Demontaža režimskog glasnogovornika – korak po korak

U tekstu „Bilješka o skandalu“ urednik i voditelj „Žive istine“ na RTCG, novinar Darko Šuković, manirom prekaljenog apanažnog djelatnika pokušao je diskreditovati poštovanja vrijedan čin univerzitetskih profesora, koji su prisustvom litiji pokazali i vlastiti odnos prema skandaloznom Zakonu o slobodi vjeroispovijesti.

Na ovo „sočinenije“ Šukovića reagovao je istoričar Tomaš Damjanović, koji je tekstom Camera obscura I ubjedljivo i argumentovano rozorio Šukovićeve maliciozne, lažne konstrukcije.

Šukovićeva „zapažanja“ označena su italikom, a Damjanovićevi prigovori su boldovani.

Na vijest o prisustvu nekoliko desetina univerzitetskih profesora litiji koju je SPC organizovala u Podgorici, 08. 3. 2020, oglasio se gospodin Darko Šuković, nalazeći za shodno da podsjeti akademsku elitu ove zemlje na zaduženja i okvir unutar kog bi trebalo da djeluju. Ne, nije staljinizam, ali neodoljivo podsjeća na nj.

Fotografija grupe ponosnih univerzitetskih profesora, koji su participirali u neđeljnoj litiji, zaslužuje legendu. Ne uobičajenu, sa popisom imena uslikanih lica, nego analitičku karticu neverbalne lekcije koju su preksinoć dali njihovim studentima.

Za pohvalu je kad profesori razgrću strah od vlasti. Kad ličnim primjerom pokazuju studentima da za uvjerenja vrijedi šetati, u nedostatku većih iskušenja. Da je od radnog mjesta preča sloboda, jer bez nje nema samopoštovanja. A, čovjek bez samopoštovanja i nije neki čovjek… nezavisno od toga je li vjernik ili ateista.

Dirljivo iskren uvod u analizu, šteta što gospodin Šuković vlastitim primjerom ne dokazuje da je sloboda preča od radnog mjesta te da bez nje, saglasni smo, nema samopoštovanja. Sasvim je nevažno to što nije profesor: čovjek može težiti slobodi, ma šta bio po vokaciji ili profesiji.

Grupni portret profesora na litiji ima i svoj pravni okvir. Ustav garantuje građanske slobode, a pravo na politički stav, ispovijedanje vjere i javno očitovanje povodom otvorenih društvenih pitanja ne samo što je dio toga korpusa, nego se od intelektualaca takvo ponašanje i očekuje. Barem dok ne postanu članovi CANU. (Ako opstanu kriteriji za prijem u Akademiju, narečena fotografija, nema sumnje, poslužiće im kao sigurna ulaznica).

O CANU se, zaista, može kazati štošta, ali bi, izgleda, mjera njenog crnogorstva trebalo da bude proporcionalna negativno određujućem odnosu prema srpstvu. Nauka i umjetnost su, valjda, u drugom planu. Prvo im, jelte, valja zadovoljiti kriterijum bespogovorne lojalnosti, a ako šta pretekne od silnih misli – neka ide u nauku. U protivnom – nikom ništa, ionako je važan predznak.

Ima li, onda, nečega spornoga u tom kolektivnom (na fotografiji je tridesetak profesora, ali Mitropolijna glasila operišu različitim brojkama, od 40 do 60) činu ili je naslov načisto promašen? Bogami, reklo bi se – ima?!

I profesori su prosvjetni radnici, iako tu formulaciju obično povezujemo sa učiteljima, nastavnicima i dobom bezazlenosti osnovne škole. U godinama potom, o tempora o mores, golem postotak omladine brusi profil u vanškolskim uslovima. Društvo, mediji, kafana, kladionice, partije, crkva.. ispada da je, ne zamjerite na metafori, Buridanovo magare bilo na konju sa samo dva stoga sijena, kao izazovima.

