smrti 1911 god. On je obnovio 1881 god. Nikoljsku crkvu, a za njegovo doba je prekrivena klisom velika crkva. Njegov spomenik koji mu je podigao sinovac, mitropolit Gavrilo, nalazi se odmah do oltara; a do ovog spomenik Dimitrija Radojevića, koji mu je podigao manastir, pod upravom današnjeg arhimandrita Mirona Medenice, koji je napisao ljetopis manastira. Manastir ima veliko imanje, vodenicu i valjalicu, ali arenda sa imanja na odgovara stvarnoj vrijednosti imanja.

Granice imanja obilježene su u natpisu na ulaznim vratima Nikoljske crkve, a pojedina imanja ograničio je i obilježio u naročitoj knjizi arhimandrit Mihailo Dožić. Manastir Morača od postanka svoga služio je kao zborno mjesto glavara moračkih i rovačkih, a u svim važnijim slučajevima ovamo su dolazili, i glavari vasojevićki, kučki, bratonožićki i piperski.

Jednom riječju ovdje je bio zbor brđanskih plemena i ovdje su se rešavala sva važna narodna pitanja. Glavari brdskih plemena održavali su odavde veze sa Cetinjem preko Ivačeva Dola i Pipera, a s Drobnjacima, Uskocima i Šarancima preko Javorja. Manastir Morača je služio kao žiža, odakle je sinula mnoga varnica, koja je nagovještavala ovim krajevima nadu za bolju budućnost. I ta uloga ovog manastira dala je mnoge duhovnike, znatne duhovne i narodne vođe, kao Šundića, Radojevića, Bana, Dožića i druge.

Literatura: Narodna enciklopedija S. X. S., Zapisi i natpisi od LJ. Stojanovića i Cetinjska „Prosvjeta“ 1893/4 i 1895 g.
Zetski glasnik, H1/1939, br. 809, 810, str. 2; 811, str. 2-4.