Digestivne smetnje u ljudskom obliku kada ne tuku – pišu

Veselin Veljović, čovjek koji se upisao u istoriji time što je zloupotrebom ovlaštenja i moći, procesuirao čovjeka samo zato što je napisao (inače tačan) komentar na njegov lični karakter, postao je kolumnista.

Ostaće i dalje zapamćen taj komentar („prdnjavo ljudska“) u kome se na najtačniji način izražavalo ne samo ono što Veljović ima da kaže, već i sve ono što Veljović jeste. Nije ni loše što se dr Veljović raspisao, saznavši da osim ś i ź postoji još poneko slovo, da se razbije stereotip o formacijskoj aliterarnosti drugova plavih.

Tužno je samo što njegova pisanja uopšte ne razbijaju te stereotipe već ih potvrđuju. Možda policajci i nijesu nepismeni, ali Veljović sigurno jeste. Jer može se i pisati i biti nepismeno. Ne vjerujete? Pa pročitajte njegov najnoviji uradak: nedostaje tu i interpunkcije i smisla. Samo je ostala bahatosti nekadašnjeg prvog pendreka bivšeg režima. Tako on našem portalu prijeti: „raziđi se!“ u nešto više znakova. I ima da se misli kako drugu Veljoviću kažu odozgo, a onda onako kako kaže drug Veljović. Njemu su, recimo, na vrijeme objasnili, da više nije Srbin i on je komandu svjesno preuzeo. Nema Boga, što bi rekao ipak dobri Nikoletina Bursać. Naravno, krivica će ostati na onima koji nijesu zaboravili ko su i šta su, ljudima kojima se batinama i ucjenema ne utjereuju identiteti u kosti. Dobro je, zato, da se svjesni drug glasnuo, da još jednom potvrdi epohalnu nepismenost.

Jer, kultura se ne dobija dekretom ni činom, ni unaprijeđenjem od šefa policije u kolumnističku kolonu novoustaških medija. Kulturu ne dobijaš sa stanom u Podgorici jer ćeš i dalje biti samo pendrek koji posmatra: Sjećamo se i danas kako u toku veličanstvene litije mlohavo se i nevoljno pojavljuje jeftina kopija slavnog srpskog Alaj barjaka, prikačena štipalicama, dok u potkošulji dr Veselin duboko misli i gleda litijaše. Dubina njegovog pogleda dijemetralno je srazmjerna njegovoj pismenosti i obje bi se mogle opisati istom riječju: plitko i čemerno.

Ali možda dr Veselin ipak malo napreduje. Ima on još mnogo šta da nauči o kulturi. Neka počne od filma. Recimo, srcu bi mu se najviše dopao jedan gdje se nalaze njemu bliski likovi: „Tri karte za Holivud“. A mogao bi da pročita i velikog srpskog pisca Branislava Nušića.

Veselin Veljović je sam po sebi sabirak svih komičnih likova: pokondirenosti gđe Živke Ministarke, naučnosti jednoga „dr“, iskrenosti „Ožalošćene porodice“ i policijske pronicljivosti koju može da nađe u „Sumnjivom licu“.

Na kraju, dr Veljović nas podsjeća na onu čuvenu anegdotu o jednom partizanskom generalu i Branku Ćopiću. Pita partizanski general velikog Branka: „pišeš li, druže Ćopiću?“ „Ne pišem“ „E šteta“. „A pišeš li ti, druže NN“ (čovjeku kome istorija neće zabilježiti ime, kao ni Veljoviću) „Pišem“. „E šteta.“