Gospodin Šuković kani divaniti o duhovnosti, istorijskom iskustvu crnogorske zajednice, ali ne nalazi ništa sporno u tome da izjednači kafane/kladionice i crkve. Prilično diskvalifikujuće, jer ako se tako različite stvari mogu dovoditi u istu ravan, onda se postavlja pitanje: šta je svrha težnje za autokefalnošću Crkve u Crnoj Gori? Ta, ako je porazno to što djeca bruse profil u vanškolskim ustanovama – uz podrazumijevaćuje izjednačavanje kladionice i crkve – onda kao kompenzaciju za autokefalnost fino izgradite još koju kladionicu i riješili ste problem.

Elem, kao prosvjetni radnik za 18+, profesor (trebalo bi da) ima obavezu pravilnog usmjeravanja mladih ljudi ka humanističkom pogledu na svijet. Da neko ne bi preturao po enciklopedijama, sasvim je ok razumjeti to kao očekivanje sistemske afirmacije principa čojstva. Što ne bi trebalo da predstavlja problem, pošto dominantna literatura: od Novoga zavjeta, preko Manifesta komunističke partije, do Povelje EU podstrekava na širenje tolerancije i poštovanja ljudskog dostojanstva.

Humanizam se može tumačiti i kao očekivanje sistemske afirmacije principa čojstva, ali to nije jedino određenje tog pojma. Ne bi bilo loše da se gospodin Šuković lati enciklopedija, pa kad ih iščita, možda posegne i za izvornom literaturom. Aneks: u takvo što ne spadaju hrestomatije i interpretacije.

Da li su se dame i gospoda profesori našli na mjestu promocije tih vrijednosti? Jesu li stali iza onog ko simbolizuje vrline kojima (trebalo bi da) uče omladinu? Bojim se – ne!

Tačnije, sasvim jasno i lako dokazivo – ne!

Pa, hajde da vidimo kako gospodinu Šukoviću ide dokazivanje odsustva vrlina.

Ako je, da pastva padne u vjerski trans, dovoljna propovijed sveštenika i nekoliko novokomponovanih pseudoreligioznih pjesmica sa razglasa, akademski građanin nema pravo da pred tim, bez otpora, položi svoje najjače oružje – mozak. Profesor ima moralnu obavezu, valjda i potrebu, da obrađuje informacije koje prima. Zaboga, zar sposobnost kritičkog mišljenja, uz hrabrost da se slika na mjestu, na kojem zna da ga vlast ne želi da vidi, nije druga neophodna komponenta za status intelektualca!

Na osnovu kojih saznanja gospodin Šuković izvlači zaključak prema kome kritičko mišljenje i vjera nužno stoje u suprotnosti? I čemu potreba da vlastito stanovište predstavlja kao neoborivu činjenicu? Naime, sasvim je legitimno vjeru i litije doživljavati kao vjerski trans. Ali, između ličnog doživljaja i neoborive činjenice zjapi provalija. Gospodin Šuković, paradoksalno, ovdje iskazuje tendenciju da se, iznoseći vlastito uvjerenje, nametne kao neupitni autoritet, što je u priličnoj suprotnosti sa idejom o kritičkom mišljenju.

Renome univerzitetskog profesora (trebalo bi da) podrazumijeva kapacitet za spoznaju da u Zakonu o slobodi vjeroispovijesti nema onoga zbog čega se, formalno, na litijama protestuje.

Kapacitet za takvu spoznaju bi podrazumijevao suspenziju kritičkog mišljenja, koje se priziva u gornjem pasusu.

Kao i svijest o apsurdnosti tvrdnji da je crkva institucija koja se (litijama) bori za više sekularnosti u državi. Univerzitetski profesor (trebalo bi da) osjeća nelagodu što se najbolja pera iz regiona bukvalno sprdaju propagandnom oksimoronu o popovima koji demokratizuju i emancipuju crnogorsko društvo. Pa još na platformi svetosavlja, kao najrigidnije, suštinski antihrišćanske, interpretacije pravoslavlja.

