(SERIJAL) Drevni srpski manastiri: Manastir Banja na Limu

Iz knjige Drevni srpski manastiri, autora Andrije P. Jovićevića

Manastir je na desnoj obali rijeke Lima, na jednom povisokom brijegu, koji se uzdiže iznad Lima za neku stotinu metara. Mjesto, gdje je manastir, nešto malo je strmeno, okruženo malim brežuljcima i šumom. Pogled sa manastira je otvoren k jugu, zapadu i istoku i pada na Limsku dolinu i planine s lijeve strane Lima. Manastir se vidi iz daljine, jer se crkva bijeli kao labud.

Manastirska crkva je neobično lijepo zdanje, posvećena je Sv. Nikoli; ima dva velika kubeta i svedeni portal ispred crkve, podignut na četiri velika stuba od kamena. Crkva je duga 24, a široka 11. 50 m, a sastoji se iz glavne crkve, oltara i priprate. Glavna crkva s oltarom trobrodna je kao i crkva u Svetoj Trojici.

S desna i lijeva ima ogromne stubove s prostim kapitelima i s velikim i širokim kolonama. Ha ove se oslanja visoko kube s osam velikih dvojnih prozora. Uz desni stub je arhijerejski sto. Ispred ikonostasa je amvon, s uklesanim grbom Nemanjića, dvoglavim orlom. U južnom zidu je grobnica s velikim uklesanim krstom i raznim šarama, ali bez natpisa, pa se ne zna čija je. Sa strana su po jedan veliki dvoj- ni prozor.

Oltar je prostran. S juga ima jedno malo odjeljenje, đakonik, koji služi za ostavu raznih stvari. Oltarske apside su iznutra polukružne, a spolja su ćoškaste. Tako i apside đakonika i proskomidije.

Priprata je jednobrodna. Sa strane ima velike kolone na stubovima koji su spojeni sa zidom, i na ovim kolonama se uzdiže drugo kube, iste veličine i oblika kao prvo. Priprata  je odijeljena od glavne crkve zidom, na kome su ulazna vrata. S južne strane uz pripratu prigrađen je paraklis s oltarom i ikonostasom, ali još nije osvećen.

Ikonostas je od 1902 g. i ne pretstavlja osobitu umjetničku vrijednost. Crkva ima dvoja vrata. Zapadna glavna i sjeverna sporedna. U malu, još neosvećenu kapelu, ulazi se spolja sa zapada i iz priprate. Sva je crkva bila islikana, ali su freske propale od vlage i kiše, kad je bila zapustjela. Nju su Turci zapalili 1875 g, kad je buknuo Hercegovački ustanak. Tom prilikom su freske oštetili, vadeći im oči i bodući ih po licu bajonetima. 1902 g. je crkva popravljena po dozvoli sultana Abdul Hamida, uz blagoslov prizrenskog mitropolita Dionisija, za doba nastojatelja arhimandrita Gedeona Marića, manastirskim troškom i prilozima narodnim.

Tada su sve freske premazane krečom, a samo su ostale nekolike, ali i one sa izvađenim očima i izbo- denim licem. Onda je crkva pokrivena sa plehanom cingom. Od fresaka su ostale slike Stevana III Uroša, ktitora sa slikom manastira u ruci. A s juga do oltara, nešto više od ovih nalazi se freska Sv. Nikole, kome je hram posvećen. Slika predstavlja Sv. Nikolu iznad obične veličine. U priprati na sjever- nom zidu je čitav red mitropolita i patrijaraha, koji se navo- de kao ktitori ovog hrama. Među njima se razabiraju: mitropolit novobrdski Dionisije i patrijarsi Misarije i Antonije.

Manastir nema ni kubeta ni zvonika od kamena, ima samo sa sjeverne strane povisok drveni zvonik sa kupolom.

Ovaj se manastir nalazio u staroj župi Dabru više Priboja. Banja se spominje još 1153 g, kada se broji kao veća utvrđena varoš na sastavima Lima i Uvca. Pri manastiru u Maržaću koji se nalazio iznad današnje Banje, s lijeve strane Lima, a koji je davno porušen, Sv. Sava je osnovao dabarsku episkopiju 1219 g.

Odavde je prenesena u današnji manastir Banju. Episkopija ova poznata je još za vlade kralja Milutina. Banja je još u to vrijeme bila značajna, pa je svoje ime prenijela na dabars- ku župu, koja se zvala Banjska Zemlja. Episkopija je poslije podignuta na stepen mitropolije, koja je neko vrijeme bila u Mileševu, pa u 18 vijeku prenesena u Sarajevo kad je i dobila ime Dabrobosanska mitropolija.

U crkvi postoje na malteru tri natpisa: iznad vrata, između priprate i crkve spolja i unutra i iznad glavnih ulaznih vrata iznutra. Svi su ovi natpisi znatno oštećeni i ne mogu se pročitati u cjelini. Ali po onome što se da pročitati izvodi se da je hram sazidao Stevan III Uroš, praunuk Nemanjin i posvetio ga Sv. Nikoli, i da je onda bio dabarski mitropolit Nikola. Godina se nije mogla pronaći. Po freskama Stevana III Uroša, koji drži sliku crkve, da se utvrditi, da je on bio osnivač i ktitor ovog manastira. I u narodu postoji predanje, da ga je sazidao kralj Uroš „Hrapavi“, koji kad se vratio s neke borbe sa sjevera, naiđe ovdje, umije se na toploj banji i ozdravi od krasta koje je bio dobio pa naredi da se ovdje podigne manastir.

