Deteritorijalizacija

Piše: Bećir Vuković

Čitajući ponešto, zaustavio me termin deteritorijalizacija. Privukla me njegova komplikovanost. U suštini, termin je, sasvim odgovarajući za tekst, odnosno pisca, kojim se dešifruje komplikovanost njegove drami, koja je, istovremeno, slika opšte drame.

U Matičinom rečniku srpskog jezika nema ovog pojma, ali u svakom slučaju znači – uklanjanje, rušenje granice izvjesne teritorije. Pisca nećemo uvoditi između ovih riječi, smatrajući da bi nepotrebno, i snažno osjenčio ovih nekoliko redaka.

Meni se učinilo da bi se pojmom deteritorijalizacija, mogla obuhvatiti i ovdašnja stvarnost, koju ne bi smjeli nazvati ni političkom, ni sociološkom, čak ni psihološkom. Ako je ova i ovakva vlast, naumila da preregistruje crkvu u nevladin sektor – jedinu i kanonsku – da joj konfiskuje imovinu, i prevede crkveno u državno, onda je to deteritorijalizacija crkve. Ako vam neprijatelj okupira državu, onda ste isto – deteritorijalizovani. Pojam funkcioniše i kad je u pitanju imanje, okutnjica, dvorište, kućara, jazbina, igralište, rečica, planina… Termin nije često u prometu, ali je na neki drukčiji način ‘tačniji’ od drugih.

Šta je napad tajkuna na rečicu Bukovicu, osim deteritorijalizacija cijelog kraja kuda protiče rečica. Osjetimo plemenitu nemoć tih ljudi, osjetimo istinsku – deteritorijalizaciju. Komšija je javio komšiji, koji živi u Srbiji, da mu neko – u ovom slučaju tajkunčina – prekopava imanje. Da prekopava đedovinu, i očevinu… More, Turci, ne gazite oranje. I, čovjek, doputovao iz Srbije, i stao pred surlaša – kopača, i vrisnuo – stani, stani, idiote, stani, ta to je moje. Da li će čovjek spasiti očevinu. Kako je krenulo, čini se da će mu bezočni eksploatator i rebra prebrojiti, i u zatvor ga strpati, iako jadnik, samo, brani svoj metar zemlje u univerzumu. Ali, drugi komšija, partijsko grlo, u lokalnoj upravi, potpisao je rešenje da ovaj idiot može da kopa tuđu njivu. Nešto slično nema odavde dokle sunce zalazi. Komunisti su imali izraz konfiskacija. Po zlu se pamti i nacionalizacija.

Kako deteritorijalizovati Mitropoliju crnogorsko – primorsku, budući da je Boka ušla u sastav Crne Gore tek 1945. godine. Pri tom, sjedište Mitropolije, Cetinjski manastir, u ovom slučaju, ne dijeli sudbinu manastira Savina u Herceg Novom. Tek, 1820. godine, Brda ulaze u sastav Crne Gore, pa šta raditi sa manastirom Moračom. Da ne govorimo o manastiru svete Trojice u Pljevljima, koji pripada eparhiji Mileševskoj. Državne granice ne poklapaju se sa granicama eparhijskim, odn. duhovnim. Šta da uradi država, kako da deteritorijalizuje duhovnu vertikalu. Hoće i po horizontali, hoće i po vertikali. To niko do sada nije radio, ni Turci, ni Austrija, ni klasni neprijatelji i mrzitelji. Ali, radi naša elita – mafija.

Ako istjerate životinju iz rupe, iz legala, ako srušite ptici gnijezdo, vi ste to biće – deteritorijalizovali. I, dok to činite, dok ste u zločinu, ptica će vas napadati, i boriti se za svoju teritoriju na život i smrt. Probajte, noću, da otjerate kokošku sa legala. Jazbina, nije vaša teritorija, u jazbinu se ne smije zalaziti. Niko, pa ni zvijer iste vrste. Ta teritorija nije – vaša. Neko se krvavo izborio za tu rupu. Za tu Crnu Rupu. Zatvorena u svoj ukleti krug, Crna Gora jede sama sebe.

I životinja obilježava svoju teritoriju. Tamo nisu dozvoljena šepurenje, niti smije šapom nastupiti drugi lav. Ljudi se ograđuju zidovima, žicom zatvori, nuklearke, škole, vrtići, bolnice, stubovima – država. Šta, onda, radi ova država otimajući od sebe. Država sebe – deteritorijalizuje. Em, što joj prijeti oduzimanje Prevlake, i sličnih Ulcinja, Tuzi, i Gusinja, ona, dodatno, sama sebe deteritorijalizuje, oduzimajući, silom na sramotu narodnu – svoju svojinu. Da li rijeku Bukovicu, ili Sinjavinu, ili crkvu, isto je.

Ko god hoće da nekoga, ili nešto – deteritorijalizuje, ne izađe na dobro. Često se po međašima i krv prolije.

Beogradski satiričar kaže da se Trojanski konj jaše iznutra. Ali, i Crnogorac svoju ragu jaše iznutra, a glavu okrenuo ka repu.