Tvrdnja je apsurdna samo za površno oko. Suština Zakona o slobodi vjeroispovijesti je u namjeri predsjednika države da stvori svoju Crkvu, čime bi se neposredno narušio koncept sekularnosti. Otuda se svako suprotstavljanje takvom naumu ispostavlja kao borba za očuvanje sekularnog uređenja, makar mu pojavni oblik bile litije SPC.

Skučenom umu je, istina, neuhvatljiva razlika između forme i suštine: u nekom trenu se uhvati jedan detalj i onda se, na osnovu njega, izvode uopštavanja. Logički neodrživa postavka. Takav um, naime, nije u stanju da razumije da je svaki identitet relacioni i da značaj i pozicija jednog subjekta zavise od konteksta te da nisu datost, jednom i ovdje, za svagda. Takvom je umu nepojmljiva notorna činjenica da je Katolička crkva, kao konzervativna institucija par excellence, imala ogroman uticaj na demokratizaciju istočnoevropskih država u eri komunizma. Baš kao što mu je teško svarljiva činjenica da je jedna krajnje nedemokratska država, kakva je SSSR, u nekom drugom kontekstu, imala presudnu ulogu u oslobađanju Evrope i svijeta od pošasti nacizma.

Naravno, odnose među ljudima i zajednicama te karakter institucija koje se među njima stvaraju i čuvaju mnogo je lakše objasniti kvalifikativima, jer takvo što ne iziskuje ni trud ni znanje.

Ako puk u sabornosti vidi snagu, univerzitetski profesor mora da zna kako svako jednoumlje vodi u fašizam.

Frapantno neznanje, pomalo iznenađujuće, s obzirom na to da se radi o gospodinu koji tako dugo figurira kao javna ličnost. Sabornost nije jednoumlje i, naročito, nije ekvivalentno kolektivizmu. Sabornost je koncept koji, potencirajući ličnost u zajednici, stoji između individualizma i kolektivizma. Ne bi, dakle, bilo loše da se gospodin Šuković, ako mu je stalo do znanja, lati ozbiljne literature, mnogo je vrsnih studija posvećeno ideji sabornosti. Bilo nam takvo što blisko ili ne, odveć je kompleksno, da bi se moglo poistovjetiti sa jednoumljem. Takvo što priliči pamfletistima i politikantima , a ne čovjeku koji iole drži do sebe.

Biti univerzitetski profesor (trebalo bi da) znači i dovoljno znanja o istoriji svoje zemlje i akademskog poštenja da se ne pristaje na podvalu o Srpskoj pravoslavnoj crkvi danas, kao istoj onoj autokefalnoj Crnogorskoj crkvi u knjaževini/kraljevini Petrovića.

Otkud gospodin Šuković zna šta bi trebalo da odlikuje jednog univerzitetskog profesora? Iz čega izvire uvjerenje prema kome baš njemu pripada pravo da nastupa kao preskriptivist?

Nadalje, sam termin “univerzitetski profesor”, bez pratećeg pojašnjenja, naprosto nam ništa ne govori o jednom naučniku. Gospodinu Šukoviću očito nije jasno da je vrijeme polihistora prošlo i da u našem vremenu jedan profesor sa ETF-a, PMF-a ili BTF-a naprosto NE MORA ništa da zna o istoriji svoje zemlje. I dalje je intelektualac, jer polje djelovanja iz kog on crpi svoj naučni autoritet ne pripada koordinatnom sistemu u kom su relevantne državne ili nacionalne granice. Za slučaj da već nije čuo, jedno obavještenje: nauke, naročito one prirodne, nijesu patriotske discipline, pa je za ugled jednog matematičara posve irelevantno da li zna bilo šta o istoriji svoje ili neke druge zemlje.

Glede odnosa SPC – MC: svaki lični doživljaj u vezi sa istorijom, pa i ovaj Šukovićev, sasvim je legitiman dok god se ne nameće kao naučna činjenica. No, gospodin Šuković iskazuje namjeru da se predstavi i kao autoritet za istorijska pitanja, a za tako nešto mu, k sažaljeniju, nedostaju i reference i znanje, a bogme i logika. SPC, ukratko, jeste nasljednica Crkve koja je baš ovdje utemeljila pravoslavno hrišćanstvo i shodno tome joj pripada istorijsko pravo da tu i ostane. Jedna povijesna finesa: pojmovi SPC i MC ne stoje u suprotnosti, nego su komplementarni, budući da istorija, na veliku žalost mnogih laika, niti počinje niti se završava ondje gdje se pomalja njihov interes.