U crkvi se čuva jedan izlomljen kamen s vrlo dugim natpisom, ali mu nedostaju mnogi djelovi, te se tekst ne može utvrditi. Ipak može se razabrati, da je hram, na kome je bio ovaj kamen uzidan, sazidao praunuk Stevana Nemanje kralj Stevan Uroš III (Dečanski). Po jednom zapisu (zapisi i natpisi 55) doznaje se da je ovaj hram bio opustošen od bezbožnih babuna, pa ga je Stevan Uroš III osnovao za doba dabarskog episkopa Nikole.

Kako se manastir nalazi na zapadnoj granici pravoslavlja prema jeretičkoj Bosni, a i na vojničkom putu, koji je vodio iz Bosne u Srbiju, on je češće napadan, pljačkan i pustošen od upada jeretičkih Bosanaca u Srbiju, i tako padao u bijedu i ostajao pust. Ovdje su nađeni grobovi srpske vlastele, a među njima i grob Vatoslave, majke Nikole Altomanovića, koja je umrla u dane cara Uroša. Ima spomena u dubrovačkim knjigama iz 1395 i 1401 god., da je ovdje bila karavanska stanica. Manastir je poslije potpuno zapustio i obnovljen je tek 1575 godine.

Manastir je i prije 1875 g. dva puta pljačkan i paljen, ali se ne pamti, kada je to bilo i koliko je ostajao pust. To se vidi i po tome, što se ispod maltera, na kome su današnje freske, naziru stare freske, koje su stradale od vlage i kiše, zato su i premazane, pa nanovo živopisane. I ako je bilo starog natpisa, on je nanovo napisan.

Godine 1875 zapalili su ga Turci po treći put. Ovdje je u to doba bio nastojatelj arhimandrit Prokopije Bujišić, koji na poziv čuvenog četovođe Maća Gluščevića, digne okolne Srbe na ustanak protiv Turaka i stane presretati i ubijati. Turci, pošto savladaju Gluščevića i njegovu četu, napadnu na manastir da uhvate Bujišića, a kad ga ne mogaše naći, zapale manastir. Pričaju da je Bujišić tom prilikom prenio iz manastira sve znamenitije stvari i ostavio ih u Užicama. Docnije se od toga nije ništa povratilo ovom manastiru.

Manastir nema nikakvih starina. Ako ne prije, 1875 g. sve je uništeno. Ako se mogu brojiti u starine od vrijednosti, ovdje se nalaze: jedan mali krst od drveta, čije su ivice okovane srebrom, a na drvetu su izrezane razne slike iz života Hristova; jedna ikona Sv. Bogorodice sa srebrnim pločama mjesto oreola i ruka, i ikona Sv. Nikole, koju je radio neki Lazar Lanović 1835 g.

U manastiru je odavno postajala škola, a i danas postoji. Manastir je bio rasadnik znanja i nacionalne svijesti. Jedan od najznatnijih nastojatelja koji je bio pravi sluga Božji i učitelj narodni, bio je arhimandrit Gedeon Marić, za vrijeme kojega je crkva obnovljena 1902 g., a koji je zbog žarkog rodoljublja i srbovanja, opanjkat kod okupatorskih vlasti i bio interniran i umro u ropstvu.

Ovdje je najveći sabor o Sv. Iliji, pa o Sv. Jovanu (24 juna s. k.) i o Petrovu danu. Najviše podiže ugled manastiru ljekovita banja. Iznad crkve izviru dva snažna izvora, čija je voda to- pla 35 i 36 s. Stručnjaci su utvrdili da za 24 sata dade 7,200.000 litara vode. Voda je uhvaćena u jedan veliki i tri mala basena, koji su udešeni za kupanje. Voda liječi samo svojom toplinom, a nema nekih osobitih sastojaka; a liječi od reumatizma mišića i zglobova, od uzetosti tijela i ukočenosti zglobova. Ova je banja od starine dobro poznata i posjećivana. Nju i danas posjećiva mnogo bolesnika i hvale se na uspjeh.

Manastir ima poviše kuća i jedan hotel, sa 30 soba i sve izdaje ih zakupcu pod godišnju kiriju, a samo jedna kuća služi za stan nastojatelja. Od arende banje, koju takođe drže pojedinci pod godišnji zakup i kuća, manastir dobiva po 100.000 dinara godišnje. To je glavni i skoro sav prihod, koji manastir ima.

Banjska sezona traje obično od jula do kraja septembra.

Bez svake je sumnje, da je topla izvorska voda privukla os- nivača da podiže manastir ovdje. Narod se ovdje liječi i ljekovitost ove banje bila je još i onda čuvena. Danas je utvrđeno, da se ova banja ravna po ljekovitosti sa najboljim banjama ove vrste. Žalosno je samo, što nije potpuno ispitana i što su postrojenja vrlo primitivna. Nije moguće, da voda nema nekih ljekovitih sastojaka, kao radijuma ili nekog drugog elementa, jer u samoj toploj vodi ne leži onolika ljekovitost, koliko je ima ova banja. Željeti je da se ova banja dovede u red ostalih naših banja, koje ni po čemu ne prednjače ispred ove.

Literatura: Narodna Enciklopedija S. X. S. i Pravoslavno mo- naštvo i manastiri u srednjovjekovnoj Srbiji od V. Markovića.

Zetski glasnik, H/1938, br. 746, str, 2; br. 748, str 3