Biti univerizetski profesor (trebalo bi da) garantuje intelektualnu radoznalost i, još više, spremnost na pokoravanje činjenicama. Uz to zvanje (trebalo bi da) ide i barem toliko osjećaja pripadnosti domovini, da joj se ne spori pravo na njenu kulturnu baštinu. I dovoljno obzira da se ne učestvuje u pobuni koja hoće da ta svjedočanstva istorijskog trajanja Crne Gore ostanu vlasništvo Srbije.

Intelektualna radoznalnost? Divno opažanje, ali treba imati na umu da ista nije svojina univerzitetskih profesora, mogu je koristiti i ljudi drugih profila, pa i novinari, što da ne.

Kako se manifestuje pripadnost domovini? Ko izdaje licencu za to, ko vrši procjenu, šta su kriterijumi? Gospodin Šuković kao da misli da mu pripada monopol na analizu nečijeg patriotizma, pa je sklon posumnjati u podobnost svojih političkih i ideoloških neistomišljenika. Oprezno sa tim, jer, čehovljevski rečeno, onaj ko u prvom činu, nastupajući s pozicije političke moći, dovede u pitanje lojalnost neistomišljenika, spreman je da se, najdalje do trećeg čina, lati puške.

Ne bi, takođe, bilo loše odati se semantičkoj naobrazbi, jer pojmovi “SPC” i “Srbija”, na primjer, nijesu sinonimi. Valja imati na umu formalnu logiku: kad je polazna premisa pogrešna, onda ni zaključak ne može biti valjan.

Znam neke ljude sa fotografije. Jedan od njih mi je drag prijatelj i smatram ga časnim čovjekom. Baš bih volio da su i svi oni koje ne znam takvi. Ali, pitanja iz prethodna dva pasusa, nezavisno od toga, traže odgovore. Pritom, niti su jedina, niti najteža…

Kako profesor sa fotografije, nakon hodanja za Amfilohijem, može stati pred studenta čiju vjeru mitropolit naziva lažnom i svakog njenog sljedbenika lažnim čovjekom? Kako će pred studenta koji je po nacionalnosti vo ili kopile? Kako na fakultetu pričati o dobru i pravdi, kad se stajući u red iza Amfilohija simbolično prihvataju njegove istine i njegov sistem vrijednosti? Zaključno sa negiranjem genocida u Srebrenici i slavljenjem Ratka Mladića i Radovana Karadžića!

Gospodin Šuković opet iskazuje tanko poznavanje crkvenih prilika. Priča o “volu” i “kopiletu” je, naime, metafora, koju je Amfilohije preuzeo od Justina Popovića. Radi se o anegdotalnoj situaciji u kojoj je Justin Popović jednog neznavenog Srbina pitao štošta o duhovnosti i kada je vidio da ovaj ne zna ništa, a ponaša se prilično samouvjereno, kako i priliči milicajcu, rekao mu je, parafraziram, da takav kakav je ne može biti Srbin. Na opasku tog čovjeka – “Ali, ja sam rođen u Srbiji, dakle Srbin sam!” – Justin je hladno odgovorio: “I onaj vo, na proplanku, je rođen u Srbiji, pa nije Srbin.” Smisao metafore je u tome da vas sama činjenica da ste rođeni u nekoj zemlji ne čini članom zajednice, ukoliko nijeste izgradili svoju ličnost i, napokon, odnos prema zajednici kojoj kanite pripadati. Shodno logici koju gospodin Šuković primjenjuje kada govori o odnosu Amfilohija prema Crnogorcima, zaključilo bi se da je Justin Popović, a time i Amfilohije kao njegov sljedbenik, Srbe smatrao volovima. Da, tako funkcioniše binarna logika, ali je život unekoliko kompleksnija stvar. Čitanje između redova i tumačenje metafora ne bi trebalo da predstavljaju naročito komplikovanu proceduru, naročito u slučaju jednostavnih anegdota, pod uslovom da se toga posla lati čovjek otvorenog uma, bez unaprijed zacrtanog (dnevnopolitičkog) cilja.

Opaska o “lažnoj vjeri” je, takođe, metafora koja ima svoj kontekst i odnosi se na ljude sklone formalnim promjenama konfesija, iz lukrativnih pobuda, bez potrebe da se udube u duhovno iskustvo stare ili nove zajednice.

Prije nego što se upusti u analizu tuđih riječi, gospodin Šuković bi, istine radi, mogao da se potrudi da razumije kontekst i, napokon, značenje izgovorenih riječi. Jer, jedna riječ, ovisno o kontekstu, može dobijati sasvim različita značenja.

Kako da taj mladi čovjek ne pomisli: da je mom profesoru zaista do vjere, on bi duhovne potrebe zadovoljio tamo đe se to i radi – u crkvi. Ali – ne, umjesto u Božji hram, moj profesor ide stopama čovjeka koji ne priznaje ni Crnogorca, ni inovjerca. Ako je to put ambasadora Isusa Hrista, kako svoje litijaško pregnuće pretenciozno definiše jedan sa slike, teško da se drvodjeljin sin imao rašta i roditi i vaskrsnuti.

Prilično površna konstatacija, jer se duhovno ispunjenje može doživjeti ne samo u crkvi, nego i u domu, na ulici, u školi, na obali…bilo gdje. Neizostavno – u svom umu i srcu.

Tvrdnja da Amfilohije ne priznaje ni Crnogorca, ni inovjerca naprosto nije tačna. Gospodin Šuković je, opet, vlastiti doživljaj interpretirao kao potvrđenu činjenicu, što, možda, može biti dovoljno njemu samome, ali čitaocu kome je stalo do logike baš i ne.

Interesantno je, kad smo već kod pretencioznosti, to što gospodin Šuković ne nalazi ništa sporno u tome da, u istoj rečenici, (1) tuđu misao interpretira kao pretencioznu i (2) tumači smisao rođenja i uskrsnuća Isusa Hrista, premda se nigdje nije afirmisao kao naročiti autoritet za eshatološka pitanja.

Napokon, ako je suština aktuelnog problema samo u vjeri, čemu obznana predsjednika Đukanovića o stvaranju nove Crkve? Ta, ako mu je do molitve, zar nije jednostavnije – slijedimo logiku gospodina Šukovića – da ode do crkve i, jelte, zadovolji svoje duhovne potrebe.

***

No, biće, ipak, da je stvar u nečem drugom: gospodin Šuković nastoji da pruži medijsku potporu ideji uklanjanja jedne zajednice, čije jedinstvo ovdje simbolizuje upravo SPC, i posljedičnom stvaranju “Crkve” za kojom – čudne li logike – najveću potrebu osjećaju oni koji se otvoreno deklarišu kao ateisti.

I to je legitimna želja, da se razumijemo.

Samo, bilo bi lijepo kad ne bi pokušavali da tako očigledan cilj, usmjeren protiv jedne zajednice, njenim pripadnicima predstavljaju kao neki vanredno emancipatorski gest, koji je, eto, malčice pogrešno shvaćen. Još ljepše, kad svoj šovinizam ne bi pokušavali da predstave kao sklonost sekularizmu, a najljepše – kad bi shvatili da politička nadmoć ne znači i tapiju na istinu, istorijske činjenice ili zatiranje drukčijeg kulturnog modela pod istim nebom. Jer, politička nadmoć nije isto što i pravo na ovladavanje svim aspektima javnog života, osim u slučaju da živite u Trećem Rajhu ili SSSR-u.

Pročitajte još:

Damjanović za IN4S: Turska želi da ponovo „vedri i oblači“ na Balkanu